Kategorije
Nastava

Je li Iz 60 politički program?

Treba li čuveni tekst u Iz 60 čitati kao vrijedan politički program koji pruža pogled unaprijed i motivira? Pozitivan, pun nade i svijetle perspektive svakako je dragocjen za pokretanje inicijative koje će pomoći životu zajednice. Tema hodočašća svjetskih naroda u grad Božji u Knjizi proroka Izaije nije nova jer već Iz 2 govori o tome (usp. Mih 4). Pitamo se da li »cionizam« pravo prihvaća Izaijin pogled. Susrećući se s Iz 60 vrlo brzo ćemo osjetiti da se treba čuvati zloporabe koja bi izostavila bitan teološki element. Koliko je Izaijin tekst aktualan potvrđuje dnevni pogled na prilike vezane uz Jeruzalem, koji za sebe žele pripadnici raznih vjera, i uz cijeli Bliski Istok s njegovim napetostima koje se nastavljaju.

Sugovornica

Pogled na neki proročki tekst redovito se potpomaže prepoznavanjem tzv. komunikacijske strukture. Riječ je o jednostavnu koraku u formalnoj analizi kojim uočavamo tko govori i komu se obraća. Tekst Iz 60 obilježavaju uvodni imperativi koji od adresata ili naslovnika kome su riječi upućene traži da »ustane« i sam »zasvijetli« (v1). Od sugovornika se traži da podigne oči i pogleda uokolo (v4). Riječ je o personifikaciji s vrlo jasnim antropološkim elemementima: ta osoba ima oči (v4) i srce koje će uzdrhtati u radosti (v5).

U biblijskom izvorniku odmah je jasno da je riječ o ženskoj osobi budući da hebrejski jezik i u drugom licu redovito ima za ženski rod posebne gramatičke oblike, pa su tako već i prvi imperativi prepoznatljivi kao govor njoj. Osim što je žena ona je i majka kojoj se djeca vraćaju: sinovi joj dolaze (v4), dovoze se prekomorskim lađama (v9), njezine kćeri donose, noseći ih u krilu (v4). Ona ima svoju zemlju, područje unutar svojih granica (v18), njoj pripada narod (v21). Bivši tlačitelji izravno je prepoznaju kao grad Božji – »grad Jahvin«, s vlastitim imenom »Sion« (14b). Oznaka »Svetac Izraelov« (14b) koja stoji uz ime »Sion« svojevrstan je zaštitni znak koji objedinjuje tri dijela Izaijine knjige. Sion kao gora jeruzalemskoga hrama ovdje zamjenuje ime grada. Riječ je očito o biblijskomu pogledu koji više nije usmjeren na »zemlju kojom teče med i mlijeko«; ni idealno vrijeme sudaca ni kraljevi koji su stolovali u Jeruzalemu ne spominju se. Sam grad – koji je u hebrejskom izvorniku i općom imenicom i vlastitim imenom ženskoga roda – sugovornik je kome se Bog izravno obraća. Tako grad poprima vrlo pozitivne crte nasuprot problematičnoj ulozi i kritici koju prima u kontekstu poznate babilonske kule (Post 11,4).

Govornik koji upućuje riječi zapisane u Iz 60 izravno se na dva mjesta predstavlja s אני יהוה ’anî ’adonaj – Ja, Jahve (16b,22b). Sam Bog ne samo da govori nego se aktivno zalaže u »projektu« o kome je riječ. On će uresiti svoj dom (7b), proslavit će ga (13b); sam donosi poboljšanje budućem gradu i uređuje vlast u njemu (v17); svemu tome hitro će pristupiti, žurit će (22b).

Univerzalan pogled

Prvo upozorenje da se realnopolitički pogled na budućnost Jeruzalema ovdje veže uz važan biblijski kontekst jesu elementi iz izvještaja o stvaranju. Tama koja prekriva zemlju (hošek v2), za razliku od obasjanoga grada ista je ona koja je prisutna na početku stvaranja (hošek Post 1,2). Sunce i mjesec koji od Stvoritelja primaju zadaću kao nositelji svjetlosti (Post 1,14) u Izaijinoj knjizi svoju ulogu više nemaju jer je Bog sam preuzima (Iz 60,19s). Upravo takva najava označit će završni pogled cijele Biblije na nebeski grad Jeruzalem u kojem će Bog sam biti svjetlo (Otk 21,23). Dvostruko isticanje da je riječ o »vječnom svjetlu« (2x Iz 60,19s) nije samo upozorenje na poželjnu i hvalevrijednu trajnost, nego na nov način tumači ono što je od početaka od Boga dano ljudima kao vječno, a to je vječni savez. Tako je već kod Noe (Post 9), tako je s Abrahamom (Post 17). Izaijin nov i karakterističan govor glavni starozavjetni događaj i dokument Zakona odnosno Pouke, koji je svojevrstan ustav života zajednice, promatra kao svjetlo – ono što omogućuje snalaženje i pruža orijentir.

Prvi dio Izaijina teksta posvećen je pretežito narodima koji dolaze u Jeruzalem (Iz 60,1-14). Riječ je o onima koji su najprije pokriveni mrakom (v2) te stoga sami pristupaju kako bi se naužili Sionove svjetlosti (v3). Sa sobom donose svoje blago (v5.11), ono što im je dragocjeno. Slika je to koja će također naći izravnu primjenu u opisu nebeskoga grada u Otk 21,24.26. Saba (6b) kao polazište za pohod Jeruzalemu dobro je poznata zbog posjeta kraljice od Sabe kralju Salomonu (1 Kr 10,1; 2 Ljet 9,1), koja se sama htjela uvjeriti o njegovu bogatstvu i mudrosti (Izvornik ima isto ime kod Izaije i kod opisa kraljičina posjeta). Novost je u tome što sada nije samo kraljica sa svojom pratnjom na putu u grad Božji, nego svi (Iz 60,6b). Libanon (v13) kao podrijetlo cijenjenih stabala i drvne građe povezuje Izaijin prikaz s gradnjom hrama (1 Kr 5-7; 2 Ljet 2-4), pa i na taj način svjedoči da je vezan uz povijesno iskustvo.

Bitan preokret i obraćenje kroz koje narodi prolaze očituje se u tome što sada »sinovi tuđine« grade zidine Jeruzalema (Iz 60,10a). Nisu oni samo puki posjetitelji nego se aktivno uključuju i izgrađuju ono što pruža zaštitu cijeloj zajednici. Pritom i sam naziv »sinovi tuđine« ima dublji sadržaj jer s jedne strane podsjeća na Nehemiju i gradnju u koju su uključeni članovi naroda rođeni u izgnanstvu, u tuđini. S druge pak strane označava i strance (tako redovito u hrvatskom prijevodu) – pripadnike svjetskih naroda koji se s njima stapaju u jedno u poslu, dijele sudbinu, upozoravajući tako na prva promišljanja o tome da se Božji narod ne definira isključivo etnički i biološki. Već su u Abrahamovu domu obrezani i »sinovi tuđine« (Post 17,27), a izlazak iz Egipta uključuje i mnogo ostaloga svijeta (Izl 12,38). Radikalan Izaijin pogled na nov stav svjetskih naroda prema Božjem gradu upozorava da jedino služenje Sionu donosi budućnost (v12). Narodi i kraljevstva koji prihvate »vječno svjetlo« i opslužuju ga osiguravaju si opstanak. Velika novost očituje se u poniznom poštovanju koje iskazuju bivši tlačitelji (v14). Njihovo će služenje ići tako daleko da postaju dojiljama, majčinskim hraniteljicama Siona (v16).

Grad Božji

Pogled na sam Jeruzalam glavni je sadržaj drugoga dijela teksta (Iz 60,15-22), ali, jasno, od početka je riječ o njemu. Nasuprot tami grad je izdvojen svojom svjetlošću. Sam Bog je, vidjesmo već, preuzeo ulogu sunca i mjeseca (v19s). Zato već uvodni reci ističu da grad ima svoju svjetlost (v1.3); Slava Božja (v1s) – opipljiva biblijska slika koja označuje Božju nazočnost najprije u šatoru na putu kroz pustinju, zatim u hramu – daje mu svjetlo. Perspektiva koja je pred njim obilježena je dugotrajnom radošću koja ima svoj izvor u Bogu i obuhvaća naraštaje (v15), a najavljena je već u onoj ozarenosti (v5) koju donosi pogled na sve koji se okupljaju i na djecu koja se vraćaju (v4). Grad će svoje vrata nazvati »pohvalom« Božjom (v18) jer će ona biti stalno otvorena da prime brojne hodočasnike koji uzlaze (v11). Vrata kao simbol otvorenosti i prihvaćanja bit će također ugrađena u sliku nebeskoga grada u Ivanovu otkrivenju na kraju Svetoga pisma (Otk 21,13), a prema svojem redovitom značenju kao mjesto sudišta gdje se zajednica okuplja, gdje se odvija proces i pronalazi pravorijek Izaija donosi novost. U gradu koji on gleda bit će mjesto okupljanja ne samo za lokalne stanovnike, nego za narode. Svi mogu doći do prosudbe uz »vječno svjetlo«.

Važan obrat koji doživljava grad, personificiran u liku žene i majke, odgovara biblijskom promatranju obnovljene ljubavi između muža i žene. Bila je ostavljena, predmet mržnje; namjesto toga bit će ponos koji traje (v15). Plastično je prikazano poboljšanje infrastrukture u gradu: materijal će za bitan stupanj biti unaprijeđen. Umjesto mjedi doći će zlato, umjesto željeza srebro; gdje je bilo drvo bit će mjed, a gdje kamen željezo (17a). Bitnu promjenu označava do danas žuđeno tražena odsutnost nasilja (חמס, v18) pri čemu je riječ o onom fenomenu koji je doveo do sveopćega potopa u Noino doba (חמס<> Post 6,11.13). Kao element preokreta opis izričito spominje prethodne »dane žalosti« koji su prošli (v20). A svojevrstan vrhunac nove definicije naroda Božjega, okupljena u svetom gradu, u tome je da su mu članovi svi redom pravednici i to ne od svoje snage i prema vlastitoj procjeni nego kao proizvod Božjega stvarateljskoga djela, njegove ih ruke imaju napraviti (v21). Gospodinove ruke oblikuju njegov narod.

Pitanje vlasti

U skladu s uvriježenom tradicijom narodi imaju svoga vladara u liku kralja. Njihovi kraljevi, očito sami u potrazi za pravim svjetlom, dolaze k sjaju Siona (3b). Pristupaju mu kao poslužitelji (v10), kao dojilje (v16). Oni su voditelji svojih naroda na velikom hodočašću u grad Božji (v11). Kraljevstvo koje se ne da na tu novu službu ide u propast (v12).
S druge strane Izaijin tekst vrlo dosljedno gleda na Sion koji nema kralja. Poglavarstvo koje se ima brinuti za život u gradu Bog sam određuje kao čuveni Šalom, a nadzornik (נגשׁ) za provedbu vlasti – namjesto goniča koji su organizirali rabotu u Egiptu (נגשׁ Izl 5,6) – u njemu jest pravda (17b).

