Kolegij HEBREJSKA TORA – OSNOVICA BIBLIJE (IZ2019) želi istražiti kako je prvi i osnovni dio judeo-kršćanskog Svetoga pisma poznat kao “Mojsijev Zakon” prisutan kao izvorno nadahnuće i smjerokaz u biblijskim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta. Prigodni e-udžbenik nalazi se na web-adresi: http://amdg.ffrz.hr/?page_id=1244
Kolegij je ustrojen kao izborni predmet unutar sveučilišnoga studija na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, a namijenjen je polaznicima preddiplomskih i diplomskih studija i filozofije i religijskih znanosti.
Glavni radni materijal jest sam biblijski tekst pa je za sudjelovanje u nastavi potrebno imati vlastiti primjerak Svetoga pisma.
Kolegij se sastoji od predavanja (2 sata tjedno) sa zajedničkim čitanjem i analizom tekstova koja pazi na formu, kontekst i sadržaj te njihovu teološku poruku. Prema akademskom običaju nastava predviđa razvoj kritičkoga mišljenja i argumentiranu raspravu.
CILJEVI su ovoga kolegija: zajedničko istraživanje kako je hebrejska Tora osnovica na kojoj su nastali i na koju se vraćaju biblijski spisi Staroga i Novoga zavjeta. Pravedan i argumentiran, empirijski utvrdiv, pristup biblijskom tekstu, slobodan od fundamentalizma i ekstremizma, koji omogućuje primjenu u osobnom životu i u studiju religijskih znanosti.
Ciljevi ovoga kolegija postižu se nastavom prema ovom predviđenom rasporedu (vidi http://amdg.ffrz.hr/?page_id=1244): 1) Uvod. Preobraženje u Evanđeljima. Petoknjižje – temelj Biblije 2) Savez kako polazište. Teologija Saveza 3) Abrahamova kušnja i značenje žrtve u Bibliji 4) Obraćenje u Svetom pismu: Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15), Mojsijeva druga prilika, Prorok pred svojim Gospodinom, Jobova utjeha, Druga molitva proroka Jone, Vatren za Krista 5) Ustanovljenje Pashe. Noć Izlaska u Izl 11-13 6) Obitelj u Petoknjižju: Bračne krize Abrahama i Sare; Temelji obiteljskoga identiteta u Dekalogu 7) Biblijski odgoj za 21. stoljeće: Pedagoški procesi u Svetom pismu, Poučavanje i odgoj kao vrhunska antropološka zadaća, Cjeloviti odgoj u inspiraciji Svetoga pisma 8) a) Blagoslov dan i zadan; b) Robovanje i robovlasništvo 9) Izvori biblijskoga proroštva 10) a) Vjera u Petoknjižju, vjera u Bibliji 11) Božji Zakon u Petoknjižju i u Povijesnim knjigama 12) Božji Zakon u Evanđeljima
Za pristup završnom ISPITU potrebno je aktivno sudjelovanje u 75% nastave, osobni studij te podrobno poznavanje biblijskoga teksta uz poštovanje izvornika, popraćeno uvidom u stručnu literaturu. Izvanredni će studenti početkom semestra s nastavnikom utvrditi mentorski oblik studiranja. Za završni ispit svaki će student osim općega pregleda, osobito pripraviti tri odabrane teme (s početka, iz sredine i s kraja popisa nastavnih jedinica).
OCJENA uspjeha zasniva se na dva osnovna elementa:
(1) redovito sudjelovanje u nastavi: vlastiti primjerak Biblije, čitanje i analiza tekstova, argumentirana rasprava (50%)
(2) završni ispit (50%)
Knjiga o Ruti izvrsno prikazuje kako jedna osoba s velikom slobodom prihvaća
život u stranoj obitelji i stranoj zemlji. Ruta odgovorno preuzima skrb ne samo
za vlastiti život, nego i za bližnjega, ne zaustavljajući se na obiteljskoj
tragediji i teškim emocionalnim posljedicama. Unatoč psihološkoj razlici između
dvije generacije, između starije snahe i mlađe svekrve, one uspostavljaju povjerljiv
i plodonosan odnos koji može bit uzor za odnos između roditelja i djece, šefa i djelatnika, profesora i studenta.
U prvom poglavlju saznajemo o izraelskoj obitelji iz Betlehema
koja se doselila u Moab s druge strane mrtvoga mora. Ondje umiru i otac i sinovi
te se Noemi, Rutina svekrva sprema vratiti u svoj kraj gdje je glad prošla (1,6),
a svoje snahe opetovano nagovara neka ne idu s njom u tuđinu (v8s.11–13). Ruta
međutim ipak ostaje uz nju (v14).
U drugom poglavlju postaje očita Rutina poduzetnost. Kao što se i treći put
oprla nagovaranju svekrvinu da ostane u svojoj domovini Moabu (1,15–17), tako
sada, kao strankinja u novom kraju kreće u potragu za poslom. Pruzima inicijativu,
izvještava svekrvu o svom naumu (v2). Cio dan radit će na polju gdje je baš
vrijeme žetve (v17). Od obilnog obroka koji je dobila i nasitila se (v14), preostali
dio donosi svekrvi (v18). Svekrvu izvještuje o dnevnim uspjesima (v19–22). Na
kraju poglavlja saznajemo da će sudjelovati u obje žetve: i žetvi ječma i žetvi
pšenice (v23).
Treće poglavlje predstavlja preokret. Po savjetu svekrvinu (3,1–4) koji Ruta
spremno prihvaća (v5), nalazi s dobrostivim poslodavcem i dobročiniteljem Boazom.
Od svekrve je saznala da je je on njezin mogući skrbnik (2,20). Tu se skriva
i najdublje teološka poruka ove knjige. Kad Ruta kaže Boazu: „Ti si moj skrbnik!“
(3,9) onda izgovara riječ koja će označavati središnje otajstvo kršćanske vjere:
otkupljenje. „Skrbnik“ je u biblijskom izvorniku „otkupitelj“, izbavitelj –
onaj bližnji koji će se pobrinuti za žrtve teške nevolje.
Dirljiv susret završava novim dobrim nakanama i obilnim poklonom: šest mjerica
ječma (6x 15 litara v15), koje Ruta nosi svojoj svekrvi (v17). I opet, na kraju
pogavlja Ruta je marno izvješćuje o svemu (v16–18).
Četvrto poglavlje donosi rasplet. Javnim procesom Boaz preuzima stvar na se:
Otkupljuje svekolika imanja iz ruke majke udovice Noemi (4,9), a Rutu uzima
za ženu (v10.13). Sretan svršetak knjige obilježava rođenje sina Obeda (v13.17).
Ruta je u Izraelu strankinja, žena iz tuđinske zemlje Moab. Ulazi u povijest
Božjeg naroda kao prabaka kralja Davida. Međutim nije samo zbog toga ova junakinja
unišla u Božju objavu, nego i zbog svoje lojalnosti i solidarnosti koja ju je
od tragedije dopratila do sretnog dovršetka. Već u drugom odgovoru koji upućuje
svekrvi još u stranoj zemlji Ruta prihvaća Božji autoritet i izgovara sveto
ime Jahve (1,17) kao dio prisege. Toliko je slobodna da može prihvatiti život
u stranom narodu i odgovorno se podlaže novoj vjeri Ruta kaže svojoj svekrvi.
Svjesno odabire: „tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.“ (1,16).
Rutu upoznajemo kao odvažnu djevojku koja slobodno ulazi u tuđu obitelj koja
se iz nevolje doslelila. Za Rutu oni su stranci, došljaci koji dođoše trbuhom
za kruhom kad je u njih nastala glad (1,1). Ruta prihvaća ženidbu i ulazi u
krug te obitelji i živi s mužem „deset godina“ (1,4) sve od njegove smrti.
Novi stupanj solidariziranja plod je Rutine čvrste odluke („tvrdo je naumila“
1,18) da i ovako, kao udovica, ostane uza svoju svekrvu koja je sama ostala
bez muža i sinova. Znak je to velike slobode. Ruta odlučuje poći s njom u Izrael
koji za nju tuđi kraj i narod. Ni trostruk nalog i ponuda koju joj svekrva izriče
tražeći da se vrati (1,8.11s.15) ne odvraća je od njezine nakane. Tri put odbija.
Ni odlazak one druge snahe iz obitelji koja se nakon drugog svekrvina inzistiranja
oprostila i pošla nije ju uzdrmao (1,14).
Kad čitamo: „Ruta ostade s njom“ (1,14) izvornik ima za „ostati s“ onu istu
riječ koja stoji u Psalmu 63 gdje molitelj Bogu kaže: „duša se moja k tebi privija.“
Ruta je vjerno prionula uza svoju svekrvu da bude uz nju ne samo u danima obiteljskoga
zajedništva nego i u napuštenosti.
Da je ta odanost bila prožeta dubinom osjećaja svjedoči Pismo koje dvaput spominje
jecaj i plač kad se činilo da se moraju rastati (1,9.14). Tjelesni izraz osjećaja
potvrđuje njihovu iskrenost.
Važnost ovog Rutina poteza nije samo osobna sklonost. Ruta čini nešto posebno
jer ne ostaje uz svekrvu s nakanom da joj bude na teret. Odmah po dolasku u
Betlehem jasno pokazuje svoj naum: kreće u potragu za poslom. Vrlo je marljiva:
već prvoga dana radila je od ranog jutra, gotovo bez predaha (2,7) sve do sunčeva
zalaska i nakupila čitavu vreću, oko 50 kg, ječma (efa = 45 l 2,17).
Rutina je aktivnost magnet koji privlači pozitivne reakcije. Put je nanosi upravo na polje dobrohotna gospodara Boaza koji je prima i koji je pravno odgovoran da se pobrine za nju. Rutina solidarnost sa svekrvom Noemi bit će izravno nagrađena. Ponajprije čujemo kako je odgovorna Ruta spremna učiniti sve što Noemi kaže (3,5), a poslije saznajemo kako će Boaz učiniti sve što Ruta zatraži (3,11).
Svima nam je događaj sa zlatnim teletom dobro poznat. Izraelska zajednica
bijaše na putovanju iz Egipta u obećanu zemlju. Kad se Mojsije duže zadržao na
brdu Sinaju, ljudi su od Arona tražili da im napravi lik nekog božanstva koji
će ići pred njima. Aron daje nalog da mu donesu zlatni nakit.
1. slika: Izl 32,1s
Izlazak u slobodu naporan je i zahtjevan. Izraelski narod bio je pritisnut i
potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika (Izl 2,23). Na Božju
inicijativu dočekali su žuđeni čas oslobođenja (Izl 3,10: “izvedi moj
narod” – Izl 12,51: “izvede Jahve sinove Izraelove iz zemlje
Egipta”). Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni slutnjom o Obećanoj
zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao
pogled na golem prostor slobode.
Ali sloboda je pustinja, u njoj se treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi
put. Svi su ljudski senzori u pustinji izvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnog
sunca koje žeže, zbog prehladne noći, gladi i žeđi, napornog putovanja.
Sloboda je kušnja pri kojoj je Božji narod podlegao, čeznući za danima
ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u
Egiptu). Sloboda je pustinja u kojoj se moramo osloniti na vlastite snage i
uprijeti sve sile, želimo li doći do cilja. Njihova je odgovornost hoće li doći
do Obećane zemlje i, uopće, za kojim će idealom ići. Oni odlučuju kojem će
obećanju pokloniti povjerenje. Više nema tlačitelja (Izl 3,7) na kojeg bi mogli
svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve.
