Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Iskustvo zaručnice u Pjesmi nad pjesmama

Pjesma nad pjesmama biblijska je knjiga u kojoj se govori o ljubavi. Ljubav je uspoređena s vinom (1,2; 4,2). Razvedruje dakle srce čovječje (Ps 104,15). Ima u sebi nešto opojno. Stvara osjećaj topline. Proizvodi zanos. Ljubav i gorljivost bit će napokon uspoređene se plamenom Božjim (8,6).

U Pjesmi se govori o odmoru i predahu: „Kralj se odmara na dušecima svojim“ (1,12). Spominje se postelja na kojoj čovjek počiva, povlačenje (1,4; 2,4) i pustinja (3,6; 8,5).

Kakvo iskustvo prolazi zaručnica, kakav je njezin unutarnji put? Ponajprije, njezin zaručnik jest kralj. Treće poglavlje podrobno prikazuje kako mu je slavno prijestolje (3,9) i spominje dijadem – kraljevsku krunu na njegovoj glavi (3,11). On je kralj Salomon. Njemu se pripisuje pjesma (1,1). Prema biblijskom tekstu on je tvorac stihova. On pjeva o zaručnici.

Ipak, u samoj pjesmi zaručnica je osoba koja prva progovara. Traži od njega da se povuku u osamu. Bit će primljena u kraljevske odaje (1,4; 2,4). Isus će reći, kad moliš, zatvori se u svoju sobu. Budi sa svojim Bogom u skrovitosti. 

Zna komunicirati

Zaručnica zna komunicirati, iznosi što joj je na srcu.

            Zaručniku, kralju, govori izravno.
            U dijalogu je i s kćerima Jeruzalemskim koje će joj biti savjetnice (1,8 itd.), ali i   napasnice kad stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (5,9).
            Izravno se obraća čuvarima u gradu, stražarima koji obilaze zidine (3,3).
            Napokon, ali tek kraju, u dijalogu je i sa svojom vlastitom braćom (8,8–12).

Zaručnica zna da je njezin ljubljeni mnogima privlačan i poželjan (1,3s). Zato ga treba osvojiti. Ne ide to samo od sebe.

Izravno mu se obraća i traži od njega da joj kaže gdje ga i kako može naći. Ne želi ići ukrivo, lutati oko drugih. (1,8).

Njezine savjetnice ponajprije je valjano upućuju da slijedi tragove (1,8). One je priznaju „najljepšom među ženama“ (18,8: 5,9; 6,1) – kad žensko oko to složno potvrđuje, ta procjena puno vrijedi.

Dragocjen dijalog

Podulji izravan dijalog zaručnice sa zaručnikom (1,9–17) svjedoči nam o njihovu međusobnom divljenju. Važni su to trenuci. Oni se zaustavljaju i kontempliraju ljepotu. Duhovnost nije samo motrenje uzvišenih božanskih otajstava, nego i dopuštanje Bogu da promotri mene.

Zaručnica doživljava vrlo konkretno kako se pogled njezina ljubitelja zaustavlja na njoj. Zastaje ponajprije na njezinu licu (1,10) i očima (1,15). Na licu je prepoznatljiva osoba. Ono što čovjek jest pokazuje se na licu. Upravo u meditaciji možemo osjetiti kako su mišići na našem licu važni. Ako ih u miru osjetimo, znat ćemo koliko su napeti i stegnuti, ili su smireni i vedri.

Zaručnica zbog njegove ljubavi i u susretu s njime postaje svjesna sebe. Njegov pogled čini da ona realno prepozna svoju vlastitu vrijednost. Što zaručnik prepoznaje i što joj priopćuje („lijepa si“ 1,10.15; 4,1.7; 6,4) to ona sama uviđa. Samu sebe doživljava kao cvijet, kao ljiljan (2,1). Sposobna je o tome i pred drugima svjedočiti. Tako se osjeća i takvom se pokazuje.

Zaručnik uočava njezinu posebnost, ono po čemu se ističe među svima i razlikuje se od drugih (2,2). Za njega ona je „prijateljica“, „sestra“, „zaručnica“, njegova ljepota – njegova „savršena“, kako dvaput ističe („savršena moja“ 5,2; 6,9).

Zahvaljujući njegovoj ljubavi, njezina pripadnost zaručniku nije skrivena i privatna, nego jasna i poznata stvar: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu“ (2,16; 6,3) – posvjedočit će ona, dva put, i to pred drugima. Tako će učiniti i u kušnji (6,3).

Blizina koju opisuje neposredna je. Riječ je o pravom zagrljaju: osjeća njegovu ruku pod svojom glavom, a druga ju je obgrlila (2,6; 8,3). U njezine kose „zapleo se kralj“ kako on sam opisuje (7,6). Psalmist će kazati „s leđa i s lica ti me obuhvaćaš“ (Ps 139). Ignacije će u uvodu u duhovno vježbanje upozoriti kako Stvoritelj ima običaj zagrliti dušu.

Pažljiva žena

Bogate usporedbe iz prirode kojima Pjesma obiluje pokazuju ponajprije da je zaručnica žena koja ima otvorene oči i svjesna je životne stvarnosti koja ju okružuje. U njihovu ljubav uključena su konkretna iskustva i svijet u kojem žive. Ali, ti dragi motivi iz prirode vratit će nas također na prve stranice Svetoga pisma i na ljepote stvaranja. Podsjećaju nas na Stvoritelja i njegovu darežljivu, preobilnu dobrotu. Kad se više puta spominje motiv „vrt“ (8x 4,12.15.16[2x]; 5,1; 6,2[2x]; 8,13) naravno da ćemo se odmah sjetiti rajskog vrta koji je u početku Bog čovjeku dao kao zavičaj.

Zaručnica je osoba koja poštuje vrijeme povučenosti i odsutnosti svoga dragoga. Opetovano će tražiti da ga ostave na miru, neka spava dokle on sam to hoće (2,7; 3,5; 8,4). Lako ćemo se sjetiti Male Terezije i njezina pisanja da Isus spava kad nije u molitvi mogla osjetiti njegovu prisutnost. Sv. Ignacije će izričito napomenuti da je duhovna utjeha dar od Boga pa i onda kada ima neki svoj zemaljski uzrok. Prava utjeha u Duhu uvijek je Božji dar i ne možemo je svojim silama proizvesti. To je dragocjen pohod Božji kojim nam daje da uživamo u njegovoj prisutnosti.

Poznati tekst poziva koji započinje s: „Ustani, dragano, ljepoto moja, dođi“ (2,10–14) važan je dio pjesme jer ih ona navodi. Očito dobro sluša i pamti njegove riječi. Poziv je to koji joj se duboko usjekao u srce i pamćenje.

Višestruko trpljenje

Zaručnica prolazi kroz patnju i trpljenje na više načina.

Prvo što saznajemo jest da trpi od svojih najbližih, od braće (1,6). Ona je osoba koja je radila za druge, a svoje je zapustila i zanemarila. „Postavili su me da čuvam vinograde, a svog vinograda nisam čuvala“ – izvješćuje ona.

Mučan oblik njezina trpljenja prouzrokuju oni koji bi trebali čuvati, a napadaju je (5,7). Zaručnica trpi udarce, ranjena je. Oduzeta joj je odjeća, trpi studen u noći i nezaštićenost. Izvrgnuta je sramoti i ponižena. I to od onih koji su čuvari.

Trpljenje zaručnice povezano je s njezinom čežnjom i potragom za zaručnikom.
Osobita vrsta trpljenja jest čas kad je osjetila njegovu blizinu, čula je kako je pokucao, čula je njegov glas i upravo kad je bila spremna primiti ga, kad je otvorila vrata – njega nema (5,6).

Poseban je osjećaj zaljubljenosti koji nije samo ugodan i mio, nego opterećuje kad zaručnica opisuje da spava ali da joj srce bdi (5,2) i kad spominje kako joj je sva utroba zadrhtala (5,4). Dvaput će posvjedočiti da je bolesna od ljubavi (2,5; 5,8). Želi da njezin zaručnik to zna pa makar i neizravno preko glasnika (5,8). Zaručnica čezne da joj njezin ljubljeni bude blizak poput brata (8,1).

Triput izvješćuje o potrazi i o tome da je bila uzaludna, o frustriranosti koju osjeća: „Tražila sam ga, ali ga nisam našla“ (3,1s; 5,6). Ne možemo ne pomisliti na Mariju Magdalenu pred grobom Isusovim.

Vrhunac i preokret u pjesmi

Tri retka u 4. poglavlju predstavljaju svojevrstan vrhunac i preokret u cijeloj Pjesmi nad pjesmama. Susrećemo takoreći najvažnije iskustvo zaručnice.

Ponajprije, u pjesmi je inače jasno i višekratno opisana duboka čežnja koja prožima zaručnicu. U Pj 4,9 kralj priznaje ranjenost svoga srca. Prvi put on progovara o svojoj čežnji za njom. Otvara svoje srce.

Zatim, pohvaljuje se i veliča njezina ljubav. Njezina se ljubav uspoređuje se s vinom (4,10). U pjesmi se uglavnom ističe veličina i slatkoća zaručnikove, kraljeve ljubavi; ovo je prvi put da se njezina ljubav hvali. Sada je ona uspoređena s vinom kao što je već u početku to bio slučaj sa zaručnikovom ljubavlju (1,2).

On je prvi put priznaje zaručnicom (KS: „nevjesta“, Šarić: „zaručnica“) u 4,9 i tako još pruža osjećaj sigurnosti. Taj važan naziv koji je potvrđuje na njezinu životnu putu i daje joj perspektivu, obraćajući joj se ponavlja u nizu od pet puta zaredom. Naći ćemo ga u svakom od pet redaka 4,8–12 i potom još jednom u 5,1.

Prvi put u pjesmi on je naziva sestrom. Za tom blizinom ona i čezne (8,1). Dva put on ponavlja: „sestro moja“ (4,9s). Hebrejski izraz אחות ahot s nastavkom za pripadnost prvom licu pojavljuje se prvi put u tekstu i potom odmah u idućem retku. U ustima zaručnika naći ćemo ga još u 4,12 te u 5,1s.

Cilj procesa

Amor parem invenit vel facit – misao je iz duhovne tradicije koju potvrđuje i Pjesma nad pjesmama.
U početku pjesme „iz pustinje“ (3,6) dolazi svečana povorka s kraljem (3,6–11), na kraju „iz pustinje“ (8,5) zaručnica dolazi zajedno s kraljem, naslonjena na svoga dragoga – ona je kraljica.

Dvaput ona je poštivala njegov počinak (2,7; 3,5), na koncu to zaručnik isto tako čini (8,4). Kao što je ona prije molila kćeri jeruzalemske da daju mir njezinu dragome, tako sada on – prema podjeli Jeruzalemske Biblije – jednaku molbu upućuje kćerima jeruzalemskim za nju:

„Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela! (8,4)“

Ona postaje kao on – on je Salomon, ona Sulamka (2x 7,1). Tako je naziva zbor djevojaka, a tako i ona samu sebe označava.

I jedno i drugo ime izvedenica je od שׁלום šalom „mir, blagostanje, spasenje“. Ako je on npr. Miro, ona je Mira.

U njegovim očima ona sada ima mir – šalom (8,10).

2. izd. 9. 3. 2021.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Isus u suzama (Iv 11,1-45)

Isus plače nad Lazarom (catholicsay.com)

U potresu 2020. u našem glavnom gradu Zagrebu silno nam se uzdrmalo tlo pod nogama. Krajem godine uslijedio je još bolniji užas u Petrinjskom kraju koji s produžio s naknadnim podrhtavanjima. U hipu krovovi su se urušavali, dijelovi zgrada padali. Doživjeli smo kako u ovom stvorenom svemiru uzalud tražimo točku koja bi zauvijek bila čvrsta. Na vlastitoj koži mogli smo osjetiti o čemu apostoli govore svome Učitelju: “Zar ćeš onamo gdje su te maločas htjeli kamenovati?” (Iv 11,8  usp. 8,59). A Isus svejedno polazi, u njegovu poslanju ne zaustavlja ga kamenje koje prijeti, od kojega je spasio ženu koju su doveli da je osude (usp. 8,5).