Bogoštovlje

Posebnost Izaijina »programa« za Jeruzalem i narode bogoštovni je element koji stoji u središtu i ima odlučujuću ulogu. Odnos prema Bogu ključ je cijeloga nacrta. Sam pohod svjetskih naroda u sveti grad nalazi svrhu i smjer u imenu Božjem: »k imenu Gospodnjem« dolaze (9b). Iznenađuje što upravo narodima Prorok pripisuje »evanđeosku« misiju (בשׂר baśar 6b): oni već naviještaju pohvale Božje – poznaju oni slavna djela Božja koja su vrijedna hvale i izvješćuju o njima (תהלת tehilot 6b). Štoviše brojne životinje koje se spominju: deve (v6), stada i ovnovi (v7) imaju očito bogoštovnu funkciju. Ističu središnju ulogu Doma Božjega. U skladu s redovitim starozavjetnim nacrtom sami »uzlaze« – kako opis navodi – od sebe se daju za žrtveni prinos עלה (7b).

Ovo začuđujuće znanje o Bogu i poštovanje pred njim vezano je vjerojatno uz tajnovitu tematsku riječ »tmina« (ערפל ‘arafæl v2). U uvodnoj slici ona prekriva narode. S našim suvremenim inkulturacijskim naočalama neće na biti teško odmah prepoznati da pritom nije riječ o pukoj tami i mraku, nego o prostoru tajne koji poznaje Mojsije s brda Sinaja kada je kao posrednik bio primljen u Božju blizinu (»pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio« ערפל Izl 20,21). O njemu govori Salomon kod posvete hrama, novoga mjesta Božje prisutnosti (»Gospodin je odlučio prebivati u tmastu oblaku« ערפל 1 Kr 8,12).

Sion otpočetka opisa uživa svjetlo koje od Boga dolazi (Iz 60,1s). Odvažan uvid koji bitno obilježava odnos prema Bogu krije se u spoznaji da je i poraz od Boga (10b). Spasonosno je otkriti i u potpunoj propasti kad je hram bio spaljen, grad razoren, narod izgnan i kraljevstvo dokinuto, prisutnost Božje ruke, prepoznati u tome dio Božjega nauma, njegov osjećaj (»u svojoj srdžbi udario sam te« 10b). To je najbolji korak prema naprijed koji uključuje kajanje za vlastitu nevjernost. Motivacija za veliku promjenu i boljitak koji će Božjem gradu biti darovan i opet je eminentno teološke naravi. Nije sada riječ o Egiptu ili narodima kao u početku kod izbavljenja i ulaska u obećanu zemlju. Sada sam Sion treba doći do toga da doista upozna tko je njegov Gospodin (Jahve יהוה 16b). Spoznat će pravu narav svojega Boga koji je njegov Spasitelj, pomaže u nevolji, i njegov je Otkupitelj – onaj blisko povezani koji svojim sredstvima izbavlja iz nesretnih prilika.

28. 5. 2015.
2. izd. 17. 2. 2020.

Niko Bilić SJ

CROSBI
Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Okrilje u imenu Jahvinu (Sef 3,12)

Siromaštvo kod Malih proroka

Biblijski Mali proroci spominju zapanjujuće aktualne primjere socijalne nepravde. Govore o luksuznim kućama koje su građene novcem siromašnih (Am 5,11). Izvješćuju o tome kako se siromašne isključuje od prava koje je pridržano dobrostojećima (Am 5,12). Govore napokon o tome da ljudi i ratne prilike iskorišćuju kako bi došli do dobara i obogatili se (Ob 1,13). Današnji svijet koji poznajemo trpi od sličnih zlodjela. Prorok Amos izvješćuje kao se palače podižu izrabljivanjem i nepravednim davanjima siromašnih. Umjesto da te veličanstvene zgrade služe kao znak zaštite i ugleda, postadoše simbolom tlačenja i objekt božanskog prezira. Suvremen čovjek svjestan je velikih troškova sudskih postupaka i skupih odvjetnika. Slično i prorok mora opisati kako na sudu usred grada “odbijaju siromaha” (Am 5,12).

Bistra je Božja spoznaja i njegov uvid u stanje siromašnih precizan. Pa ipak, gotovo sve što o tome saznajemo u spisima Malih proroka stoji u govoru Božjem koji je upravljen ne siromašnima, nego dobrostojećima, koji su se o njih ogriješili. Bog ne prezire bogatih unaprijed i ne uskraćuje im odbojno svoju riječ. Ne daje li time jasan znak svoje strpljivosti, on, spor na srdžbi? On ne gubi nadu da će netko ipak poslušati, da će možda ipak doći do popravka.

Božja naklonost i simpatija prema siromašnima počiva na važnoj Sefanijinoj tvrdnji da “izvršavaju njegove odredbe” (Sef 2,3). Samo za ove “skromne na zemlji” (Sef 2,3) nalazimo u Malih proroka izvještaj da djeluju prema sudu Božjem, primjenjuju božansko pravo (משׂפט Sef 2,3). Nasuprot tome u drugim se slučajevima neprestano upozorava da se pravda gazi (Hoš 5,11), pretvara u pelin (Am 5,7; 6,12) i prezire (Mi 3,8)

Božja konfrontacija sa zlotvorima, njegovo predbacivanje ne ostaje tek općenito. Spominju se više put knezovi (שׂר npr. Mih 7,3) i suci (שׁפט), glavari (ראשׁי npr. Mih 3,1) i vođe (קציני). Za Riječ Božju jasno je kako u zajednici postoje odgovorni u čijim je rukama daleko više obdržavanje i ispunjavanje pravednosti. Njima se Bog obraća svojim ukorom. Zajedno sa svećenicima i prorocima oni nose odgovornost za život zajednice (Mih 3,11; Sef 3,3s).

Božji je prigovor izravan. Obraća se neposredno zločincima i neuvijeno ih konfrontira s njihovim djelima. Ni posljedice Bog ne prešućuje. Upravo odbijanje i odbacivanje siromaha Jahve uzima kao sažetak “mnogih prijestupa” i “brojnih grijeha” (Am 5,12) koje poznaje u Izraelu. Za Boga siromasi su sasvim na vrhu kad je riječ o čuvanju prava i pravednosti. Ono što je inače opisno i poetski spomenuto kao prijestup protiv pravednosti Bog konkretizira i precizira pogledom na siromašne. Čak i raspad samostalnosti zajednice, vojnu i političku propast, i izgon i sužanjstvo Bog procjenjuje kao posljedice prijestupa protiv pravednosti, posljedice zlostavljanja siromaha.

Unatoč svemu Bog zajednici otvara nove perspektive. Pouzdaje se da su sposobni za novi početak. Poželjna sigurnost ne može s zasnivati samo na bogatu posjedu. Pedagoški pogled na povijest upozorava: i imućni su brzo postali siromašnima (Nah 3,10). Svoju mržnju moraju usmjeriti protiv zla (Am 5,15), a ne kao do sada protiv pravednog suca na gradskim vratima (Am 5,10) i protiv dobra (Mih 3,1). Pravo treba uspostaviti, treba držati pravicu (Am 5,15), a ne pretvarati je u otrov (Am 6,12). Čuveno okupljanje Ostatka koje Bog najavljuje dokida podjelu na siromašne i bogate (Mih 2,12). Dok se inače Bog svojom riječju obraća počiniteljima i govori o siromašnima, radosni navještaj vrijedi za cjelokupnu zajednicu. Pridjev “sav, cio” i govor u drugom licu uklanjaju razliku: “Sabrat ću te, sabrat ću te cijelog, Jakove…” (Mih 2,12).

Vjernički odgovor koji Bog očekuje ne ograničuje se samo na kultnu ispravnost i obdržavanje obrednih propisa (Hoš 8,13; Am 5,22; Mal 1,10). Bog zahtijeva da se “pravo izlije kao voda i pravednost kao potok koji bez prestanka teče” (Am 5,24). Slika Jordana ili Nila drevnom je Izraelcu odmah mogao razjasniti da je ta voda neophodna za život. U očima Božjim pravo i pravednost prijeko su potrebni uvjeti za preživljavanje.

Bog jasno izražava svoju odbojnost s obzirom na svečanosti i žrtve kojima nedostaje temelj u pravednosti (npr. Hoš 6,6). Ali to ne znači obezvrijeđivanje duhovnosti. Bog želi da ga tražimo (Hoš 3,5; 5,6; Am 8,12; Sef 1,6; Zah 8,21s) i odlučujuća zadaća dodijeljena je upravo “skromnima na zemlji” (Sef 2,3). Jahve daje siromašnima ove zemlje ovu novu bogoslužnu dužnost. Njima povjerava da potraže spasenje u dan krize koji se u ovom kontekstu ne označava općenito kao “Dan Jahvin”, nego opetovano kao “dan srdžbe njegove” (Sef 2,2s; usp. 1,15.18; 3,8). Da ne budu više izloženi “ričućim lavovima” i “vucima” oni traže “okrilje u imenu Jahvinu” (Sef 3,3.12).

Upravo “skromni i čedni”, potrebiti i maleni (Sef 3,12) dobivaju od Boga presudnu ulogu za budućnost. Ovi potlačeni i siromašni ljudi na prvom su mjestu kod čudesna preokreta koji Bog sprema. Bog govori kod Malih proroka pet puta o tome da će “preokrenuti sudbinu” (Hoš 6,11; Joel 4,1; Am 9,14; Sef 2,7; 3,20). Da pri tom odlučujuća sila pripada upravo “bespomoćnima” može nas isprva začuditi. Ali ujedno nas podsjeća na one marginalizirane, izrabljene Hebrejce na rubu moćnog egipatskog društva (Izl 1–3). Od njih je Bog ustanovio svoj narod.

Riječi Božje koje gledaju na budućnost zaustavljaju se na siromašnima. U gradu budućnosti oni zauzimaju mjesto “knezova” i “sudaca”, “svećenika” i “proroka” koji su svoju službu razmetljivo i oskvrnjivački (Sef 3,3s) iznevjerili. Način Božjeg govora otkriva nam njegov pogled na “skroman i čedan narod koji će pustiti da opstane” (Sef 3,12). Kod procjenjivanja i osude odgovornih opis u trećem licu (“usred njega” Sef 3,3) dočarava nam bolnu, neprijateljsku udaljenost i osjećaj hladnoće u poremećenu odnosu. Ponizni ostatak označava naprotiv nov odnos i blizinu koju Bogu povjerljivom formom u govoru (“u tebi” Sef 3,12) daje do znanja. Nije li to onaj zadnji korak prije nego što se prolomi slavljenički poklik? Jedva dva retka nakon toga u Bibliji će odjeknuti naglašen poziv Božji: “Klikći”, “viči od veselja”, “veseli se i raduj se iz svega srca!” (Sef 3,14). S pogledom na siromašne negativne i krute oznake grada (“nepokoran, okaljan, nasilnički” Sef 3,1) vratit će se opet ljubaznom nazivu “kći Sionska, kći Jeruzalemska” (Sef 3,14). Teško se pritom oteti dojmu da sam Bog u siromasima nalazi utjehu i radost.