Na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek štuje i kome se
klanja. Izraelci su istom primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori
Horebu. I već upadaju u zabludu: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće
ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsiju (Izl 32,1: Mojsije nas izvede iz zemlje
Egipatske). A kad Mojsija nema, odustaju i od njega. Kad Božja svojstva pripišu
čovjeku, brzo se okreću kumirima (Izl 32,4: ovo je tvoj bog koji te je
izveo…).
Pustinja je dio života u kojem će provrijeti ona dubinska potreba i
liturgijska moć čovjekova da iskazuje štovanje. U pustinji se odmah dolazi do
bitnoga. Čovjek traži nekoga za kim će ići, nekoga prema kome će usmjeriti
svoje najdublje i najsvetije težnje.
“Napravi nam boga!” (32,1), viču Izraelci. Ali, proizvedeni bog
nije Bog. Napravljeni kumir je jadna, drska i zavodnička patvorina.
2. slika: Izl 32,3–6
Od rastopljena zlata izlio je Aron lik teleta i proglasili su da je to
bog, osloboditelj. Pred zlatnim teletom Aron gradi oltar na kojem će idućeg
jutra prinijeti žrtvu. Uslijedit će pučko veselje.
Strahovita je uloga koju preuzima Aron. Iz izvještaja o Mojsijevu zvanju
znamo kako Mojsije sama sebe drži teškim na jeziku (Izl 4,10) i Bog mu
dodjeljuje rječitog brata Arona kao potporu (v14–16). Aron će biti
glasnogovornik koji prenosi Božje riječi, on će zastupati Božji autoritet pred
narodom i pred zlim vlastodršcem Faraonom. On je osobnost koja svojom jakošću
podupire suradnju s Bogom. Upravo se Aron sada slama u slabosti. Isti čas i bez
pogovora prihvaća idolatrijski prijedlog. Kao da je već imao spreman plan o
zlatnom teletu, premda je on prvi morao znati izričit zahtjev: “ne pravite
sebi kumira od zlata” (Izl 20,23). Aron izravno krši zakon.
Nakon što su Izraelci proglasili Mojsija osloboditeljem, pa odustali od
njega, idu korak dalje i svoj dolazak u slobodu pripisuju pozlaćenom kipu (Izl
32,4). Nesretni Aron i to odmah povodljivo prima i gradi žrtvenik pred kumirom.
Sutra je Jahvin blagdan, kaže on. Pripravit svečanost u čast Jahvi! Je li to u
čast Jahvi? Procjenu će dati sam Bog (32,8): Zašli su s puta. Teletu od
rastopljene kovine prinose žrtve. Njega proglasiše bogom.
Kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, luduje. Izraelci usred pustinje,
umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak
put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju (32,6). Kad ne
njegujemo odnos prema Onome koji nam daruje našu vlastitu zbiljnost, kad
zanemarimo Onoga koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo
gluposti.
3. slika: Izl 32,7–10
U svetim visinama na vrh Božje gore, Gospodin upozorava svoga slugu
Mojsija. Ovaj je narod tvrde šije. Ako Mojsije dopusti, gnjev će Božji na njih
planuti i uništiti ih.
Bog prati sudbinu svoga izabranog naroda koji je za sebe stvorio od skupine
potlačenih robova na rubu egipatskog društva. Kao što je onda sam “vidio
njihove muke i čuo vapaje” (Izl 3,7), sada također prati što se to zbiva
među njima. Božja je procjena izravna i jasna: “Brzo su zašli s puta koji
sam im odredio” (Izl 32,8).
Jahve gleda i sluša. Prvi put nakon poziva Mojsijeva u kojem 2x stoji ראיתי (ra’îtî “vidio sam” 3,7.9) u Božjem govoru
taj se isti oblik, 1. Sg., pojavljuje u riječima koje Bog upravlja Mojsiju u
32,9 (ra’îtî ). Da je točno čuo potvrđuje navod: “Ovo je tvoj
bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske” (32,8) koji doslovno
opetuje proglas cijele zajednice (v4).
Sada je i Mojsijeva vjera na kušnji. Da je Bog, gospodar koji je svijet i
ljude dozvao u život, doista htio istrijebiti i uništiti, zar bi trebao tražiti
dopuštenja od svoga sluge? Ali Gospodin pita Mojsija: “Pusti sada neka se
moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim!” (32,10). Pritom Bog ipak ne
odustaje od svoje dobrohotne namjere da daruje život velikom narodu: “Onda
ću od tebe razviti velik narod” (32,10).
4. slika: Izl 32,11–14
U svojoj molitvi Mojsije postaje zagovornik naroda. Zašto da Gospodnji
gnjev plane protiv naroda koji je izveo iz kuće ropstva. Neka se Gospodin sjeti
kako je svojim imenom prisegnuo i obećao budućnost slugama svojim Abrahamu,
Izaku i Izraelu.
Mojsije nije podlegao u kušnji. On zna da je Gospodin, a ne neko zlatno tele,
njegov Bog. “Mojsije zapomaže pred Jahvom, Bogom svojim” (32,11)
izvještava pripovijedni, objektivni dio teksta. S povjerenjem mu se obraća. Ne
doziva kumire, nego se moli Bogu. Iz onoga što u molitvi ište, vidi se da
očekuje mnogo i da ima povjerenja u moć molitve.
Mojsije se nije dao zaluditi i priznaje da je Gospodin izbavio Izraelce iz
ropstva (Izl 32,11). Nije to Mojsijevo djelo kako to ponajprije proglašava
zajednica (32,1) i kako Jahve pred Mojsijem formulira (v7). Pogotovu nije djelo
kipa kako to potom zajednički izriču vičući (v4), što i Bog dobro čuje (v8).
Mojsije je smion i neposredan. Smjera izravno na Božju nakanu i želi je
promijeniti. Ne okoliša, nego pogađa u srce. U Božjim riječima stoji:
“pusti neka se moj gnjev raspali” (32,10), a Mojsije se dvaput vraća
na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (v11), i tražeći smirenje:
Smiri svoj gnjev (v12). Na tom mjestu u izvorniku Mojsije traži Božje
“obraćenje” jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב
(šub – obrati se, okreni se od plamena svoga gnjeva! v12)
Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova molba
“Odustani!” (r. 12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu:
“I Jahve odustane” (r. 14). U izvorniku stoji riječ נחם (niham) koju jednako smijemo prevesti kao molbu
“smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!” i potom kao
izvještaj “i smilovao se!”
Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na njegove sluge,
Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom
zajamčio (r.13). Ono je potvrda da Bog neće “svaliti nesreću” (r. 14)
na svoj narod, nego mu dariva život.
Bog je ostao vjeran svom obećanju da će dati potomstvo i zemlju. Već u
početku Abrahamu govori: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju (Post 12,7). O tome
se obećanju izvještava više put (13,15; 15,18; 17,8; 24,7). Izaku Bog
potvrđuje: “Tebi i tvome potomstvu dat ću sve ove krajeve, da izvršim
zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu.” (Post 26,3). Jakovu
kojemu je promijenio ime u Izrael obećao je prvom viđenju u snu (28,13), a
potom će još jednom na javi opetovati: “Zemlju što je dadoh Abrahamu i
Izaku tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati.”
(Post 35,12). To on dobro pamti pa kao starac o tome pripovijeda Josipu u
Egiptu (48,4).
Spominjući tu božansku prisegu Mojsije ne samo da upozorava na Božju
vjernost, nego njegove riječi ujedno svjedoče o povezanosti Knjige Izlaska s
opisima u prvoj biblijskoj knjizi.
Mojsije pripada među malobrojne likove u Svetom pismu koje pratimo doslovce od rođenja do smrti. On je veliki voditelj zajednice koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva.
Od djeteta do spasitelja Božjeg naroda
Opće je poznato kako je Mojsije stavljen u malu košaru. U biblijskom je jeziku ona označena istom riječju kao i velika Noina korablja koja spašava od potopnih voda. Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu.
Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti Mojsije naglo ostavlja za sobom kad ga majka odvodi faraonovoj kćeri kojoj „biva sinom“ (Izl 2,10). Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov. Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4), a izvedeno je od glagola משׁה „izvući“ i po svom je obliku aktivni particip: onaj koji izvlači. Kao što je izvučen iz nevolje, tako će Mojsije sam biti „onaj koji izvlači“, izbavitelj iz nevolje.
Mladi Mojsije u Egiptu uspješno svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. Promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, Mojsije je došao – kako precizira hebrejski izvornik – „k svojoj braći“ (אח Izl 2,11). Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom prema sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno. Odlučuje se na napad istom mjerom. U tekstu stoji: „udari Egipćanina“ (נכה v12), pri čemu je upotrijebljen isti biblijski glagol kao i u opisu Egipćanina kad tuče Hebrejca. Bespoštedna mladenačka naivnost u Mojsija brzo se raspršuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju (v13). Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i da se međusobno brane pred neprijateljem.
Sunarodnjaci ne samo da Mojsiju ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubojite nakane (v14). On ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (v15), a faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.
Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg, ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do novog boravišta (v15). Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. U midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti pastirice od zlostavljanja (v17). Prvi put se s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Sada to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja protuudarom. Prvi put u Bibliji Mojsije je subjekt teološki važnom glagolu ישׁע „spasiti“ koji će ući u ime Isus.
Mojsijevo zvanje
Kad biblijski tekst dopušta da Bog dvaput izgovara ime osobe kojoj se obraća, to označava intenzivan Božji zahvat u nečiji život. Tako i Mojsije iz gorućeg grma dvaput čuje svoje ime (Izl 3,4) kad dobiva zadaću da oslobodi cijeli jedan narod iz ropstva u tuđini, što je daleko iznad sila jednog čovjeka. Susret s Bogom ne donosi samo slatkost i dragost, nego i treperenje, dubok doživljaj vlastite ograničenosti i ljudske izvrgnutosti onome što nas nadilazi.
Prizor s grmom koji je „sav u vatri, a ipak ne sagorijeva“ (Izl 3,2) tvori prototip za biblijski izvještaj o zvanju i predstavlja prvi korak u velikom pothvatu oslobođenja izraelskog naroda iz „kuće ropstva“ simbolizirane pod imenom „Egipat“.
Sveto pismo ne idealizira nego otvoreno iznosi reakcije Mojsijeve. Odmah nakon Božjeg naloga Mojsije ozbiljno pita: „Tko sam ja?“ (3,11) i tako svoj identitet stavlja u pitanje. Zatim želi upoznati onoga koji ga šalje, želi znati: „Kako mu je ime?“ (3,13). Strah ga je, potom, za autoritet i vjerodostojnost pred izraelskom zajednicom u Egiptu. Što „ako mi ne povjeruju?“ pita on (4,1). I nakon uvjeravanja i obećanja potpore, Mojsije se opet vraća na samog sebe jer zna: „Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (4,10). Čak po cijenu Božje ljutnje sve do kraja pokušava: „Ne bi li ipak poslao koga drugoga?“ (4,13).
Budući da znamo kakvu zadaću mu valja preuzeti, imamo razumijevanja za sve tri vrste poteškoća koje smjeraju na osobu Mojsijevu, na otajstveni Božji identitet i na Mojsijev narod. Bog dopušta da mu njegov izabranik iskreno iznese svoj otpor i strahove koje ima u zvanju. Iskustvo u radu s duhovnim zvanjima potvrđuje da jedino ondje gdje se uspostavi iskrenost i otvorenost, zvanje može zoriti i cvjetati.