Zbog potresa ljudi su istrčali iz svojih kuća, spustili se na ulicu, u dvorište, da se odmaknu, da međusobno podijele strah. Zacijelo će nam lako pred oči doći mnogi Judejci koji su prema evanđeoskom izvještaju došli iskazati sućut i obodriti dobre sestre preminuloga Lazara, Mariju i Martu (Iv 11,19). Oni, živi narod Božji, plaču (33). Pozivaju Isusa da dođe i vidi grob (33) u koji su pokojnoga položili. Njih Isus uzima u svoju molitvu Ocu (45). Moli za njihovu vjeru i ta se molitva ostvaruje, uslišana je. Oni vjeruju (45). Upravo ovo mnoštvo koje bijaše s Isusom kad Lazara pozva iz groba pronosit će svjedočanstvo (Iv 12,17), tako da će se silan svijet okupiti na doček Gospodinu kod slavnoga ulaza u Jeruzalem (12,18).

Ovo nam je evanđeosko poglavlje za vrijeme pandemije važno jer i opet, kao i pred slijepcem od rođenja, na prvo mjesto iskače bolest i pitanje o njezinu smislu. Četiri puta početak izvještaja ističe da je Lazar bolestan (ἀστθενέω Iv 11,1.2.3.6), slabo mu je. Kad Gospodinu to javljaju, on sam od sebe gleda u prvom redu ne koji su uzroci od kojih bolest dolazi, nego najprije koja je svrha. Radi čega je ona tu. Još od Aristotela, od početaka europske znanosti, svjesni smo koliko je cilj važan, najvažniji, princip koji sve određuje i pokreće. Isus proglašava da je bolest radi slave Božje (Iv 11,4) i konkretizira odmah neposrednu svrhu: zato da Sin Božji bude proslavljen po toj bolesti.

Svojim zahtjevnim tumačenjem Gospodin nas dovodi do onog najtežeg pitanja po kojemu nam je ovo evanđeosko poglavlje danas tako važno, toliko aktualno i relevantno. Pa zar on koji je slijepca od rođenja čudesno doveo do zdravlja i dao mu da progleda, pokazao je na njemu djela Božja kako je i najavio, zar on nije mogao učiniti da Lazar, njegov dragi prijatelj, ne umre. Tako s pravom pitaju neki od okupljenih (Iv 11,37) i sažimlju bit. Nakon toga pitanja sam je Isus ponovno u svojoj nutrini potresen, pogađa ga to.

Rekao je da bolest nije na smrt (Iv 11,4), a evo njegov dragi Lazar, umro je. Isus to zna, otvoreno tako veli, i sada dolazi na njegov grob, na mjesto mrtvih (11,38). Već je četvrti dan Lazar pokojnik.

Pa zar nije Gospodin mogao zaustaviti grozotu svesvjetske zaraze? Nije li mogao ispružiti milosrdnu, moćnu ruku, reći spasonosnu stvarateljsku riječ i spriječiti zagrebački potres koji će razderati utrobu bazilike njegova presvetoga Srca, potres koji će na jeziv način u grob otjerati milu djevojku u cvijetu mladosti, mladosti provedene upravo u njegovoj bazilici?

Kad je nova bolest već odnijela preko pola milijuna ljudskih života, pravi je čas da s Lazarom, kojega su povili i položili u grobnu pećinu, pogledamo u mračno ždrijelo smrti. Gospodin kaže: to je san (κοιμάομαι Iv 11,11), baš kao što je i za Jairovu djevojčicu bio rekao (καθεύδω Mk 5,39). Najdublja pitanja i najskriveniji ljudski jad smije danas izići na površinu. U korizmeni petak 2020. Papa Franjo preko svih novih medija Papa poveo nas je do drevnoga raspela. I nebo je plakalo dok je presvetim Sakramentom blagoslivljao nevoljni svijet. Čas je za prave, najozbiljnije, vruće ljudske suze. Neka provru kao što su iz Kristovih milih očiju nezaustavljivo potekle. Isus je u suzama (δακρύω Iv 11,35).

Samo ovdje, nigdje drugdje u Evanđelju nećemo naći takav opis koji govori o suzama (grč. δάκρυον) koje naviru i oblijevaju Isusovo lice. Nije to “plač” kao kod Marije i kod okupljenih (κλαίω Iv 11,31.33), nije to ni Isusov plač nad svetim gradom Jeruzalemom koji Evanđelje po Luki jedinstveno bilježi (κλαίω Lk 19,41). Ovdje je glagol jedinstven za cijeli Novi zavjet, a opisuje na Isusovu licu one suze kojima je žena grješnica, žena koja je mnogo ljubila, Isusu u farizejevoj kući noge oprala (δάκρυον Lk 7,38.44). Opisuje suze koje će Bog obrisati zbog Jaganjčeve žrtve (δάκρυον Otk 7,17). Knjiga Otkrivenja razjasnit će: Htio je svoj šator podići među nama (δάκρυον Otk 21,3), pa će nam obrisati suze i smrti više neće biti.

Kristov gromoglasan poziv pokojnom Lazaru (δεῦρο Iv 11,43) sročen je istom riječju kojom je onoga bogataša pozvao da, nakon što imetak uloži u siromašne i osigura blago na nebu, dođe i slijedi Isusa, učitelja (δεῦρο Mt 19,21; Mk 10,21; Lk 18,22). Uspjeh Kristova zova, posluh Lazarov, koji je utješna, glavna poruka ovoga evanđelja pokazuje čudesan prizor. Još u mrtvačkim povojima Lazar samostalno izlazi iz groba (Iv 11,44). Dodatno još Isus nalaže da ga bližnji odriješe i tako mu omoguće slobodan, njegov vlastiti život (11,44). Ezekiel je u viđenju motrio čudesnu silu Božju koja oživljava mrtvačke kosti (Ez 37,1-14). Simbol je naviještao sretan povratak u domovinu. A kod Lazara se opipljivo ostvaruje Božje obećanje o otvaranju i izvođenju iz groba (Ez 37,12.13). Kristov uspjeh vidi se u tome što je Lazar poslije sustolnik Isusu (Iv 12,2) na večeri koju mu šest dana prije Pashe priređuju. Ljudi se okupili i zato da vide uskrišena Lazara (12,9), a Isus je dokazao kako ne vraća život samo Lazaru, nego živoga Lazara vraća njegovim sestrama, oživljava obitelj. 

2. popravljeno izdanje 9. 2. 2021.

CROSBI

Ivica Hadaš, Niko Bilić

usp. Lazar, prijatelj

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Čudnovati zahtjevi kršćanske ekonomije (Lk 16,1-13)

Kristova prispodoba o nepoštenu upravitelju

uz današnje Evanđelje: 25. nedjelja god. C, petak 31. tjedna

Poznata Kristova pouka o nepoštenu upravitelju u Lk 16,1-13 odlomak je koji u Evanđelju kao tekstualnu cjelinu ponajprije objedinjuje biblijski sedmerostruki spomen “ekonomije”, a sedam (hebr. שׁבע šbʻ) je u Svetom pismu podsjetnik na pouzdanost koja počiva na Božjoj zakletvi (hebr. שׁבע šbʻ) ocima da će im dati zemlju. Jedinstven je to slučaj u cijelom Novom zavjetu i odlikuje ovaj tekst kao izvrstan prikaz čudnovate i zahtjevne evanđeoske ekonomije. Samo ovdje pronaći ćemo taj pojam kao glagol “upravljati”, “gospodariti” (οἰκονομέω Lk 16,2). Triput se uz to pojavljuje kao apstraktna imenica “upravljanje”, “gospodarenje” (οἰκονομία 16,2.3.4). I još tri puta spominje se kao glavni lik nositelj te službe, izvršitelj radnje: “ekonom”, “upravitelj” (οἰκόνομος 16,1.3.8).

Ovaj je evanđeoski odlomak Lk 16,1-13 po još jednom elementu znakovit i poseban. Samo ovdje u ukupnom novozavjetnom jeziku, kada je u početku riječ o optužbi protiv nepoštena upravitelja (16,1), pojavljuje se grčki glagol διαβάλλω koji stoji u korijenu imena διάβολος i nosi mu značenje: “đavao”, “tužitelj”.

Tri prizora

Tekst se jednostavno može razdijeliti u tri dijela. U prvom, uvodnome dijelu (Lk 16,1s), gospodar je u razgovoru s optuženim upraviteljem i traži od njega račun o upravljanju. Poziva ga da očituje “logos” svojega upravljanja – princip, smisao i razumijevanje po kojemu se ravna (grč. λόγος Lk 16,2).

Drugi je dio teksta (Lk 16,3-7) najprije promišljanje upravitelja pred najavom da će ostati bez svojega položaja (“u sebi” r. 3). Otvoreno procjenjuje svoju situaciju jer nije spreman niti na težak rad, niti na prosjačenje pa kuje naum (“znam što ću” r. 4) koji marno izvršava. Poput aktivna, zauzeta menadžera sa svakim pojedinim od poslovnih suradnika koji još moraju podmiriti dugove, on uspostavlja kontakt (“jednog po jednog” r. 5). Pripravlja traženi obračun za ekonomiju koja mu je do sada bila povjerena.

Svojim postupkom dokazuje da je optužba (Lk 16,2) točna jer krivotvori i lažno, korumpirano, umanjuje dugovanje. Pri tom međutim pokazuje kako su dobra sredstvo, a u središtu stoji čovjek, njegova egzistencija i međuljudski odnosi. Možda se upravo na tome zasniva iznenadna pohvala (r. 8) koju gospodar izriče upravitelju svojega imanja u idućemu, završnom dijelu teksta.

Ovaj treći dio teksta (Lk 16,8-13) donosi tako svojevrstan preokret za kraj koji će poslužiti Isusu da istakne razliku između logike svijeta i logike svjetla. Vjerojatno se i ovdje (Lk 16,8) nalazi tipičan, genijalan zahvat Lukina stila koji u istom retku spaja dovršetak pripovijedanja (“Pohvali gospodar nepoštena upravitelja…”) i prelazi na Kristov upravni govor slušateljima (“Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji…”).

Jedno je pamet i međusobno razumijevanje koje povezuje nepoštena upravitelja –  “ekonoma nepravde” (grč. οἰκόνομος τῆς ἀδικίας) – s njegovima, a drugo je Kristova pamet koja je svjetlo svijeta. Ipak sam Gospodin potiče da s istim dovitljivim razumijevanjem i logikom iskoristimo dobra ovoga svijeta tako da se sprijateljimo s onima koji nas mogu primiti u svoj dom kad sva nepravda i sve bogatstvo ostane iza nas (Lk 16,9).

Upravitelj gospodareva doma

Upravitelj gospodari, ne robuje stvarima, zna da su dobra radi čovjeka i da su ljudi važniji. Ima na pameti da će ovo proći i da ga čekaju vječni šatori. Odgovara za načelo i osnove kojima se ravna u svojem upravljanju.

Kakva je Kristova ekonomija? Vječna Božje Riječ utjelovila se. Svjetlo istinsko došlo je u ovaj naš svijet i odmah daje vidjeti kako čovjek, grijehu odan, odavno već prodaje “rog za svijeću”. Ali baš u takvu svijetu Isus govori svojim učenicima (Lk 16,1). Ovaj put njegove riječi nisu kao u prethodnom poglavlju – s čuvenim slikama izgubljene ovce, izgubljene drahme i milosrdnoga oca – upućene farizejima i pismoznancima, ni carinicima i grješnicima (usp. Lk 15). Isus sada poučava sinove svjetla (usp. 16,8).

Na početku pouke jest čovjek (ἄνθρωπος 16,1) kao i toliko puta kad tumači kraljevstvo Božje. Učitelj stavlja pred njih onaj važan čas kad će ovaj svijet uminuti, kad će nepoštena bogatstva nestati (Lk 16,9). Čas dolazi kad upravitelj pred optuživanjem mora položiti račun, iznijeti svoj princip upravljanja, čime se je ravnao, kako i zašto postupao. Odmah odjekuje ključna poruka: “Ne možeš više biti upravitelj!” (Lk 16,2)

Znamo dobro kakav je svijet u kojem duh optužbe olako iskače. Ocrnjujemo i napadamo. Blatimo bez odgode i sustezanja. Doduše zao je glas o evanđeoskom upravitelju točan. Zaista, evo, gospodarevo imanje rasipa. Oduzima, pljačka: pedeset odnosno dvadeset posto. Od 100 mjera ulja krade 50 (Lk 16,6), od 100 mjera pšenice krade ih 20 (r. 7).