Možda upravo na ovom mjestu postaje jasno kako to da se mučno siromaštvo može poistovjetiti s krepošću poniznosti. Siromaštvo postaje poželjna poniznost što hebrejski izrazi עני / ענו – “siromašan”/ “ponizan” sami od sebe naznačuju. Nju treba tražiti, isto kao i pravednost; isto kao i Gospodina samoga (Sef 2,3 Tražite Jahvu… Tražite pravdu, tražite poniznost…). U europskoj je povijesti osobito sv. Franjo Asiški svojim životom istaknuo tajanstvenu blizinu između siromaštva i poniznosti. Iz ustiju Isusa, Učitelja i Gospodina, ona ostaje vječna krilatica za čovjeka koji je kadar primiti i koji je slobodan za predanje: “Blago siromasima!” (Lk 6,20).

ispravljeno 22.01.09.
2. izd. 13. 2. 2020.
CROSBI

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Eva – žena

Na izvorima ljudskoga bića (Post 2,18–4,2)

The Fall of Man by Hendrik Goltzius

Dvaput početak Svetog pisma ističe da je Bog stvorio i blagoslovio čovjeka, muško i žensko (1,27s; 5,2). I prvo i peto poglavlje ponavlja da je čovjek, muško i žensko, slika Božja. Živi čovjek slika je Božja, a ne neki mrtvi kip ili poganski idol. Već na početku čovjek čuje sveti poziv: budi plodan i postani velik, donosi plod i rasti. Pavao će pisati da čovjek mora narasti do punine mjere Kristove (Ef 4,13). Sam Gospodin i Učitelj u presudnom času govori izabranima da idu i rod donose, rod koji će ostati pa da im Otac dadne što ga god zaištu u Isusovo ime (Iv 15,16).

Pogledat ćemo iz bližega Evu. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda želi da u njemu prepoznamo nešto od temelja, početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer malenosti jer je ranjiva i ranjena, odličan je primjer zajedništva jer je uz Adama i djecu, odličan je primjer obraćenja jer nakon pada i tragedije kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju. Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga. U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela, a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro: „Nije dobro da čovjek bude sam“ (2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaje i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji je stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte, također je važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti, to je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, njega nema. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, ne pokušava se prikriti, nego hrabro odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“. Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da Eva dobro sluša i pamti. Zabranu, naime, koja čovjeka treba čuvati od smrti primio je od Boga Adam još prije nego što je Eva došla pred njega.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Otvorile su im se, doduše, oči, ali toliko da upoznaju svoju golotinju, nezaštićenost, slabost. Počinje skrivanje i bijeg koji traje do danas. Potreban je izravan susret s Bogom koji će raščistiti račune.

Eva je prozvana majkom svih živih (4,20). Ta nije li svim živim ljudima blisko ovakvo iskustvo? Nakon prevarenosti i slabosti, Bog poklanja novu mogućnost. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja: njezin će rod satirati glavu staroj zmiji.

Eva postaje simbol. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Jahve (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći.

Nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja, donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.“ (4,25).

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao. Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu. Razumjeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih. Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji su iz svoje slaboće podignuti.

Niko Bilić, SJ

19.10.2007., ispravljeno 29.05.2009. 
2. izd. 23. 1. 2020.
Kategorije
Nastava

IZ2019 – upute

Kolegij HEBREJSKA TORA – OSNOVICA BIBLIJE (IZ2019) želi istražiti kako je prvi i osnovni dio judeo-kršćanskog Svetoga pisma poznat kao “Mojsijev Zakon” prisutan kao izvorno nadahnuće i smjerokaz u biblijskim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta. Prigodni e-udžbenik nalazi se na web-adresi: http://amdg.ffrz.hr/?page_id=1244

Kolegij je ustrojen kao izborni predmet unutar sveučilišnoga studija na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, a namijenjen je polaznicima preddiplomskih i diplomskih studija i filozofije i religijskih znanosti.

Glavni radni materijal jest sam biblijski tekst pa je za sudjelovanje u nastavi potrebno imati vlastiti primjerak Svetoga pisma.

Kolegij se sastoji od predavanja (2 sata tjedno) sa zajedničkim čitanjem i analizom tekstova koja pazi na formu, kontekst i sadržaj te njihovu teološku poruku. Prema akademskom običaju nastava predviđa razvoj kritičkoga mišljenja i argumentiranu raspravu.

CILJEVI su ovoga kolegija: zajedničko istraživanje kako je hebrejska Tora osnovica na kojoj su nastali i na koju se vraćaju biblijski spisi Staroga i Novoga zavjeta. Pravedan i argumentiran, empirijski utvrdiv, pristup biblijskom tekstu, slobodan od fundamentalizma i ekstremizma, koji omogućuje primjenu u osobnom životu i u studiju religijskih znanosti.

Ciljevi ovoga kolegija postižu se nastavom prema ovom predviđenom rasporedu (vidi http://amdg.ffrz.hr/?page_id=1244):
1) Uvod. Preobraženje u Evanđeljima. Petoknjižje – temelj Biblije
2) Savez kako polazište. Teologija Saveza
3) Abrahamova kušnja i značenje žrtve u Bibliji
4) Obraćenje u Svetom pismu: Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15), Mojsijeva druga prilika, Prorok pred svojim Gospodinom, Jobova utjeha, Druga molitva proroka Jone, Vatren za Krista
5) Ustanovljenje Pashe. Noć Izlaska u Izl 11-13
6) Obitelj u Petoknjižju: Bračne krize Abrahama i Sare; Temelji obiteljskoga identiteta u Dekalogu
7) Biblijski odgoj za 21. stoljeće: Pedagoški procesi u Svetom pismu, Poučavanje i odgoj kao vrhunska antropološka zadaća, Cjeloviti odgoj u inspiraciji Svetoga pisma
8) a) Blagoslov dan i zadan; b) Robovanje i robovlasništvo
9) Izvori biblijskoga proroštva
10) a) Vjera u Petoknjižju, vjera u Bibliji
11) Božji Zakon u Petoknjižju i u Povijesnim knjigama
12) Božji Zakon u Evanđeljima

Za pristup završnom ISPITU potrebno je aktivno sudjelovanje u 75% nastave, osobni studij te podrobno poznavanje biblijskoga teksta uz poštovanje izvornika, popraćeno uvidom u stručnu literaturu. Izvanredni će studenti početkom semestra s nastavnikom utvrditi mentorski oblik studiranja. Za završni ispit svaki će student osim općega pregleda, osobito pripraviti tri odabrane teme (s početka, iz sredine i s kraja popisa nastavnih jedinica).

OCJENA uspjeha zasniva se na dva osnovna elementa:
(1) redovito sudjelovanje u nastavi: vlastiti primjerak Biblije, čitanje i analiza tekstova, argumentirana rasprava (50%)
(2) završni ispit (50%)

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Sudbonosna pustinja

Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14)

Svima nam je događaj sa zlatnim teletom dobro poznat. Izraelska zajednica bijaše na putovanju iz Egipta u obećanu zemlju. Kad se Mojsije duže zadržao na brdu Sinaju, ljudi su od Arona tražili da im napravi lik nekog božanstva koji će ići pred njima. Aron daje nalog da mu donesu zlatni nakit.

1. slika: Izl 32,1s

Izlazak u slobodu naporan je i zahtjevan. Izraelski narod bio je pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika (Izl 2,23). Na Božju inicijativu dočekali su žuđeni čas oslobođenja (Izl 3,10: “izvedi moj narod” – Izl 12,51: “izvede Jahve sinove Izraelove iz zemlje Egipta”). Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni slutnjom o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.

Ali sloboda je pustinja, u njoj se treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi su ljudski senzori u pustinji izvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnog sunca koje žeže, zbog prehladne noći, gladi i žeđi, napornog putovanja.

Sloboda je kušnja pri kojoj je Božji narod podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Sloboda je pustinja u kojoj se moramo osloniti na vlastite snage i uprijeti sve sile, želimo li doći do cilja. Njihova je odgovornost hoće li doći do Obećane zemlje i, uopće, za kojim će idealom ići. Oni odlučuju kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Više nema tlačitelja (Izl 3,7) na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve.

Na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek štuje i kome se klanja. Izraelci su istom primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsiju (Izl 32,1: Mojsije nas izvede iz zemlje Egipatske). A kad Mojsija nema, odustaju i od njega. Kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima (Izl 32,4: ovo je tvoj bog koji te je izveo…).

Pustinja je dio života u kojem će provrijeti ona dubinska potreba i liturgijska moć čovjekova da iskazuje štovanje. U pustinji se odmah dolazi do bitnoga. Čovjek traži nekoga za kim će ići, nekoga prema kome će usmjeriti svoje najdublje i najsvetije težnje.

“Napravi nam boga!” (32,1), viču Izraelci. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kumir je jadna, drska i zavodnička patvorina.

2. slika: Izl 32,3–6

Od rastopljena zlata izlio je Aron lik teleta i proglasili su da je to bog, osloboditelj. Pred zlatnim teletom Aron gradi oltar na kojem će idućeg jutra prinijeti žrtvu. Uslijedit će pučko veselje.

Strahovita je uloga koju preuzima Aron. Iz izvještaja o Mojsijevu zvanju znamo kako Mojsije sama sebe drži teškim na jeziku (Izl 4,10) i Bog mu dodjeljuje rječitog brata Arona kao potporu (v14–16). Aron će biti glasnogovornik koji prenosi Božje riječi, on će zastupati Božji autoritet pred narodom i pred zlim vlastodršcem Faraonom. On je osobnost koja svojom jakošću podupire suradnju s Bogom. Upravo se Aron sada slama u slabosti. Isti čas i bez pogovora prihvaća idolatrijski prijedlog. Kao da je već imao spreman plan o zlatnom teletu, premda je on prvi morao znati izričit zahtjev: “ne pravite sebi kumira od zlata” (Izl 20,23). Aron izravno krši zakon.

Nakon što su Izraelci proglasili Mojsija osloboditeljem, pa odustali od njega, idu korak dalje i svoj dolazak u slobodu pripisuju pozlaćenom kipu (Izl 32,4). Nesretni Aron i to odmah povodljivo prima i gradi žrtvenik pred kumirom. Sutra je Jahvin blagdan, kaže on. Pripravit svečanost u čast Jahvi! Je li to u čast Jahvi? Procjenu će dati sam Bog (32,8): Zašli su s puta. Teletu od rastopljene kovine prinose žrtve. Njega proglasiše bogom.

Kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju (32,6). Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nam daruje našu vlastitu zbiljnost, kad zanemarimo Onoga koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.

3. slika: Izl 32,7–10

U svetim visinama na vrh Božje gore, Gospodin upozorava svoga slugu Mojsija. Ovaj je narod tvrde šije. Ako Mojsije dopusti, gnjev će Božji na njih planuti i uništiti ih.

Bog prati sudbinu svoga izabranog naroda koji je za sebe stvorio od skupine potlačenih robova na rubu egipatskog društva. Kao što je onda sam “vidio njihove muke i čuo vapaje” (Izl 3,7), sada također prati što se to zbiva među njima. Božja je procjena izravna i jasna: “Brzo su zašli s puta koji sam im odredio” (Izl 32,8).

Jahve gleda i sluša. Prvi put nakon poziva Mojsijeva u kojem 2x stoji ראיתי (ra’îtî “vidio sam” 3,7.9) u Božjem govoru taj se isti oblik, 1. Sg., pojavljuje u riječima koje Bog upravlja Mojsiju u 32,9 (ra’îtî ). Da je točno čuo potvrđuje navod: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske” (32,8) koji doslovno opetuje proglas cijele zajednice (v4).

Sada je i Mojsijeva vjera na kušnji. Da je Bog, gospodar koji je svijet i ljude dozvao u život, doista htio istrijebiti i uništiti, zar bi trebao tražiti dopuštenja od svoga sluge? Ali Gospodin pita Mojsija: “Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim!” (32,10). Pritom Bog ipak ne odustaje od svoje dobrohotne namjere da daruje život velikom narodu: “Onda ću od tebe razviti velik narod” (32,10).

