Biblijska mjera „talent“ toliko je ušla u našu kulturu da već po sebi
označava nadarenost i prave životne vrijednosti. Evanđeoska prispodoba pokazuje
kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba
položiti račun odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da
je odgovornost sposobnost djelovati i onda kad nema stalne kontrole.
Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je
podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (v19).
Da nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan
talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) , i da prema proračunima označava masu od
60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu
onda 13 puta više.
Gospodar premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da
oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje
i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema.
Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim
silama (v15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (v14.20.22). To nam je važno.
Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe.
Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.
Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i
opet – kad se gospodar vratio – prvi pristupa (v20). I prvi i drugi jasno daju do
znanje da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: Izručio
si mi pet, dva… Stekao sam nove (v20,22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne
prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđem,
talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. „Evo ti tvoje“ (v25), veli on,
dokazujući da nikad nije preuzeo odgovornost za nj.
Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: „Daj mi moje!,
Vrati!“. On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome
i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (v21.23). Zato je
gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre
menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.
Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše gospodar
potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kad mu pridodaje još i
jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih
pet koje je stekao i onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskom menadžmentu
njemu pripada (v28). Sjetimo se riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13
puta više. Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.
Problem trećeg sluge već smo prozreli. Daje se voditi strahom kako sam
priznaje (v25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne
prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest
pogrešan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu
silna polja i žetve (v24), a ne tek jedan talent koliko je na brigu dobio.
Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je
gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.
Gospodar je htio vidjeti njihovu dobrotu i vjernost, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koja se četiri puta spominje (v21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost. Vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.
Pregled Elizejeva života i djelovanja (1 Kr 19,16–2 Kr 13,21)
Tintoretto, Elizej umnaža kruh (1577.-78.)
Elizej je nepoznat i u pozadini. Nema svoje knjige. Opis njegova života isprepleten je i izmiješan s ostalim povijesnim događajima, pa nije izoliran. Nakon preuzimanja proročkog zvanja dulje je vrijeme sluga Ilijin. Elizejevi proročki nastupi nisu preuveličani. Ima učenike za koje se brine. Jedno od čudesnih djela koje čini jest umnažanje kruha. Zapovijed ljubavi prema tuđincima i prema neprijateljima ispunjava iscjeljivanjem Naamana te će po tome i imenom ući u NZ. Čak i kad je već umro po njemu djeluje snaga Duha: jedan će čovjek biti uskrišen od mrtvih dodirujući njegovo mrtvo tijelo.
Lik Elizeja obuhvaća velik dio biblijskog teksta (1 Kr 19,16–2 Kr 13,21). Njegovo zvanje pripada još u doba izraelskog kralja Ahaba, zbiva se dakle prije 853. pr. Kr., a Elizejeva smrt pripada u doba Joaševo (798–783. pr. Kr.).
O počecima i podrijetlu Elizejevu znamo da mu je otac imenom Šafat. Četiri puta je u tekstu označen kao בן שׁפט „sin Šafatov“. Tako ga označava Jahve u svom nalogu Iliji (1 Kr 19,16); tako je označen u pripovjednom dijelu kod zvanja (1 Kr 19,19); tako ga naziva sluga izraelskog kralja kad traže Jahvina proroka (2 Kr 3,11) te na kraju, tako ga naziva izraelski kralj kad mu prijeti proglašujući ga krivim za dugotrajnu opsadu Samarije (2 Kr 6,31).
Prve riječi koje Elizej izgovara (19,20), tražeći da za oproštaj poljubi roditelje, pokazuju da cijeni i poštuje obitelj iz koje potječe, da mu je važna. „Hajde, da dadnem poljubac svom ocu i svojoj majci“ kaže on Iliji (אב אם).
Elizej – Ilijin nasljednik
Na Horebu Ilija prima nalog da Elizeja pomaže za proroka (1 Kr 19,16). Elizej treba smijeniti Iliju. Preko Ilije Elizej doživljava zvanje i prvi put se u tekstu pojavljuje kao subjekt (19,19–21). Pritom, kad je Ilijin plašt na njemu, neko vrijeme ništa ne vidi i u mraku je (v20). Prije Ilijina uznesenja jasno očituje svoju odanost prema njemu (2 Kr 1–18).
Elizejev je put nasljedovanje Ilije. Započinje hodeći njegovim stopama. Ide „iza Ilije“ אחרי אליהו (2x 1 Kr 19,20s). Svoje proročko poslanje započinje kao poslužitelj Iliji. Dvori ga (שׁרת v21). On je kao šegrt. Da je Elizej sluga kod Ilije vidi se i po tome što je Ilija označen kao njegov gospodar. Učenici iz Betela i Jerihona govore Elizeju na dan Ilijina uznesenja: „Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara“, a nakon što je uznesen, traže dopuštenje od Elizeja da provjere nije li ga Duh nekamo u okolini odnio, nazivajući Iliju pri tom istim imenom: „tvoj gospodar“ (אדניך 2 Kr 2,3.5.16). Da je i kako je Elizej dvorio Iliju potvrđuje i opis da je „lijevao vodu na Ilijine ruke“ (2 Kr 3,11).
Da Elizej pripada po veličini i časti uz Iliju svjedoči i zaziv koji na nj primjenjuje Joaš, kralj izraelski, a kojim je najprije Elizej nazivao Iliju prije njegova uznesenja: „Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!“ 2 Kr 13,14 < 2 Kr 2,12. Bukom kola, konja i velike vojske koju je Bog dao čuti, čudesno je spriječen napad Aramejaca koji su bili pomislili da su Egipat i Hetiti pošli na strani Izraelaca (2 Kr 3,7).
Dugačka poglavlja 2 Kr 9s povezuje lik Jehua. On spominje Iliju u svezi s proroštvom o Izebelinoj smrti (9,36) i još jednom s obzirom na općenito proroštvo o domu Ahabovu (10,10). Ilijino ime navest će i pripovjedni dio teksta govoreći o proroštvu protiv Ahaba (10,17).
Do prvog samostalnog nastupa Elizejeva u 2 Kr 2, proći će 3 puna poglavlja. Iliju ćemo dvaput susresti: jednom kako kori Ahaba zbog krađe i ubojstva (1 Kr 21,17–29), a drugi put proriče kralju Ahazji smrt (2 Kr 1).
U međuvremenu opisano je i djelovanje proroka Miheja, sina Jimlina, i ratovi s Aramejcima (c20.22).
Dakle, 1) uz Iliju koji nastupa, Elizej je posve u pozadini. Pravi šegrt.
2) nije Elizej jedini prorok preko kojega će Bog progovoriti. Prorok Mihej prima riječ Jahvinu (1 Kr 22), a tako i kralj Jehu (2 Kr 10,30).