U središtu Isusove pouke jedan je ekonom, upravitelj u gospodarevu domu, nalik na starozavjetnoga Josipa Egipatskoga. Gospodar mu je povjerio svoj dom, sve svoje dao mu je u ruke (Post 39,5). Josip je u ono doba bio nepravedno optužen (Post 39,17), da bi potom postao vrsni upravitelj cijeloga Egipta i osnivač egipatske ekonomije (Post 41,55).

U primjeru koji Isus, Učitelj, daje u pouci možemo doista prepoznati dobre osobine. Unatoč optužbama, upravitelj ostaje priseban. Realno procjenjuje svoje fizičke i psihičke sile: Ne može kopati, stidi se prositi (Lk 16,3). Neki je oblik milosrđa, premda nepošten, kad ljudima smanjuje dugove, olakšava im (16,6.s). Svakako ovaj upravitelj zna učiniti ono najvažnije. Stvara prijatelje. Nalazi ljude na koje se može osloniti, koji će ga primiti u svoj dom kad više ne bude imao gospodarev dom na raspolaganju (16,4). “Tko će me primiti” – razmišlja upravitelj (usp. Lk 16,4). “Primit će vas u vječne šatore” – najavljuje Učitelj Isus (r. 9).

Ekonomija i ekologija

Tako jednostavno: imanje i dobra mogu biti u službi međuljudskih odnosa. Dobra ovoga svijeta možemo upotrijebiti za ljubav prema bližnjemu. Smisao im je da s njima gradimo Kristovo kraljevstvo u kojem vrijedi i izvršava se nova zapovijed, Isusova baština, tri put ponovljena: “Ljubite kao što sam ja ljubio! Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15,9.12).

Sam gospodar u Isusovoj pouci hvali upraviteljevu dovitljivost i pronicavost, njegov spretan um. Upravitelj gospodari stvarima, ne robuje im. Zna ih upotrijebiti za svrhu koju želi postići. Svjestan je da su dobra u službi čovjeka. Ljudi su važniji od novca. Danas smo svjesni, i papa Franjo to neumorno ističe, kako je za očuvanje okoliša, za ekologiju i spašavanje klime, presudan naš odnos prema bližnjemu, napose prema Božjem siromahu, daleko više negoli naš odnos prema kamenju, bilju i životinjama. Naš svijet stalno izračunava kako povisiti gospodarski rast, natječe se kako povećati profit. Ipak, već dugo, valjan menadžment dobro zna kako su ljudi i međuljudski odnosi najvažniji. Daleko više znače od svih financija i novčane matematike.

Čovjek – upravitelj Stvoriteljeva imanja

Ono što evanđeoskoga upravitelja pokreće u akciju jest svijest o gospodarevoj najavi: “Nećeš više biti upravitelj” (Lk 16,2). Od početka Sveto pismo gleda na čovjeka kojemu je povjereno gospodarenje. Što je na prvoj stranici Biblije “gospodar” (Post 1,26.28), to na drugoj stranici razjašnjava znana slika: čovjek će “obrađivati” i “čuvati” vrt Gospodnji (Post 2,15), opsluživati i obdržavati ono što je Bog “zasadio” (Post 2,8). Treba dobro gospodariti. Upravitelj je Božjih dobara koji ima na pameti da mu je zemaljski život izmjeren. U Božjoj je ruci. Pred ulazom u vječne šatore “oduzet će” nam se sva “uprava” (usp. 16,3). Što je bilo, bilo je.

Dubinska je ipak razlika između nepoštena upravitelja koji želi spasiti sebe i Krista koji želi da se njegovi učenici spase i dobiju mjesto u “vječnim šatorima” (Lk 16,9). Isus, Svjetlo istinsko koje je došlo na svijet, pokazuje sinovima svjetla koliko vrijedi vjernost u najmanjemu (r. 10) i u ovim nepravednim računicama jer tako će nam Otac povjeriti ono pravo, trajno imanje (r. 11) koje neće nestati. Vjernost u sitnicama dovodi do presudnoga uspjeha. Gospodin Isus to zacijelo najbolje pokazuje kad svojim učenicima kod Posljednje večere ponizno pere noge (Iv 13,5). Poučava nas da možemo doći do onoga istinskoga bogatstva koje iz dna duše priželjkujemo. Možemo doći do one autentičnosti u kojoj imam baš ono moje, što mi Bog daje. Jedino to donosi mi punu radost i slobodu.

Naša duhovna ekonomija

Gospodin se svojom poukom o nepoštenu upravitelju brine za nas. Nudi nam slobodu od bolne podijeljenosti srca i rastrgane duše. Liječi od duhovne šizofrenije. Gospodin stavlja izbor pred nas: S kime ćeš se sljubiti, s kunama i milijunima ili s Bogom svojim (Lk 16,13)? Uz koga ćeš prionuti, uza što se privinuti? Služiti Bogu – jedina je prava sloboda, jedini on ne tlači, ne iskorištava.

Evanđeoski nepošteni ekonom odmah je krenuo u odlučnu kampanju da pridobije ljude za sebe. A Isus Krist? Kakva je njegova ekonomija? Sam Gospodin nije prepolovio, niti tek za petinu umanjio, nego je svojom žrtvom posvema izbrisao našu zadužnicu pred Bogom (Kol 2,14). Prihvatio je pritom i naš princip trgovanja, dopustio da bude prodan za 30 srebrnika (Mt 26,15). “Samoga sebe dao je kao otkup za sve” (1 Tim 2,6). Krvlju svojom (Otk 1,5; 5,9) poništio je zadužnicu u cijelosti, “uklonio ju je pribivši je na križ” (Kol 2,14). Tako je postavio osnovicu za našu molitvu i princip, obrazloženje, za naše upravljanje.

Kategorije
Duhovnost Nastava

Otac Zaharija (Lk 1,5-22.57-79)

Zaharija, otac Ivana Krstitelja, starozavjetni je svećenik u Novome zavjetu. Štoviše, kad u razgovoru s Božjim glasnikom opisuje svoju dob (πρεσβυύτης Lk 1,18), dat će osnovicu za ime novih, Kristovih svećenika – prezbitera.

Divimo se novozavjetnoj Božjoj dobroti i s pravom ističemo kako Bog čini velike stvari daleko od središta moći, u Nazaretu primjerice, i s „malim“ ljudima, izvan sustava, bez visokih položaja. Svećenik Zaharija međutim pravi je primjer da se Bog javlja i usred establishmenta i ondje pripravlja svoja djela.

Zaharija je čovjek koji odano obdržava zapovijedi i propise, živi u njima (ἐν Lk 1,6). Vjerno obavlja Zakonom propisano hramsko bogoslužje (1,8) koje okuplja cijelu zajednicu na molitvu (1,10.21). Stari svećenik ostaje služiti do kraja svoga roka usprkos neobičnim događajima koji su se zbili (1,23).

Otac Zaharija prvi je čovjek kojemu se u Evanđelju objavio Božji glasnik Gabriel – vjesnik Božje snage, i to ondje, kamo po naravi pripada – u Hramu, Božjemu prebivalištu. Zaharija, svećenik, kadar je razumjeti jezik anđela i uspostaviti dijalog s njime. Prvi je koji sluša radosnu vijest – evanđelje jer mu je Gabriel, u skladu sa svojim poslanjem, donosi (grč. εὐαγγελίσασθαι 1,19). Gabriel svojom izjavom otkriva da je Zaharija bio molitelj. Upozorava ga, naime, da mu je usrdna molitva (grč. δέησις 1,13) uslišana i to je prva poruka koju Zaharija prima s neba.

Biblijski tekst, istina, ističe Zaharijinu nevjeru pa njegovu poznatu nijemost tumači kao korektivnu kaznu, što po naravi prihvaćamo. Ipak, ono što nebeski glasnik kaže o Zaharijinu novu stanju, znači ponajprije šutnju i tišinu (σιοπάω Lk 1,20). Svećenik će šutjeti dok se čudesna najava ne ispuni. Ima li prikladnije i prirodnije reakcije pred misterijem?

Poslije će, ispisujući na pločicu “Ivan mu je ime” (Lk 1,62) dokazati da poslušno izvršava nalog koji je od Boga primio (1,13). Unatoč prvoj nevjerici, dobro je on slušao i usvojio Božju poruku. Zapamtio je i zapovijed i ime koje treba dati.

Riječi koje nakon devetomjesečne tišine Zaharija izgovara jesu proslava i hvala Bogu (Lk 1,64). Primjenjuje onu izvornu moć da blagoslivlja (grč. εὐλογέω) po kojoj je čovjek od početaka na sliku Božju. Duga šutnja pretočila se u svećenikov velik hvalospjev “Benedictus – Blagoslovljen” koji je ušao u srce novozavjetne molitve. Biblija otvoreno opisuje: upravo u času kad započinje veliku molitvu Zaharija je ispunjen Duhom Svetim, a njegove su riječi proročki govor (προφητεύω 1,67). Svećenik je Zaharija, dakle, prorok jednako kao što za svojega sina najavljuje: “a i ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati” (1,76). Tako se, eto, u Svetom pismu nastavlja časni niz Božjih proroka po čijim je ustima Bog objavio da će “podići snagu spasenja” svojemu narodu (1,69).

(18.03.10.; 10.04.10.) 6. 11. 2020.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Usahla ruka i okorjelo srce (Mk 3,1-6)

četvrtak 1. tjedna, 9. nedjelja (B)

Poslušajte, preuzmite! (čita: mr. sc. Suzana Ivančić)

Usahla ruka i okorjelo srce (Mk 3,1-6). Hvala: prof. Suzana Ivančić

Uporna pandemija koja napada i tjelesno i duševno zdravlje, a tako i potres s dugotrajnim posljedicama izvrsno nas upozoravaju kako smo ograničeni u svojim silama i djelovanju. Otkrivaju nam također kako nam je potrebna temeljita obnova u kojoj ćemo i zgrade i životne vrednote popraviti, poboljšati. Na takvoj je pozadini vrlo jasan i poučan poznati izvještaj o Isusovu izlječenju čovjeka usahle ruke u Mk 3,1-6. Nadahnjuje.

Odlomak od svega šest redaka na početku trećega poglavlja u Evanđelju po Marku (Mk 3,1-6) ključan je tekst. S jedne strane opisuje Isusa kao čudotvorna liječnika koji liječi u sinagogi, nudeći svoju pažnju kako čovjeku usahle ruke (3,3) tako i onima koji zlobno vrebaju hoće li ga izliječiti (3,4). S druge strane ovdje su zapisane one bitne ljudske nakane koje će zaustaviti Kristovo djelovanje i njegov “projekt” Božjega kraljevstva. Tu su ljudi na vlasti, a nakana im je optužiti (Mk 3,2) i kod njih rezultat je vijećanje kako da Isusa smaknu (3,6). Donosi li Evanđelje po Marku dvaput po sedam osoba, pojedinih ljudi koje Isus spašava – a sedam u Bibliji naznačuje pouzdanost i zaokruženost? Onda je čovjek usahle ruke šesti po redu i drugi u zacijelo istoj kafaranumskoj sinagogi (usp. Mk 1,23; 3,1).

Ljudska nevolja

Evanđeoski odlomak uvodi nas u sveti prostor – vjerničku zbornicu-sinagogu (Mk 3,1) – u kojoj se Božji narod okuplja na slušanje i tumačenje Božje riječi i na molitvu. Odmah idući redak ističe da je – razumljivo – u pitanju sveto vrijeme: Dan je Bogu posvećen, dan svetoga počinka, dan Gospodnji (Mk 3,2). S početka već predstavljena nam je ljudska nevolja i trpljenje koje je ondje prisutno. Među okupljenima se, naime, nalazi i čovjek “koji je imao osušenu ruku” (Mk 3,1). Lako si iz iskustva možemo predočiti što to znači kad nam je ruka povrijeđena ili imobilizirana. Gotovo smo onesposobljeni za samostalan život i rad. U biblijskoj antropologiji usahla ruka znači nemoć za djelovanje.

Ako bismo mi prema naravnu osjećaju svoj hendikep i nedostatak nastojali stidljivo i obzirno prikriti, Biblija više puta pokazuje sasvim drugačiji pristup. Kristova inicijativa smjera odmah na čovjekovu prikraćenost i stavlja je u središte pozornosti. Svojim djelom Isus će potvrditi što je malo prije kao pouku izrekao, dajući svojevrsni naslov ovom odlomku: “Sin Čovječji gospodar je subote” (Mk 2,28).