Bog koji Mojsija šalje čitateljima je već poznat. Knjiga Izlaska ovdje donosi njegovu osobnu iskaznicu u prvi put sročenoj formuli: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“. Ipak za tajnog sugovornika Mojsijeva u tekstu se rabi čas opća imenica אלהים „Bog“ (3,4.11.13.14s), čas vlastito ime יהוה „Jahve“ (3,4.7; 4,2.4.6.10s), a na početku stoji izraz מלאך יהוה „poslanik Jahvin“ (3,2), premda i subjekt i njegova poruka ostaju isti. Kao u nekoj modernoj video projekciji, biblijski tekst dopušta da se izmjenjuje vanjsko obličje pa je nevidljivost i nedodirljivost tajnog Božjeg bića zaštićena.
Premda je poseban Božji izabranik, Mojsije ne može raspolagati prostorom Božjim kao gospodar. Kad Mojsije želi prići, odrješito se zahtijeva od njega da izuje obuću (3,5). Božja svetost i uzvišenost ostaju nepovrijeđene.
U ovom tekstu nalazi se objava Božjeg vlastitog imena „Jahve“ koje biblijski vjernik iz poštovanja redovito ne izgovara, nego ga, slično kao i mi danas u liturgiji i u duhovnosti, zamjenjuje riječju „Gospodin“ – Adonaj. Sveto ime Jahve, dano kao „vječni spomen“ (Izl 3,15) ovdje se definira dvaput opetovanim prvim licem nesvršenog oblika glagola „biti“ između kojih stoji univerzalna odnosna zamjenica. Rečenicu אהיה אשׁר אהיה (’ehje ’ašer ’ehje 3,14) bismo mogli u hrvatskom izreći kao „jesam, tko god da jesam“ ili „bit ću, ma tko da ću biti“. Sveto pismo, eto, dosljedno čuva Božju tajanstvenost i nedostupnost – transcendentnost. Mojsije ne može raspolagati Bogom, ne može polagati pravo na njega. Zaista, hoće li se Bog objaviti u šaptu laganog lahora (1 Kr 19) ili kao kralj čiji skuti ispunjaju svetište (Iz 6), kao Gospodin nad vojskama ili kao onaj koga su proboli (Zah 12,10), to određuje Bog sam.
Veliki izlazak
Središnji događaj starozavjetnog otkupljenja iz „kuće ropstva“ ima svoju najpoznatiju sliku i sažetak u prijelazu preko Crvenog mora (Izl 14). Cilj cijelog opisa jest vjera (v31), ono pouzdanje koje cijela zajednica stječe u Boga i u Mojsija! Prvo dramatsko težište u opisu, negativno obojeno, jest smrtni strah koji obuzima sav narod (v10). Pred njima more, a za njima progonitelj: kralj i sva bojna kola (v9). Riječi koje izriču izravan su prigovor (v11s) i napad na Mojsija. Čovjeka koji je pokrenuo velik pothvat izbavljenja stavljaju na optuženičku klupu i nemilo ga kore.
Govor zajednice uokviren je opetovanim riječima koje izlazak i put u slobodu ne samo da stavljaju u pitanje, nego ga okreću naglavce. Oslobođenje iz sužanjstva za njih je „smrt u pustinji“ (2x v11s). Sav napor Mojsijev obescijenjen je, zgažen. Sve što je poduzeo sada je u očima tužitelja bezvrijedno, prekriveno mrakom.
Mojsijeva je reakcija dvostruka. Pred zajednicom kao nositelj odgovornosti tješi i sokoli. Izgovarajući biblijsko ohrabrenje: „Ne bojte se!“ (14,13) Mojsije pokazuje da prepoznaje bit problema (v10). Ne staje na gorkim optužbama iz v11s, ne kreće u protuudar. Osim toga vjera do koje će zajednica tek nakon spasonosnog Božjeg djela doći, Mojsija već ispunja kad s pouzdanjem najavljuje: „Gledajte spasenje Božje!“ (v13). Riječju „spasenje“ (ישׁע) ispravno najavljuje ono što će se dogoditi jer tako i sažetak opisuje: „Gospodin spasi Izraela“ (v30). Tek potom zajednica će složno s Mojsijem u hvalospjevu ispovjediti: „Gospodin mi postade spasenje“ (15,2).
Dubinu vlastite tjeskobe i objektivnog osjećaja nevolje Mojsije će iskazati pred Bogom. Kao što su prije svi sinovi Izraelovi gorko vapili (צעק v10), tako Mojsije izriče svoje vapaje Bogu, on moli (צעק v15). Za svoje pouzdanje, koje je unaprijed posvjedočio i u drugima budio, traži snagu kod Boga.
Mojsije je pred svima navijestio da će se Bog boriti (v14), a Egipat na temelju iskustva to potvrđuje (v25). Mojsijeva se najava obistinjuje na više načina. Poslanik Božji od voditelja postaje obrana na začelju, a tako i stup od oblaka (v19). Božja aktivna prisutnost prepoznaje se već samim tim što Bog govori. Najprije općenito nagoviješta da će otvrdnuti srce faraonu, da će se proslaviti i da će Egipat spoznati Boga (Izl 14,2–4), potom iste stvari spominje još jednom (v15–18) kao izravan odgovor Mojsiju na njegov vapaj.
Ponavljanje znači da Bog ostaje vjeran svojoj nakani i da ga ne može zaustaviti teška situacija. Odgovor Mojsiju služi kao podsjetnik i ohrabrenje ohrabrivatelju. Još jednom objašnjava smisao onoga što se zbiva. Osim toga najava da će Bog otvrdnuti srce faraonu prvi put opisuje potjeru koja kreće iz Egipta u pustinju (v8), a drugi put tvrdo srce faraona vodi u more (v23), što će za nj biti kobno. Mojsije dobiva konkretnu uputu da pruži ruku nad more (v16.26) što on pokorno i izvršava (v21.27), a da nije riječ o čarobnjaštvu svjedoči opis: Jahve je subjekt, on šalje vjetar. Najpoznatiji oblik božanske borbe očituje se u tome da Bog napadače čini bezopasnima i oduzima im silu (v24).
Mojsije sluša kako Bog najavljuje svoju proslavu (v4.17s). To će „uzvišenje“ (15,1.21) biti glavni motiv o kojem poslije pjevaju Mojsije i sinovi Izraelovi, a Mirjam i sve žene odgovaraju.
Mojsije zagovornik
Osobito Mojsijevo obilježje u Bibliji njegova je zagovornička molitva. Mojsije moli za narod koji se klanja zlatnom teletu (Izl 32,10–14). Pri tom je smion i neposredan. U Božjim riječima stoji: „pusti neka se moj gnjev raspali“ (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na to, pitajući za svrhu: „Čemu tvoj gnjev?“ (v11), i tražeći smirenje: „Smiri svoj gnjev“ (v12). Kad u svojoj molitvi rabi biblijski glagol שׁוב šub, onda Mojsije traži Božje „obraćenje“: „okreni se“ od plamena svoga gnjeva! (v12). Molitva mu je uspješna. Molba: „smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!“ (v12) nalazi ostvarenje u zaključnom opisu: „i smilovao se!“ (v14).
Mojsija također susrećemo u Knjizi Brojeva kako moli za narod koji se tuži i plače. Bit će to posrednički razgovor s Bogom (Br 11,10–23) koji vodi do ispunjena Božjih obećanja (v24–34). U svom govoru Bogu predbacuje zlostavljanje i nenaklonost, stavlja u pitanje Božji postupak. Smrt doživljava kao rješenje te staje uz bok Iliji, Joni i Jobu. Odgovor koji od Boga dobiva konstruktivan je i iznosi teološku problematiku mrmljanja u narodu: odbaciti izlazak znači odbaciti Božju inicijativu (v20). Kad se cijela zajednica pobuni i otvoreno traži povratak u Egipat (2x Br 14,3) Mojsijev prvi odgovor bit će čin štovanja Boga („pokloniti se“ v5). Izravna molba „oprosti“ (v19) dobiva ispunjenje kod Boga: „opraštam“ (v20).
Mojsije je zagovornik i kad moli za svoju bolesnu sestru (Br 12,13). Na dvostruki prigovor Mojsije se ne opravdava, ne ističe svoj autoritet, ne prekorava postupak svoje sestre, nego na poticaj Aronov upućuje Bogu molitvu. Izriče molbu: „Izliječi!“ (v13) koja dobiva svoj odgovor u činu ponovnog primanja u zajednicu („okupiti“ v15).
Uzor-prorok
Naslov „prorok“ za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin“ (Pnz 18,15). Osoba koja govori jest Mojsije. A „Ti“ kojemu se obraća jest cijela izraelska zajednica (usp. Pnz 1,1). Mojsije sama sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka, ali to čini na temelju Božje riječi. „Poput mene“ (v15) odjek je Božjeg obećanja „poput tebe“ (v18). Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć ovog teksta da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.
Kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16). Prorokova usta trebaju primati i nositi Božje riječi. Prorokova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.
S proročkom titulom pojavit će se Mojsije u Knjizi malih proroka. Po proroku Gospodin je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, vodi je na hodočašće i njezin je čuvar.
Poslušan do smrti
Završetak Mojsijeva života izričito se spominje u tri biblijska retka, najprije kao nalog, a potom kao izvršenje (Pnz 32,50; 34,5.7). Baš „toga istoga dana“ (32,48), 1.11.40 od izlaska iz Egipta (1,3), kada na moapskim poljanama opetuje sve riječi Božje Pouke, Mojsije čuje neobičan zahtjev „Uspni se na goru i umri!“ koji Bog može izreći samo nekome s kime je razgovarao „licem u lice“. Sluga Jahvin poslušno izvršava i tu posljednju zapovijed.
U tekstu ove knjige Joni se
nigdje ne pripisuje naslov „prorok“. On ipak pripada izabranim Božjim
glasnicima budući da knjiga započinje prepoznatljivom proročkom formulom ili
formulom o dolasku riječi Gospodnje: „Riječ Jahvina dođe (Joni)“ (ויהי דבר יהוה
doslovno: „i bude riječ Jahvina“ 1,1) koja će se još jednom pojaviti u knjizi
kao oznaka za početak drugog dijela (3,1).
Proročki naslov za Jonu naći ćemo
u 2 Kr 14,25. Ondje se po „prezimenu“ בן אמתי („sin Amitajev“ 2 Kr
14,25; Jon 1,1) može vidjeti da je riječ o istom čovjeku. U 2 Kr opisana je
paradoksalna situacija. Za kralja Jeroboama II. (14,23) u Sjevernom kraljevstvu
stoji da je „činio što je zlo u očima Gospodnjim“ (v24) i da ide stopama svog
prethodnika, imenjaka koji je začetnik rascijepa. Međutim upravo za nj Jona
proriče da će vratiti Izraelu granice i povećati ga sve do Mrtvog mora, što se
i događa (v25). Zapanjujući postupak Božji, kad unatoč zloći ne izbrisuje ime
naroda, nego ga spašava po rukama grešnoga kralja (v27), signifikantan je za
Knjigu o Joni.
Prema svom imenu Jona je kao
„golubica“ iz Noine korablje. U opisu kako Noa želi izvidjeti je li se voda
povukla u Post 8,8–12, doslovce u svakom retku nailazimo na hebrejsku imenicu יונה
(jona) koja znači „golubica“. Ne označuje to ime samo da je Jona
uplašen i bojažljiv nego da Jona unatoč mnogim vodama nalazi čvrsto tlo,
uporište.