Elizej i velikaši
Svojoj dobročiniteljici Šunamki Elizej naviješta rođenje djeteta te ga nakon njegove smrti uskrisuje (2 Kr 4,8–37). Gostoprimstvo kod imućnijih djeluje realnije od izvanredne skrbi koju je uživao Ilija na potoku Keritu ili kod udovice iz Sarfate. Čudo uskrisenja traži puno više Elizejevu aktivnost i ustrajnost, nego li je to bio slučaj kod Ilije u Sarfati. Kasnije, ta ista Šunamka kojoj je savjetovao izbjeglištvo u Filisteji za vrijeme gladi, primljena je po povratku kod izraelskog kralja i vraćaju joj sva dobra (2 Kr 8,1–6).
Čudesnim znanjem Elizej više puta upozorava izraelskog kralja na koja mjesta kani doći aramejska vojska i napasti (2 Kr 6,8–13). Stalni porazi razjaruju aramejskog kralja koji šalje svoju vojsku da uhiti Elizeja, no on ognjenim konjima i kolima biva obranjen od neprijatelja. Događa se preokret. Na njegovu molitvu vojnici su udareni sljepoćom, on ih zarobljuje i odvodi u Samariju (2 Kr 6,14–23). Dotan, mjesto gdje se to zbiva, ono je gdje su Jakovljevi sinovi uhvatili i prodali svoga brata Josipa (Post 37).
Ironično, kralj koji je nedugo prije Elizeja nazivao ocem kada mu je predao neprijateljsku vojsku (6,21), prijeti mu smrću zbog dugotrajne opsade i velike gladi u Samariji (2 Kr 6,30). Glad je bila tolika da su majke jele svoju djecu (6,28s). Riječ je o Joramu, Ahabovu sinu koji je naslijedio svoga brata na prijestolju (2 Kr 1,17).
Pomazanje novog kralja događa se u 2 Kr 9,1–10. Dok se izraelski kralj Joram i judejski kralj Ahazja oporavljaju od boja s Hazaelom (1 Kr 8,29; 9,16), Elizej šalje učenika da u Ramot Gileadu pomaže novog kralja Jehua (9,1–3). To ovaj i izvršava (9,4–10), proširujući uvelike govor Jahvin (v7–10). Kad nalaže pomazivanje Jehua za kralja, Elizej ispunja nalog koji je još davno Ilija primio (1 Kr 19,16). Za strahovlade Jehuove (28 godina, 2 Kr 10,36) 2 Kr 9 i 10 i za 17 godina kraljevanja Joahaza, njegova sina, Elizej miruje, ne pojavljuje se.
I poslije se u vrijeme kraljevanja Jehuova, sve do njegove smrti, Elizej, a ni njegovi učenici neće pojaviti (2 Kr 10,35). Slično i obnova koju poduzima Jojada prolazi bez Elizeja (2 Kr 11). I kraljevanje Joaša, judejskog kralja (2 Kr 12) koje donosi obnovu hrama i sprječava aramski napad na Jeruzalem te završava ustankom i ubojstvom kralja prolazi bez spominjanja Elizeja.
Elizejevo proročko djelovanje zbiva se u kontekstu događaja koji su važni za cijelu zajednicu. Riječ Božja tiče se rata i mira (1 Kr 20.22), te pravednosti vladara (1 Kr 21) – vrlo realnih stvari, ne samo religioznih obreda.
Za izraelskog kralja Joaša, sina Joahazova (13,9) Elizej nastupa posljednji put i potom umire (2 Kr 13,14–21). Premda je već nasmrt bolestan, Elizej još uvijek prati sukobe s velesilom Aramom (2 Kr 13,14–17). Još uvijek gleda na budućnost i na Božju pobjedu. U kontaktu je s realnošću i s prilikama koje su odraz dekadencije i pogoršanja. Kraljevi su sve mlađi i kraće vladaju, puno je krvoprolića i urota. Pljačkaši redovito haraju. Sve do smrti Elizej pred kraljem zadržava jasan, odrješit, neuvijen i zahtijevan način govora, bez prikrivanja tzv. diplomacije i ulagivanja, laskanja. Kao što je sina Ahabova neskriveno nazvano krvničkim sinom (i zbog Izebele koja je dala pobiti proroke), tako se i pred Joašom rasrdio kad ovaj nije postupio kako valja (2 Kr 13,18s).
Elizej i stranci
Tri kralja, domaći izraelski, zatim judejski i stranac, edomski kralj okupljaju se kod Elizeja, a on im naviješta spas od žeđi i pobjedu nad Moabom (2 Kr 3,12–19).
Liječi aramskoga vojskovođu Naamana od gube i od krivnje zbog štovanja idola (2 Kr 5,1–19).
Elizej prima Hazaela, poslanika aramskoga kralja, i proriče njegovo strahovito kraljevanje (2 Kr 8,7–15). Kad Hazael postaje kralj, ispunja Božju riječ Iliji (1 Kr 9,15).
Elizej i siromasi
Sluga je onaj koji upozorava na Elizeja i tako omogućava da tri kraljevstva, Izrael, Judeja i Edom, budu spašeni od žeđi i da imaju ratnički uspjeh. Vjera je to i poznavanje (2 Kr 3,11).
Elizej pomaže udovici, navješćujući čudesno umnažanje ulja koje će biti dovoljno da ona plati sve svoje dugove, i da od preostaloga ima dovoljno za život (2 Kr 4,1-7). Pomažući udovici izvršava osobit nalog iz Zakona koji nalaže pomoć trostrukoj skupini slabih: siročad, udovice, stranci (Pnz 10,18).
Spašava od gladi svoje učenike (a) čineći plodove jestivim, (b) umnažajući kruh koji je dobio na dar (2 Kr 4,38–41).
Sluškinja upozorava Naamanovu ženu i tako omogućuje da strani vojskovođa ozdravi od gube što može imati bitne učinke za cijelu zajednicu (2 Kr 5,3). Sluge nagovaraju Naamana da izvrši ono što mu je prorok naložio, premda se to protivilo dostojanstvu, ali i magijskom postupku koji je on očekivao (2 Kr 5,13).
Srcem prati svoga slugu Gehazija koji na prijevaru prisvaja poklone, ali biva pogođen gubom. Kao što je od Naamana uzeo bogatstvo, tako i bolest (2 Kr 5,20–27).
Osim što su tuđi sluge oni koji znaju za proroka i imaju povjerenja u njega, očito i među njegovim učenicima vlada siromaštvo (2 Kr 6,1–7). To se vidi po tome što moraju tek izraditi prostor u kojem se mogu sastajati s učiteljem: „Gle, tijesan nam je prostor u tebe. Nego da odemo do Jordana, pa da svaki ondje uzmemo po brvno i načinimo sebi ondje prebivalište“ (2 Kr 6,1s; 2x מקום ישׁב).
Markantan znak jest činjenica da pri tom i alat moraju posuditi jer nemaju svoj. Sjekira, koju će Elizej na čudesan način izvaditi iz Jordana, posuđena je (שׁאול „izmoljena, upitana“ 2 Kr 6,5).
Kao glasnici radosne vijesti o prestanku opsade Samarije nastupaju gubavci, koji bijahu isključeni iz zajednice (2 Kr 7,10). I kada Naamana treba izliječiti od gube u tekstu se govori o primanju u zajednicu (אסף 2 Kr 5,3.6.7.11).