Isusova dvosmjerna ponuda

Lako je uočiti da Rabbi Isus daje dvostruku ponudu. Čovjeku usahle ruke upućuje poziv, koji mu subjektivno može biti vrlo neugodan. Traži od njega da stane u sredinu, rabeći pritom dalekosežni evanđeoski glagol “ustati” (grč. ἐγείρω Mk 3,3) koji će poslužiti za opis Isusova uskrsnuća od mrtvih (16,6). U isti mah, ne praveći razlike, nego nadovezujući se, Isus upravlja riječ (3,4) i onima koji vrebaju na nj. Očito istom duhovnom snagom kojom je odmah uočio čovjeka usahle ruke i prepoznao njegovu nevolju, Isus gleda u srce svojih napadača i tužitelja te pita o osnovnoj, bjelodanoj, svima očitoj razlici između dobra i zla (3,4). Redovitim biblijskim izrazom “duša” (grč. ψυχή, hebr. nefeš) Isus govori o ljudskom životu koji može biti spašen ili izvrgnut ubojstvu. Traži dopuštenje. Dijaloga međutim nema! Odgovor izostaje.

Opaka duhovna bolest

Dok čovjek s teškim hendikepom, jer se odaziva i surađuje, dolazi do izlječenja i zdrave ruke, u ljudima s druge strane ostaje teška bolest obično u biblijskom jeziku prepoznata kao “okorjelo srce” (3,5). Posebnost ovoga odlomka jest što Marko ovdje ne rabi redoviti izraz “sklerokardía” (grč. σκληροκαρδία Mk 10,5; 16,14) koji bismo mogli prevesti kao “skleroza srca”. Imamo pritom na pameti da je u klasičnoj biblijskoj antropologiji “srce” ne tek organ ili slika ljudskoga osjećajnoga života, nego predstavlja središte osobe, sjedište čovjekove spoznaje i izvor njegovih riječi. U Evanđeljima samo ovdje u Mk 3,5 kao Markov “specijalitet” bolesno stanje opisano je riječju koja je također ušla u svjetske jezike i prisutna je do danas a to je poroznost (grč. πωρώσις). Označava da je tvar propusna, rupičasta, bez kompaktnosti i konzistentnosti te se lako slama, nema gipkosti. Gledom na čovjekov organizam najpoznatija je kod osteoporoze kad kost gubi svoju potrebnu naravnu gustoću pa onda i gibljivost. Evanđelje na taj način opisuje srce, predstavljajući nam tako mučnu duhovnu bolest “kardioporozu”.

Nije beznačajno što su oni koji vrebaju kao Isusovi protivnici isprva neimenovani – neizrečeni “oni” (Mk 3,2). Ne predstavljaju se, skrivaju se u skupini, bez vlastitoga ja. Utapaju svoju osobnost u bezimeno mnoštvo. Pritom sveti propis iz Božjega Zakona o Danu Gospodnjem oni zlorabe za svoju nakanu da “optuže” (3,2). Svetogrdna je to primjena, zlostavljanje objavljene Pouke (Tore) koja je usmjerena na život i rast. Postaje žrtvom duha napadanja i optuživanja. Stoga su oni sami sebe blokirali i nisu kadri dati odgovor na Kristovo pitanje (3,4). Zatvaraju se u nesvetu šutnju u kojoj ključa paklenska ravnodušnost. Svejedno im je, da li dobro ili zlo. Na istoj im razini stoje činiti dobro ili biti zločinac, spasiti dušu ili biti ubojica. Nema odgovora.

Dva svijeta

Jasno se razlikuju dva svijeta. Kristovo srce zbog njihove zle ravnodušnosti i bolesne zatvorenosti ispunjaju dva teška osjećaja: žestoka ljutnja i duboka žalost (Mk 3,5). Jedinstven je to slučaj u svim novozavjetnim opisima Isusove osobe, a razumijemo ga pred ovakvom ljudskom tvrdoćom.

Sugovornici, koji to nisu jer odbijaju dati odgovor, dolaze do trostrukoga negativnoga rezultata. Ponajprije oni izlaze (Mk 3,6) – napuštaju sveti prostor obilježen Božjom riječju. Sami se udaljuju. Zatim – sada, na kraju – jasno je: to su pripadnici čuvenih farizeja koji strogo žele čuvati tradiciju i običaje, a s njima su i pristaše kralja Heroda, pripadnici njegova kruga. Napokon, propis o subotnjemu počinku ne priječi ih da se dadnu na savjetovanje na kojem odlučuju kako Isusa upropastiti i razoriti, kako ga uništiti (grč. ἀπόλλυμι Mk 3,6). Tako oni daju svoj odgovor na Kristovo odsudno pitanje. U dan Gospodnji složno kuju naum o njegovu smaknuću. Posve je izišao na vidjelo njihov stav koji će postati zloglasan u odgovoru pred Pilatom: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti” (Iv 19,7). To je stav srca oboljela od “kardioporoze”.

Ruka u Bibliji

Kad je u Svetom pismu u središtu nekog prizora “ruka”, onda nam ona odmah doziva u svijest i simbolično značenje koje ima u biblijskoj povijesti i biblijskom jeziku. Ishodište mu je u Izlasku, u otkupljenju Božjega naroda koje je ujedno i njegovo stvaranje, kad je “rukom jakom Gospodin izbavio” svoj narod (Izl 13,19). Polazišni događaj bit će prisutan u uspomenama i opisima “mišice snažne i desnice uzdignute”. “Ruka ispružena” postaje stalan, prepoznatljiv simbol.

Razumljivo je onda da “ruka” u Bibliji označava snagu i vlast, što i u suvremenu hrvatskome govoru razumijemo upozoravajući primjerice “u čijim je rukama” neki pothvat ili predmet; prepoznajemo također kad nam nešto “pođe za rukom” ili nam “ide od ruke“, kao i strah hoćemo li nekome “pasti u šake“. Preneseno značenje i simbolična vrijednost “ruke” u Bibliji je vidljiva osobito u opisu kod Nehemije (9,30) i Zaharije (7,7.12) da se Bog “po rukama” proroka objavljuje. Slično je i u čuvenoj slici Juditine ruke – koja ima isključivo literarnu vrijednost – po kojoj Bog donosi spas svome narodu (Jdt 8,33).

Usahla ruka znači nemoć djelovanja i lako nam doziva u pamet onu nesposobnost, zgrčenost, ukočenost, oduzetost i nepokretnost, paraliziranost, koja može nastati zbog bolesti. Može se isto tako pojaviti zbog preopterećenosti, može biti posljedica postupanja naših bližnjih, a može nastupiti od naravi zbog dobi kada, unatoč željama i idejama u umu, tjelesne sile više ne služe. Vrijedi sjetiti se i one specifične blokiranosti kad zbog preuzetnosti i stalne samoprisile, napora da prelazimo preko vlastitih granica, izazovemo u sebi takvu količinu nezadovoljstva da više nismo sposobni ništa započeti. Usahla ruka u Evanđelju jednako dobro može nas podsjetiti na onu nemoć za poduzimanje i onu unutarnju sputanost koja nastaje zbog grijeha, zbog opterećene savjesti ili jednostavno zbog najobičnije lijenosti koju od pamtivijeka prepoznajemo na popisu glavnih grijeha.

Ljudska nemoć

Pogled na čovjeka usahle ruke pred Kristom neka istakne i onu osobitu vrstu nemoći koju možemo nazvati “apostolskom frustriranošću”. Poznajemo je. Stvarne potrebe su tako velike, a mi tako malo sami od sebe možemo učiniti. Pomislimo samo na to kako u 21. stoljeću – uza sav silovit napredak i životni standard – ljudi umiru od gladi, a hrane se proizvodi napretek. Takva spoznaja, koliko god budi želju za poduzimanjem, istodobno može blokirati i učiniti da do u dubinu osjetimo svoju nemoć i ograničenost. Iz evanđeoske povijesti zasigurno ćemo se odmah prisjetiti Kristovih apostola koji bespomoćno stoje pred velikim mnoštvom gladnih ljudi i onda još čuju nalog: “Dajte im vi!”, o čemu Evanđelja složno izvješćuju (Mt 14,16; Mk 6,37; Lk 9,13).

Daleko nam je ipak važnije prepoznati središnju, teško pojmljivu tajnu kršćanske vjere na koju smjera usahla ruka u Evanđelju. Krist Gospodin kao mlad čovjek u izvrsnim godinama i punoj ljudskoj snazi s velikim je plodovima i uspjesima započeo silan rad na Božjemu kraljevstvu. Toliko je velika potreba za spasenjem koju odmah otkriva i na nju učinkovito odgovara! I onda, takoreći na početku, s najvećom zloćom i okrutnošću prisiljen je sve ostaviti. Doslovce je učinjen nemoćnim. Na križu njegova je ruka usahla – od naše ljudske izdaje, od sudskoga procesa u kojemu izvikivanje gomile određuje pravorijek, od čavla koji nemilosrdno probada ljudsko meso. Krv šiklja. Ruka sasvim sputana, prikovana uz drvo križa! To je Kristov odgovor na usahlu ruku. Dopušta da njegova sveta ruka bude posve oduzeta, prihvaća potpunu ljudsku nemoć na križu. To je njegova solidarnost s čovjekom pozemljarom kojemu je moć za djelovanje oduzeta. Tako Isus posvećuje njegovu patnju i paraliziranost. Nakon takva postupka dolazi uskrsnuće koje će sve preokrenuti i dati nadu. Zasnovat će stvari iznova.

Očev Sin – Spasitelj

Za razliku od farizeja i herodovaca koji su se oglušili na Isusovu riječ, čovjek usahle ruke u sinagogi sluša i surađuje. Pred njim Isus može pokazati da je Spasitelj. Ne samo da je ovaj čovjek očito stao u sredinu na Kristov prvi poziv (Mk 3,3), nego on poslušno, spremno izvršava novu neočekivanu zapovijed: “Ispruži ruku!” “On ispruži” izvješćuje Evanđelje (Mk 3,5) i ne zaustavlja se na opisivanju odlučujućih medicinskih simptoma i organskih promjena. S jedne strane Kristova – božanska – riječ, s druge strane čovjekovo sudjelovanje, i on neočekivano može svojom voljom ispružiti ruku. Tijelo sluša. Čovjek može djelovati. Unaprijed se potvrđuje častan teološki nauk, koji vjekovima živi, o našoj ljudskoj suradnji s Božjom milošću.

Evanđeoski opis zdrave ruke na dva načina ističe radostan ishod i dobar plod. Ponajprije u tekstu stoji trpni glagolski oblik koji lako prema uvriježenu običaju prepoznajemo kao tzv. teološki pasiv u Svetom pismu. Ruka je “ozdravljena” (Mk 3,5). Upozorenje je to u aoristu na ono što je, evo, upravo Otac nebeski učinio.

Novo uspostavljanje

Jednako je zatim važno što se u opisu ne nalazi riječ koja govori o liječenju i zdravlju u užem smislu nego se govori o ponovnom “uspostavljanju” i ukupnoj obnovi (grč. ἀποκαθίστημι Mk 3,5). Evanđeoska je to riječ koja će jednako poslužiti za opis kako Isus na čudesan način, s dvostrukim uloženim trudom, nasamo, iznova uspostavlja vid slijepcu iz Betsaide kada ga bližnji dovedu (Mk 8,25). U teologiji ovo je poznat pojam kad se gleda na sveobuhvatnu i sveukupnu ponovnu uspostavu svega stvorenja u Kristu, a Novi zavjet bilježi ga unutar Petrova tumačenja u napomeni da Isus, nakon što je uzašao k Ocu, ostaje ondje, u nebu, pridržan do vremena cjelovite nove uspostave (Dj 3,21).

Bliži nam je i životniji ovaj pojam upravo unutar Evanđelja po Marku kad Isus potvrđuje apostolima da prorok Ilija zaista “treba doći i sve obnoviti” (Mk 9,12). Ili u prostodušnu pitanju učenika, koje upućuju uskrslom Učitelju neposredno prije uzašašća, je li sada došao čas da “opet uspostavi kraljevstvo Izraelu” (Dj 1,6). O takvoj temeljitoj obnovi riječ je kod ruke čovjeka u sinagogi što još jednom potvrđuje duboko i široko značenje koje ruka ima u biblijskoj teologiji. Našu moć za poduzimanje Bog može obnoviti.

30. 10. 2020.