4. slika: Izl 32,11–14

U svojoj molitvi Mojsije postaje zagovornik naroda. Zašto da Gospodnji gnjev plane protiv naroda koji je izveo iz kuće ropstva. Neka se Gospodin sjeti kako je svojim imenom prisegnuo i obećao budućnost slugama svojim Abrahamu, Izaku i Izraelu.

Mojsije nije podlegao u kušnji. On zna da je Gospodin, a ne neko zlatno tele, njegov Bog. “Mojsije zapomaže pred Jahvom, Bogom svojim” (32,11) izvještava pripovijedni, objektivni dio teksta. S povjerenjem mu se obraća. Ne doziva kumire, nego se moli Bogu. Iz onoga što u molitvi ište, vidi se da očekuje mnogo i da ima povjerenja u moć molitve.

Mojsije se nije dao zaluditi i priznaje da je Gospodin izbavio Izraelce iz ropstva (Izl 32,11). Nije to Mojsijevo djelo kako to ponajprije proglašava zajednica (32,1) i kako Jahve pred Mojsijem formulira (v7). Pogotovu nije djelo kipa kako to potom zajednički izriču vičući (v4), što i Bog dobro čuje (v8).

Mojsije je smion i neposredan. Smjera izravno na Božju nakanu i želi je promijeniti. Ne okoliša, nego pogađa u srce. U Božjim riječima stoji: “pusti neka se moj gnjev raspali” (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na Božji gnjev, pitajući za svrhu: Čemu tvoj gnjev? (v11), i tražeći smirenje: Smiri svoj gnjev (v12). Na tom mjestu u izvorniku Mojsije traži Božje “obraćenje” jer u svojoj molbi rabi glagol שׁוב (šub – obrati se, okreni se od plamena svoga gnjeva! v12)

Kako tekst svjedoči, Mojsijeva je molitva uspješna. Njegova molba “Odustani!” (r. 12) nalazi svoje ostvarenje u zaključnom opisu: “I Jahve odustane” (r. 14). U izvorniku stoji riječ נחם (niham) koju jednako smijemo prevesti kao molbu “smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!” i potom kao izvještaj “i smilovao se!”

Mojsijeva je molitvena metoda podsjetiti Gospodina na njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom zajamčio (r.13). Ono je potvrda da Bog neće “svaliti nesreću” (r. 14) na svoj narod, nego mu dariva život.

Bog je ostao vjeran svom obećanju da će dati potomstvo i zemlju. Već u početku Abrahamu govori: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju (Post 12,7). O tome se obećanju izvještava više put (13,15; 15,18; 17,8; 24,7). Izaku Bog potvrđuje: “Tebi i tvome potomstvu dat ću sve ove krajeve, da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu.” (Post 26,3). Jakovu kojemu je promijenio ime u Izrael obećao je prvom viđenju u snu (28,13), a potom će još jednom na javi opetovati: “Zemlju što je dadoh Abrahamu i Izaku tebi predajem; i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju ću ovu dati.” (Post 35,12). To on dobro pamti pa kao starac o tome pripovijeda Josipu u Egiptu (48,4).

Spominjući tu božansku prisegu Mojsije ne samo da upozorava na Božju vjernost, nego njegove riječi ujedno svjedoče o povezanosti Knjige Izlaska s opisima u prvoj biblijskoj knjizi.

ispravljeno: 28.10.09. 
2. izd. 14. 12. 2019.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Mojsije u Starom zavjetu

Mojsije pripada među malobrojne likove u Svetom pismu koje pratimo doslovce od rođenja do smrti. On je veliki voditelj zajednice koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva.

Od djeteta do spasitelja Božjeg naroda

Opće je poznato kako je Mojsije stavljen u malu košaru. U biblijskom je jeziku ona označena istom riječju kao i velika Noina korablja koja spašava od potopnih voda. Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu.

Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti Mojsije naglo ostavlja za sobom kad ga majka odvodi faraonovoj kćeri kojoj „biva sinom“ (Izl 2,10). Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov. Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4), a izvedeno je od glagola משׁה „izvući“ i po svom je obliku aktivni particip: onaj koji izvlači. Kao što je izvučen iz nevolje, tako će Mojsije sam biti „onaj koji izvlači“, izbavitelj iz nevolje.

Mladi Mojsije u Egiptu uspješno svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. Promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, Mojsije je došao – kako precizira hebrejski izvornik – „k svojoj braći“ (אח Izl 2,11). Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom prema sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno. Odlučuje se na napad istom mjerom. U tekstu stoji: „udari Egipćanina“ (נכה v12), pri čemu je upotrijebljen isti biblijski glagol kao i u opisu Egipćanina kad tuče Hebrejca. Bespoštedna mladenačka naivnost u Mojsija brzo se raspršuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju (v13). Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i da se međusobno brane pred neprijateljem.

Sunarodnjaci ne samo da Mojsiju ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubojite nakane (v14). On ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (v15), a faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.

Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg, ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do novog boravišta (v15). Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. U midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti pastirice od zlostavljanja (v17). Prvi put se s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Sada to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja protuudarom. Prvi put u Bibliji Mojsije je subjekt teološki važnom glagolu ישׁע „spasiti“  koji će ući u ime Isus.

Mojsijevo zvanje

Kad biblijski tekst dopušta da Bog dvaput izgovara ime osobe kojoj se obraća, to označava intenzivan Božji zahvat u nečiji život. Tako i Mojsije iz gorućeg grma dvaput čuje svoje ime (Izl 3,4) kad dobiva zadaću da oslobodi cijeli jedan narod iz ropstva u tuđini, što je daleko iznad sila jednog čovjeka. Susret s Bogom ne donosi samo slatkost i dragost, nego i treperenje, dubok doživljaj vlastite ograničenosti i ljudske izvrgnutosti onome što nas nadilazi.

Prizor s grmom koji je „sav u vatri, a ipak ne sagorijeva“ (Izl 3,2) tvori prototip za biblijski izvještaj o zvanju i predstavlja prvi korak u velikom pothvatu oslobođenja izraelskog naroda iz „kuće ropstva“ simbolizirane pod imenom „Egipat“.

Sveto pismo ne idealizira nego otvoreno iznosi reakcije Mojsijeve. Odmah nakon Božjeg naloga Mojsije ozbiljno pita: „Tko sam ja?“ (3,11) i tako svoj identitet stavlja u pitanje. Zatim želi upoznati onoga koji ga šalje, želi znati: „Kako mu je ime?“ (3,13). Strah ga je, potom, za autoritet i vjerodostojnost pred izraelskom zajednicom u Egiptu. Što „ako mi ne povjeruju?“ pita on (4,1). I nakon uvjeravanja i obećanja potpore, Mojsije se opet vraća na samog sebe jer zna: „Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (4,10). Čak po cijenu Božje ljutnje sve do kraja pokušava: „Ne bi li ipak poslao koga drugoga?“ (4,13).

Budući da znamo kakvu zadaću mu valja preuzeti, imamo razumijevanja za sve tri vrste poteškoća koje smjeraju na osobu Mojsijevu, na otajstveni Božji identitet i na Mojsijev narod. Bog dopušta da mu njegov izabranik iskreno iznese svoj otpor i strahove koje ima u zvanju. Iskustvo u radu s duhovnim zvanjima potvrđuje da jedino ondje gdje se uspostavi iskrenost i otvorenost, zvanje može zoriti i cvjetati.

Bog koji Mojsija šalje čitateljima je već poznat. Knjiga Izlaska ovdje donosi njegovu osobnu iskaznicu u prvi put sročenoj formuli: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“. Ipak za tajnog sugovornika Mojsijeva u tekstu se rabi čas opća imenica אלהים „Bog“ (3,4.11.13.14s), čas vlastito ime יהוה „Jahve“ (3,4.7; 4,2.4.6.10s), a na početku stoji izraz מלאך יהוה „poslanik Jahvin“ (3,2), premda i subjekt i njegova poruka ostaju isti. Kao u nekoj modernoj video projekciji, biblijski tekst dopušta da se izmjenjuje vanjsko obličje pa je nevidljivost i nedodirljivost tajnog Božjeg bića zaštićena.

Premda je poseban Božji izabranik, Mojsije ne može raspolagati prostorom Božjim kao gospodar. Kad Mojsije želi prići, odrješito se zahtijeva od njega da izuje obuću (3,5). Božja svetost i uzvišenost ostaju nepovrijeđene.

U ovom tekstu nalazi se objava Božjeg vlastitog imena „Jahve“ koje biblijski vjernik iz poštovanja redovito ne izgovara, nego ga, slično kao i mi danas u liturgiji i u duhovnosti, zamjenjuje riječju „Gospodin“ – Adonaj. Sveto ime Jahve, dano kao „vječni spomen“ (Izl 3,15) ovdje se definira dvaput opetovanim prvim licem nesvršenog oblika glagola „biti“ između kojih stoji univerzalna odnosna zamjenica. Rečenicu אהיה אשׁר אהיה (’ehje ’ašer ’ehje 3,14) bismo mogli u hrvatskom izreći kao „jesam, tko god da jesam“ ili „bit ću, ma tko da ću biti“. Sveto pismo, eto, dosljedno čuva Božju tajanstvenost i nedostupnost – transcendentnost. Mojsije ne može raspolagati Bogom, ne može polagati pravo na njega. Zaista, hoće li se Bog objaviti u šaptu laganog lahora (1 Kr 19) ili kao kralj čiji skuti ispunjaju svetište (Iz 6), kao Gospodin nad vojskama ili kao onaj koga su proboli (Zah 12,10), to određuje Bog sam.

Veliki izlazak

Središnji događaj starozavjetnog otkupljenja iz „kuće ropstva“ ima svoju najpoznatiju sliku i sažetak u prijelazu preko Crvenog mora (Izl 14). Cilj cijelog opisa jest vjera (v31), ono pouzdanje koje cijela zajednica stječe u Boga i u Mojsija! Prvo dramatsko težište u opisu, negativno obojeno, jest smrtni strah koji obuzima sav narod (v10). Pred njima more, a za njima progonitelj: kralj i sva bojna kola (v9). Riječi koje izriču izravan su prigovor (v11s) i napad na Mojsija. Čovjeka koji je pokrenuo velik pothvat izbavljenja stavljaju na optuženičku klupu i nemilo ga kore.

Govor zajednice uokviren je opetovanim riječima koje izlazak i put u slobodu ne samo da stavljaju u pitanje, nego ga okreću naglavce. Oslobođenje iz sužanjstva za njih je „smrt u pustinji“ (2x v11s). Sav napor Mojsijev obescijenjen je, zgažen. Sve što je poduzeo sada je u očima tužitelja bezvrijedno, prekriveno mrakom.

Mojsijeva je reakcija dvostruka. Pred zajednicom kao nositelj odgovornosti tješi i sokoli. Izgovarajući biblijsko ohrabrenje: „Ne bojte se!“ (14,13) Mojsije pokazuje da prepoznaje bit problema (v10). Ne staje na gorkim optužbama iz v11s, ne kreće u protuudar. Osim toga vjera do koje će zajednica tek nakon spasonosnog Božjeg djela doći, Mojsija već ispunja kad s pouzdanjem najavljuje: „Gledajte spasenje Božje!“ (v13). Riječju „spasenje“ (ישׁע) ispravno najavljuje ono što će se dogoditi jer tako i sažetak opisuje: „Gospodin spasi Izraela“ (v30). Tek potom zajednica će složno s Mojsijem u hvalospjevu ispovjediti: „Gospodin mi postade spasenje“ (15,2).