Pri pozivu Elizeja Sveto pismo navodi da je imao dvanaest jarmova što znači da je bio bogat (1 Kr 19,19). Radikalno odricanje i spremnost na siromašan život očituje se u tom što od svojih goveda daje pripraviti hranu pri čemu i jaram upotrebljava za vatru. Zainteresiranost i konkretna ljubav prema zajednici pokazuje se u gozbi za ljude (v21). I kasnije će Elizej nahraniti gladne (čineći plodove jestivima 2 Kr 4,38–41 i umnažajući kruh v42–44) i napojiti žedne (vodom koja se na čudesan način prikupila 2 Kr 3,17.20).
Naslovi koje nosi Elizej
Prorok Jahvin
Kad se kralj izraelski, judejski i edomski nalaze u stisci u sukobu s Moabom, judejski kralj Jošafat traži ima li koji Jahvin prorok (נביא ליהוה) preko kojega može ispitati Božje nakane: „Nema li tu proroka Jahvina da se preko njega posavjetujemo s Jahvom?“ (2 Kr 3,11). Odgovor na njegovo traženje jest Elizej. Jednako je Jošafat bio tražio Miheja, sina Jimlina prije aramskih ratova (usp. 1 Kr 22,7-28; 2 Ljet 7-27).
Otac
U vlastitom narodu, ali i u Aramu, Elizeja više puta nazivaju ocem, i to očem kraljeva (אב 2 Kr 6,21; 13,14[2x]).
Kod zarobljavanja aramske vojske, izraelski kralj Joram oslovljava ga „Oče moj“ (2 Kr 6,21). Kasnije će isti kralj tražiti njegov život.
Prije njegove smrti tako ga oslovljava i izraelski kralj Joaš: „Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!“ (2 Kr 13,14 2x אבי). Istu rečenicu ponavljao je Elizej kod Ilijina uznesenja (2 Kr 2,12). Slično, nazivom „Oče moj“ Naamanu se obraćaju njegovi sluge (5,13).
Ben-Hadad, aramejski kralj oslovljen je pred Elizejem kao njegov sin. Hazael se predstavlja Elizeju ovim riječima: „Tvoj sin Ben Hadad, kralj aramejski, poslao me k tebi“ (בנך 2 Kr 8,9). Elizej je časni otac svjetskog kralja.
Gospodar
Udovica koja Elizeja moli za pomoć sebe naziva njegovom sluškinjom: „Tvoja sluškinja nema ništa u kući, osim vrča ulja“ (שׁפחה 2 Kr 4,2).
Kada kreću u gradnju novog mjesta za stanovanje, moleći Elizeja da ide s njima učenici sebe nazivaju njegovim slugama: „Udostoj se poći sa svojim slugama“ (עבד 2 Kr 6,3), drže ga dakle gospodarom (אדן).
Učenik kojemu je alat upao u Jordan obraća mu se s „gospodaru moj“ (אדני 2 Kr 6,5).
Elizejevo čudesno znanje i djelovanje
Elizej srcem prati svoga slugu Gehazija koji na prijevaru prisvaja poklone, ali biva pogođen gubom. Kao što je od Naamana uzeo bogatstvo, tako i bolest (v20–27).
Ognjenim konjima i kolima biva obranjen od vojske koja ga treba uhititi. Na njegovu molitvu vojnici su udareni sljepoćom, on ih zarobljuje i odvodi u Samariju (2 Kr 6,14–23). Dotan, mjesto gdje se to zbiva, ono je gdje su Jakovljevi sinovi uhvatili i prodali svoga brata Josipa (Post 37).
Elizej najavljuje čudesan prestanak opsade i gladi koji se i zbiva jer su napadači pomislili da hetitska i egipatska vojska dolaze u pomoć opkoljenima (2 Kr 7,2).
Dodir s njegovim mrtvim tijelom oživljuje (2 Kr 13,21). Elizej djeluje i nakon smrti. Proročki je duh od Boga, koji je gospodar života, kako ispovijeda kralj izraelski primivši pismo o Naamanu i kako se pokazalo kod uskrisivanja udovičina sina.
Zašto danas čitamo Bibliju? Želimo li ozbiljno njegovati kršćansku kulturu, prvi je izvor zasigurno onaj program koji sv. Pavao sažima: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!” (Gal 2,20). Taj cilj i zadaća svih Kristovih vjernika znači da želimo prihvatiti Isusa – utjelovljenu Božju Riječ – toliko, da uđe u sve pore našega života. Zato čitamo Božju Riječ da bismo je što dublje shvatili i primili. Znamo da Crkva od početaka prepoznaje Objavu na dva osnova stupa. Jedno je predaja i živa riječ Učiteljstva, a drugo je Pismo koje jedino pravilno čitamo u Duhu Božjemu u kojemu je napisano.
Glavni razlog, zašto uzimamo Bibliju i čitamo je u cjelini
od početka do kraja, zacijelo je onaj dobro znani terapeutski studij Svetog
pisma koji vodi sam Gospodin i Učitelj na dan svojega svetog uskrsnuća. Svi
znamo za dvojicu učenika koji odlaze u Emaus (Lk 24). Uskrsli Isus, nakon što
je poslušao njihove obilne izvještaje, otvara im Pisma (Lk 24,32) – kako
oni sami svjedoče. Počeo je od Mojsija, tj. od prvih pet biblijskih knjiga, pa
zatim prešao na sve Proroke redom (Lk 24,27). Iznosi im što ima o njemu.
Poslije, kad budu svi opet na okupu u Jeruzalemu, reći će im da i Zakon i
Proroci i Psalmi (Lk 24,44) govore o njemu. To je bit! Sam Gospodin uzima cjelinu
Pisma da bi uveo u tajnu svoje vlastite osobe. Tri dijela koja Učitelj
spominje, dobro poznajemo jer su oni u izvornoj Hebrejskoj Bibliji do danas: Zakon,
Proroci i Spisi.
Kako je plodan ovaj studij Biblije vidi se kod dvojice
učenika: njihove oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (Lk 24,16), otvaraju
se (31). Tek po studiju Pisma, kod razlamanja kruha, sposobni su prepoznati
Uskrsloga. Njihovo srce koje je, prema Isusovoj riječi, bilo sporo (Lk 24,25),
postaje goruće srce (32). Sami potvrđuju. Njihove riječi, napokon, više
nisu mučno pretresanje i međusobno dobacivanje tumačenja (Lk 24,17), nego
postaju molitva i to zajednička u poznatim riječima. Dok još nisu ni znali tko
je to, Isusu upućuju molbu: “Ostani s nama!” (Lk 24,29). Prema
svjedočanstvu samoga Evanđelja, dakle, čitanje Biblije ima – Božjim darom – silnu
moć: otvara nam oči za tajnu Isusova uskrsnuća; grije i rasvjetljava našu
nutrinu, središte ljudske osobe; naš način međusobnoga komuniciranja posvećuje
i pretvara u molitvu. Papa Franjo tako često ističe kako upravo naše riječi,
koje govorimo jedni drugima i jedni o drugima, imaju presudan utjecaj.