Semantičko polje „more/voda“
formalno obilježuje prvi dio Knjige o Joni (Jon 1s). Hebrejska imenica ים (jam,
„more“) nalazi se čak sedam puta u tom prvom dijelu (1,4.5.9.11.12.13.15), a
poslije se više ne pojavljuje. Imenicu „voda“ naći ćemo k tome u Jon 2,6 (מים
majim). Kao u opisu potopa, tekst prvog dijela Knjige o Joni
dočarava nam kako je potrebno naći suho tlo.
Golubica iz korablje nakon bujice
potopnih voda najavljuje smiraj, nalazi mjesto gdje se može otpočinuti (Post
8,9). Noina golubica s grančicom u kljunu postaje sveopći simbol mira. I Jona
je simbol smirivanja, stišavanja kako će pokazati kraj knjige.
Osobine
Jona je aktivist, poduzetan
čovjek, a ima i dobre živce. Čim je do njega stigla Gospodnja riječ na početku
knjige (1,1), on odmah preuzima inicijativu i daje se u bijeg. Odlazi u luku
Jafu, pronalazi lađu koja plovi onamo kamo je smjesta nakanio „pobjeći“ (ברח 1,3). Jona
ulaže svoj novac za vozarinu sve do onkraj Sredozemnog mora („Taršiš“) samo da
umakne „ispred lica Jahvina“. S druge strane, kad se more uznemiri i kad dođe
oluja, kad na lađi nastane duhovno-molitvena strka i čistka pri kojoj mornari
hvataju i bacaju preko palube komade tereta kako bi oslobodili i olakšali lađu,
naš užurbani aktivist Jona u dnu će lađe – tko zna kojim debelokožnim mirom –
leći i usnuti. Kad svi prionuše na posao, Jona spava tvrdim snom (רדם 1,5).
Jona je iskren i hrabar. Neće
zatajiti nego priznaje vlastito podrijetlo i vjeru u Boga. Ne niječe tko je,
nego vlastiti identitet jasno i otvoreno povezuje s Bogom. Na upit mornara u
lađi iskreno kaže: „Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori
more i zemlju“ (1,9). Jona bez uvijanja priznaje i svoj bijeg: „sam im je
pripovjedio da bježi od Jahve“ (1,10). Čini se da je spreman i žrtvovati se kad
mornarima veli: „Uzmite me i bacite u more…“ (1,12). Kada pak kaže: „Zbog
mene se diglo ovo nevrijeme na vas“ (1,12) očito spremno preuzima krivnju na
sebe.
Proročka uspješnost
Rezultat do kojeg ponajprije
dovodi Jonin postupak zapanjujući je. Lađari na putu u Taršiš dolaze do
obraćenja. Ako 1,5 izvješćuje kako „svaki zazva svoga Boga“ (ויזעקו אישׁ),
neočekivano u 1,14 čitamo da svi oni „zazvaše Jahvu“ (ויקראו). Mornari, pritisnuti nevoljom na olujnom
moru, postaju zajednica: više ne zaziva svatko za se, nego zajedno „zazvaše“. U
hebrejskom jeziku u 1,5 rabi se glagol koji znači zapomaganje, vrištanje, i uza
nj stoji distributivna oznaka „svatko“; u 1,14 međutim stoji „zvati, zazivati“
i nema distribucije.
Pritom negdašnji inovjerci
izgovaraju vlastito Božje ime „Jahve“. Odjednom se sveto ime, dano na vječni
spomen, nalazi u njihovu upravnom govoru. Obraćaju se izravno Bogu i to
opetovano: „Ah, Jahve, ne daj da poginemo… jer ti si Jahve, činiš kako ti je
milo“ (2x יהוה
1,14). Osim toga oni prinose žrtvu Jahvi i čine zavjete (זבח
+ נדר 1,16).
Jonino obraćenje, međutim, uslijedit će kasnije. Tek u molitvi progovorit će o
svom prinošenju žrtve i ispunjenju zavjeta (זבח + נדר 2,10).
Drugi dio knjige pokazat će
silan, premda jednodnevni, Jonin proročki nastup. Već nakon svega jednog dana
naviještanja, kad je prorok obišao tek trećinu Ninive koja je bila velika „tri
dana hoda“ (Jon 3,3), narod se spremno obraća (3,5). Sam kralj na Joninu
propovijed reagira: sišao je s prijestolja, skinuo plašt sa sebe, odjenuo se u
kostrijet i sjeo u pepeo. Jona, eto, postiže dvostruk uspjeh: obratili su se
mornari na lađi za Taršiš, obratit će se puk ninivski, obratit će se i kralj.
Jonino obraćenje
a) Silaženje. Prvi
je dio knjige formalno odijeljen od drugoga i pomoću glagola ירד (jarad,
„silaziti“ 4x 1,3[2x].5s) koji po učestalosti i značenju također služi kao
ključna riječ. Prožima tekst 1. i 2. poglavlja i povezuje ga u cjelinu, a potom
se više ne pojavljuje. Subjekt je uvijek Jona: Jona silazi sve dublje, do dna.
Umjesto da pođe prema Ninivi, Jona
„siđe“ u Jafu (1,3a). Ondje nalazi lađu pa se – u prijevodu doduše „ukrca“ –
ali u izvorniku i stvarno „siđe“ u lađu (1,3b). Za nevremena, dok mornari
počinju vapiti i moliti, Jona silazi još niže: na dno lađe (1,5). U razvoju
njegova osobnog obraćenja prorok sam uviđa svoje silaženje, pa u molitvi
priznaje u prvom licu „siđoh“ (2,7).
b) Preokret. Je li
bitan pomak u Joninu obraćenju nastao kad izražava spremnost da sama sebe
žrtvuje, nudeći da bude bačen u more (1,12)? Možda je to doista pozitivna požrtvovnost
kojom želi druge spasiti, a možda je to još jedan pokušaj da i dalje „silazi“ u
morske dubine, pa i u smrt kako će pred sam kraj knjige tražiti (4x מות
„umrijeti/smrt“ 4,3.8s), samo da pobjegne.
Stvaran je preokret u tome da
Jona dolazi do osnovnog dalekosežnog uvida koji ispovijeda na kraju molitve u
utrobi velike ribe. Hebrejski prijedlog -ל koji imenicu
„spasenje“ pripisuje subjektu kao svojinu znači: „spasenje pripada Gospodinu“
odnosno „Jahve ima spasenje“ (2,10). Jona spoznaje da se u potrazi za
izbavljenjem treba obratiti Bogu, a ne bježati od njega.
Formalno je jasan početak drugog
dijela kad se drugi put u knjizi pojavljuje ona ista proročka formula s početka
knjige (3,1 < 1,1). U tekstu stoji izričita naznaka שׁנית (šenit, „drugi put“).
Temeljit Jonin preokret na
početku drugog dijela jasno se vidi iz odgovora na drugi poziv od Boga. Na
opetovanu riječ Gospodnju: „Ustani, idi u Ninivu“ (3,2 < 1,2) Jona se sada
spremno odaziva i poslušno izvršava: „Jona ustade i ode Ninivu“ (3,3).
Jonina molitva
Jona najprije ni jednom riječju
ne odgovara na riječ Božju izrečenu u 1,2. Zatim, osjetivši zastrašujuću
blizinu smrti, „sišavši“ do dna, prestaje okolišati. Ni bježanje (ברח
1,3.10; 4,2), ni pripovijedanje i javno priznavanje pred drugima (1,10),
pa ni žrtvovanje samoga sebe (1,12.15) nisu ono pravo. Tek u dubinama, u tmini
riblje utrobe, Jona se obraća na pravu adresu. Progovara Bogu u molitvi: „Ti si
mi čuo glas… ti me baci… ti iz jame izvadi život moj“ (2,3–10). Jona pri
tom pronalazi pravi uzrok svojih nevolja. Pripisuje i valove i nevolje Bogu
(„sve poplave tvoje i valovi“ 2,4). Ono što Jonu muči jest tjeskobna misao koju
uspijeva izreći pred Bogom: „odbačen sam od očiju tvojih“ (2,5).
Kao što prije nije zatajio svoj
identitet (1,9), slično i u svojem hvalospjevu prvi put otvoreno priznaje u
dijaloškom, izravnom obliku „Jahve, Bože moj“ (2,7). Silno je to predanje Bogu
nakon upornog bježanja!
Jona će još jednom progovoriti u molitvi,
ali ne hvalospjevno, nego predbacujući (4,2s). U tom prigovaranju pokazat će da
je za važnu spoznaju o tome da je kod Boga spasenje do koje je došao u samoći i
mraku riblje utrobe potrebna dodatna šutnja i slušanje na kraju knjige. Uvid da
je od Boga spasenje, a ne propast, još nije ušao u dublje emocionalne predijele
Jonina bića kad on goji depresivne samoubilačke misli i traži svoju smrt (4,3).
U toj drugoj Joninoj molitvi
4,2s, Jona se nalazi u odsudnoj bitci sa svojom slikom o Bogu. Njemu je krivo
što je Bog spasio Ninivljane. Jona bi izgleda očekivao da Bog razori i satre.
Tu u potpunosti izbija na površinu mukla depresija koju je zacijelo i prije u
sebi nosio kad je htio pobjeći pa makar i na dno mora („baciti u more“
1,12.15). U svojoj drugoj molitvi tu stisku i bol izriče više puta. Dvaput pred
Bogom kaže da mu je smrt bolja nego život (4,3.8), a poslije ističe da je ljut
„na smrt“ (4,9). Premda Jona traži da mu se život oduzme (4,3), Bog opetuje
svoje pitanje o Joninoj ljutnji (4,3.9) i dopušta da prorok izrekne svoje
duševno stanje.
Završetak knjige jest Božja riječ
(4,10s). Jona ostaje samo slušatelj. Možemo i u tome prepoznati dragocjen oblik
molitve. Od bijega preko velikih riječi i preko razračunavanja, do tišine,
slušanja, izravnog učenja. Sav put Jonin škola je za život s Bogom. Jona će
doći do mjesta gdje je sam utihnuo. Cio pothvat Bog poduzima da podigne proroka
kojemu mora posvetiti veću pažnju nego li cijeloj Ninivi.
Razlozi za bijeg
a) Smijenjeni prorok.
Jonino obraćenje sporo napreduje. Na otvoren poziv zapovjednika lađe: „Ustaj,
zazivaj svoga Boga!“ (1,6) još ne počinje moliti, nego tek u 2. poglavlju. Jona
zasigurno ne prepoznaje u ustima zapovjednika onaj isti Božji nalog koji će još
jednom čuti: קום קרא (3x 1,2.6; 3,2). Par istih hebrejskih glagola u imperativu koji
se dvaput nalazi unutar Božje riječi („ustani, propovijedaj!“ 1,2; 3,2) sadržaj
je zapovijedi kapetana broda („ustani, zazivlji“ 1,6). Jona je već na lađi
smijenjen jer zapovjednik prenosi Božje riječi i upozorava na opasnost,
izvršavajući tako proročku zadaću namijenjenu Joni.
U drugom će dijelu knjige Joninu
proročku ulogu preuzeti ninivski kralj. On je taj koji poziva na molitvu i
obraćenje proglašujući: „Neka glasno Boga zazivlju, i neka se obrati svatko sa svojeg
zlog puta i nepravde koju je činio!“ (3,8). Jona je u Ninivi definitivno
smijenjen. Od početka je mogao slutiti da će biti samo „jedan dan“ (3,4) u
službi i da će potom biti otpušten. S pravom bježi od takva nalogodavca,
prezren, zanemaren, suvišan. Nema veličanstvenih nastupa i govora, nema uspjeha
i glasovitosti. Jedan dan i gotovo.
b) Sadržaj proroštva.