Vidi: Molitva s čovjekom usahle ruke
Video: Čovjek usahle ruke
Usp. Osušena desnica (Lk 6,6-11)

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Žarište kršćanstva

Ustroj i poruka teksta o blaženstvima u Mt 5,1-12

James Tissot, Govor o Blaženstvima (1886.-96.), iz niza Život Kristov, Brooklyn Museum

Prava egzegeza – tumačenje Biblije, vodi nas natrag k Riječi Božjoj, daje nam da je dublje, bolje i više razumijemo. Toj se zadaći, skromno ali odvažno, posvećuje i naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i u ovoj novoj, neobičnoj akademskoj godini. Stoga sa strahopoštovanjem promatramo ovaj cijenjeni, globalno poznat sveti odlomak u Matejevu evanđelju (Mt 5,1-12) koji opisuje žarište kršćanstva.

Kratak uvod ocrtava prizor s Isusom, koji je zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio teksta Mt 5,3-10 donosi Isusove prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7) kojima, na isti opisan način, govoreći o “njima” u trećem licu, u čuvenih osam blaženstava nabraja one ljude koje proglašava sretnima, primateljima milosti. Kad slušamo o siromašnima, o ožalošćenima, o gladnima i žednima, o progonjenima, s pravom se odmah pitamo: Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost?  U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno svojim slušateljima: “Blago vama!”

Deset zapovijedi, kao svojevrsni temeljni zakon Božjega naroda u Starom zavjetu, u Bibliji pronalazimo na dva mjesta – ponavlja se, što ponajprije ima svoje pedagoške razloge (Izl 20,1-17; Pnz 5,6-21). Slično ćemo i Blaženstva, taj ustav kršćanske vjere, naći na dva mjesta. Osim Mateja, bilježi ih i Lukino evanđelje (Lk 6,20-26), koje Isusa prikazuje kako govori u nizini (Lk 6,17), naglašavajući da se Gospodin i Učitelj spustio i ponizio. Sin Božji postao je Sin Čovječji. Osnovna razlika od Matejeva evanđelja jest u tome što se ovdje Isus u Blaženstvima odmah izravno obraća svojim učenicima i tako od početka pokazuje o kome je riječ. Osim toga, u Lukinu evanđelju, odmah uza svoj stijeg s četverostrukim “Blago vama!” (Lk 6,20-22) postavlja i onaj suprotni s četverostrukim “Jao vama!” (6,24-26), a upućuje ga sitim bogatašima, koji se smiju i nasljednici su lažnih proroka. Zacijelo je ova podjela također poslužila sv. Ignaciju, utemeljitelju Družbe Isusove, da u čuvenim Duhovnim vježbama zacrta središnje Razmatranje o dvije zastave.

Opće je poznato da je središte Isusova života i naučavanja Otac nebeski. Vrijedi li to i za samu strukturu teksta o blaženstvima u Matejevu evanđelju (Mt 5,3-12)? Isus devet puta ponavlja “blaženi” (grč. 9x μακάριοι 5,3-11). Uz to upravo devet puta govori o Ocu koji tješi (5,4), nasićuje (r. 6), iskazuje smilovanje (r. 7), dodjeljuje naslov svojim sinovima (r. 9), Otac im je (r. 9), Bog, vidljiv čistima (r. 8), nebeski kralj siromasima (r. 3) i progonjenima (r. 10), ima spremljenu veliku plaću (r. 12).

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. On je naš Učitelj za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našemu unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srcem počeli prikupljati svoja prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Kad smo mala djeca, ako imamo dobre roditelje, oni se s ljubavlju i velikom skrbi brinu za to kako nam je. Važan dio naše samostalnosti, našega sazrijevanja i odrastanja jest voditi brigu o svojemu unutarnjem životu. Osim onih doista najbližih s kojima dijelimo život, nitko od ljudi nema izravnoga uvida u to kako mi je, koliko sam zadovoljna osoba i koliko mi je dobro, pa, prema tome, ni od koga ne mogu pravo očekivati da se brine za ono što je u meni najdublje i najsvetije, najvažnije. Zato njegu, blagost i milosrđe valja primijeniti u postupanju prema vlastitoj duši, prema osobnomu duhovnom životu.

Početak i kraj

Možemo li u tekstu o Blaženstvima relativno jednostavno prepoznati drevni hebrejski ustroj koji naslov takoreći piše na kraju? Poznajemo takav fenomen, primjerice, iz Levitskoga Zakonika u popisu brojnih uputa, a i na završetku cijele knjige (“Zapovijedi koje je Gospodin dao Mojsiju za Izraelce” Lev 27,34). Još je daleko poznatije kako, u opisu prelaska preko Crvenoga mora (Izl 14), završetak, nakon sažeta ponavljanja (“posred mora po suhom” Izl 14,29), daje teološki naslov cijelome poglavlju (“osvjedoči se Izrael o moći Gospodnjoj” 14,31). Posljednji redak Evanđelja o blaženstvima otkriva da Rabbi Isus, kad im se izravno obrati, u svojim slušateljima vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost njima nagoviješta.

Početak poglavlja ističe da Isus gleda svoje okupljene slušatelje i uspinje se na goru. Izvrsno je to upozorenje kako u čitanju biblijskih tekstova valja živo paziti na kontekst. Kome Gospodin govori? Prva rečenica spominjući mnoštvo (4,25; 5,1) veže se uz prethodno poglavlje. Ondje su navedeni slušatelji kojima Isus, svečano započinjući poučavanje, upravlja Govor na gori. Od “učenika” (grč. μαθηταί 5,1) koji su mu pristupili, a s tim se nazivom ovdje prvi put u Evanđelju pojavljuju, do sada ćemo poimence naći tek dvaput po dva brata: Petra i Andriju (Mt 4,18) te Ivana i Jakova (4,21).

“Mnoštva” i to “brojna” (grč. ὄχλοι πολλοί Mt 4,25) navodi Matejevo evanđelje u množini, gledajući na silan svijet koji je slijedio Isusa ne samo iz Galileje, nego i iz sjeveroistočne pokrajine s Deset gradova, iz velike, glavne, Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje su od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena. Svi oni slijede (grč. ἀκολουθέω Mt 4,25) Isusa pa su u biti njegovi učenici. Među njima su i oni bezbrojni “patnici, bolesni, opsjednuti, mjesečari i uzeti” iz “cijele Sirije” kojima je Gospodin dao izlječenje na dar (Mt 4,24) i, sada, sa svojim pratiocima koji su ih doveli, slušaju. Prizor s Blaženstvima predočuje što je to kršćanstvo: Neomeđeni niz duša koje odasvud dolaze do Isusa, okupljaju se oko njega, prilaze mu. On im je u središtu, njega slijede. Od njega traže spas, primaju upute za svoj život.

To je narod Božji koji Isus poučava. Mojsije im je na izvorima povijesti dao pet knjiga Zakona. Kralj David u pet knjiga Psalama, kao odgovor na Božji govor, ostavio im je svoj molitveni životopis. Sada Emanuel otvara prvi od pet učiteljskih govora koje će Matej zabilježiti s prepoznatljivom zaključnom naznakom da je “Isus dovršio” izlaganje (ἐτέλεσεν ὁ Ἰησοῦς Mt 7,28; 11,1; 13,53; 19,1;  26;1). Tako stoji na kraju Govora na gori (Mt 5-7), na kraju poslanja danog apostolima (Mt 10), na kraju prispodoba (Mt 13) i govora o Crkvi (Mt 18), te napokon na kraju govora protiv farizeja i o posljednjem sudu (Mt 23-25). Svečano prozborivši na početku prvoga govora: “Blago njima” Gospodin i Učitelj još jednom pokazuje kako nastavlja i ispunja drevna Pisma koja, primjerice, zbirku Psalama započinju proglasom: “Blago čovjeku”. Ipak za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključni odsjek Blaženstava (Mt 5,11-12) izvrsno objašnjava kako je cio tekst građen. Isus se sada obraća izravno – dijaloški, u drugom licu – svojim slušateljima kako svjedoči četiri puta ponovljena osobna zamjenica “vi” (grč. 4x ὑμεῖς Mt 5,11.12) i tri glagola u 2. licu – jedan u izjavnom obliku (“blago vama” tj. izvorno: blaženi ste Mt 5,11) i dva kao zapovijed (radovati se, klicati 5,12). Upravo dva imperativa: “radujte se!” i “kličite!” u Mt 5,12 daju najbolju definiciju što znači ono “blago njima”.

Svih osam blaženstava (Mt 5,2-10) zajedno s devetim izravnim: “blaženi ste” tj. “sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruk poziv (5,12). Gospodin poziva najprije na radost (5,12) kakvu će na dva mjesta staviti u svoju oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24), rasvjetljujući posve usporedbu s talentima u kojoj je dobri i vjerni sluga pozvan: “Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21.23). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva spomenuto u Evanđeljima, koje ipak dobro poznajemo kod Isusove Majke, kad njezin duh klikće u Bogu, Spasitelju (Lk 1,47), i kod samog Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

U završnom se dijelu odlomka odmah vidi da Gospodin Blaženstvima izokreće naše normalno i redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno optužuju i lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek može pritom biti sretan? Prvi odgovor zacijelo možemo tražiti u velikoj plaći (grč. μισθός πολύς Mt 5,12) koju će Otac nebeski jednom dati, a koju je upravo na taj način kao veliku nagradu u davnim početcima prvi put obećao Abrahamu (μισθός πολύς LXX Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (οὐρανός Mt 5,12). I kad na početku i na kraju niza blaženstava, kao otvorenje i zaključak, govori o kraljevstvu nebeskom (οὐρανός 5,3.10), onda govori o Bogu. Isus očito slijedi običaj prepoznatljiv poimence u Knjigama o Makabejcima u kojima se spominjanje Boga izbjegavalo zbog političkog nametanja mnogoboštva u helenizmu i umjesto toga govorilo se “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika, služeći se trpnim glagolskim oblikom da upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi Blaženstva hotimice prevodimo povratnim glagolom sa zamjenicom “se”, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6). Da smo na pravom putu kad tako čitamo, potvrđuje Majka Marija kad proglašava: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (θεός Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9). Blaženstvo je Božja stvar i Očev dar.

Isus i ja

Još više bi nam blaženost, radost i sreću, koja ne odgovara našim prvim naravnim impulsima, mogla razjasniti zamjenica u tumačenju “zbog mene” (grč. ἐγώ, naglašeni genitiv, Mt 5,11). Pojavljuje se doduše samo jedanput u Blaženstvima, ali ključna je. Kao što ljudi mogu trpjeti progonstvo zbog (grč. ἕνεκεν  Mt 5,10) pravednosti, tako im se to, uz uvrede i laž, može zbiti zbog Isusa (r. 11). Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim riječima “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Objavljuje unutarnju – duhovnu – snagu svoje vlastite božanske Osobe. Tko zbog Isusa trpi uvrede i izrugivanje, tko je zbog njega progonjen, tko sjedinjen s Isusom doživljava da lašci sve moguće zlo iznose protiv njega, taj je blažen. Nevidljiva, osjetljiva, fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5) nosi blaženstva!

Je li presmiono prepoznati u Blaženstvima Isusov govor o Presvetom Trojstvu? Ističe sebe, višestruko govori o Ocu, a Duh Sveti je prepoznatljiv ne samo u spominjanju utjehe (grč. παρακαλέω Mt 5,4) koju će ožalošćeni primiti jer on je Tješitelj (παράκλητος Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). Osim toga upravo nas devet put naznačeni, da tako kažemo, “duhovni osjećaj” blaženosti upozorava na prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko čiju je blizinu Preteča Ivan Krstitelj najavio (Mt 3,2), Isus nakon krštenja i kušnje u pustinji istim riječima uzima kao temeljni proglas i otvorenje svojega javnog djelovanja (Mt 4,17). Nakon što je okupio prve učenike u cijeloj će Galilejskoj zemlji pokrenuti kampanju upravo “Evanđeljem o Kraljevstvu” (Mt 4,23). Matej ovdje u Blaženstvima prvi put opet spominje “kraljevstvo” (grč. βασιλεία Mt 5,3.10) kao okvir za početak i kraj osmerostrukoga niza na način inkluzije. Upućuje nas da u Blaženstvima čitamo u čemu se sastoji i kako izgleda to kraljevanje nebesa. Kako to Božji, uzvišeni nebeski svijet koji nas nadilazi i ostaje iznad nas, upravlja zemljom? Kako Gospodnja nebesa vladaju ovim našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima. Gospodin ponajprije u trećem blaženstvu govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja u kojem se jedino i to samo tri put pridjev “krotak” pojavljuje. Matej preuzima i potvrđuje sliku koju prorok Zaharija nagoviješta i u Isusu prepoznaje poniznoga, blagoga – krotkoga kralja koji dolazi (Mt 21,5). Blaženstvo nudi danas vrlo aktualan program za ekologiju jer ne dopušta da se Biblija svetogrdno uzima za despotsko podvrgavanje ili neobuzdano izrabljivanje zemlje koju nam Bog dade. Krotki će baštiniti zemlju. Razumijemo takvo blaženstvo.