Poznato nam je kako Evanđelja ističu da se i početak i kraj
Isusova života zbivaju prema Pismu. Emanuel je začet pod srcem,
ispunjujući proroštvo (Iz 7,14; Mt 1,22s); na križu je proboden jer Pismo tako
veli (Zah 12,10; Iv 19,37). Već su crkveni oci u počecima upozoravali kako je
Isus, vječna Riječ, prisutan već na prvim stranicama Pisma, kad Stvoritelj
upravo Riječju stvara svijet (“I reče Bog” Post 1). Kad na svetoj
gori Sinaju Bog svom narodu daje upute za život, sam tumači da je to “za
pouku” (Izl 24,12). Mojsije će Božje riječi prenijeti svima, a potom
zapisati i još jednom zajednici pročitati da svi mogu donijeti slobodnu odluku
na gotovo referendumski način. Zato i mi danas čitamo Pismo.
Na Sinaju Gospodin je također pred Mojsijem dao preciznu
definiciju proročke službe. Prorok ponajprije mora primiti Božju riječ, to mu
je prva zadaća (Pnz 18,18). Pozvan je dopustiti da mu Bog svoje riječi stavi u
usta, to jest da ga svojim riječima nahrani. U pitanju je dragocjeno, milo
iskustvo koje svi iz djetinjstva poznajemo kad nas je najčešće majka hranila. U
odrasloj dobi stavljati hranu u usta intimna je stvar i ne dopuštamo olako da
nas netko drugi hrani. Baš zato je slušanje i prihvaćanje Božje Riječi čin
slobode po kojemu kršćani, ucijepljeni u Krista Proroka, ispunjaju svoje
poslanje da budu novozavjetni proroci.
Jošua, veliki nasljednik koji dovršava put u slobodu i uvodi Božji narod u Obećanu zemlju, od prvog poglavlja svoje knjige ima na raspolaganju Zakon, pisanu Riječ – tu veliku Božju pouku za život (“Knjiga Zakona” Jš 1,8). Prema zapovijedi on će na cilju, u Obećanoj zemlji, napraviti prvi prijepis Zakona (Jš 8,32) i pred svima okupljenim članovima Božjeg naroda, uključujući žene, djecu, pa i strance, Jošua će pročitati, i to “svaku riječ” (Jš 8,34). Poput Mojsija na gori Sinaju, Jošua nam u ovoj slici daje najživlje obrazloženje zašto čitamo Pismo u cjelini i pred cijelom okupljenom zajednicom.
Crkva tijekom svoje povijesti živi od Božje Riječi. Kod svake svete mise slušamo odabrane odlomke iz Biblije. Baš zato je vrijedno posegnuti za cijelim kanonom, tj. ukupnom zbirkom svetih spisa kako bismo sve više razumjeli smisao i prepoznali kontekst. Postaje nam jasno kako je Sveto pismo zgusnuto iskustvo Božjega naroda. Po njemu nam Bog progovara. Drugačije od svih dragocjenih komunikacija između nas ljudi, ova je osobita jer nam omogućava kontakt s Bogom. Vertikalna je, nije samo horizontalna.
Kad se župljani okupe na slušanje Riječi, onda se obnavlja spasonosna zgoda iz vremena dobroga kralja Jošije (2 Kr 22). Kod obnove Hrama pronašli su Knjigu. Pravo otkriće! Ponovno je tu ono što su zapustili, zagubili, zanemarili. Prvi će riječi Knjige Zakona slušati sam kralj. Kolika je njihova snaga potvrđuje kraljeva reakcija. Ne samo da je razderao haljine u znak pogođenosti (2 Kr 22,11), nego je plakao, ponizio se, srce mu se smekšalo pred Bogom (19). Najviše izaslanstvo šalje proročici i potom on sam pred svim narodom na okupu čita svetu Knjigu Saveza (2 Kr 23,2). Rezultat čitanja bit će obnova Saveza i vrhunski svečana proslava Pashe za sav narod (22). To je snaga čitanja Riječi!
Glavni razlog, naravno, zašto čitamo Bibliju jest sam naš Gospodin i Spasitelj. On ja “živa Božja Riječ i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca”. (Heb 4,12). Isus će u svom naučavanju višestruko istaknuti koliko je Sveto pismo važno. Otvoreno govori o tome da nije došao dokinuti nego ispuniti Zakon i Proroke (Mt 5,17), upozoravajući tako na dva stupa koji nose cjelinu Pisma, sačuvana u predaji. Sebe sama, dakle, tumači kao ispunjenje i dovršetak Biblije. Važnost Svetog pisma naglašava izjednačujući zlatno pravilo: “Činite, što želite da vama čine!” sa svetim spisima (Mt 7,12). Kad ga pak pitaju o najvećoj zapovijedi, onda Učitelj Isus i onu prvu: “Ljubi Boga!” (Pnz 6,5) i drugu, prvoj jednaku: “Ljubi bližnjega!” (Lev 19,18) uzima iz Biblije. Potom sam ističe kako cjelina Svetoga pisma, Zakon i Proroci, visi o tim dvjema zapovijedima (Mt 22,40).
Najvažnije nam je ipak kad vidimo da se sam Gospodin u presudnim časovima svojega života koristi Biblijom. Prije javnoga djelovanja, u pustinji, sva tri sotonska napada pobijedit će upravo snagom Pisma. Iz Biblije uzima i upozorenje da čovjek ne živi samo o kruhu (Pnz 8,3), i zabranu koja propisuje da se ne smije Boga iskušavati (Pnz 6,16), te, napokon, jasnu zapovijed da se samo Bogu treba klanjati (Pnz 6,13). Riječ je Božja dakle izvrsna obrana od staroga Protivnika i Napadača.
Najviše ipak srce dira i pokreće činjenica da Gospodin Isus
i u ključnom, završnom trenutku svojega života opet poseže za onim dijelom
Svetoga pisma koji danas zovemo Stari zavjet. Već je na križu, kada za onaj
najsvetiji odnos s Ocem, za svoju molitvu, uzima dobro znane riječi Psalma 22:
“Bože moj, zašto si me ostavio?” I tada, evo, kad se osjeća
ostavljenim, uz pomoć riječi Pisma priznaje međusobnu pripadnost i privrženost:
to je njegov Bog. Sam psalam potvrđuje kako ta međusobna povezanost nije
nešto prolazno i kratkotrajno nego potječe doslovce iz majčine utrobe: “Od
krila majčina ti si Bog moj!” (Ps 22,11).