Jona prolazi Ninivom razglašujući: „Još četrdeset dana, i Niniva će biti
razorena!“ (3,4). Odakle mu to? Takvu Božju riječ u knjizi nećemo naći. Jona ne
zna pravo što mu je naviještati. Za razliku od drugih proroka kojima je jasno
priopćen sadržaj poruke koju će naviještati, Bog Jonu šalje u tuđinski grad s
općenitom naznakom: „propovijedaj u njemu“ (1,2) i poslije „propovijedaj u
njemu što ću ti reći“ (3,2). Razumljivo da prorok bježi kad pravo ni ne zna što
treba reći. Kako izići pred okupljeno slušateljstvo bez pripravljena govora?
Jona, eto, istom treba naučiti čuti i prepoznati Božji glas. Stoga će kraj
knjige i pustiti da Gospodnja riječ odjekuje (4,10s), a Jonu će ostaviti u
šutnji da pronikne ono što već zna i što je na vlastitoj koži iskusio: Bogu
pripada spasenje (2,10).
Na tragu velikoga proroka
U teškoj i tjeskobnoj drugoj
molitvi (4,2s), sročenoj kao predbacivanje, Jona veli: „znao sam da si ti Bog
milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem“ (4,2). Tako gotovo
doslovno preuzima riječi iz objave Mojsiju (Izl 34,6). Tek dva pridjeva,
„milosrdan“ i „milostiv“, mijenjaju mjesta.
Mojsiju je u odsudnom času, kad
je nakon grijeha sa zlatnim teletom trebalo iznova izraditi ploče zakona,
darovan izvanredan susret s tajnom Božjeg bića. Od toga mu je lice sjalo,
„izbijala je svjetlost“ (Izl 34,29.30), te je tako Bog na nov način potvrdio
Mojsijev autoritet pred zajednicom. Istovjetnom definicijom Božje dobrote,
biblijski tekst dovodi Jonu u vezu s uzor-prorokom Mojsijem i još jednom ističe
da je bitna zadaća proroka spoznati kakav je Bog zapravo.
Kad otvorimo zbirku Dvanaestorice malih proroka jedino ćemo kod Miheja naći da čak pet puta govori o שארית Ostatku (2,12; 4,7; 5,6s; 7,18). Prorok se zanima i naviješta sudbinu Božjega naroda koji kroz nevolju i pročišćenje dobiva budućnost od Boga na dar. Misao o tome, dakako, nije izvorno samo njegova – susrećemo je primjerice već kod prvog velikog proroka Izaije ali Mihej joj posvećuje osobitu pozornost.
Mihej, za razliku od njegova imenjaka iz Ilijina doba, nema u svom imenu izričit navod ili kraticu Božjega svetog imena “Jahu” nego se može shvatiti kao upit: מיכה “Tko [je] kao…?” To je pitanje vrlo poznato u imenu arkanđela Mihaela, i upravo ga tako prorok definira u svojoj molitvi, uzimljući umjesto imena Jahve opću imenicu El – Bog. Retorički pita: “Tko je Bog kao ti?” (Mih 7,18).
Prorok bez titule
Mihej među malim prorocima pripada u one koji nemaju naslov proroka. U cijelom spisu nigdje nije opisan kao נביא. Naznaka podrijetla “Morešećanin” (1,1) daje slutiti kako potječe iz mjesta o kojem prorokuje, navješćujući mu zlu kob: bit će otpušteno, isključeno iz zajedništva: Lakišanka će tome Morešet-Gatu dati oproštajni dar (1,14).
Koliko je Mihej važan svjedoči Knjiga proroka Jeremije gdje se upravo Mihej, označen istim izrazom za podrijetlo “Morešećanin”, uzima kao primjer hrabroga upozoravanja na nevolju koja prijeti (Jr 26,18) – kod Jeremije se vjerno navode riječi o preoranom Sionu, o ruševini Jeruzalema i o hramu kao šumskoj uzvišici iz Mih 3,12.
Mihej je ipak poglavito sličan Izaiji jer mu je djelovanje smješteno u isto doba kralja Jotama, Ahaza i Ezekije (Mih 1,1; usp. Iz 1,1) i jer, premda u Judeji, govori ponajprije o sudbini Samarije i Sjevernoga kraljevstva (Mih 1,6). Izaiji je sličan po svojoj simboličkoj akciji koja naviješta odlazak robova u izgnanstvo: Mihej hoda gol i bos (Mih 1,8; Iz 20,2-4). Na prvom mjestu ipak stoji njihovo zajedničko proroštvo o velikom hodočašću svih naroda u Jeruzalem (Mih 4,1-5; Iz 2,2-5). Osobitu vrijednost ima pogled u budućnost koji se kod Miheja kao i kod Izaije očituje u tome da već u Ezekijino doba govori o Babilonu, o progonstvu, i to o njegovoj pozitivnoj ulozi, što Miheja opet stavlja u blizinu Jeremijina navještaja (Mih 4,10). Mihej je najbliži Izaiji kad preuzima motiv trudne žene koja čeka dijete: Čuvena “djevica koja će začeti” (Iz 7,14) ima u Mihejevu proroštvu Betlehemu odlučujuću ulogu jer treba pričekati dok rodi “ona koja ima roditi” (Mih 5,2). Prema prethodnim riječima o porođajnim bolima Mihej očito govori o Kćeri Sionskoj kao budućoj majci (4,9s), pružajući tako podlogu za plodno ekleziološko i mariološko razmatranje.
U dijalogu
U Mihejevu se tekstu odmah uočava kako se on izravno obraća pojedinačno navedenim sugovornicima. Početak je univerzalan i jasno upozorava da prorokova poruka nije usmjerena samo na jedan izabrani narod, nego daleko veću zajednicu. Kao što njegov imenjak, Mihej ben Jimla dovršava svoj epizodni nastup pozivljući: “Čujte, svi puci!”, istim se riječima i Mali prorok Mihej odmah na početku obraća najširem slušateljstvu שמעו עמים כלם (šim‛û ‛amîm kullam 1 Kr 22,28; Mih 1,2).
Već u prvom poglavlju slijedi kratak niz osobno oslovljenih sugovornica: Šafirka (Mih 1,11), Lakišanka (v13) i Marešanka (v15), pri čemu su imena simbolična (šafir – lijep grad, mareša – posjed) i mogu se odnositi izravno npr. na Samariju o kojoj se govori u 1,5-7.
Treće poglavlje u Mihejevu spisu odlikuje se kao govor glavarima i vođama u Izraelu. Nakon obraćanja narodima (1,2) prorok usmjerava svoj pogled na Izrael. Dvaput oslovljava Jakovljeve glavare i vođe doma Izraelova (3,1.9). Svojevrsno stupnjevanje između dvije optužbe vidi se u tome što Mihej s upozorenja da su dužni “poznavati” pravo משפט (mišpat 3,1) prelazi na utvrđivanje da ga “preziru” ili kako Zagrebačka Biblija prevodi: “gadi im se” (v9). Dok prvi dio završava duhovnom i općenitijom najavom da Bog neće odgovoriti i da će sakriti svoje lice (3,4), drugi se govor glavarima i vođama zaključuje u posve konkretnom i realnom pogledu na propast Jeruzalema (v12).
Prorok se posebice obraća i Kćeri Sionu u negativnom tonu, navješćujući joj izgnanstvo u Babilon (4,9-14). U govoru Kćeri Sionskoj (4,10) potvrđuje se i razjašnuje simbolična najava da neće biti gradskih zidina, nego će ostati polje, ni grada, nego ruševine, ni hrama, nego šumska uzvišica za štovanje kumira (3,12).
U ovom nizu izravno upućenih poruka može se promatrati i najpoznatije Mihejevo proroštvo koje je ušlo u Novi zavjet, a predstavlja proglas Betlehemu-Efrati (5,1).
U snazi Duha
Mihej je kao prorok usamljen i izvrgnut proširenoj zloporabi proročke službe i titule. Ispovijeda jasno svoju vjeru u Boga koji ga ispunja snagom i svojim Duhom pa on u sebi nosi i pravo (משפט) i junaštvo – spreman iznijeti “Jakovljev otpad od Boga” i “Izraelov grijeh” naznačen u početku knjige (3,8; usp. 1,5). Djeluje naime u zajednici u kojoj proročko priznanje ima onaj tko prorokuje o vinu i piću (2,11). Oko Miheja su plaćeni proroci koji će za hranu i zaradu proricati mir, a inače rat (3,5). Takvima Mihej otvoreno naviješta tamu koja će nad njih doći (3,6) i oni u svojim lažnim proročkim pitanjima neće dobiti odgovora od Boga (v7). U sredini u kojoj se unutar obitelji krše Božje zapovijedi poštovanja prema roditeljima i ljubavi prema bližnjemu (7,7) prorok postojano izriče svoje pouzdanje u Boga: čeka na njega kao na straži, upućuje mu molitvu jer očekuje uslišanje (7,8).
U drugom djelu spisa Mihej usmjerava svoj pogled na završetak povijesti, svojevrstan je eshatolog, pridružujući se proročkom zanimanju za “kraj danâ” (4,1). Istu sveobuhvatnu perspektivu ima i “onaj dan” koji se u spisu pet puta spominje i povezuje prvi (1-3) s drugim dijelom (2,4;4,6; 5,9;7,11s).
Teolog
Poput ostalih biblijskih proroka Mihej dopušta Bogu da progovori i donosi mnoge Božje riječi. Štoviše izmjena prorokova i Božjega govora kadikad je tako živa da se teško može jednoznačno utvrditi tko ima riječ. Ipak jasno su uočljive npr. izjave u kojima prorok opisuje Božji dolazak ili svoj hod, za razliku od primjerice prijetnji koje nadilaze ljudsku moć: “Pretvorit ću Samariju u ruševinu na poljani” (1,6). Najpoznatiji Božji govor, po važnosti sličan proroštvu o Betlehemu iz c5, zacijelo je izravno sučeljavanje s narodom i predbacivanje grijeha – tekst koji je ušao u liturgiju i štovanje Kristove muke. Bog se otvoreno pravda s narodom: “Puče moj, što učinih tebi? Odgovori mi!…” (6,3-15).
Lijepa osobitost Mihejeva jest što mu spis završava molitvom (7,14-20).
Govoreći o Božjemu autoritetu neskriveno ga naziva kraljem (2,13; 4,7) i gospodarom sve zemlje (4,13). Prema svojoj vlastitoj riječi Bog je kadar suprotstaviti se zlu: onima koji sami tako čine (2,1) Bog smišlja zlo (v3).
Mihej preuzima motiv poznat već kod Izaije i promatra Boga kao pastira. Sam Bog najavljuje da će skupiti Ostatak kao ovce (2,12), okupit će šepavo i prognano (4,6s). Najavljeni vladar koji ima doći također će Božjom snagom pasti svoje stado (5,2). Bogu, dobromu pastiru, prorok napokon upravlja svoju zaključnu molitvu: “Pasi svoj narod…!” (7,14).
Najviše Mihej ipak ističe Božje opraštanje. To svojstvo u retoričkom pitanju očito sve nadvisuje i neusporedivo je: Tko je kao Bog koji nosi krivnju i prelazi preko prijestupa Ostatka, uživa u solidarnosti i privrženosti (7,18).
O proroku Amosu govori se u
njegovoj knjizi. Njegovo ime „Amos“ (Am 1,1; 7,8.10–12.14; 8,2), sedam puta spomenuto,
izvedeno je iz korijena „teret/natovariti“ (עמס),
i razlikuje se od imena Izaijina oca koja dolazi od „snaga/biti snažan“ (אמץ Iz 1,1; premda se u hrv. tradiciji jednako pišu).