Slično nemamo teškoća ni u petom blaženstvu kod milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere. Izvorno riječ je o smilovanju (od grč. ἔλεος) koje poznajemo iz zaziva “smiluj se”  u svetoj misi i kod litanija (eleison, grč. ἐλέησον).  Odmah uviđamo logiku i kod one čistoće srca (5,8) u šestom blaženstvu, za kojom od naravi žudimo. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj, središte i sveti oslonac Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna (Lk 1,28), gledala sinka, dijete svoje – u naručju i pod križem.

U sedmom blaženstvu napokon, stoji ista riječ koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (grč. ποιέω Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14). U hrvatskom jeziku poznajemo je iz riječi “poezija” koja označuje umjetničko stvaralaštvo, a ovdje govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Ustanovljuju ga i proizvode. Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i posljednjim, osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali biti gladan i žedan pravednosti, doživjeti proganjanje – pa bilo to i samo subjektivno, iznutra – zato što poštujemo pravednost, ideali su koje lako priznajemo i zasigurno ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)? Biblijski narod Božji pamti jad (“bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom u Kući ropstva, zasigurno i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. tisućljeću, uza sav napredak, poznajemo teško siromaštvo koje doslovce ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i globalizirane ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, u tumačenju si pomažemo najčešće tako da slijedimo upravo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus jednostavno i bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8 grč. nominativ s dativom) koje najlakše prepoznajemo kao blaženu slobodu od grijeha koju nam Isus donosi. Otac nam je svojim oproštenjem dariva. Čista srca oni su koje je Isus oslobodio od nečistoga duha. Kojeg li blaženstva u srcu! Čovjek vidi da je Bog djelovao u njemu.

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak još jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus nastavlja i potvrđuje časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke svoje vrhunce. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i izvršavaju, doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici i siromaštini, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično u razumijevanju idućega naoko protuslovnoga blaženstva o ožalošćenima pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem? Ondje je drugo blaženstvo izravno upućeno onima koji “plaču”: “Blago vama koji sada plačete!” (grč. κλαίω Lk 6,21). Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (grč. πενθέω Mt 5,4). To su u prvom redu oni koji oplakuju nekoga svojega jer je preminuo. Opis je to koji se u grčkoj Bibliji prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (LXX Post 23,2). Isusovo blaženstvo bilo bi, dakle, ponajprije općenito u blaženoj nadi da će pokojni ustati od mrtvih. Gospodin sam najavljuje: “Ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju, koje je Radosna vijest, “žalovanje” (πενθέω Mt 5,4; 9,15; Mk 16,10; Lk 6,25) prava je rijetkost, pojavljuje se samo četiri puta, i vodi u vrlo određenom smjeru. Osim u blaženstvima (“Blago ožalošćenima!” Mt 5,4; “Jao vama koji se sada smijete, vi ćete žalovati i plakati!” Lk 6,25), Isus će ovom riječju upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik među njima, ali da će im on biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Prema tome, Isus, kao i inače, govoreći o ožalošćenima govori o svojemu životu te najavljuje blaženstvo onima koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve ­– uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

13.  listopada 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

Kategorije
Nastava

Razvoj Kanona

Ime “Biblija”

Ime Biblija ima svoju povijest. Biblos bijaše luka na Bliskom istoku u današnjem Libanonu. Feničani su bili glavni proizvođači pisaćeg materijala. Stoga je njihova trgovačka luka Biblos u grčkom jeziku poslužila za naziv knjige. Izraz (s članom τα) βιβλία jest umanjenica u množini (od βιβλίον) i označava knjižice, zbirku knjiga.

Izraz biblos naći ćemo u 2 Mak 8,23. Juda Makabej sprema svoje ljude za žestok boj. U toj pripravi pred svima je pročitana „sveta knjiga“ η ιερα βιβλος.

Naziv τα βιβλια nalazi se u 1. Pismu Klementa Rimskoga (kraj I. st.). Taj naziv je preko latinskog jezika ušao u sve europske jezike.

Izraz Pismo potječe iz same Biblije. Oko 50 puta u novozavjetnim tekstovima bit će govora o Pismu (γραφη) ili Pismima (γραφαι) pri čemu se misli na SZ.

Savez ili Zavjet

Izraz „zavjet“ u hrvatskom jeziku dobro je pogođen jer upućuje na čovjekov odnos prema Bogu. Starozavjetni, hebrejski izraz ברית (berit, Izl 19,5) i novozavjetni διαθηκη (Lk 22,20) tako je puno bolje pretočen u redovitu uporabu negoli izraz „testament“ u europskim jezicima koji znači oporuka, izričaj posljednje volje prije smrti i odgovara biblijskim oproštajnim govorima. Riječ je međutim o Savezu kao ključnom pojmu koji se prvi put spominje u Post 6,18, a Isus ga primjenjuje na sebe kod Pashalne večeri (Lk 22,20). Izraz „novi zavjet“ najavljuje Jeremija (Jr 31,31), Isus ga primjenjuje, a objašnjava ga osobito Poslanica Hebrejima koja razlikuje „novi savez“ (8,13) od „prvog saveza“ (9,15).

Središnji događaj u povijesti izraelskog naroda jest Savez na Sinaju opisan u Petoknjižju (Izl–Br). Tim je Savezom obilježena ukupna povijest naroda koja slijedi u Bibliji. O njemu pjevaju psalmi, proroci nastupaju kao zaštitnici i stražari Saveza.

U drugom dijelu Biblije Novom zavjetu Isus sam za sebe veli da u svojoj krvi ostvaruje novi savez.

Evanđelja bilježe njegove riječi kod posljednje večere:
„ovo je moja krv, krv saveza“ Mt 26,28 (usp. Izl 24,8 הברית דם)
„ovo je moja krv saveza“ Mk 14,24
„ova je čaša novi savez u mojoj krvi“ Lk 22,20. (usp. Jr 31,31 הדשה ברית)

Pavao prvi zapisuje riječi koje gotovo doslovno odgovaraju formulaciji u Lukinu evanđelju kad opisuje Korinćanima ono što je primio kao svetu predaju (1 Kor 11,25). Tako je središnja tema iz samog svetog teksta oznaka za oba dijela Biblije, a u Novom zavjetu Isus postaje njezin nositelj.

Kanon

Sam izraz kanon izvorno označava štap od trstike za mjerenje, tj. “mjeru” ili “metar”, a u umjetnosti izraz je za proporcije. U Svetom pismu kanon označava ustaljen popis i raspored knjiga.

U današnjem, dva tisućljeća utvrđenom rasporedu, Biblija počinje Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem. Tako obuhvaća sve tamo od početka otkako je stvoreno “nebo i zemlja” (Post 1,1) pa do novog stvaranja kad će nastati “novo nebo i nova zemlja” (Otk 21,2).

Kanon, tj. ustaljeni popis svetih knjiga u Katoličkoj crkvi ima najviše knjiga: ukupno 73 knjige. Od toga 46 u SZ i 27 u NZ. Vrijeme njihova nastanka seže vjerojatno od spomena na sinajski Savez u 13. pr. Kr. pa preko dnevnika i razmišljanja s Jeruzalemskog kraljevskoga dvora (David, Salomon 10. st. pr. Kr.) sve do kraja 1. st. po. Kr.

Starozavjetni Zakon tj. Petoknjižje vjerojatno je dovršeno („objavljeno“) oko 400. pr. Kr., a Proroci oko 200.

I SZ i NZ u suvremenom kanonu mogu se dijeliti na Povijesne, Mudrosne i Proročke knjige. Takav raspored donosi Septuaginta koja se ravna dvostrukim – logičkim i kronološkim – ključem.

Uvjetno možemo Petoknjižje tj. Zakon brojati među povijesne (budući da se govori o počecima i prvom dijelu povijesti Božjeg naroda), uz Mudrosne stavljamo i Psalme (poeziju). U NZ povijesne knjige opisuju život Isusa zemaljskog (Evanđelja) i proslavljenog (Djela apostolska), mudrosne su sve Poslanice koje poučavaju o životu, a proročka je u toj podjeli Knjiga Otkrivenja.

Međunarodno priznato izdanje suvremenoga kanona jest Jeruzalemska Biblija s uvodom i tumačenjima, podnožnim bilješkama i marginalnim naznakama paralelnih mjesta.

Jezici Biblije

Većina starozavjetnih knjiga napisana je hebrejskim jezikom. Neka poglavlja kod Daniela (2,4b-7,28) i Ezre (4,8-6,18; 7,12-26) pisana su aramejski što je u tekstu i nazačeno.

Sedam tzv. deuterokanonskih knjiga u SZ sačuvano je na grčkom jeziku (Tob, Jdt, 1 + 2 Mak, Sir, Mudr, Bar). Osim toga dijelovi Daniela i Estere također su napisani na grčkom. Zovemo ih deuterokanonskima jer ne pripadaju „prvom“, hebrejskom kanonu („proto-“), nego „drugom“ („deutero-“), grčkom kanonu, tj. dio su grčkog prijevoda starozavjetnih spisa (LXX).

Cijeli Novi zavjet pisan je grčkim jezikom, pri čemu se može razlikovati između jednostavna jezika i blizine hebrejskom izričaju (Mk) i visoke stilistike grčke škole (Pavao, Lk). Jezik Novog zavjeta nije klasični grčki, nego je blizak helenističkoj uporabi tzv. koiné.

Prvi i za razumijevanja Starog zavjeta najvažniji prijevod jest Septuaginta (LXX) nastala u 2. st. pr. Kr. Ime potječe od legende prema kojoj je u Aleksandriju pozvano sedamdesetak židova iz Palestine da prevedu SZ s hebrejskoga na grčki za potrebe pripadnika židovske zajednice grčkog jezika..

Latinski prijevod: Vulgata (Vg.) potječe od sv. Jeronima. Na poziv pape Damaza on je pristupio temeljitoj reviziji dotadašnjega starog latinskog prijevoda Vetus latina. Radio je g. 383.–406. Vulgata je važna zato što je po njoj Biblija bila pristupačna cijeloj Europi i na njoj su se temeljili prijevodi sve do najnovijeg vremena. Jeronim se, kako sam svjedoči, služio tekstovima na izvornim jezikicima (hebrejski, aramejski, grčki).

Biblijski “rukopisi”

Izvornik (autograf) svetih tekstova nemamo na raspolaganju. Sačuvani su prijepisi (apografi). Suvremena izdanja hebrejske Biblije temelje se uglavnom na prijepisu iz XI. st. Codex Leningradensis. Osim toga sačuvan je Aleppo Codex.

Od 1947. postoje i rukopisi iz Kumrana gdje se nalaze tekstovi sačuvani praktički iz 1. st. pr. Kr. što nas je uvelike približilo izvornicima.

Važni apografi na grčkom jesu:
Vatikanski kodeks (B) koji se od XVI. st. čuva u Vatikanskoj knjižnici, a sadržava cio Stari zavjet (LXX) i Novi zavjet. Ima ukupno 734 sačuvana lista, a početni (Post 1,1–46,28) i završni (od Heb 9,15 dalje) izgubljeni su. Prepisan je vjerojatno u Egiptu u IV. st. Stručnjaci ga drže najboljim.

Sinajski kodeks (S) sadržava također cio Stari i Novi Zavjet. Pronađen je u 19. st. u samostanu sv. Katarine na brdu Sinaj. Od 1933. čuva se u British Museum.

9. 3. 2010. (2. izd. 6. 10. 2020.)

N. Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost Nastava

Uskrsne žene (Mk 16,1-7)

Vazmeno bdjenje (god. B)
Bartolomeo Schedoni, Žene na Isusovu grobu (Le Marie al sepolcro), 1613.