Psalam 22 izvrsno razjašnjava kako to Pisma govore o Isusu
jer se ondje s bolnom točnošću opisuju patnje raspetoga koji je kao
“crv” (Ps 22,7), “srce mu se topi u grudima” (Ps 22,15), a gorku
porugu i vrijeđanje iz Biblije izravno navode svećenici, pismoznanci i
starješine: “Uzdao se u Boga!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Evanđelje ističe
kako se to ono što Pismo veli, i to baš u Ps 22, ispunja: i kad bacaju kocku za
Isusovu odjeću (Ps 22,19; Iv 19,24), i kad Isus govori “Žedan sam”
(Iv 19,28 usp. Ps 22,16). Štoviše, Psalam 22 najavljuje i uskrsnuće kad govori
o tome da će se Bogu klanjati oni koji se spuštaju u prah (Ps 22,30).
Zadnje predanje Ocu, napokon, Raspeti također izriče riječima iz Svetoga pisma.
“U ruke tvoje predajem duh svoj” riječi su Psalma 31,6 kojima Sin Božji
ono najunutarnjije, ono središte koje nosi njegovo biće – svoj duh – povjerava Ocu nebeskom. Rezultat
ove primjene Pisma čudesan je dar uskrsnuća, Očev odgovor na povjerenje Sina.
Zato se isplati Pismo čitati i primijeniti.
Pisana hebrejskim jezikom ova je knjiga u predaji sačuvana u trećem dijelu HB pod uobičejnim nazivom Kohelet (קהלת – od glagola „okupiti“). U grčkoj tradiciji dobiva naziv Ekklesiastes od ekklesía – sazvana zajednica, koji je sačuvan i u latinskome (Ecclesiastes), a u hrvatskoj pamtimo naziv Crkvenjak.
Knjiga je stilski privlačna jer nudi razmišljanja u prvom licu koja formalno djeluju kao osobno svjedočenje i autentično iskustvo. Sam “Propovjednik” javlja se za riječ od 1,12. Osim toga u tekstu postoje i dijaloški sročene rečenice upućene izravno sugovorniku (2. lice jd.).
U tumačenju kako je Knjiga Propovjednikova strukturirana dva su smjera. Jedan
vidi u knjizi niz pojedinačnih izreka koji su slobodno ili po asocijacijama
povezane. Drugi smjer traži kompoziciju koja obuhvaća pojedine dijelove, a i
cijelu knjigu. U naše vrijeme sve se više navode razlozi koji upućuju na to
da knjiga ima odabranu i promišljenu strukturu.
Backhaus i Schwienhorst-Schönberger ovako raščlanjuju knjigu:
Objašnjenje: susret s običnim poimanjem sreće i tradicionalnim vrijednostima
(III.) 6,10–8,17
Obrana: sučeljenje s drugim tumačenjima ljudske sreće
(IV.) 9,1–12,7
Primjena: poziv na radost i djelotvornost
12,8
okvir i motto („ispraznost“)
12,9–14
dva pogovora
U čitanju ove knjige čovjek nailazi na mnoga protuslovlja koja treba pravilno shvatiti. Teorija citata objašnjava napetosti i protuslovlja pretpostavljajući da Propovjednik citira pojedina mišljenja s kojima se kritički suočava. Propovjednik nema takve poglede nego ih kritizira i pobija. Citati se međutim u tekstu ne mogu lako prepoznati jer nisu posebno označeni. Tri autora (Whybray, Michel und Backhaus) razradili su kriterije po kojima se može ustvrditi što su citati. Citati odgovoraju i tumačenju uz pomoć različitih književnih vrsta jer jednako tako pokazuju da Propovjednik ispituje i provjerava mudrosnu tradiciju.
Knjiga ima elemente dijaloga koji su poznati iz grčke filozofije u tradiciji cinika i stoika. Često se govor i odgovor, tvrdnja i pobijanje u knjizi tako izmjenjuju da se izvana ne može vidjeti gdje započinje odgovor pa je potrebno proučiti sadržaj. Ovakav tekst odgovara školskom predavanju koje uzima u obzir protivne tvrdnje i diskusiji nakon predavanja u kojem treba uvažiti prigovore. U okviru jedne glavne misli obrađuju se različite teme. Glavna misao programatski se razvija na početku djela i potom se primjenjuje na različite situacije u običnom životu. Na temelju tema i motiva koje nudi tradicija glavna se misao prosuđuje.
Iako knjiga na prvi pogled odiše svojevrsnim skepticizmom i
rezignacijom, stavljajući sve u pitanje, ipak jasno pronalazi u Bogu i
izvor mudrosti i radosti – dakle i intelektualne i emocionalne, životne
pozitivnosti (2,26).
Propovjednik u prvom dijelu (1,3–3,22) iznosi osnove zasade svoje filozofije sretnog života. U drugom dijelu (4,1–6,9) razjašnjava je i produbljuje u dijalogu s predfilozofskim poimanjem sreće. U trećem dijelu brani je u dijalogu s protivnicima čije riječi navodi i pobija. U četvrtom dijelu (9,1–12,8) Propovjednik poziva svoga učenika da prione uz njegov nauk.
Usred kritiziranja i pobijanja životnih stavova i propitivanje
svekolike prakse u knjizi se nalaze i izravne pouke o praktičnom odnosu
prema Bogu npr. u 4,17-5,3. Hram – “kuća Božja” stvarnost je s kojom se
kao redovitom računa (4,17). Vraća knjigu na središnju biblijsku misao o
Božjoj prisutnosti i potvrđuje lik Salomona, koji je graditelj hrama.
Religijska praksa ne svodi se na izvršavanje obreda nego se zahtijeva
slušanje što je u SZ-u definicija vjere. Vjerovati – znači slušati Božju
riječ.
Pouka o molitvi koja oprezno postupa s riječima (5,1) uzima u obzir
izravan govor Bogu kao naravnu stvar, a svojim sadržajem nalazi odraz i u
Isusovoj pouci da uslišanje ne dolazi zbog mnoštva riječi (Mt 6,7).
UPozorenje da zavjet treba izvršiti (5,3) potiče osjećaj vlastite
vrijednosti i ističe poštovanje vlastitih riječi. Preuzimanje obveze
također veže Propovjednika na središnu biblijsku temu Saveza.
Ishodišno pitanje je ipak pragmatično i utilitaristički
usmjereno. Propovjednik traži korist, dobit ili profit za čovjeka. Što
je ono vrijedno, do kakva ploda čovjek može doći (1,3). Potraga za
dobiti (hebr. jîtrôn) 11 puta je naznačena i povezuje sve formalne dijelove knjige (1,3; 2,11.13[2x]; 3,9; 5,8.15; 7,12; 10,10s).
Prvi pogovor 12,9–11 svrstava Propovjednika u biblijsku mudrosnu tradiciju (usp. Sir 37,22–26) i ubraja njegove riječi u nadahnute mudrosne spise. Tom pogovoru odgovara i prvi dio naslova koji glasi: „Riječi propovjednikove“ (KS: „misli propovjednikove“).