Pastir koji motri
Uvodni redak Amosove knjige (1,1)
izvješćuje o njemu u 3. l. jd. Smješta ga geografski i vremenski, te
obavještava o njegovu zanimanju po kojemu je blizak Mojsiju kod njegova poziva,
premda u Am 1,1 stoji riječ noqed koja se u SZ rijetko pojavljuje (usp.
Jakov kod Labana u Post 30s).
Amos u proroštvima spominje
iskustvo pastira koje sam ima. Naviješta kako će se od Božjega glasa pastirima
„rastužiti“, tj. sasušiti pašnjaci (1,2). Prenosi Božje riječi o pastiru koji
spašava tek dio životinje kad ju je lav dograbio (3,12).
Izvještaj iz uvoda (1,1) Amos će
u razgovoru s betelskim svećenikom dopuniti ponavljajući da se bavio
stočarstvom te dodajući da je bio i voćar (7,14).
Uvodni redak definira njegova
proroštva kao riječi koje je motrio u viđenju. Hebrejski izraz dabar
jednako je ispravno shvatiti kao događaj ili općenito „stvar“. Početak drugog
retka (1,2) Amosa u istom opisnom obliku u 3. l. jd. predstavlja kao govornika.
Izrael i narodi
Prema definiciji u uvodu (1,1)
proroštva se tiču Izraela, a to je naziv Sjevernog kraljevstva koje se u istom
retku spominje, premda je ujedno i naziv cijelog Božjeg naroda. Najavljene su
riječi doslovno „nad“ Izraelom ili „protiv“ (על ‘al) Izraela.
U proroštvima Amos razlikuje Judu
i Izraela. Premda naslov najavljuje riječi o Izraelu, retci 2,4s govore o Judi.
Snagu, prodornost i temelje
Amosova proročkog zvanja potvrđuje prenošenje Božjih riječi koje se tiču
međunarodne političke situacije i povijesnih događaja. Amosovo poznavanje
prilika je veliko kad govori o Damasku, Gazi, Tiru, Edomu, Amonu i Moabu
(1,3–2,3).
Kao što se govori o „zločinima“
stranih naroda (1,3.6.9.11.13; 2,1) tako je to i kod Jude (2,4) i Izraela
(2,6).
Proroci
Amos poznaje proročku sudbinu. U
proroštvima prenosi Božje riječi o tome da je Bog podizao proroke u zajednici,
ali zajednica im je branila prorokovati (2,11s). Amos zna da proroke podiže
Bog, zna i za zapreku koju im postavljaju ljudi, ali i to da se Bog upravo tim
ljudima obraća predbacujući im njihove poteze.
Proroci su Gospodinovi sluge
(3,7). Bog ne čini ništa, a da ne objavi njima svoju tajnu.
Već je Abrahamu Bog htio
unaprijed otkriti svoju nakanu sa Sodomom i Gomorom (Post 18,17). Abraham je
postao zagovornik kao što to i Amos postaje u c7. Sodoma i Gomora izrijekom se
spominju u 4,11.
Amos je najavio Božji govor kao
dolazak lava koji riče (3,8). Takav se govor i ostvaruje i tjera na
prorokovanje. Svatko tko tako doživi Božju riječ postaje prorok. Gospodin je
govorio, tko da ne proriče? Amos će sam istaknuti da nije pripadao proročkoj
obitelji, ni školi, i da nije bio pristalica ili sljedbenik nekoga od njih
(7,14).
Betel
O Betelu iz kojeg će biti
protjeran (7,10), Amosova proroštva više puta govore: Bog najavljuje da će se
pobrinuti za žrtvenike u Betelu (3,14). Božja riječ ironično poziva: samo vi
dođite u Betel i činite svoje prijestupe (4,4). Neka zajednica ne traži Betel
jer će biti uništen (5,5). Bog će mu biti kao požar koji nitko ne može ugasiti
(5,6). Amasja koji napada i izgoni Amosa svećenik je u Betelu (7,10).
Formalna prisutnost
Amosova prisutnost u tekstu može se prepoznati ukoliko on
izgovara formule: „ovako govori Gospodin“ i „riječ Gospodnja“. Osim toga, npr.
5,14, mogu biti riječi Amosove jer se govori o Bogu u 3. l. jd i o zajednici u
2. l. mn. (premda ima još takvih formulacija). Ovo je proroštvo vrlo načelno pa
je možda i zbog toga razmišljanje Amosovo.
Amos u tekstu može biti prisutan
kao onaj koji izgovara sva „opisna“ proroštva gdje se o Bogu govori u 3. l.
jd., kao u npr. 9,8a: „Gle, oči Jahve Gospoda uprte su na grešno kraljevstvo,
izbrisat će ga s lica zemlje“.
Amos o sebi
U c7 Amos izvješćuje o sebi.
Nakon što se obilno u tekstu do sada (c1–6) pojavljivalo „ja“ (1. l. jd.) jasno
prepoznatljivo kao dio Božjeg govora, u c7 progovara Amos. Njegovo „ja“ se
pojavljuje u tekstu prvi put.
Amos osobno izvješćuje kako mu je
Bog dao 4 viđenja (כה הראני
אדני יהוה „ovako mi je pokazao
Gospodin Jahve“ 7,1.4.7; 8,1). O petom izvješćuje drugačije, govoreći
jednostavno da je vidio (9,1), pa se to još više doima kao realan susret s
Bogom.
Amos izvješćuje kako dvaput, uz
prvo i drugo viđenje, nastupa kao molitelj, zagovornik. On moli: „Oprosti“
(7,2), „Stani!“ (7,5). Obrazloženje u molitvi je istovjetno: upozorava na
malenost Jakova (7,2.5). Amosova je molitva uspješna oba puta (7,3.6).
Viđenja
U 3. i 4. viđenju Bog se Amosu
neposredno obraća. Imenom ga zaziva: „Amose“ (7,8; 8,2). Tako se Amos svrstava
među one biblijske likove koje Bog poimence oslovljava. U oba je viđenja Amos u
tom kratkom dijalogu s Bogom, ali tu više nema zagovorničke molitve kojim bi se
on sa svoje strane zauzeo za zajednicu, nego samo odgovara na postavljeno
pitanje.
Amosovo 3. i
5. viđenje odlikuje činjenica da je proroku dano vidjeti Boga. Usprkos hrv.
prijevodu „čovjek“ iz LXX (ανηρ 7,7; Vg. vir), na početku 3. viđenja u oba se
slučaja rabi riječ „Gospodin“ (hebr. אדני 7,7s) kao u 9,1. I u trećem viđenju s viskom i u petom
viđenju kod žrtvenik opipljiva, fizička prisutnost prepoznatljiva je u glagolu
„stajati“, „biti postavljen“ (נצב poznat npr. iz ljestava u Jakovljevu snu).
U 5. viđenju Amos ne ističe da mu
je Bog dao viđenje, nego formulira odmah osobni izvještaj: „vidjeh“ (ראה 9,1), stvarajući tako u jednu ruku paralelu naslovu (חזה 1,1), koji u 3. l. jd. izvješćuje o njegovu gledanju, i u drugu
ruku dvaput postavljenom pitanju koje prima od Boga: „što vidiš?“ (hebr.ראה 7,8; 8,2). U tom posljednjemu viđenju Bog od Amosa ne traži samo
odgovor nego konkretnu akciju: Amos treba razbiti kapitel na hramskim stupovima
(9,1). O izvršenju međutim nema izvještaja.
Amosovo zvanje
Kratak opis sukoba s betelskim
svećenikom Amasjom 7,10–17 pisan je u 3. licu (uokviren osobnim izvještajima
Amosovim 7,1-9; 8,1-9,1.) i tako su mu formalno određene granice. Svećenik
Amosa optužuje pred kraljem (7,10s) i želi ga izagnati iz Sjevernog kraljevstva
(v12s).
Amos izvješćuje o svom zvanju
odgovarajući na progon (v14s). Pritom (v16s) ispravlja lažnu optužbu. Ne
naviješta on mač i izgnanstvo (v17), nego Bog. Mač za koji je Amos optužen nije
njegov nego Božji. Bog ga naviješta u 7,9: „S mačem ću ustati na kuću Jeroboamovu“,
a dio je i Božje riječi u 9,4: „naredit ću maču da ih sasiječe“. I Amosova
obrana jesu Božje riječi koje govore o maču i naviještaju da će djeca betelskog
svećenika pasti od mača (7,17).
Izvještaj o zvanju u kojem Bog
nalaže proroku Amosu da prorokuje („Idi, prorokuj“ 7,15), pokazuje da se
betelski svećenik izravno suprotstavlja Božjem autoritetu kad kaže: „Ne
prorokuj!“ (7,13.16).
Riječju „uzeti“ (לקח 7,15) u izvještaju o svom zvanju Amos upozorava na osobit Božji
zahvat u njegov život i stavlja ga u blizinu uznesenja, tj. ulaska u Božji
prostor kakav poznajemo kod Henoka (Post 5,24) i Ilije (2 Kr 2,10).
Amos djeluje otprilike između g. 780. i 740. prije Kr., najvećim
dijelom za vladavine Jeroboama II., izraelskog kralja (v. Am 1,1) koji je već
od 793./92. na vlasti kao suvladar pod kraljem Joašom. Stoga Amos pripada među
najranije svetopisamske proroke. Nakon pojavljivanja proroka Ilije i Elizeja
unutar Prve i Druge knjige o kraljevima Amos bi sa svojom najstarijom
“samostalnom” proročkom knjigom zapravo morao kronološki doći na prvo
mjesto kod tzv. dvanaest “malih proroka” u Bibliji, ispred Hošee i
Joela. Jednako kao i Hošeu možemo ga držati neposrednim pretečom velikog Izaije
jer se Izaijin poziv zbiva pri kraju Amosova djelovanja (740./39. pr. Kr.)
O pozivu proroka Amosa Sveto pismo posve kratko izvješćuje unutar
odlomka Am 7,10-17. Taj tekst nalazi se u završnoj trećini Amosove knjige i – u
okviru 7. poglavlja – nadovezuje se na tri viđenja (r. 1-3; 4-6; 7-9) koja
započinju naznakom da je riječ o Božjoj objavi i upriličuju prijetnje usmjerene
“na kuću Jeroboamovu” (r.9). Prikazom sukoba s ‘kraljevskim’
svećenikom (usp. r. 13) Amasjom poglavlje se zaključuje, a napomena o Amosovu
pozivu izrečena je u tom sporu.
Naznaku nevolje kao potreban element za prepoznavanje duhovnog zvanja u Svetom
pismu naći ćemo u kontekstu Knjige Amosove u obliku opće prijetnje popraćene
zastrašujućim slikama o nesreći koja dolazi. Ta se opća prijetnja zaoštrava u
“neću ga štedjeti” (Am 8,2), izrazu koji je neposredno oprečan
prolazu i napose odabranom pomilovanju i poštedi u pashalnoj noći (glagol pasah
u Izl 12,13.23). Prijetnja ima svoj hiperbolični vrhunac u trostrukom
proricanju izgnanstva (Am 5,5; 7,11.17), gdje hebrejski izvornik donosi
podvostručeni glagolski izraz koji znači: “sasvim sigurno će ga prognati,
tj. odvesti u progonstvo”. Nalog je u tekstu zabilježen u Am 7,15 kao
Gospodnja riječ: “Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu”. Prigovor i
otpor ne dolazi od Amosa nego od Amasje u zabrani koju izriče. Kad Amasja
zapovijeda: “da nisi više prorokovao” (7,13), on izravno protuslovi i
prkosi nalogu Gospodnjem. U izvornom je tekstu imperativu “prorokuj”
iz r. 15 suprostavljen isti taj oblik u r. 13, samo s izričitom negacijom
“ne” (hebr. lo’) pred njim. Za utješno obećanje potpore u Amosovoj
knjizi nedostaje uobičajen, povjerljiv, pa i intiman izraz “ja ću biti s
tobom”. Gospodinovo obećanje zacijelo treba potražiti istom na kraju
knjige (Am 9,11 i slj.) u opisu obnove koju će donijeti Jahvin dan – inače u
najvećoj mjeri prikazan kao zastrašujuća prijetnja – u ‘onaj dan’ Jahve će
‘podići’ (= uskrisiti, uspostaviti, Am 9,11).