Dubinu vlastite tjeskobe i objektivnog osjećaja nevolje Mojsije će iskazati pred Bogom. Kao što su prije svi sinovi Izraelovi gorko vapili (צעק v10), tako Mojsije izriče svoje vapaje Bogu, on moli (צעק v15). Za svoje pouzdanje, koje je unaprijed posvjedočio i u drugima budio, traži snagu kod Boga.

Mojsije je pred svima navijestio da će se Bog boriti (v14), a Egipat na temelju iskustva to potvrđuje (v25). Mojsijeva se najava obistinjuje na više načina. Poslanik Božji od voditelja postaje obrana na začelju, a tako i stup od oblaka (v19). Božja aktivna prisutnost prepoznaje se već samim tim što Bog govori. Najprije općenito nagoviješta da će otvrdnuti srce faraonu, da će se proslaviti i da će Egipat spoznati Boga (Izl 14,2–4), potom iste stvari spominje još jednom (v15–18) kao izravan odgovor Mojsiju na njegov vapaj.

Ponavljanje znači da Bog ostaje vjeran svojoj nakani i da ga ne može zaustaviti teška situacija. Odgovor Mojsiju služi kao podsjetnik i ohrabrenje ohrabrivatelju. Još jednom objašnjava smisao onoga što se zbiva. Osim toga najava da će Bog otvrdnuti srce faraonu prvi put opisuje potjeru koja kreće iz Egipta u pustinju (v8), a drugi put tvrdo srce faraona vodi u more (v23), što će za nj biti kobno. Mojsije dobiva konkretnu uputu da pruži ruku nad more (v16.26) što on pokorno i izvršava (v21.27), a da nije riječ o čarobnjaštvu svjedoči opis: Jahve je subjekt, on šalje vjetar. Najpoznatiji oblik božanske borbe očituje se u tome da Bog napadače čini bezopasnima i oduzima im silu (v24).

Mojsije sluša kako Bog najavljuje svoju proslavu (v4.17s). To će „uzvišenje“ (15,1.21) biti glavni motiv o kojem poslije pjevaju Mojsije i sinovi Izraelovi, a Mirjam i sve žene odgovaraju.

Mojsije zagovornik

Osobito Mojsijevo obilježje u Bibliji njegova je zagovornička molitva. Mojsije moli za narod koji se klanja zlatnom teletu (Izl 32,10–14). Pri tom je smion i neposredan. U Božjim riječima stoji: „pusti neka se moj gnjev raspali“ (32,10), a Mojsije se dvaput vraća na to, pitajući za svrhu: „Čemu tvoj gnjev?“ (v11), i tražeći smirenje: „Smiri svoj gnjev“ (v12). Kad u svojoj molitvi rabi biblijski glagol שׁוב šub, onda Mojsije traži Božje „obraćenje“: „okreni se“ od plamena svoga gnjeva! (v12). Molitva mu je uspješna. Molba: „smiluj se nad zlom koje je namijenjeno tvom narodu!“ (v12) nalazi ostvarenje u zaključnom opisu: „i smilovao se!“ (v14).

Mojsija također susrećemo u Knjizi Brojeva kako moli za narod koji se tuži i plače. Bit će to posrednički razgovor s Bogom (Br 11,10–23) koji vodi do ispunjena Božjih obećanja (v24–34). U svom govoru Bogu predbacuje zlostavljanje i nenaklonost, stavlja u pitanje Božji postupak. Smrt doživljava kao rješenje te staje uz bok Iliji, Joni i Jobu. Odgovor koji od Boga dobiva konstruktivan je i iznosi teološku problematiku mrmljanja u narodu: odbaciti izlazak znači odbaciti Božju inicijativu (v20). Kad se cijela zajednica pobuni i otvoreno traži povratak u Egipat (2x Br 14,3) Mojsijev prvi odgovor bit će čin štovanja Boga („pokloniti se“ v5). Izravna molba „oprosti“ (v19) dobiva ispunjenje kod Boga: „opraštam“ (v20).

Mojsije je zagovornik i kad moli za svoju bolesnu sestru (Br 12,13). Na dvostruki prigovor Mojsije se ne opravdava, ne ističe svoj autoritet, ne prekorava postupak svoje sestre, nego na poticaj Aronov upućuje Bogu molitvu. Izriče molbu: „Izliječi!“ (v13) koja dobiva svoj odgovor u činu ponovnog primanja u zajednicu („okupiti“ v15).

Uzor-prorok

Naslov „prorok“ za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin“ (Pnz 18,15). Osoba koja govori jest Mojsije. A „Ti“ kojemu se obraća jest cijela izraelska zajednica (usp. Pnz 1,1). Mojsije sama sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka, ali to čini na temelju Božje riječi. „Poput mene“ (v15) odjek je Božjeg obećanja „poput tebe“ (v18). Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć ovog teksta da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.

Kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16). Prorokova usta trebaju primati i nositi Božje riječi. Prorokova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.

S proročkom titulom pojavit će se Mojsije u Knjizi malih proroka. Po proroku Gospodin je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, vodi je na hodočašće i njezin je čuvar.

Poslušan do smrti

Završetak Mojsijeva života izričito se spominje u tri biblijska retka, najprije kao nalog, a potom kao izvršenje (Pnz 32,50; 34,5.7). Baš „toga istoga dana“ (32,48), 1.11.40 od izlaska iz Egipta (1,3), kada na moapskim poljanama opetuje sve riječi Božje Pouke, Mojsije čuje neobičan zahtjev „Uspni se na goru i umri!“ koji Bog može izreći samo nekome s kime je razgovarao „licem u lice“. Sluga Jahvin poslušno izvršava i tu posljednju zapovijed.

 02.05.2007.; ispravljeno: 18.05.2009.,  29.05.2009.
2. izd. 14. 12. 2019

Niko Bilić SJ

više:

1. Od djeteta do spasitelja naroda. Mladi Mojsije u Izl 2

2. Mojsijevo zvanje. Božja inicijativa na početku velikog puta u slobodu

3. Središnji događaj. Književni ustroj i teološka poruka u Izl 14

4. Riječi koje je Bog izgovorio. Izl 20,1-17 i Pnz 5,6-21 u bližem kontekstu * (dekalog.ppt)

5. Sudbonosna pustinja. Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14) * (izl32.ppt)

6. Mistična objava Mojsiju

7. Mojsije zagovornik u Izl i Br

8. Mojsije – uzor budućega proroka (Pnz 18,15-18)

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jedan dan u službi

Proročka depresija u Knjizi proroka Jone

U tekstu ove knjige Joni se nigdje ne pripisuje naslov „prorok“. On ipak pripada izabranim Božjim glasnicima budući da knjiga započinje prepoznatljivom proročkom formulom ili formulom o dolasku riječi Gospodnje: „Riječ Jahvina dođe (Joni)“ (ויהי דבר יהוה doslovno: „i bude riječ Jahvina“ 1,1) koja će se još jednom pojaviti u knjizi kao oznaka za početak drugog dijela (3,1).

Proročki naslov za Jonu naći ćemo u 2 Kr 14,25. Ondje se po „prezimenu“ בן אמתי („sin Amitajev“ 2 Kr 14,25; Jon 1,1) može vidjeti da je riječ o istom čovjeku. U 2 Kr opisana je paradoksalna situacija. Za kralja Jeroboama II. (14,23) u Sjevernom kraljevstvu stoji da je „činio što je zlo u očima Gospodnjim“ (v24) i da ide stopama svog prethodnika, imenjaka koji je začetnik rascijepa. Međutim upravo za nj Jona proriče da će vratiti Izraelu granice i povećati ga sve do Mrtvog mora, što se i događa (v25). Zapanjujući postupak Božji, kad unatoč zloći ne izbrisuje ime naroda, nego ga spašava po rukama grešnoga kralja (v27), signifikantan je za Knjigu o Joni.

Prema svom imenu Jona je kao „golubica“ iz Noine korablje. U opisu kako Noa želi izvidjeti je li se voda povukla u Post 8,8–12, doslovce u svakom retku nailazimo na hebrejsku imenicu יונה (jona) koja znači „golubica“. Ne označuje to ime samo da je Jona uplašen i bojažljiv nego da Jona unatoč mnogim vodama nalazi čvrsto tlo, uporište.

Semantičko polje „more/voda“ formalno obilježuje prvi dio Knjige o Joni (Jon 1s). Hebrejska imenica ים (jam, „more“) nalazi se čak sedam puta u tom prvom dijelu (1,4.5.9.11.12.13.15), a poslije se više ne pojavljuje. Imenicu „voda“ naći ćemo k tome u Jon 2,6 (מים majim). Kao u opisu potopa, tekst prvog dijela Knjige o Joni dočarava nam kako je potrebno naći suho tlo.

Golubica iz korablje nakon bujice potopnih voda najavljuje smiraj, nalazi mjesto gdje se može otpočinuti (Post 8,9). Noina golubica s grančicom u kljunu postaje sveopći simbol mira. I Jona je simbol smirivanja, stišavanja kako će pokazati kraj knjige.

Osobine

Jona je aktivist, poduzetan čovjek, a ima i dobre živce. Čim je do njega stigla Gospodnja riječ na početku knjige (1,1), on odmah preuzima inicijativu i daje se u bijeg. Odlazi u luku Jafu, pronalazi lađu koja plovi onamo kamo je smjesta nakanio „pobjeći“ (ברח 1,3). Jona ulaže svoj novac za vozarinu sve do onkraj Sredozemnog mora („Taršiš“) samo da umakne „ispred lica Jahvina“. S druge strane, kad se more uznemiri i kad dođe oluja, kad na lađi nastane duhovno-molitvena strka i čistka pri kojoj mornari hvataju i bacaju preko palube komade tereta kako bi oslobodili i olakšali lađu, naš užurbani aktivist Jona u dnu će lađe – tko zna kojim debelokožnim mirom – leći i usnuti. Kad svi prionuše na posao, Jona spava tvrdim snom (רדם 1,5).

Jona je iskren i hrabar. Neće zatajiti nego priznaje vlastito podrijetlo i vjeru u Boga. Ne niječe tko je, nego vlastiti identitet jasno i otvoreno povezuje s Bogom. Na upit mornara u lađi iskreno kaže: „Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju“ (1,9). Jona bez uvijanja priznaje i svoj bijeg: „sam im je pripovjedio da bježi od Jahve“ (1,10). Čini se da je spreman i žrtvovati se kad mornarima veli: „Uzmite me i bacite u more…“ (1,12). Kada pak kaže: „Zbog mene se diglo ovo nevrijeme na vas“ (1,12) očito spremno preuzima krivnju na sebe.

Proročka uspješnost

Rezultat do kojeg ponajprije dovodi Jonin postupak zapanjujući je. Lađari na putu u Taršiš dolaze do obraćenja. Ako 1,5 izvješćuje kako „svaki zazva svoga Boga“ (ויזעקו אישׁ), neočekivano u 1,14 čitamo da svi oni „zazvaše Jahvu“ (ויקראו). Mornari, pritisnuti nevoljom na olujnom moru, postaju zajednica: više ne zaziva svatko za se, nego zajedno „zazvaše“. U hebrejskom jeziku u 1,5 rabi se glagol koji znači zapomaganje, vrištanje, i uza nj stoji distributivna oznaka „svatko“; u 1,14 međutim stoji „zvati, zazivati“ i nema distribucije.