Drugi pogovor 12,12–14 preuzima i nanovo povezuje središnje pojmove i motive iz knjige. Povezuje strah Božji i obdržavanje zapovijedi. Obrazlaže etičke zahtjeve upozoravajući na Božji sud i tako podupire misao koja je izrečena već u 11,9. Upotrebljava i redovit poziv iz mudrosne tradicije: „sine moj“ (v12) koji se u knjizi izbjegava. U vezi s ovim drugim pogovorom stoji i drugi dio naslova “sin Davidov, kralj u Jeruzalemu” koji odgovara autobiografskoj refleksiji o kraljevskom životu u 1,12–2,26 te osim općenitog biblijskog mudraca precizira da je riječ o Salomonu. Pomoću drugog pogovora Knjiga Propovjednikova uvrštena je u mudrosnu teološku tradiciju koju od početka temeljito ispituje i prosuđuje.
1. Uz Knjigu mudrosti Propovjednik je u Starom zavjetu najbliži filozofiji. 2. Kritičko eudaimonističko polazište, antropocentrička pitanja, ciklička kozmologija u kojoj se stalno sve ponavlja i vraća čine Propovjednika dijaloškim partnerom antičke i moderne filozofije. 3. Upozoravajući na granice ljudskog dijelovanja i kritizirajući mentalitet posjedovanja Propovjednik vodi do važnosti vlastitog iskustva. 4. Propovjednik pobija sve antropologije i teologije koje zahtijevaju da čovjek bude sretan tek s onu stranu i samo u zagrobnom životu.
Prema L. Schwienhorst-Schönberger, Das Buch Kohelet (1995.)
Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu. Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.
Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već
kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to
da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je
zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti
prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost
Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa
(1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u
povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je
ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr.
“osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8).
Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred
svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.
Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu
(1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak
naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).
Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost,
prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana –
svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u
svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto
pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i
ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).
Sadržajem
Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj
Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio –
dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני
poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu
pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni
izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje
nevolje (ראה 2x + עני 1
Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču
u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk
1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim
u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj
zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x
“tvoja službenica” 1,11).
Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti
tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su.
Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog
uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom
potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i
dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.
Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije.
Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana
razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti
se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja
je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada
se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon
zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22)
i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle
god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće
samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u
diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj
i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.
U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice.
Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na
vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u
svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).
Ana
ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je
Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako
je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana
svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički
zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje
djece radi Boga.
Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama
u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za
nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao
žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne
odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu
naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću
(2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i
dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao,
bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).
I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je
znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena
na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga
hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim
širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom
zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva.
Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj,
pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga
eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću
govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6).
Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?
Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).
Postupak oca Jiftaha iz Knjige o sucima ključan je primjer koji upozorava na strahovite promašaje s kojima zavjetovanje može biti povezano. Jiftah polaže zavjet kao na kakvoj lutriji, već prema tome tko prvi iz kuće iziđe, bit će njegov prinos Bogu (usp. Suci 11,30). Čitamo da je ispunio je svoj zavjet (11,39) ali ipak Pismo pri izvršenju ne navodi izričito spaljivanje žrtve paljenice što je otac u svojoj fatalnoj formuli zavjeta najavio. Jiftah je živo upozorenje i opomena da se i ludost može zavjetovati.
Kao i inače Sveto pismo računa da smo razumni pa nam nudi kontekst i cjelovit pogled i pozadinu koja stoji iza zavjeta. Istina, Jiftah pobožno i duboko teološki ispravno govori da je Gospodin sudac (Suci 11,27) i Duh Božji doista silazi na njega prije nego kreće u svoje pothvate (r. 29). Jiftah izvrsno poznaje povijest spasenja i prije nego što se daje u ratnički pohod on vrsno argumentira, opširno i bogato pregovara (r. 14–27).
Opis međutim ne prikriva da je Jiftah problematičan. Nezakonit je sin, rođen od nelegalne žene svoga oca, od majke bludnice (11,1). Isključen je iz obitelji, braća ga isključuju (r. 2), a on se odvaja i okuplja oko sebe nečasne ljude (r. 3). Zadnji dio njegova djelovanja obilježava žalostan pothvat: vodi rat među braćom, pokreće boj protiv sunarodnjaka, protiv svojih (12,4). Ima 42000 ubijenih u Efrajimu (r. 6) koji dakako pripada među plemena Božjega naroda; dio su Izraela. Zaključnu ocjenu Biblija daje navodeći kratko vrijeme njegove vlasti od svega šest godina (12,7) u kojem je izveo sve te svoje brzoplete poteze, vodio je dva velika rata. Također za nj nema spomena o mirnom razdoblju dok recimo kod Ehuda nailazimo na punih osamdeset (3,30), a kod Otniela, Debore, pa i Gideona na četrdeset godina mira (3,11; 5,31, 8,28).
Jiftah je izvrstan primjer da zavjet može biti “nepromišljen govor usana” kako to Pismo kaže (Br 30,7). On praktički zavjetuje kćer kao paljenicu premda je izrijekom zabranjeno žrtvovanje djece (Pnz 12,31). Poput Rubena u početku koji sinove daje kao jamčevinu (Post 42,37) on ludo misli da kao otac smije raspolagati od Boga darovanim životom svoje djece. Kod Abrahama i Izaka u Post 22 od početka je jasno ustanovljeno da je riječ o kušnji i znamo da svemu prethodi Božja inicijativa i zahtjev. Kod Jiftaha toga nema, on postupa na svoju ruku. Abrahamova žrtva je prihvaćena i potvrđena Gospodin jasno veli: “Nisi mi uskratio sina” (Post 22,16), ali to ne znači njegovo ubijanje ni razaranje njegova života.
Istina, Jiftah svoj zavjet polaže u molitvenoj formi, obraća se Bogu u dijaloškom, ti-obliku (Suci 11,30), ali to je jedina riječ koju Bogu upućuje. Uostalom sam uviđa da je pri zavjetovanju – kako veli – “rastvorio svoja usta
prema Gospodinu” (11,35) što i kći ponavlja i potvrđuje u svom
odgovoru (r. 36) istim onim riječima koje opisuju kako je zemlja
otvorila usta pred Abelovom krvi (Post 4,11). Ipak on odlučno tvrdi da
se ne može ispočetka (slično Izaku koji inzistira da ima samo jedan
blagoslov Post 27,37) iako zakon o posvećenju Bogu baš propisuje i
itekako poznaje obnovu i nov početak posvete (Br 6,12). Jiftah, otac,
optužuje jedinicu-kćerku koja mu je iz kuće u susret izišla, na nju
svaljuje odgovornost (Suci 11,35) umjesto da izvuče pouku da treba biti
razborit u svojim obećanjima koja daje Bogu.
Njegov postupak stoji kao upozorenje svima onima koji imaju prirodan autoritet ili pravnu vlast da nikad ne raspolažu s drugima kao da posjeduju njihov život.
Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (https://amdg.ffrz.hr/zavjeti2011.php)
Na uglednom, visoko uređenom zagrebačkom fakultetu student prilazi, tražeći brzinski odgovor, držim li da je biblijska tvrdnja u Knjizi Izlaska: “Rob je vlasništvo” (Izl 21,20) dokaz da je Sveto pismo nešto bolesno. Zaista, kako to povezati s osnovnim pogledom da je čovjek stvoren na sliku Božju? No, hajde, to je ipak Stari zavjet. Pribrojimo li tome međutim novozavjetnu ponovljenu zapovijed sv. Pavla: “Robovi, slušajte gospodare!” (Ef 6,5; Kol, 3,22) i njegove propise za robove kako u svemu moraju biti podložni gospodarima (Tit 2,9) i častiti ih (1 Tim 6,1), vidimo koliko Pismo ne ostaje samo na opisu ideala, nego otvorenih očiju promatra naš svijet. I nije tek riječ o svijetu iz daleke prošlosti. Uz Međunarodni dan ukidanja ropstva, 2. prosinca 2018., Papinski radio iz Rima objavljuje vijest o preko 40 milijuna robova u svijetu danas. Koliko obespravljenih ima tu oko nas, u našoj sredini? O tome govori Biblija.
Prvi zakon za shvaćanje uvijek je vidjeti kontekst. Knjiga Izlaska zaista govori o robu, kojega je gospodar udario, ali zato da propiše kako gospodar snosi krivnju i zaslužuje kaznu ako je roba usmrtio. “Ne ubij” vrijedi i u odnosu prema robovima.
Vrijednost Pisma je u tome što iskreno gleda na stanje stvari, ali onda nudi i putokaze za rješenje. Pojmovi postaju jasni kad promotrimo da starozavjetni hebrejski jezik rabi izraz izveden od עבד abad što znači služiti i najprije ga susrećemo već kod stvaranja za čovjeka koji treba opsluživati zemlju. Grčki se prijevod u riječi δοῦλος također ne muči s finom, presudnom nijansom: označuje i roba i slugu.
Put do odgovora započnimo tako da se podsjetimo kako je sam Josip, Jakovljev sin miljenik, bio hebrejski rob u Egiptu (Post 39,17.19), a Biblija nam otkriva i kako je do toga došlo: rođena braća su ga prodala. Mnogo kasnije, Nehemija za velike obnove nakon izgnanstva u 6. stoljeću pr. Kr. žestoko će kritizirati svoje suvremenike. Nakon što su sav napor dali na to da otkupe svoju braću iz tuđinskoga ropstva, sada oni jedni druge uzimaju kao roblje (Neh 5,8).
Drugi korak prema biblijskom odgovoru daje isti Juda koji je predložio da brata Josipa prodaju umjesto da ga ubiju. Juda Jakovljev sama sebe pred Faraonovim zamjenikom dragovoljno nudi da bude rob u Egiptu (Post 44,33), samo da Benjamin bude pušten. I takav stav ima ploda.
Glavno starozavjetno rješenje skriva se u poznatom Božjem govoru koji prvi put Mojsiju pred gorućim grmom spominje “moj narod”, govoreći o robovima na rubu Egipatskoga društva. Upravo će otkupljenje iz kuće ropstva biti osnovica na kojoj počiva obvezujuća snaga Božjih zapovijedi, uvijek iznova se ponavlja i dio je obrazovnoga sustava (Reci sinu: “Bili smo faraonovi robovi Pnz 6,21).
Biblija zaista od početka, primjerice kod obrezanja koje se kod Abrahama propisuje kao neizbrisiv znak Saveza na tijelu, gleda kako Savez s Bogom obuhvaća i onoga koji je novcem kupljen (Post 17,12.23.27). U radosno blagovanje Pashe, Pashe koja definira identitet Božjega naroda, prihvaćen je i kupljeni rob (Izl 12,44).
Znači, Savez uključuje i robove u Božjem narodu? Da, ali ako je Hebrej pao u dužničko ropstvo, onda će on sedme godine biti slobodan, i to ne praznih ruku, nego uz obilne darove koji su Zakonom propisani (Izl 21,2; Pnz 15,1). Osim toga, ako je robovlasnik nanio povredu od koje je rob izgubio oko (Izl 21,26) ili zub (27), onda na ime odštete rob dobiva slobodu.
Cijela stvar postaje pravno još zahtjevnija kad čitamo doslovan propis da se brata, pripadnika Božjega naroda, ne smije uzeti u roblje (Lev 25,39; Pnz 25,39). Mojsije u Ponovljenom zakonu jasno kaže: Tko brata uzme u roblje, neka umre (Pnz 24,7).
Kakva su prava roba u Bibliji pokazuje poziv “Radujte se pred Gospodinom” (Pnz 12,12) koji se izrijekom primjenjuje i na roba i ropkinju. Za njih vrijedi i hodočasnička gozba (Pnz 12,18) i proslava Blagdana sjenica (Pnz 16,14).
U Mojsijevu oproštajnom psalmu, s kojim sluga Božji pokazuje da ozbiljno prihvaća posljednju zapovijed, za nas osobito vrijedi kako očekuje da će doći kraj robu i slobodnjaku (Pnz 32,36). Mojsije tako postavlja temelj za znanu u Novom zavjetu dvaput zapisanu Pavlovu misao kako u Kristu nema više rob – slobodnjak (Gal 3,28; Kol 3,11)
Novozavjetni odgovor u Bibliji zaista možemo potražiti najprije u teologiji toga prvoga pisca i teologa kršćanstva koji ističe kako Kristov poziv vrijedi i za roba; štoviše , bolje je odazvati se Kristu, negoli postati slobodan (1 Kor 7,21). Ta logika počiva u Pavlovu promatranju da i robu i slobodnome, plaća dolazi od Gospodina (Ef 6,8). Nezatomljivi zahtjev gospodarima da dobro postupaju zasniva se u činjenici da i oni imaju Gospodara (Ef 4,1) kojemu su odgovorni i kojemu polažu račun.
Pavao može takvim promišljanjem zaslužiti povjerenje jer je samoga sebe učinio robom (1 Kor 9,19), sam je Kristov rob (Gal 1,10). Može tako pisati kad je sam odbjegloga roba Onezima vratio njegovu gospodaru, svojem prijatelju Filemonu. Time je ponajprije prekoračio zapovijed koja propisuje: Ne vraćaj onoga koji se spasio kod tebe (Pnz 23,16). Time također definira novi odnos, jer odbjegloga sada vraća ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata u Kristu (Flmn 1,16).
Završni biblijski odgovor nije neki propis ili promišljanje nego sama osoba Isusa Krista, kako i na početku ustanovismo. Isus ostvaruje ono što u pjesmama o sluzi Jahvinu opisuje prorok Izaija, najavljujući njegove patnje i pobjedu. Krist je rob Jahvin. Taj vrhunski biblijski naslov koji se prvi put pojavljuje za velikoga Mojsija (Pnz 34,5), označava roba. Isus je podložan ističe Pavao (Gal 4,4), a pravni status koji prihvaća najbolje ocrtava čuvena cijena od 30 srebrnjaka, izravno propisana u Knjizi Izlaska kao naknada gospodaru ako je njegov rob stradao od tuđe stoke (Izl 21,32). Lako onda uočavamo kako u uzvišenu kristološkom hvalospjevu stoji da se hotimično odrekao božanskog dostojanstva i postao rob (Fil 2,7).