Obično svetopisamski izvještaj o zvanju obilježava glagolski par
‘poslati – ići’. Kod Amosova poziva ‘ići’ nalazimo unutar upravnog govora kao
imperativ koji Bog upućuje Amosu. Ali uza nj nalazimo riječ ‘uzeti’ koja
naznačuje poseban Božji zahvat i ovaj događaj zvanja približava
“uznesenju”. ‘Uzeti’ je naime u Svetom pismu znak raspoznavanja za
“uznesenje” kojim je Bog Henoka i Iliju iz zemaljskog života uzeo
direktno sebi (Post 5,24; 2 Kr 2,3). Kod Amosova zvanja “uznesenje”
biva razumljivo u svezi s činjenicom da Amos potječe iz Južnog kraljevstva, a
djeluje na sjeveru. Amos je rodom upravo iz grada ‘pametne’ (2 Sam 14,2)
udovice koja hrabro sudjeluje kod pomirivanja u Davidovu kraljevstvu. Bog Amosa
‘uzima’ u neku vrstu progonstva da bi prorokovao. Mudru udovicu zahvatila je i
vodila moć odozgora pa se dala u akciju koja završava poljupcem pomilovanja kad
David oprašta pobunjeniku Abšalomu (2 Sam 14,33). Slično možemo kod Amosa imati
povjerenja da će i njegova poruka – usprkos zastrašujućim tonovima i bojama, i
usprkos povijesnom padu Samarije g. 721. pr. Kr. – napokon ipak doći do
pozitivnog završetka (usp. Am 9,11 i dalje).
Znakovito je da ‘poslati’ u odlomku Am 7,10-17 hebrejski izvornik
pripisuje Amasji kao subjektu (U prijevodu skriven u “poruči”, kad
Amasja šalje glasnika kralju). Isto tako Amasji u usta stavlja Amosu upravljen
imperativ “Idi!” (u prijevodu kao “Odlazi!” r. 12, slično i
“Prorokuj!”) koji zapravo pripada Gospodnjoj riječi u r. 15. Sveti
tekst zacijelo želi upozoriti na trajnu opasnost da preuzetno i oholo stajemo
na Gospodinovo mjesto i pripisujemo si Njegovu ulogu.
Mojsije je pasao ovce kad ga je ukazanje u gorućem grmu povelo u
pustolovinu oslobađanja Izraela iz ropstva (Izl 3). Davida su dozvali s paše da
ga prorok Samuel pomaže za kralja (1 Sam 16). Amosov poziv povezan je s
Mojsijevim i Davidovim po tome što ga Božje uzimanje zateklo kod “stada”
(Am 7,15; usp. Izl 3,1; 1 Sam 16,11). Poput Elizeja, Ilijina nasljednika (1 Kr
19,19) Amosa Božji poziv odvodi od njegova svagdanjeg posla s domaćim
životinjama. I za jednog i za drugog izvorni tekst istim prijedlogom veli da su
se upravo nalazili “iza” njih.
Bolan sukob s religijskim i političkim ustrojem jasno izbija na
vidjelo: Ponajprije Amasja, betelski svećenik, u prvom dijelu odlomka (r. 10 i
dalje) daje tužiti proroka pred kraljem pa tako žuran i opasan proročki proglas
dospijeva i do samog Jeroboama II. Ono što je prorok u viđenju primio kao
objavu (“mač”, r. 9) obznanjuje se i vrhovnom vladaru osobno
(“mač”, r.11). Amasja potom (u drugom dijelu, r. 12 i dalje) svoj
napad usmjerava izravno na Amosov identitet i proročko poslanje. Proroka
oslovljuje, vjerojatno pejorativno i s prezirom: “vidioče” (r. 12).
“Stranci napolje!” ili “Gubi se, došljače!” – tako bismo
mogli shvatiti riječ koju službeni hramski svećenik upravlja Amosu koji si ni
po svećeničkom rodu ni kakvom izobrazbom nije priskrbio pravomoćno odobrenje za
svoj nastup, a ipak tvrdi kako navješćuje Riječ Božju (Am 3,1.8). Amos sam veli
da nije prorok i da ne pripada “proročkim sinovima” (r. 14),
učenicima koje je već prorok Elizej okupljao oko sebe da ih pouči i podijeli s
njima svoju sudbinu. Unatoč tome Amos djeluje u istoj Izraelskoj zemlji na
sjeveru, koja imenom ‘Jeroboam’ podsjeća na raspad velikog Davidova kraljevstva
i kultno odvajanje Sjevera. Bogoštovno otpadništvo, naime, jeruzalemski
biblijski pisci, deuteronomisti, nošeni vjerom u jedinog Boga Spasitelja s
pokudom obilježavaju kao ‘grijeh Jeroboamov’. Kao što se već s Ilijom i
Elizejem zbilo i Amosa proročko poslanje dovodi tako daleko da ima posla s
političkim vrhom: pred kraljem je otpužen kao organizator urote (r.10).
Predbacuje mu se, slično kao što je Ahab Iliju optužio (1 Kr 18,17), da njegovo
proročko djelovanje tjera u nevolju svekolik puk Izraelskog kraljevstva (v.
‘dom Izraelov’, ‘zemlja’, r. 10). Amosa proglašuju političkim opasnim.
Javno razglašavati upozorenje o sigurnoj propasti nipošto nije ugodna zadaća. Amos je, međutim, izvršava, što očito izaziva nezadovoljstvo u onima koji je čuju, pa on sama sebe čini omraženim i prezrenim. Alarmantno upozorenje i navještaj sigurnog progonstva, koji se u tako žestokom obliku (“sasvim sigurno će ga prognati”) inače nigdje u Starom zavjetu ne nalazi, u Knjizi Amosovoj se tri put ponavlja. Od toga se čak dvaput kobno proroštvo nalazi upravo u ovom odlomku Am 7,10-17 (r. 11 i 17). Tako postaje još razumljiviji sraz s religijom, kojoj je prva zadaća skrb za utjehu i oslobođenje, zaštitu i sigurnost kod Boga te za obećanje i čuvanje života. Upravo zbog toga Amos sama sebe tumači i predstavlja kao ‘ne-proroka’ (r.14). Takvo tumačenje vlastite osobe počiva na činjenici da ga je sâm Bog “uzeo” (r. 15) i to Amosu omogućuje da u trećem i posljednjem dijelu odlomka (r. 14-17) na izravan napad odgovori jednakom žestinom. Temeljito je stavio u pitanje i strahovito uzdrmao Amasjin svećenički identitet, a obećanje Božje ponavlja i potvrđuje (r.17).
U poznatom Ezekielovu tekstu o novom srcu od mesa jasno se vidi da Bog zna
što hoće. Stalo mu je do svetosti njegova imena. Svetost njegova imena pokreće ga
u akciju (Ez 36,22). Sam će posvetiti svoje ime (v23). Jedino on može učiniti
ono zašto molimo svaki put kad izgovaramo „Oče naš”.
Božji interes za vlastito ime i za njegovu svetost, to Božje zalaganje i zauzimanje sažeto je u čuvenom načelu duhovnosti: sve na veću slavu Božju. Nisu to duhovni učitelji izmislili. To je jasno izrečen Božji interes. Njegov ponos, čast i osjećaj vlastite vrijednosti, njegovo samopoštovanje i neotuđivo dostojanstvo to je Božji motiv. Takav duh Bog želi dati nama, kako zapisuje Ezekiel. Udahnut će ga u nas (Ez 36,27).
Prorok Jeremija ustanovljuje da nisu bile dovoljne kamene ploče s napisanim
Zapovijedima. Tražilo se nešto više, dublje. Bog piše u srce čovjekovo (Jr
31,33). Ezekiel se spušta još dublje i otkriva nam da je i tu problem. Sam
materijal na kojem se piše valja izmijeniti. Srce treba biti obnovljeno.
„Kameno srce” (Ez 36,26) jasna je slika tvrdoće, krutosti, bešćutnosti,
neosjetljivosti. Kamen ne vidi, ne čuje i ne razumije. Kamen je u Bibliji
materijal od kojeg se izrađuju i kipovi lažnih bogova, kumiri, a sveti tekst
opetovano ističe: oni nemaju osjetila. Kamen kod Ezekiela označava još jedan
kontrast. U idućem poglavlju Ez 37 Prorok opisuje cijelu vojsku mrtvih kostiju
koja će na čudesan način biti oživljena. Kamen označava mrtvilo, ukočenost i
smrt, nasuprot darovanom životu.
Zapisane riječi u Ez 36,22–28 izravno su upućene zajednici, slušateljima.
Riječi su to koje izravno smjeraju na sugovornika. Kao i drugdje u Sv. pismu to
je Božji govor u prvom licu. Bog otkriva svoje srce govoreći o svojim nakanama
i aktivnostima. On će pokazati svoju svetost, on će okupiti svoj narod. Nije to
opisni govor o nekoj trećoj skupini, nego adresat i sugovornik jest zajednica
označeno kao „vi” – mi koji čitamo i slušamo.
Jedna od istaknuta najava ovog kratko teksta jest poznavanje Boga. Kod Ezekiela je riječ ne samo o zajednici izabranog Božjeg naroda, nego o svjetskim narodima. „Znat će narodi da sam ja Gospodin” (Ez 36,23). Tu se pojavljuje biblijski naziv goj koji označava tuđe, nežidovske političke zajednice, uobičajeno u teološkom rječniku nazivane: „pogani”. Davno prije negoli je apostol Pavao krenuo u svoju misiju i postao apostol naroda, Bog sam jasno je izrekao svoju inicijativu, a i metodu kojom će je izvesti: Božji narod postat će nositelj i pokazatelj Božje svetosti tako da svi upoznaju Boga. Govor o srcu u Crkvi je poziv i zadatak da sami izbliza poznajemo Boga, ali i da ga i drugi po nama mogu upoznati.
U Ezekielovu tekstu može se raspoznati lijepa i važna uloga proroka. Otkriva
nam je nalog izravno upućen od Boga Ezekielu: „Reci domu Izraelovu!” (v22).
Prorok se toliko predao u službu Bogu da Bog može njegovo vlastito „ja”,
njegovu osobu, uzeti kao svoju. Slušatelji gledaju prorokov lik, čuju prorokov
glas, ali jasno prepoznaju Riječ Božju.
Srce je središte. To pokazuje opis koji korak po korak seže sve dublje. Na
prvoj je razini riječ o škropljenju vodom koje Bog najavljuje (v25a). Čista
voda pere. Na drugoj je razini očišćenje. Bog čisti od nečistoća i od kumira
(v25b). Na trećoj, najdubljoj razini jesu srce i duh zajedno (v26). Već
Jeremija najavljuje novi savez između Boga i ljudi, a ovdje je riječ o novom
srcu i duhu. Bog daje čovjeku novo središte osobnosti. Mijenja osobu na
najdubljoj razini.