Pritom negdašnji inovjerci izgovaraju vlastito Božje ime „Jahve“. Odjednom se sveto ime, dano na vječni spomen, nalazi u njihovu upravnom govoru. Obraćaju se izravno Bogu i to opetovano: „Ah, Jahve, ne daj da poginemo… jer ti si Jahve, činiš kako ti je milo“ (2x יהוה 1,14). Osim toga oni prinose žrtvu Jahvi i čine zavjete (זבח + נדר 1,16). Jonino obraćenje, međutim, uslijedit će kasnije. Tek u molitvi progovorit će o svom prinošenju žrtve i ispunjenju zavjeta (זבח + נדר 2,10).

Drugi dio knjige pokazat će silan, premda jednodnevni, Jonin proročki nastup. Već nakon svega jednog dana naviještanja, kad je prorok obišao tek trećinu Ninive koja je bila velika „tri dana hoda“ (Jon 3,3), narod se spremno obraća (3,5). Sam kralj na Joninu propovijed reagira: sišao je s prijestolja, skinuo plašt sa sebe, odjenuo se u kostrijet i sjeo u pepeo. Jona, eto, postiže dvostruk uspjeh: obratili su se mornari na lađi za Taršiš, obratit će se puk ninivski, obratit će se i kralj.

Jonino obraćenje

a) Silaženje. Prvi je dio knjige formalno odijeljen od drugoga i pomoću glagola ירד (jarad, „silaziti“ 4x 1,3[2x].5s) koji po učestalosti i značenju također služi kao ključna riječ. Prožima tekst 1. i 2. poglavlja i povezuje ga u cjelinu, a potom se više ne pojavljuje. Subjekt je uvijek Jona: Jona silazi sve dublje, do dna.

Umjesto da pođe prema Ninivi, Jona „siđe“ u Jafu (1,3a). Ondje nalazi lađu pa se – u prijevodu doduše „ukrca“ – ali u izvorniku i stvarno „siđe“ u lađu (1,3b). Za nevremena, dok mornari počinju vapiti i moliti, Jona silazi još niže: na dno lađe (1,5). U razvoju njegova osobnog obraćenja prorok sam uviđa svoje silaženje, pa u molitvi priznaje u prvom licu „siđoh“ (2,7).

b) Preokret. Je li bitan pomak u Joninu obraćenju nastao kad izražava spremnost da sama sebe žrtvuje, nudeći da bude bačen u more (1,12)? Možda je to doista pozitivna požrtvovnost kojom želi druge spasiti, a možda je to još jedan pokušaj da i dalje „silazi“ u morske dubine, pa i u smrt kako će pred sam kraj knjige tražiti (4x מות „umrijeti/smrt“ 4,3.8s), samo da pobjegne.

Stvaran je preokret u tome da Jona dolazi do osnovnog dalekosežnog uvida koji ispovijeda na kraju molitve u utrobi velike ribe. Hebrejski prijedlog -ל koji imenicu „spasenje“ pripisuje subjektu kao svojinu znači: „spasenje pripada Gospodinu“ odnosno „Jahve ima spasenje“ (2,10). Jona spoznaje da se u potrazi za izbavljenjem treba obratiti Bogu, a ne bježati od njega.

Formalno je jasan početak drugog dijela kad se drugi put u knjizi pojavljuje ona ista proročka formula s početka knjige (3,1 < 1,1). U tekstu stoji izričita naznaka שׁנית (šenit, „drugi put“).

Temeljit Jonin preokret na početku drugog dijela jasno se vidi iz odgovora na drugi poziv od Boga. Na opetovanu riječ Gospodnju: „Ustani, idi u Ninivu“ (3,2 < 1,2) Jona se sada spremno odaziva i poslušno izvršava: „Jona ustade i ode Ninivu“ (3,3).

Jonina molitva

Jona najprije ni jednom riječju ne odgovara na riječ Božju izrečenu u 1,2. Zatim, osjetivši zastrašujuću blizinu smrti, „sišavši“ do dna, prestaje okolišati. Ni bježanje (ברח 1,3.10; 4,2), ni pripovijedanje i javno priznavanje pred drugima (1,10), pa ni žrtvovanje samoga sebe (1,12.15) nisu ono pravo. Tek u dubinama, u tmini riblje utrobe, Jona se obraća na pravu adresu. Progovara Bogu u molitvi: „Ti si mi čuo glas… ti me baci… ti iz jame izvadi život moj“ (2,3–10). Jona pri tom pronalazi pravi uzrok svojih nevolja. Pripisuje i valove i nevolje Bogu („sve poplave tvoje i valovi“ 2,4). Ono što Jonu muči jest tjeskobna misao koju uspijeva izreći pred Bogom: „odbačen sam od očiju tvojih“ (2,5).

Kao što prije nije zatajio svoj identitet (1,9), slično i u svojem hvalospjevu prvi put otvoreno priznaje u dijaloškom, izravnom obliku „Jahve, Bože moj“ (2,7). Silno je to predanje Bogu nakon upornog bježanja!

Jona će još jednom progovoriti u molitvi, ali ne hvalospjevno, nego predbacujući (4,2s). U tom prigovaranju pokazat će da je za važnu spoznaju o tome da je kod Boga spasenje do koje je došao u samoći i mraku riblje utrobe potrebna dodatna šutnja i slušanje na kraju knjige. Uvid da je od Boga spasenje, a ne propast, još nije ušao u dublje emocionalne predijele Jonina bića kad on goji depresivne samoubilačke misli i traži svoju smrt (4,3).

U toj drugoj Joninoj molitvi 4,2s, Jona se nalazi u odsudnoj bitci sa svojom slikom o Bogu. Njemu je krivo što je Bog spasio Ninivljane. Jona bi izgleda očekivao da Bog razori i satre. Tu u potpunosti izbija na površinu mukla depresija koju je zacijelo i prije u sebi nosio kad je htio pobjeći pa makar i na dno mora („baciti u more“ 1,12.15). U svojoj drugoj molitvi tu stisku i bol izriče više puta. Dvaput pred Bogom kaže da mu je smrt bolja nego život (4,3.8), a poslije ističe da je ljut „na smrt“ (4,9). Premda Jona traži da mu se život oduzme (4,3), Bog opetuje svoje pitanje o Joninoj ljutnji (4,3.9) i dopušta da prorok izrekne svoje duševno stanje.

Završetak knjige jest Božja riječ (4,10s). Jona ostaje samo slušatelj. Možemo i u tome prepoznati dragocjen oblik molitve. Od bijega preko velikih riječi i preko razračunavanja, do tišine, slušanja, izravnog učenja. Sav put Jonin škola je za život s Bogom. Jona će doći do mjesta gdje je sam utihnuo. Cio pothvat Bog poduzima da podigne proroka kojemu mora posvetiti veću pažnju nego li cijeloj Ninivi.

Razlozi za bijeg

a) Smijenjeni prorok. Jonino obraćenje sporo napreduje. Na otvoren poziv zapovjednika lađe: „Ustaj, zazivaj svoga Boga!“ (1,6) još ne počinje moliti, nego tek u 2. poglavlju. Jona zasigurno ne prepoznaje u ustima zapovjednika onaj isti Božji nalog koji će još jednom čuti: קום קרא (3x 1,2.6; 3,2). Par istih hebrejskih glagola u imperativu koji se dvaput nalazi unutar Božje riječi („ustani, propovijedaj!“ 1,2; 3,2) sadržaj je zapovijedi kapetana broda („ustani, zazivlji“ 1,6). Jona je već na lađi smijenjen jer zapovjednik prenosi Božje riječi i upozorava na opasnost, izvršavajući tako proročku zadaću namijenjenu Joni.

U drugom će dijelu knjige Joninu proročku ulogu preuzeti ninivski kralj. On je taj koji poziva na molitvu i obraćenje proglašujući: „Neka glasno Boga zazivlju, i neka se obrati svatko sa svojeg zlog puta i nepravde koju je činio!“ (3,8). Jona je u Ninivi definitivno smijenjen. Od početka je mogao slutiti da će biti samo „jedan dan“ (3,4) u službi i da će potom biti otpušten. S pravom bježi od takva nalogodavca, prezren, zanemaren, suvišan. Nema veličanstvenih nastupa i govora, nema uspjeha i glasovitosti. Jedan dan i gotovo.

b) Sadržaj proroštva. Jona prolazi Ninivom razglašujući: „Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena!“ (3,4). Odakle mu to? Takvu Božju riječ u knjizi nećemo naći. Jona ne zna pravo što mu je naviještati. Za razliku od drugih proroka kojima je jasno priopćen sadržaj poruke koju će naviještati, Bog Jonu šalje u tuđinski grad s općenitom naznakom: „propovijedaj u njemu“ (1,2) i poslije „propovijedaj u njemu što ću ti reći“ (3,2). Razumljivo da prorok bježi kad pravo ni ne zna što treba reći. Kako izići pred okupljeno slušateljstvo bez pripravljena govora? Jona, eto, istom treba naučiti čuti i prepoznati Božji glas. Stoga će kraj knjige i pustiti da Gospodnja riječ odjekuje (4,10s), a Jonu će ostaviti u šutnji da pronikne ono što već zna i što je na vlastitoj koži iskusio: Bogu pripada spasenje (2,10).

Na tragu velikoga proroka

U teškoj i tjeskobnoj drugoj molitvi (4,2s), sročenoj kao predbacivanje, Jona veli: „znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem“ (4,2). Tako gotovo doslovno preuzima riječi iz objave Mojsiju (Izl 34,6). Tek dva pridjeva, „milosrdan“ i „milostiv“, mijenjaju mjesta.

Mojsiju je u odsudnom času, kad je nakon grijeha sa zlatnim teletom trebalo iznova izraditi ploče zakona, darovan izvanredan susret s tajnom Božjeg bića. Od toga mu je lice sjalo, „izbijala je svjetlost“ (Izl 34,29.30), te je tako Bog na nov način potvrdio Mojsijev autoritet pred zajednicom. Istovjetnom definicijom Božje dobrote, biblijski tekst dovodi Jonu u vezu s uzor-prorokom Mojsijem i još jednom ističe da je bitna zadaća proroka spoznati kakav je Bog zapravo.

23.01.2007., ispravljeno 29.05.2009.
2. izd. 2019.

p. Niko Bilić SJ

Vidi: Jonina druga molitva

Znak Jonin

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Mihej – teolog Ostatka

Kad otvorimo zbirku Dvanaestorice malih proroka jedino ćemo kod Miheja naći da čak pet puta govori o שארית Ostatku (2,12; 4,7; 5,6s; 7,18). Prorok se zanima i naviješta sudbinu Božjega naroda koji kroz nevolju i pročišćenje dobiva budućnost od Boga na dar. Misao o tome, dakako, nije izvorno samo njegova – susrećemo je primjerice već kod prvog velikog proroka Izaije ali Mihej joj posvećuje osobitu pozornost.

Mihej, za razliku od njegova imenjaka iz Ilijina doba, nema u svom imenu izričit navod ili kraticu Božjega svetog imena “Jahu” nego se može shvatiti kao upit: מיכה “Tko [je] kao…?” To je pitanje vrlo poznato u imenu arkanđela Mihaela, i upravo ga tako prorok definira u svojoj molitvi, uzimljući umjesto imena Jahve opću imenicu El – Bog. Retorički pita: “Tko je Bog kao ti?” (Mih 7,18).