Markovo evanđelje izvješćuje o odanim Galilejkama koje su ostale uz Isusa i kad je bio raspet i pokopan, a onda na grobu doživljavaju iznenađenje i primaju poslanje.

Vjerne Galilejke idu do Učitelja – iste one koje su promatrale mučeništvo na Golgoti (Mk 15,40). Pobijedile su same sebe i svoju žestoku bol, odano, pune sućuti bile su i kod pokopa: vidjele su »kamo ga polažu« (Mk 15,47) – piše Evanđelje. A kad je subotnji mir prošao kreću Galilejke u novi dan. I opet su uložile svoj novac. Kupile su dragocjene pomasti. Idu pomazati tijelo dragog Pokojnika. One ga i na uskrsno jutro žele s ljubavlju poslužiti kao što su to već u Galileji sve tamo od početka činile (Mk 15,41). Žele do pokojnika, do mrtvoga, i s pravom se pitaju što će s veoma velikim kamenom (Mk 16,4). Vidjele su da ga je Josip Arimatejac »dokotrljao na grobna vrata« (Mk 15,46). Mi smo ljudi takvi: idemo za svojim ciljevima, mislimo svoje misli. A Bog sprema iznenađenje nad iznenađenjima.

Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – precizno nabraja Markovo evanđelje (Mk 16,1). Iz iskustva znamo da je ženska duša kadra hitrije prihvatiti novu realnost, okreće se svagdanjim dužnostima. Učitelj je ubijen, mrtav je – prihvaćaju one kobnu stvarnost pa okretnom pameću i spretnim rukama kreću izvršiti propis i običaj. Kane učiniti ono što se uvijek tako radilo, ono što oduvijek vrijedi. Pokojniku treba iskazati počast. Idu na njegov grob kao što to i mi danas dragim pokojnima činimo.

Rano jutro već je u dubinama Starog zavjeta vrijeme susreta s Bogom, vrijeme Objave. I uskrsnim ženama sunčev izlazak donijet će susret s nebom. Ulaze u grob, a izlaze u život. Zalaze u grobnu tamu, a gledaju svijetlu bijelu haljinu. Traže izmučeno, izmasakrirano, mrtvo mučenikovo tijelo bez duše, a pred njima mladić pun jedrine i života – Božji glasnik s Božjom porukom (Mk 16,5). Računaju na smrt i žele dovršiti svoju vjernu službu kako bi se u miru s uspomenama povukle, a susrest će život koji buja i traži njihovo zalaganje. U tajnovitu mladiću, zaogrnutom u bijelu haljinu, susreću Očevu slavu koja je uskrisila Isusa od mrtvih i primaju poslanje.

Zna Božji glasnik njihov strah i zato veli: »Ne plašite se!« (Mk 16,6). Poznaje on njihovu potragu: žele naći Raspetoga koji je dopustio da ga mi ljudi odložimo. »Eno mjesta kamo ga položiše.« – pokazuje on. Još tamo u počecima Markova evanđelja farizeji i herodovci odvijećali su i donijeli odluku da ga pogube (Mk 3,6; usp. 11,18), i potom su izvršili svoj naum. Što će nama Sin Božji!? – šuruju zacijelo s ključnim pitanjem koje opet i opet gori paklenim plamom u povijesti svijeta. Maknuli su ga da mogu u miru nastaviti po svome, po svojim predajama, zanemarujući Božji zakon (Mk 7,8). Koliko puta smo se mi ljudi dali na besmislen, ali zlokoban pothvat da uklonimo i smaknemo Boga živoga i da ga zamijenimo svojim – robovlasničkim – idolima. Rezultate poznamo dobro. Na vlastitoj smo ih koži iskusili.

Dobre Galilejke na grobu Isusovu doživjet će pravo obraćenje. Od međusobna razgovora i pitanja o tome tko će im otkotrljati kamen (Mk 16,3) dolaze do slušanja Božje poruke, radosne vijesti: »Uskrsnu! (r. 6) Vidjet ćete ga (r. 7)!«. Postaju slušateljice Božje riječi. Od potrage za Pokojnim dolaze do proglasa o Uskrslome. »Ide pred vama u Galileju!« radosna je vijest koju su poslane prenijeti učenicima i njihovu novom voditelju (Mk 16,6). Od pomazanja mrtvog tijela okreću se poruci živim ljudima.

Isusov Uskrs znači život Crkve. Petar i drugi Isusovi učenici trebaju krenuti na veliko hodočašće koje traje sve do danas. I danas Sveti Otac, nasljednik Petrov vodi vjerne ususret Pobjedniku Isusu. Vidjet ćemo ga – u slavi Oca i anđela Božjih kako je sam rekao. Uskrsli Isus ide pred nama. Isus koji više ne umire potvrđuje našu iskonsku čežnju za vječnim životom (Rim 6,9).

Uskrs nije stanka i spokoj. Ne nalaze Galilejke onoga koga su tražile. Neće ga odmah vidjeti. Određena je to frustriranost koja traži akciju!  »Nazarećanina tražite?« – točno pogađa anđeo. Pa gdje je Nazaret? U Galileji! Ondje, odakle ste i vi rodom. U vašem kraju i zavičaju. Grob Isusov mjesto je obraćenja i danas. Treba se vratiti prvoj ljubavi i odanom služenju. Ne na vrhuncu slave i moći, ne u izvanrednim, upitnim polureligijskim iskustvima, nego tamo – u Galileji gdje ste odanom dušom slijedile Isusa i posluživale ga, ondje ćete ga vidjeti – poruka je iz Kristova groba(Mk 16,7). U vašim kućama, u vašim obiteljima, na svojem poslu, u svojim naporima i krizama – ondje tražite! Uskrs je poslanje svima nama da krenemo. Pođimo u svoju Galileju, ondje ćemo – tako nebo obećava – vidjeti Isusa.

Dobro sveti teolog Pavao objašnjava: Suukopani smo Kristom (Rim 6,3), kao što su ove tri uskrsne žene ušle u Isusov grob. Ali odande su poslane. Stari je čovjek umro (Rim 6,6). Živimo novim – darovanim – životom. Više nemamo pravo griješiti, nego živjeti Bogu. Naša djela trebaju biti Kristova djela. Naše riječi trebaju biti Kristove riječi, njegov pogled – naš pogled, naše srce po njegovu Srcu.

Zanimljivo, zadaća evanđeoskih žena bitno je intelektualna! Petar i drugi učenici čuli su da im je Isus na putu do Maslinske gore rekao: »Kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju« (Mk 14,28). Sada ih žene moraju podsjetiti na to. »Ide pred vama u Galileju… kako vam reče« – poruka je koju su poslane prenijeti (Mk 16,7). To je i naš put danas. Crkva budi svoje pamćenje i sjeća se što nam je Isus rekao kako bismo po njegovim riječima imali život – život koji traje.

15.03.12. - ur. 31.3.13.
2. izd. 26. 9. 2020.
CROSBI

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Dvanaestorica poslanih (Lk 9,1-6)

srijeda 25. tjedna

Pravo tumačenje Svetoga pisma vraća nam u ruke i pred oči Riječ Božju, dajući nam da je dublje i plodnije proniknemo. Pogledajmo kako u svega šest dobro poznatih redaka odlomak Lk 9,1-6 usred Lukina evanđelja definira bit i identitet Kristovih apostola. Poslanje apostola dolazi od Isusa i sav oslonac ima u njemu. Četiri glagola u prva tri opisna retka pokazuju da je inicijativa Gospodinova (“pozvati”, “dati” Lk 9,1; “poslati” 9,2; “reći” 9,3). On je na djelu, poduzima i čini. Njegova pouka u drugom dijelu, sročena kao upravni govor (Lk 9,3b-5), osnovica je za veliku slobodu apostola i slijedi uzor prve četvorice koji su “ostavili sve i pošli za” Učiteljem (Lk 5,11). Isusove riječi ističu da je zadatak koji im povjerava “put” – hod (grč. ἡ ὁδός Lk 9,3). Izvještaj na kraju potvrđuje da apostoli poslušno izvršavaju nalog (Lk 9,6).

1. dio: Kristova zajednica i duhovna vlast

Prvi je korak okupljanje u zajednicu koju Krist uspostavlja. On ih “saziva” (grč. συγκαλέω Lk 9,1). Kršćanski apostol u zajedništvu je s ostalima, nije jedini, ne boluje od umišljena mesijanizma ni ohole samouvjerenosti kojom bi se sam na sebe pozivao i oslanjao. Ovdje su na okupu Dvanaestorica (grč. οἱ δώδεκα  “dvanaest” s članom) koje je Isus nakon produžene cjelonoćne molitve bio izabrao između svojih učenika i sam ih označio kao poslanike – “apostole” (Lk 6,13). U Lukinu se evanđelju “Dvanaestorica” navode točno biblijskih sedam puta (Lk 6,13; 8,1; 9,6.12; 18,31; 22,3.47) što ističe ne samo njihovu važnost, nego ujedno potvrđuje cjelovitost i unutarnje jedinstvo spisa. S Isusom su Dvanestorica kad on sâm ide od jednoga do drugoga mjesta (Lk 8,1), a sada će oni preuzeti taj pothvat (9,1).

Ključan drugi korak u poslanju sastoji se u tome da Gospodin daje apostolima onu “silu i vlast” (Lk 9,1) kojom je sam pred svima otpočetka zapovijedao nečistim dusima tako da su mu se pokoravali (“vlast i sila” Lk 4,36). Bitna je to pozadina koja zadaću apostola diže na duhovnu razinu u najužem smislu. Od Krista primaju slobodu od “svih demona” (Lk 9,1), mogu vladati nad njima, ali to ipak nije u prvom planu jer se ne spominje ni u usmenim uputama koje im Isus daje (9,3-5), niti u konačnom izvještaju o njihovu djelovanju (9,6). U istu moć i ovlast pripada i liječenje, koje će evanđeoski opis istaknuti u primanju poslanja (Lk 9,2) i u njegovu izvršenju (9,6).

Moderno poslanje: priopćivanje

Idući, treći postupak Kristov izriče bit: Isus “šalje” Dvanaestoricu (grč. ἀποστέλλω Lk 9,2). Glagol “poslati” u evanđeoskom je jeziku osnovica imena apostol – poslanik, onaj koji je poslan. Zadatak koji preuzimlju ponajprije je razglašivanje, propovijedanje (κερύσσω Lk 9,2) koje u Lukinu evanđelju započinje već Ivan Krstitelj s obraćeničkim krštenjem (κερύσσω Lk 3,3), a poslije ga susrećemo i kod onoga Gerazenca, koji je oslobođen od čitave legije zloduha, pa po svemu gradu pronosi glas o tome što mu je Isus učinio (κερύσσω Lk 8,39).

Polazište propovijedanja nalazi se u starozavjetnomu Izaijinu proroštvu: treba proglasiti oslobođenje (Iz 61,1; Lk 4,18) i godinu milosti (Iz 61,2; Lk 4,19), a središte mu je sam Isus koji primjenjuje na sebe mesijanske riječi o Očevu pomazanju Duhom i posvećuje se propovijedanju po sinagogama (Lk 4,44), idući pritom od mjesta do mjesta (8,1). Sada tu misiju daje apostolima (“posla ih propovijedati” Lk 9,2). Sadržaj apostolskoga propovijedanja jest Božje kraljevstvo koje pripada siromasima (Lk 6,20), a koje je sam Isus prema vlastitu svjedočanstvu poslan naviještati (4,43), što i čini (8,1).

Uz naviještanje apostoli, kao svojevrsno dokazivanje iznesenoga ili potvrđivanje primjerom, u zadatak dobivaju ono liječenje za koje su unaprijed posebno ovlašteni. “Sila Gospodnja” (Lk 5,17) koja u Isusu djeluje i “sve liječi” (6,19), što posebice može posvjedočiti žena koja je nakon dvanaest godina bolesničkih muka “odmah ozdravila” (8,47), sada je dodijeljena apostolima (Lk 9,2).

2. dio: Kristove zapovijedi

Usmene upute (Lk 9,3b-5) otvaraju se zahtjevom za sveopćim ostavljanjem: “Ništa ne uzimajte” (9,3) koji pokazuje da Isusu sredstva nisu u središtu i da se na njih apostoli ne mogu osloniti. Oni kao osobe  – svojim vlastitim “ja” – obdareni Kristovom silom i vlašću, glavni su pronositelji Božjega kraljevstva. U suvremeno doba kada je neku poruku lako prenijeti u tili čas doslovce po cijelom svijetu, jasno nam je da za radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu tehnika priopćivanja nije presudna.