U izvještaju o stvaranju još nije sasvim formulirano koji to „životni dah”
Bog udahnjuje u čovjeka (Post 2,7). Ovdje je stvar posve jasna. „Svoj duh
udahnut ću u vas” piše Ezekiel (36,27). Što se zbiva na dan Duhova davno je
najavljeno. Božji Duh ispunja ljude. Nije tu riječ o nekom spiritizmu i
umišljenom uzdizanju u više sfere. Duh čini da živimo po njegovim propisima i
držimo se njegova božanskog prava (v27). Duh Božji ne vodi nas samo u svoje
visine, nego daje da živimo s obje noge na zemlji. Naše je obitavalište ovdje,
u zemlji otaca (v28). Ovdje se Bog obvezao na pripadnost nama, a pripadanje
jest stvar živoga srca.
Esteru upoznajemo postupno.
Mjesto u Svetom pismu otvara joj se proglasom kojim se traži žena bolja od
svrgnute kraljice (…“kralj neka preda kraljevsku čast drugoj ženi, boljoj od
nje“ 1,19). Traži se žena kojoj će biti dodijeljena kraljevska čast. Estera je
uvrštena među djevojke primljene u kraljevski dvor (2,8).
Estera je u stranoj zemlji. Među
prognanicima. Mora prešutjeti svoje podrijetlo i svoj rod (2,10.20). K tomu
davno je babilonsko sužanjstvo („Nabukodonozor“ 2,6) dovršeno („Perzija i
Medija“ 1,14.19), a ona je još uvijek u tuđini, prognanica. Poput Daniela, ona
je biblijski simbol da progonstvo još traje.
Estera je imala teško
djetinjstvo. Otac Abihajil (2,15) i majka umrli su joj (2,7). Naknadno će u
knjizi biti potvrđeno da je odrasla u siromaštvu (4,8a). Odrasta pod
skrbništvom svoga bratića koji je očito stariji od nje jer ju je kao kćer
usvojio (Abihajil je Mordokajev stric, 2,15). Njemu je poslušna i onda kad već
postaje kraljicom (nalaže joj da ide kralju 4,8). S njime ostaje u kontaktu
(kad razotkriva urotu 2,22, kad od Mordokaja doznaje što se zbiva u zemlji
4,5). On se zanima kako se ona osjeća i kako se prema njoj odnose (2,11).
Estera na dvoru od početka uživa
naklonost čuvara i smještena je u najudobnije prostorije (2,9). Godinu dana
prolazi predviđeni program (2,12), a potom stupa pred kralja (u sedmoj godini
njegove vladavine 2,16).
Estera je jedan od prevažnih
biblijskih likova koji pokazuju kako se Božja moć i snaga služi ljudskom
slabošću. Ona je siroče jer je ostala bez roditelja pa prema svetom Zakonu
predstavlja zajedno sa siromasima i udovicama socijalno slabe kojima je
potrebna posebna zaštita. Osim toga, žena je i strankinja. Slabost se posebno
očituje kad stupa pred kralja kao zagovornica i kad zbog psihičkog tereta
takoreći pada u nesvijest („Kraljici pozli. Od slabosti problijedje i klonu…“
5,1d; „dok je još govorila, klonu od iznemoglosti“ 2b).
Estera ima dva imena. Ono
hebrejsko spominje se samo jednom (2,7), a označava biljku mirtu koja i kod nas
u hrvatskom jeziku služi kao ime. U prvom dijelu svoga duhovnog puta više je
pasivna. Stječe naklonost svojom pojavom (kod čuvara žena 2,9 i kod kralja
2,17; „pobuđivala je udivljenje svih“ 2,15), primljena je na dvor (2,8),
postavljena je za kraljicu (2,17). Prvi korak naprijed na njezinu putu zbit će
kad raskrinkava urotu i sprječava atentat na kralja (2,21-23). Pri tom je
glasnica svoga skrbnika što svjedoči o njezinoj povezanosti s njime (2,22).
S pravom se možemo čuditi i
pitati što knjiga s obilnim krvoprolićem radi u Bibliji i kako je jedna žena
koja je povezana sa svime time svetopisamski uzor. Ako u prvim biblijskim
knjigama možemo u osvajačkom ratu i velikim bitkama prepoznati simbolički govor
protiv zla i grijeha, ovdje je riječ o pravom progonu zbog vjere. Riječ je o
nalogu „da se svi Židovi, od dječaka do staraca, djeca i žene unište, pobiju,
zatru“ 3,13; usp. 8,11s; 9,1.5). Ne samo zbog rata koji je iza nas, nego i zbog
grubih razbojstava o kojima iz dana u dan slušamo, Estera nam potvrđuje kako
Riječ Božja ne zatvara oči pred krutom ljudskom stvarnošću u kojoj živimo.
Pismo koje se u kraljevo ime
proglašuje očituje ironiju političkog govora koji nam nije nepoznat. Vladar
ističe želju da svi imaju „slobodu i blagostanje“ (3,13b) – i time utemeljuje
progon Božjeg naroda koji naviješta (3,13f). Spletkar, koji sve iz osobne
mržnje smišlja, u službenom dopisu predstavljen je kao razborit i odan (3,13c).
U takvim se prilikama sprema
najvažniji preokret i pomak u Esterinu životu. Ponajprije vidimo kako sam
položaj i titula ništa ne znači. Isprva, premda je kraljica, nema spoznaje o
podmuklim spletkama koje se tiču cijele države (sluge i sluškinje je o tome
trebaju obavijestiti 4,4). Sav njezin narod već znade za genocidne planove, a
ona još nema pojma. Ipak, njezina povezanost sa skrbnikom dovest će je na pravi
put. Od slugu saznaje za pogođenost, strah i pokorničke vježbe u narodu (4,4).
Da nije lakomislena i ravnodušna dokazuje njezina uznemirenost zbog toga (4,4).
Ali, prva njezina reakcija jest odvesti svoga skrbnika Mordokaja od jadikovke i
plača u razbibrigu i lagodnost (4,4).
Od Mordokaja međutim saznaje što
se zapravo zbiva, dobiva uvid u nacrte i odluke koji se tiču cijele zajednice.
Obaviještena je ne samo na temelju dojma i općenitog „rekla-kazala“, nego
dobiva na uvid dokumente („prijepis naredbe o njihovu zatoru“ 4,8). Od
Mordokaja će joj doći misao da bude posrednica i zagovornica koja će izmoliti
milost za cijeli svoj narod (i kod Boga i kod kralja 4,8b).
Spasiteljica
Prvo se još jednom pokazuje
njezina nemoć. Usprkos položaju i tituli nema slobodan pristup kralju (4,11).
Zato prvo odbija preuzeti tu ulogu na sebe.
Je li ju potaknuo strah za
vlastiti život, budući da je sama pripadnica Božjega naroda (4,13) ili puno
više proročke riječi Mordokaja koji sluti da je Estera poput biblijskog Josipa
(4,14)? Kako god bilo Estera će doći do glavnog preokreta u svom životu. Poput
Egipatskog Josipa koji sam tumači kako ga je Bog doveo na visoki položaj kako
bi pripravio spasenje svome narodu (Post 45,7), tako je i Estera na najvišem
položaju u perzijskom kraljevstvu.
Bitan unutarnji preokret i
obraćenje zbiva se svakako u onom trenutku kada je Estera spremna uložiti i vlastiti
život za spas zajednice („treba li da poginem, poginut ću“ 4,16). Od neznanja i
bezbrižnosti dolazi do odgovornosti i zrelog, odraslog postupanja. Nakon što su
prve riječi koje je izgovorila zapravo izgovor i odbijanje velike zagovorničke
zadaće (4,11), već drugi njezin govor očituje kraljicu koja formulira poziv
cijeloj zajednici da poste (4,16). Otkriva se dubina njezina duhovnoga života i
religiozna praksa. Trodnevna priprava duhovne je naravi (4,16). Velika molitva
(4,17l–z) pokazuje kako od Boga traži snagu. Sada, od štićenice koja sluša,
postaje nalogodavka koja naređuje Mordokaju 4,17.
Odluka, novi stav i potez na koji
se odlučuje nije lak. Ona je ispunjena smrtnom tjeskobom (4,17k.v). Slično
Gospodinu u Getsemaniju, u molitvi izriče svoju ostavljenost („sama“) i traži
„pomoć“ od Boga (4,17l). Jedino se na njega može osloniti.
Dva put čitamo da je sama i da se
nema na koga osloniti doli na Boga jedinoga (4,17l.t). Od njega traži konkretnu
pomoć za zagovorničku zadaću koju ima izvršiti. Od njega traži hrabrost (17r) i
prave riječi (17s). Svu dubinu njezina vjerničkog života naći ćemo pred kraj
njezine molitve kada se dvaput označava kao službenica Gospodnja (17x.y) i kad
u skrovitosti osobne molitve otkriva intimnu tajnu da je jedino veselje imala u
Bogu (17y). U molitvi saznajemo da je od djetinjstva slušala o Božjem izabranju
(„izabrao Izraela“ 17m).
U njezinoj se molitvi nalazi i
teološki uvid da je teška situacija u kojoj su se našli posljedica njihova
grijeha (17n). Kao što je pred kraljem zagovornica koja će donijeti spas narodu
tako je i u molitvi pred Bogom posrednica koja govori u ime cijele zajednice.
Osim ovih rečenica kojima govori o sebi, većina pokazuje da se poistovjetila sa
sudbinom cijelog naroda i uzela ju je na sebe („mi“-rečenice).
Propast pretvorena u pobjedu
Estera, nakon molitve, od
reakcije prelazi u akciju, iako ne svojom jakošću, nego tek kad je sam kralj
primi kao sestru („ja sam tvoj brat“ (5,1f). Dvaput će prirediti susret na
kojem će se licem u lice naći nasamo s kraljem i s velikim spletkarom koji je
skovao zločinački plan (5,4-8; 7,1-10). Triput će od kralja izmamiti obećanje
da može dobiti što želi pa bilo to i pola kraljevstva (5,3.6; 7,2).
Preokret postaje očit. Estera
sada više ne krije svoje podrijetlo, nego raskrinkava podle planove (7,3s).
Razotkriveni zločinac sad kraljicu moli za milost (7,7). Sada Estera svoga
skrbnika postavlja za upravitelja (8,2).
Nakon što je uklonjen izvor
problema, Estera nastupa još jednom kao zagovornica pred kraljem kako bi se po
cijelom kraljevstvu zaustavio napad i istrebljenje (8,3-6). U novom kraljevskom
dokumentu (8,12a-12v) koji je nakon te molbe izdan, Estera je jasno
predstavljena i kao kraljica i kao pripadnica Božjeg naroda (12n).
Još jednom će Estera biti
posrednica kod kralja (9,11–13). Ali sada su prilike iznova izmijenjene. Kralj
naime prvi pristupa k njoj i postavlja joj pitanje (9,12). Još jednom joj nudi
da njezina želja bude ispunjena.
Esterin životni put doveo ju je u
visoku politiku gdje je poput proroka bila u kontaktu s najvišim predstavnicima
vlasti i gdje se radi o sudbini čitavih naroda. Dovršetak i cilj toga puta jest
zakon koji ona donosi i koji za cijelu zajednicu i za buduće naraštaje
učvršćuje ono što se zbilo (9,32). Cjelokupan Božji narod, i to trajno, slavit
će Boga jer je propast koja je prijetila pretvorio u pobjedu i radost.
Datum preokreta je „sveta Lucija“
koja se slavi 13.12. (8,12; 9,1).