Prorok bez titule

Mihej među malim prorocima pripada u one koji nemaju naslov proroka. U cijelom spisu nigdje nije opisan kao נביא. Naznaka podrijetla “Morešećanin” (1,1) daje slutiti kako potječe iz mjesta o kojem prorokuje, navješćujući mu zlu kob: bit će otpušteno, isključeno iz zajedništva: Lakišanka će tome Morešet-Gatu dati oproštajni dar (1,14).

Koliko je Mihej važan svjedoči Knjiga proroka Jeremije gdje se upravo Mihej, označen istim izrazom za podrijetlo “Morešećanin”, uzima kao primjer hrabroga upozoravanja na nevolju koja prijeti (Jr 26,18) – kod Jeremije se vjerno navode riječi o preoranom Sionu, o ruševini Jeruzalema i o hramu kao šumskoj uzvišici iz Mih 3,12.

Mihej je ipak poglavito sličan Izaiji jer mu je djelovanje smješteno u isto doba kralja Jotama, Ahaza i Ezekije (Mih 1,1; usp. Iz 1,1) i jer, premda u Judeji, govori ponajprije o sudbini Samarije i Sjevernoga kraljevstva (Mih 1,6). Izaiji je sličan po svojoj simboličkoj akciji koja naviješta odlazak robova u izgnanstvo: Mihej hoda gol i bos (Mih 1,8; Iz 20,2-4). Na prvom mjestu ipak stoji njihovo zajedničko proroštvo o velikom hodočašću svih naroda u Jeruzalem (Mih 4,1-5; Iz 2,2-5). Osobitu vrijednost ima pogled u budućnost koji se kod Miheja kao i kod Izaije očituje u tome da već u Ezekijino doba govori o Babilonu, o progonstvu, i to o njegovoj pozitivnoj ulozi, što Miheja opet stavlja u blizinu Jeremijina navještaja (Mih 4,10). Mihej je najbliži Izaiji kad preuzima motiv trudne žene koja čeka dijete: Čuvena “djevica koja će začeti” (Iz 7,14) ima u Mihejevu proroštvu Betlehemu odlučujuću ulogu jer treba pričekati dok rodi “ona koja ima roditi” (Mih 5,2). Prema prethodnim riječima o porođajnim bolima Mihej očito govori o Kćeri Sionskoj kao budućoj majci (4,9s), pružajući tako podlogu za plodno ekleziološko i mariološko razmatranje.

U dijalogu

U Mihejevu se tekstu odmah uočava kako se on izravno obraća pojedinačno navedenim sugovornicima. Početak je univerzalan i jasno upozorava da prorokova poruka nije usmjerena samo na jedan izabrani narod, nego daleko veću zajednicu. Kao što njegov imenjak, Mihej ben Jimla dovršava svoj epizodni nastup pozivljući: “Čujte, svi puci!”, istim se riječima i Mali prorok Mihej odmah na početku obraća najširem slušateljstvu שמעו עמים כלם (šim‛û ‛amîm kullam 1 Kr 22,28; Mih 1,2).

Već u prvom poglavlju slijedi kratak niz osobno oslovljenih sugovornica: Šafirka (Mih 1,11), Lakišanka (v13) i Marešanka (v15), pri čemu su imena simbolična (šafir – lijep grad, mareša – posjed) i mogu se odnositi izravno npr. na Samariju o kojoj se govori u 1,5-7.

Treće poglavlje u Mihejevu spisu odlikuje se kao govor glavarima i vođama u Izraelu. Nakon obraćanja narodima (1,2) prorok usmjerava svoj pogled na Izrael. Dvaput oslovljava Jakovljeve glavare i vođe doma Izraelova (3,1.9). Svojevrsno stupnjevanje između dvije optužbe vidi se u tome što Mihej s upozorenja da su dužni “poznavati” pravo משפט (mišpat 3,1) prelazi na utvrđivanje da ga “preziru” ili kako Zagrebačka Biblija prevodi: “gadi im se” (v9). Dok prvi dio završava duhovnom i općenitijom najavom da Bog neće odgovoriti i da će sakriti svoje lice (3,4), drugi se govor glavarima i vođama zaključuje u posve konkretnom i realnom pogledu na propast Jeruzalema (v12).

Prorok se posebice obraća i Kćeri Sionu u negativnom tonu, navješćujući joj izgnanstvo u Babilon (4,9-14). U govoru Kćeri Sionskoj (4,10) potvrđuje se i razjašnuje simbolična najava da neće biti gradskih zidina, nego će ostati polje, ni grada, nego ruševine, ni hrama, nego šumska uzvišica za štovanje kumira (3,12).

U ovom nizu izravno upućenih poruka može se promatrati i najpoznatije Mihejevo proroštvo koje je ušlo u Novi zavjet, a predstavlja proglas Betlehemu-Efrati (5,1).

U snazi Duha

Mihej je kao prorok usamljen i izvrgnut proširenoj zloporabi proročke službe i titule. Ispovijeda jasno svoju vjeru u Boga koji ga ispunja snagom i svojim Duhom pa on u sebi nosi i pravo (משפט) i junaštvo – spreman iznijeti “Jakovljev otpad od Boga” i “Izraelov grijeh” naznačen u početku knjige (3,8; usp. 1,5). Djeluje naime u zajednici u kojoj proročko priznanje ima onaj tko prorokuje o vinu i piću (2,11). Oko Miheja su plaćeni proroci koji će za hranu i zaradu proricati mir, a inače rat (3,5). Takvima Mihej otvoreno naviješta tamu koja će nad njih doći (3,6) i oni u svojim lažnim proročkim pitanjima neće dobiti odgovora od Boga (v7). U sredini u kojoj se unutar obitelji krše Božje zapovijedi poštovanja prema roditeljima i ljubavi prema bližnjemu (7,7) prorok postojano izriče svoje pouzdanje u Boga: čeka na njega kao na straži, upućuje mu molitvu jer očekuje uslišanje (7,8).

U drugom djelu spisa Mihej usmjerava svoj pogled na završetak povijesti, svojevrstan je eshatolog, pridružujući se proročkom zanimanju za “kraj danâ” (4,1). Istu sveobuhvatnu perspektivu ima i “onaj dan” koji se u spisu pet puta spominje i povezuje prvi (1-3) s drugim dijelom (2,4;4,6; 5,9;7,11s).

Teolog

Poput ostalih biblijskih proroka Mihej dopušta Bogu da progovori i donosi mnoge Božje riječi. Štoviše izmjena prorokova i Božjega govora kadikad je tako živa da se teško može jednoznačno utvrditi tko ima riječ. Ipak jasno su uočljive npr. izjave u kojima prorok opisuje Božji dolazak ili svoj hod, za razliku od primjerice prijetnji koje nadilaze ljudsku moć: “Pretvorit ću Samariju u ruševinu na poljani” (1,6). Najpoznatiji Božji govor, po važnosti sličan proroštvu o Betlehemu iz c5, zacijelo je izravno sučeljavanje s narodom i predbacivanje grijeha – tekst koji je ušao u liturgiju i štovanje Kristove muke. Bog se otvoreno pravda s narodom: “Puče moj, što učinih tebi? Odgovori mi!…” (6,3-15).

Lijepa osobitost Mihejeva jest što mu spis završava molitvom (7,14-20).

Govoreći o Božjemu autoritetu neskriveno ga naziva kraljem (2,13; 4,7) i gospodarom sve zemlje (4,13). Prema svojoj vlastitoj riječi Bog je kadar suprotstaviti se zlu: onima koji sami tako čine (2,1) Bog smišlja zlo (v3).

Mihej preuzima motiv poznat već kod Izaije i promatra Boga kao pastira. Sam Bog najavljuje da će skupiti Ostatak kao ovce (2,12), okupit će šepavo i prognano (4,6s). Najavljeni vladar koji ima doći također će Božjom snagom pasti svoje stado (5,2). Bogu, dobromu pastiru, prorok napokon upravlja svoju zaključnu molitvu: “Pasi svoj narod…!” (7,14).

Najviše Mihej ipak ističe Božje opraštanje. To svojstvo u retoričkom pitanju očito sve nadvisuje i neusporedivo je: Tko je kao Bog koji nosi krivnju i prelazi preko prijestupa Ostatka, uživa u solidarnosti i privrženosti (7,18).

2. izd. 14. 12. 2019.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Nastava

Imenom zazvan

Lik proroka Amosa u knjizi Amosovoj

O proroku Amosu govori se u njegovoj knjizi. Njegovo ime „Amos“ (Am 1,1; 7,8.10–12.14; 8,2), sedam puta spomenuto, izvedeno je iz korijena „teret/natovariti“ (עמס), i razlikuje se od imena Izaijina oca koja dolazi od „snaga/biti snažan“ (אמץ Iz 1,1; premda se u hrv. tradiciji jednako pišu).

Pastir koji motri

Uvodni redak Amosove knjige (1,1) izvješćuje o njemu u 3. l. jd. Smješta ga geografski i vremenski, te obavještava o njegovu zanimanju po kojemu je blizak Mojsiju kod njegova poziva, premda u Am 1,1 stoji riječ noqed koja se u SZ rijetko pojavljuje (usp. Jakov kod Labana u Post 30s).

Amos u proroštvima spominje iskustvo pastira koje sam ima. Naviješta kako će se od Božjega glasa pastirima „rastužiti“, tj. sasušiti pašnjaci (1,2). Prenosi Božje riječi o pastiru koji spašava tek dio životinje kad ju je lav dograbio (3,12).

Izvještaj iz uvoda (1,1) Amos će u razgovoru s betelskim svećenikom dopuniti ponavljajući da se bavio stočarstvom te dodajući da je bio i voćar (7,14).

Uvodni redak definira njegova proroštva kao riječi koje je motrio u viđenju. Hebrejski izraz dabar jednako je ispravno shvatiti kao događaj ili općenito „stvar“. Početak drugog retka (1,2) Amosa u istom opisnom obliku u 3. l. jd. predstavlja kao govornika.

Izrael i narodi

Prema definiciji u uvodu (1,1) proroštva se tiču Izraela, a to je naziv Sjevernog kraljevstva koje se u istom retku spominje, premda je ujedno i naziv cijelog Božjeg naroda. Najavljene su riječi doslovno „nad“ Izraelom ili „protiv“ (על ‘al) Izraela.

U proroštvima Amos razlikuje Judu i Izraela. Premda naslov najavljuje riječi o Izraelu, retci 2,4s govore o Judi.

Snagu, prodornost i temelje Amosova proročkog zvanja potvrđuje prenošenje Božjih riječi koje se tiču međunarodne političke situacije i povijesnih događaja. Amosovo poznavanje prilika je veliko kad govori o Damasku, Gazi, Tiru, Edomu, Amonu i Moabu (1,3–2,3).

Kao što se govori o „zločinima“ stranih naroda (1,3.6.9.11.13; 2,1) tako je to i kod Jude (2,4) i Izraela (2,6).

Proroci

Amos poznaje proročku sudbinu. U proroštvima prenosi Božje riječi o tome da je Bog podizao proroke u zajednici, ali zajednica im je branila prorokovati (2,11s). Amos zna da proroke podiže Bog, zna i za zapreku koju im postavljaju ljudi, ali i to da se Bog upravo tim ljudima obraća predbacujući im njihove poteze.

Proroci su Gospodinovi sluge (3,7). Bog ne čini ništa, a da ne objavi njima svoju tajnu.