Uvodni zahtjev Isus će protumačiti peterostrukim “ne!” (grč. μή). Ako Markovo evanđelje dopušta “štap” (Mk 6,8) kakav je imao i Mojsije osloboditelj i njegov pomoćnik, brat mu Aron, kao znak i sredstvo da razdvoji more (Izl 14,16), ovdje Isus i to zabranjuje. Niti na svoje zalihe, ni na svoju hranu, niti na novac ni na vlastiti izbor više odijela ne mogu se poslanici osloniti. Sav oslonac im je u Kristu. Nalik su praocu Jakovu koji je u svom zavjetu od Boga, kao dokaz, bio tražio i odijelo i hranu i sigurnost na putu (Post 28,20). Svoju egzistenciju povjerava Bogu, da to onda doista bude “njegov Bog” (Post 28,21).

Ostanite!

Isus zatim propisuje strpljivu postojanost (Lk 9,4) prema kojoj će apostoli biti zadovoljni s prvim domom koji ih primi. Neće sami sebe nametati i razmetljivo iskorištavati gostoljubivost ostalih domaćina. U istom će Evanđelju Gospodin dodatno pripomenuti: “Ne prelazite iz kuće u kuću” (Lk 10,7). Nalažući im da “ostanu” Isus ističe prebivanje i boravak koji će svoju punu teološku vrijednost dobiti u Ivanovu evanđelju gdje se taj pojam biblijskih 14 puta pojavljuje u Gospodinovu govoru na Posljednjoj večeri (grč. μένω Lk 9,4; 14x u Iv 14 i 15).

Zacijelo se u Isusovu nalogu u Lukinu evanđelju krije odabiranje onoga jednoga, istoga prostora koji će u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama (grč. ἐπὶ τὸ αυτό  “na istome mjestu” Dj 2,44; 1 Kor 11,20) postati mjesto vjerničkoga zajedništva i lomljenja kruha – Euharistije: “Kod kuće su lomili kruh” (Dj 2,46) .

Sloboda od uspjeha

U završnu propisu Gospodin preuzima i primjenjuje dubinsku slobodu od prisilnoga uspjeha i predobivanja, primamljivanja i osvajanja, kakvu davno već prorok Ezekiel dobiva. Njegovo je navijestiti: “Ovako govori Gospodin!” (Ez 2,4), a na slušateljima ostaje hoće li oni ili neće poslušati (2,5.7; 3,11). Dovoljno je samo da znaju kako je prorok među njih došao i progovorio im u Božje ime. Ni apostoli nisu osuđeni pod svaku cijenu postići prihvaćanje i biti bezuvjetno produktivni. Ali i onima, koji ih odbijaju, apostoli su već u ovom poslanju svjedoci – što im je konačna i vrhunska zadaća (“Bit ćete mi svjedoci!” Dj 1,8). Ostavljaju im “svjedočanstvo” (grč. μαρτύριον Lk 9,5), makar i onim prahom koji im se na obući prikupio i koji će sada stresti sa svojih nogu.

3. dio: Apostoli na djelu

Zaključak evanđeoskoga odlomka, koji nakon upravnoga govora opet u jednom retku donosi opis (Lk 9,6), potvrda je da apostoli poslušno izvršavaju Kristov nalog, o čemu će po povratku s misije i izvijestiti (9,10). Početci su to one evangelizacije koja čini da, evo, i u trećem tisućljeću po cijelom svijetu ima ljudi-kršćana koji srcem i dušom prihvaćaju kraljevstvo Božje i na njemu zdušno grade svoj život.

Opis ističe najprije da apostoli “izlaze” napuštajući zaštićeni krug uza svojega Učitelja, i pohađaju, zacijelo iz zemljopisnih razloga, okolna “sela” (Lk 9,6). Ne odlaze u drugi grad pa tako zasada otpada i naputak koji u strogom smislu govori o napuštanju “grada” u kome ih neće primiti (Lk 9,5).

Evanđelje

Ovaj zaključni opis apostolsko prenošenje poruke više ne ocrtava općenito kao “propovijedanje”, nego se pojavljuje posebnost Lukina evanđelja, glagol izveden od grčke imenice “evanđelje”, koji znači “donijeti radosnu vijesti”, “javiti blagovijest” (grč. εὐαγγελίζομαι). Vjerojatno bi ga vrijedilo u suvremenom govoru prevesti kao “evangelizirati”. Luka ga deset puta koristi dok se u ostalim evanđeljima pojavljuje jedino kod Mateja jedanput i to u Izaijinu citatu (“siromasima se navješćuje evanđelje” Mt 11,5; Iz 61,1).

Apostoli u ovom opisu (Lk 9,6) nastavljaju niz koji su započeli Božji glasnici: Gabriel je bio poslan donijeti radosnu vijest Zahariji (Lk 1,19), a jedan je anđeo pastirima javio blagovijest (Lk 2,10). Ivan Krstitelj zatim također navješćuje evanđelje (Lk 3,18). U središtu dakako stoji Isus kao subjekt. Najprije je istaknuo kako mora drugim gradovima donijeti evanđelje o kraljevstvu Božjem (Lk 4,43), a to onda i čini idući redom od grada do grada i od sela do sela (8,1), da bi napokon u Jeruzalemu, u Hramu navješćivao evanđelje (20,1).

Apostoli su prema tome pridruženi tom evangelizacijskom pothvatu i preuzimlju ga, vraćajući se pritom na isti onaj starozavjetni izvor u mesijanskom proroštvu kod Izaije. Božji Pomazanik poslan je donijeti evanđelje siromasima (Iz 61,1) – sam Isus proglašava (Lk 4,18), a da se to ostvaruje potvrdit će pozitivan odgovor na Krstiteljevo pitanje (“siromasima se naviješta evanđelje” Lk 7,22). Kao i kod općenitoga propovijedanja kraljevstvo Božje sadržaj je blagovijesti koja se naviješta (Lk 16,16).

Terapija

Izvještaj o aktivnosti apostola, i kad je riječ o njihovoj brizi za bolesne, neće ponoviti opis iz Isusova usmena naloga, koji govori o poslu liječnika u užem smislu (grč. ἰάομαι Lk 9,2). Na način inkluzijie vraća se onaj prvi opis sile za ozdravljanje od raznih bolesti (θεραπεύω 9,1.6), koju im je Gospodin dodijelio, pa sad mogu iskazivati skrb i podvoriti. Mogu pružiti odgovarajuću terapiju.

vidi: Molitva s Dvanaestoricom (Lk 9,1-6)

CROSBI

26. 9. 2020.

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost Nastava

Srce kršćanstva (Iv 19,31-37)

Na svetkovinu Srca Isusova

Usred Zagreba, glavnoga grada, nalazi se draga bazilika, svenarodno svetište Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, koja je u opsežnoj, dugotrajnoj obnovi nakon potresa 2020. i živo nam doziva u pamet onu drevnu misao, usmjerenu ponajprije na nas žive ljude, ljubavlju Kristovom otkupljene, i na naše duhovno stanje: Ecclesia semper reformanda – Crkvu valja stalno obnavljati. Iz Bazilike odjekuje velikim slovima ispisani Gospodinov zov: “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni!”

Dok nam Evanđelje pred oči stavlja ranu na Kristovu boku, koju Hrvatska tako dugo i tako dobro poznaje, zaustavljamo se u najpotresnijemu i najsvetijemu času cijele ljudske povijesti. Vrijeme neka stane! Evanđelje je to u kojemu je Isus, Božji Sin već mrtav. Od tjeskobnih duševnih muka i krvava znoja prethodne večeri, zbog izdaje, ostavljenosti, muke koja dolazi, od razbojničkoga uhićenja, izopačena sudskoga procesa, bičeva i trnja, pljuvanja i udaraca do preteškoga križnog puta, krvoločna razapinjanja i bešćutna čavla, organizam Sina Čovječjega sve je izdržao, i onda je stao. Koplje će utvrditi smrt, mučno se zarinuvši u mrtvo tijelo (Iv 19,34).

Krv i voda slikovito pokazuju kako je Gospodin predao svoj duh. Sve je dao. Mesija u punoj ljudskoj snazi, u polovici dana svojih mora otići (usp. Iz 38,10) i ostaviti blažen projekt Kraljevstva: sve poučavanje, liječenje, utaživanje gladi, oslobađanje od zloduha, opraštanje grijeha, uskrisivanje mrtvih… – život! Križ je toliko je strahovit i nelogičan da već starozavjetni grčki prevoditelj mijenja tekst jer teško može pojmiti Božju riječ kod proroka Zaharije: “Gledat će mene – mene su proboli” (Zah 12,10). Samo vjerne mistične duše koje se klanjaju Ocu u Duhu i Istini, klanjatelji kakve Otac traži (Iv 4,23) tijekom dva kršćanska tisućljeća gledajući Srce probodeno shvatit će, sve do danas, o čemu se radi.

Svjestan je to, dubok, motrilački pogled koji je u Bibliji prvi put opisan kad Abraham treba na Božji poziv pogledati u zvjezdano nebo (hebr. hibbit Post 15,5). Zatim, kad su Izraelci spasonosno pogledali na uzdignutu mjedenu zmiju (Br 21,9), pa kod Jone, koji je bio u utrobi ribe, ali je svejedno “oči upirao” prema Hramu Gospodnjem (Jon 2,5), ili pak kad poznati psalam zove: “U njega gledajte i razveselite se” (Ps 34,6). Na takvo motrenje Ivanovo evanđelje poziva.

Koji su likovi u tom, na prvi pogled pustom, mračnom prizoru, prisutni? Tu su Judejci (Ἰουδαῖοι Iv 19,31), pripadnici Božjega naroda Izraela, koji su Isusu odredili i priredili smrt. U isti čas živo oni čuvaju zapovijed o suboti i sveti blagdan Pashe koji određuje njihovu narodnu bit, podsjeća na otkupljenje iz Kuće ropstva kad ih je Bog jakom rukom izveo u slobodu. Dan je Priprave (Iv 19,31), važno im je. Kako mi ljudi možemo biti slijepi i kako možemo izokrenuti stvari, ne prepoznati i ne priznati Spasitelja puna ljubavi!? Želimo ga maknuti, izbaciti. Nastavljaju, evo što se već uglas izvikivali pred Pilatom kad im je optužena Isusa, nakon bičevanja, uvjeren da ga treba pustiti, predstavio kao kralja. Ista je riječ u židovskoj molbi koju mu sada upućuju: ukloni! (αἴρω 19,15.31). Ondje, u divljem poviku stoji isti taj glagol koji sada prvi put ponovno pojavljuje u nakani da tijelo pokojnikovo maknu.

Tko je tu? Tu su sukažnjenici, razapeti slijeva i zdesna. Tu su vojnici koji na inicijativu Judejaca po Pilatovoj odredbi prilaze jednome, pa drugome. Žestokim udarcem slomit će im kosti na nogama, osuđenik se odmah guši i umire. Jezivo!

Tu je očevidac koji uživo, izbliza, vlastitim očima promatra. Zato može biti svjedok, zato je njegovo svjedočenje istinito jer je sam iskusio. Svjestan je da iznosi istinu (Iv 19,35). I to će njegovo znanje sve do u treće tisućljeće nositi Crkvu, povezivati je izravno s Isusom na križu koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan.

Zato nam je osobito zanimljivo primijetiti da smo u ovom kratkom odlomku iz Evanđelja prisutni i mi. Svjedok se izravno obraća svojim slušateljima, nama koji čitamo (“vi”). Otkriva nam svrhu svojega svjedočanstva: da i mi vjerujemo (Iv 19,35). Cilj radi kojega je cijelo Evanđelje zapisano jest naša vjera. Svjedok pod križem želi da i mi poput onih prvih koji su izbliza pratili Učitelja, imamo zdrav temelj za vjerovanje. Pruža nam ga. Nastavlja tako tradiciju svega Pisma koje je s istom svrhom sastavljeno i tijekom stoljeća čuvano. Sam prepoznaje kako se na novozavjetnu Božjemu Jaganjcu ispunja pashalni propis iz 12. poglavlja Knjige Izlaska: “Ne smijete na žrtvi kost slomiti!” (Izl 12,46).

Niko Bilić