Biblija dakle promatra kako se Božji narod konstituira oslobođenjem iz Kuće ropstva. Učitelj Isus otvoreno tumači: tko čini grijeh, rob je grijeha. Iz vrzinoga kola gubitka prava i oduzimanja prava, jedino je u otkupljenju spas, Sin Božji oslobađa.
Egzegeza SZ – Izbor iz Petoknjižja na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik
zimski semestar 2016./17., petkom od 10:00
3. godina preddiplomskog studija
TFMVI, Ivana Lučića 5-6
Za ispit je potreban opći pregled obrađivanih biblijskih tekstova iz Petoknjižja koji su ovdje navedeni.
Iz nekog prikladnoga Uvoda uz Stari zavjet (Introduction…) potrebno je proučiti onaj dio koji govori o petoknjižju.
Studenti mogu po vlastitom odabiru za ispit pripraviti po jednu knjigu, jednu temu i jedan lik iz Petoknjižja.
Radi didaktike i jasnijega izlaganje tri odabrane stvari studenti mogu po vlastitom izboru spremiti u tri različita smjera: za (1) rad s djecom, za (2) predavanje studentima i kao (3) stručno izlaganje na znanstvenom simpoziju.
Izbor iz Petoknjižja na TFMVI petkom, od 9:50
3. god. preddiplomskoga studija, zimski s. 15./16.
Za ispit je potreban opći pregled obrađivanih biblijskih tekstova iz Petoknjižja koji su ovdje navedeni.
Iz nekog prikladnoga Uvoda uz Stari zavjet (Introduction…) potrebno je proučiti onaj dio koji govori o petoknjižju.
Studenti mogu po vlastitom odabiru za ispit pripraviti po jednu knjigu, jednu temu i jedan lik iz Petoknjižja.
Radi didaktike i jasnijega izlaganje tri odabrane stvari studenti mogu po vlastitom izboru spremiti u tri različita smjera: za (1) rad s djecom, za (2) predavanje studentima i kao (3) stručno izlaganje na znanstvenom simpoziju.
U čuvenom poglavlju o Jeremijinu zvanju jasno je da je prorok od prije začeća Bogu blisko poznat, već prije rođenja Bog ga je posvetio (Jr 1,5). Poglavlje opisuje pravi razgovor. Triput Jeremija svjedoči kako mu je došla Božja riječ (r. 4.11.13). Naći ćemo da Gospodin 6 puta progovara, a prorok triput odgovara. Pritom jedan drugoga oslovljaju vlastitim imenom, što potvrđuje bliskost.
U redovitom biblijskom opisu zvanja nailazimo na znak. Ovaj put to je ruka koja dodiruje Jeremijina usta (1,9). Sam Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta u skladu s izvornom definicijom proroka u Pnz 18,18. Sam će Jeremija poslije posvjedočiti da Božje riječi u njegovim ustima postaju oganj (Jr 5,14). Božji poziv je univerzalan: Jeremija je prorok narodima (poganima Jr 1,5.10). Dva viđenja potvrđuju zvanje: badem (11) podsjeća da Bog bdije nad svojom riječju (12), a lonac koji sa sjevera kipi (13) upozorava na napadače koji dolaze kao Božji sud (14-16).
Trostruku zadaću dobiva Jeremija: da bude grad, stup i zidina (18). Okvir je to za cijelu njegovu knjigu jer traži od proroka da narodu služi umjesto Jeruzalema, hrama i gradskih bedema koji će biti razoreni u Jr 52.
Klasičan proročki poziv traži da najprije Jeremija svojom osobom, svojim životom bude svjedok („Idi!“ 1,7); zatim treba i svojim riječima naviještati, ali točno ono što mu Bog zapovjedi (r.7.17). Premda Bog od proroka traži da „opaše bedra!“ tj. da krene u boj, sam Jeremija u vlastitoj procjeni za sebe vidi da je još „mali“, „mališ“ (r. 6.8) – poput Samuela dok je kao dječak doživio poziv. Ne čudimo se da je Jeremija naknadno tvrdio kako ga je Gospodin zaveo (20,7). Ipak, kad kaže da ne zna govoriti (1,6), najbolje se vidi koliko je subjektivan sud ograničen jer Jeremija je jedan od vrhunskih govornika ne samo u Bibliji.
Psalam 90 naširoko je poznat po r. 4 koji ističe da je i tisuću godina Bogu prisutno koliko i jučerašnji dan, pa nas podsjeća da Bog poznaje i čuva našu prošlost. Čuven je i r. 10 koji bilježi ukupan raspon čovjekova života od 70, odnosno 80 godina ako smo jaki, pa nas potiče da gledamo na svoj život kao cjelinu. Najveća pak pouka krije se u r. 12 koji baš u prolaznosti našega života nalazi osnovicu za stjecanje mudrosti.
Psalam ima osobitu vrijednost jer pripada Mojsiju, Božjem čovjeku, a po naravi je definiran baš kao molitva (Ps 90,1). Mojsije moli kao zagovornik, obraćajući se Bogu u ime cijele zajednice kojoj je na čelu (“nam” r. 1; “Bog naš” r. 17). Veliko strahopoštovanje Mojsijevo u psalmu se posebice očituje tako što u izvorniku samo jednom (r. 13) rabi vlastito, sveto Božje ime Jahve.
U prvom dijelu Mojsije uzdiže svoju misao na veličinu i vječnost Stvoritelja nasuprot stvorenju. Bog je okrilje, čvrsta točka. I goleme planine tek su sitna stvorenja koja nastaju. Naraštaji prolaze, a Božja vjernost ostaje: “od koljena, do koljena”. Mojsije spominje i sluge Božje i njihovu djecu, kao iduću generaciju, što je podsjetnik na izlazak iz Egipta kada je tek nov naraštaj ušao u obećanu zemlju.
Drugi dio Mojsije posvećuje teškom razdoblju ropstva koje su doživjeli kao Božju srdžbu (r. 7-11). Fenomen je to koji nas izjeda, straši i zbunjuje (r. 7), uništava naše dane i godine (r. 9). Podrijetlo joj Mojsije vidi u našim razotkrivenim krivnjama (r. 8).
Završni, treći dio psalma (12-17) počinje molbom da dobijemo nagradu nakon poniženja u kojem smo bili izloženi zlu (15). Vrlo smjelo Mojsije prihvaća i te teške dane kao plod Božje ruke (“šibao si nas”), i potom doslovce traži od Boga da se obrati, da umjesto ljutnje pokaže smilovanje (14). Slično je na gori Sinaju postupio tražeći da Bog odustane od svoje ljutnje (Izl 32,12). Božja dobrota bit će prava hrana. Silan završetak psalma molba je da mi ljudi, kao Božji sluge, možemo tako djelovati da plod naših ruku bude poput Božjega djela: uspješan i stalan (Ps 90,17).