Već je Abrahamu Bog htio unaprijed otkriti svoju nakanu sa Sodomom i Gomorom (Post 18,17). Abraham je postao zagovornik kao što to i Amos postaje u c7. Sodoma i Gomora izrijekom se spominju u 4,11.

Amos je najavio Božji govor kao dolazak lava koji riče (3,8). Takav se govor i ostvaruje i tjera na prorokovanje. Svatko tko tako doživi Božju riječ postaje prorok. Gospodin je govorio, tko da ne proriče? Amos će sam istaknuti da nije pripadao proročkoj obitelji, ni školi, i da nije bio pristalica ili sljedbenik nekoga od njih (7,14).

Betel

O Betelu iz kojeg će biti protjeran (7,10), Amosova proroštva više puta govore: Bog najavljuje da će se pobrinuti za žrtvenike u Betelu (3,14). Božja riječ ironično poziva: samo vi dođite u Betel i činite svoje prijestupe (4,4). Neka zajednica ne traži Betel jer će biti uništen (5,5). Bog će mu biti kao požar koji nitko ne može ugasiti (5,6). Amasja koji napada i izgoni Amosa svećenik je u Betelu (7,10).

Formalna prisutnost

Amosova prisutnost u tekstu može se prepoznati ukoliko on izgovara formule: „ovako govori Gospodin“ i „riječ Gospodnja“. Osim toga, npr. 5,14, mogu biti riječi Amosove jer se govori o Bogu u 3. l. jd i o zajednici u 2. l. mn. (premda ima još takvih formulacija). Ovo je proroštvo vrlo načelno pa je možda i zbog toga razmišljanje Amosovo.

Amos u tekstu može biti prisutan kao onaj koji izgovara sva „opisna“ proroštva gdje se o Bogu govori u 3. l. jd., kao u npr. 9,8a: „Gle, oči Jahve Gospoda uprte su na grešno kraljevstvo, izbrisat će ga s lica zemlje“.

Amos o sebi

U c7 Amos izvješćuje o sebi. Nakon što se obilno u tekstu do sada (c1–6) pojavljivalo „ja“ (1. l. jd.) jasno prepoznatljivo kao dio Božjeg govora, u c7 progovara Amos. Njegovo „ja“ se pojavljuje u tekstu prvi put.

Amos osobno izvješćuje kako mu je Bog dao 4 viđenja (כה הראני אדני יהוה „ovako mi je pokazao Gospodin Jahve“ 7,1.4.7; 8,1). O petom izvješćuje drugačije, govoreći jednostavno da je vidio (9,1), pa se to još više doima kao realan susret s Bogom.

Amos izvješćuje kako dvaput, uz prvo i drugo viđenje, nastupa kao molitelj, zagovornik. On moli: „Oprosti“ (7,2), „Stani!“ (7,5). Obrazloženje u molitvi je istovjetno: upozorava na malenost Jakova (7,2.5). Amosova je molitva uspješna oba puta (7,3.6).

Viđenja

U 3. i 4. viđenju Bog se Amosu neposredno obraća. Imenom ga zaziva: „Amose“ (7,8; 8,2). Tako se Amos svrstava među one biblijske likove koje Bog poimence oslovljava. U oba je viđenja Amos u tom kratkom dijalogu s Bogom, ali tu više nema zagovorničke molitve kojim bi se on sa svoje strane zauzeo za zajednicu, nego samo odgovara na postavljeno pitanje.

Amosovo 3. i 5. viđenje odlikuje činjenica da je proroku dano vidjeti Boga. Usprkos hrv. prijevodu „čovjek“ iz LXX (ανηρ 7,7; Vg. vir), na početku 3. viđenja u oba se slučaja rabi riječ „Gospodin“ (hebr. אדני 7,7s) kao u 9,1. I u trećem viđenju s viskom i u petom viđenju kod žrtvenik opipljiva, fizička prisutnost prepoznatljiva je u glagolu „stajati“, „biti postavljen“ (נצב poznat npr. iz ljestava u Jakovljevu snu).

U 5. viđenju Amos ne ističe da mu je Bog dao viđenje, nego formulira odmah osobni izvještaj: „vidjeh“ (ראה 9,1), stvarajući tako u jednu ruku paralelu naslovu (חזה 1,1), koji u 3. l. jd. izvješćuje o njegovu gledanju, i u drugu ruku dvaput postavljenom pitanju koje prima od Boga: „što vidiš?“ (hebr.ראה 7,8; 8,2). U tom posljednjemu viđenju Bog od Amosa ne traži samo odgovor nego konkretnu akciju: Amos treba razbiti kapitel na hramskim stupovima (9,1). O izvršenju međutim nema izvještaja.

Amosovo zvanje

Kratak opis sukoba s betelskim svećenikom Amasjom 7,10–17 pisan je u 3. licu (uokviren osobnim izvještajima Amosovim 7,1-9; 8,1-9,1.) i tako su mu formalno određene granice. Svećenik Amosa optužuje pred kraljem (7,10s) i želi ga izagnati iz Sjevernog kraljevstva (v12s).

Amos izvješćuje o svom zvanju odgovarajući na progon (v14s). Pritom (v16s) ispravlja lažnu optužbu. Ne naviješta on mač i izgnanstvo (v17), nego Bog. Mač za koji je Amos optužen nije njegov nego Božji. Bog ga naviješta u 7,9: „S mačem ću ustati na kuću Jeroboamovu“, a dio je i Božje riječi u 9,4: „naredit ću maču da ih sasiječe“. I Amosova obrana jesu Božje riječi koje govore o maču i naviještaju da će djeca betelskog svećenika pasti od mača (7,17).

Izvještaj o zvanju u kojem Bog nalaže proroku Amosu da prorokuje („Idi, prorokuj“ 7,15), pokazuje da se betelski svećenik izravno suprotstavlja Božjem autoritetu kad kaže: „Ne prorokuj!“ (7,13.16).

Riječju „uzeti“ (לקח 7,15) u izvještaju o svom zvanju Amos upozorava na osobit Božji zahvat u njegov život i stavlja ga u blizinu uznesenja, tj. ulaska u Božji prostor kakav poznajemo kod Henoka (Post 5,24) i Ilije (2 Kr 2,10).

doc.dr. sc. N. Bilić SJ

18.01.08. ispravljeno 24.06.08., 29.05.2009., 12.05.10.  
2. izd. 14. 12. 2019.

Vidi: Zvanje proroka Amosa

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Živo srce

(Ez 36,22–28)

U poznatom Ezekielovu tekstu o novom srcu od mesa jasno se vidi da Bog zna što hoće. Stalo mu je do svetosti njegova imena. Svetost njegova imena pokreće ga u akciju (Ez 36,22). Sam će posvetiti svoje ime (v23). Jedino on može učiniti ono zašto molimo svaki put kad izgovaramo „Oče naš”.

Božji interes za vlastitio ime i za njegovu svetost, to Božje zalaganje i zauzimanje sažeto je u čuvenom načelu duhovnosti: sve na veću slavu Božju. Nisu to duhovni učitelji izmislili. To je jasno izrečen Božji interes. Njegov ponos, čast i osjećaj vlastite vrijednosti, njegovo samopoštovanje i neotuđivo dostojanstvo to je Božji motiv. Takav duh Bog želi dati nama, kako zapisuje Ezekiel. Udahnut će ga u nas (Ez 36,27).

Prorok Jeremija ustanovljuje da nisu bile dovoljne kamene ploče s napisanim Zapovijedima. Tražilo se nešto više, dublje. Bog piše u srce čovjekovo (Jr 31,33). Ezekiel se spušta još dublje i otkriva nam da je i tu problem. Sam materijal na kojem se piše valja izmijeniti. Srce treba biti obnovljeno. „Kameno srce” (Ez 36,26) jasna je slika tvrdoće, krutosti, bešćutnosti, neosjetljivosti. Kamen ne vidi, ne čuje i ne razumije. Kamen je u Bibliji materijal od kojeg se izrađuju i kipovi lažnih bogova, kumiri, a sveti tekst opetovano ističe: oni nemaju osjetila. Kamen kod Ezekiela označava još jedan kontrast. U idućem poglavlju Ez 37 Prorok opisuje cijelu vojsku mrtvih kostiju koja će na čudesan način biti oživljena. Kamen označava mrtvilo, ukočenost i smrt, nasuprot darovanom životu.

Zapisane riječi u Ez 36,22–28 izravno su upućene zajednici, slušateljima. Riječi su to koje izravno smjeraju na sugovornika. Kao i drugdje u Sv. pismu to je Božji govor u prvom licu. Bog otkriva svoje srce govoreći o svojim nakanama i aktivnostima. On će pokazati svoju svetost, on će okupiti svoj narod. Nije to opisni govor o nekoj trećoj skupini, nego adresat i sugovornik jest zajednica označeno kao „vi” – mi koji čitamo i slušamo.

Jedna od istaknuta najava ovog kratko teksta jest poznavanje Boga. Kod Ezekiela je riječ ne samo o zajednici izabranog Božjeg naroda, nego o svjetskim narodima. „Znat će narodi da sam ja Gospodin” (Ez 36,23). Tu se pojavljuje biblijski naziv goj koji označava tuđe, nežidovske političke zajednice, uobičajeno u teološkom rječniku nazivane: „pogani”. Davno prije negoli je apostol Pavao krenuo u svoju misiju i postao apostol naroda, Bog sam jasno je izrekao svoju inicijativu, a i metodu kojom će je izvesti: Božji narod postat će nositelj i pokazatelj Božje svetosti tako da svi upoznaju Boga. Govor o srcu u Crkvi je poziv i zadatak da sami izbliza poznajemo Boga, ali i da ga i drugi po nama mogu upoznati.

U Ezekielovu tekstu može se raspoznati lijepa i važna uloga proroka. Otkriva nam je nalog izravno upućen od Boga Ezekielu: „Reci domu Izraelovu!” (v22). Prorok se toliko predao u službu Bogu da Bog može njegovo vlastito „ja”, njegovu osobu, uzeti kao svoju. Slušatelji gledaju prorokov lik, čuju prorokov glas, ali jasno prepoznaju Riječ Božju.

Srce je središte. To pokazuje opis koji korak po korak seže sve dublje. Na prvoj je razini riječ o škropljenju vodom koje Bog najavljuje (v25a). Čista voda pere. Na drugoj je razini očišćenje. Bog čisti od nečistoća i od kumira (v25b). Na trećoj, najdubljoj razini jesu srce i duh zajedno (v26). Već Jeremija najavljuje novi savez između Boga i ljudi, a ovdje je riječ o novom srcu i duhu. Bog daje čovjeku novo središte osobnosti. Mijenja osobu na najdubljoj razini.

U izvještaju o stvaranju još nije sasvim formulirano koji to „životni dah” Bog udahnjuje u čovjeka (Post 2,7). Ovdje je stvar posve jasna. „Svoj duh udahnut ću u vas” piše Ezekiel (36,27). Što se zbiva na dan Duhova davno je najavljeno. Božji Duh ispunja ljude. Nije tu riječ o nekom spiritizmu i umišljenom uzdizanju u više sfere. Duh čini da živimo po njegovim propisima i držimo se njegova božanskog prava (v27). Duh Božji ne vodi nas samo u svoje visine, nego daje da živimo s obje noge na zemlji. Naše je obitavalište ovdje, u zemlji otaca (v28). Ovdje se Bog obvezao na pripadnost nama, a pripadanje jest stvar živoga srca.


02.07.07.; dopunjeno 21.01.09.
2. izd. 14. 12. 2019.

Niko Bilić SJ