Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Savez srca

(Jr 31,31–34)

Poznato je da srce u Sv. pismu označava čovjekovu nutrinu, središte osobnosti. Srce je sjedište misli i odluka. Opreka je izvanjskosti, površnosti, općenitom javnom mnijenju, pukim dojmovina. Snaga Crkve, snaga Kristova vjernika jest u tome da je kadar razlikovati bitno od nebitnoga. Ne zaustavlja se na vanjštini i slici iz medija, nego znade zaroniti u srž stvari.

Poznati odlomak iz Knjige proroka Jeremije koji govori o „Novom savezu” (Jr 31,31) jedna je od najvažnijih veza Starog zavjeta s Novim. Novi je savez savez srca jer će Bog svoj zakon upisati u ljudsko srce. Riječi koje Isus izgovara kod Posljednje večere primjena su onoga što Jeremija zapisa: „novi savez”. Kad Isus govori o svojoj krvi, ostvaruje proroštvo nekoliko stotina godina prije izrečeno. Nakana Božja ostvaruje se.

Riječi u Jeremijinu proroštvu jesu Božje riječi u užem smislu. Lako se raspoznaju jer ćemo četiri puta u tekstu naći formulu Gospodnje riječi: „riječ je Jahvina” – za svaki biblijski redak po jedanput (31–34). To je iskaznica, kôd za prepoznavanje. Bog progovara u prvom licu, objavljuje svoje nakane, iznosi što mu je na srcu.

Bog govori o živoj zajednici koja je označena kao „dom” (r. 31.33), kuća, zajedništvo onih koje štiti isti krov i zajednički zidovi. To su oni koji ulaze i izlaze na ista vrata. U toj zajednici najbliži su rođaci, djeca istih roditelja. Govori se o „braći”: „Brat brata više neće poučavati” (r.34). Kao poznavatelji biblijskog govora slobodno možemo dodati i sestre. Govori se i o prijateljima, „drugovima”, bližnjima (r. 34). To su ljudi, i muški ženski, i mladi i stari, koji se druže. Zajednica obuhvaća i jasne razlike. U njoj su i „mali i veliki“ (r.34). Širokogrudna je Božja nakana: Poznavat će ga svi – sve tamo od najmanjeg pa do najvećega.

U tekstu se zajednica također zove „narod” (hebr. ‘am r. 33). Ovaj biblijski pojam ističe međusobne rodoslovne i rodbinske veze ljudi, za razliku od drugog pojma koji u središte stavlja političku i javnu, pravnu zajednicu (hebr. goj). Ovdje narod označava rođake, rodbinu u širem smislu, obitelj koja ima zajedničku krv i povijest.

Istaknut je prvi i osnovni učinak novog saveza, saveza srca. Članovi saveza postaju sunarodnjaci s Bogom, Božja rodbina. Bog cijelu zajednicu usvaja i priznaje se njezinom: „Bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” (r. 33) Što Sin Božji ostvaruje, uzimljući ljudsku narav na sebe, davno je najavljeno.

Savez srca zasniva se na aktivnosti koju Bog na sebe preuzima. Svoju pouku i životne upute stavit će u njih. On će pisati izravno u srce (r.33). Srce postaje Božja bilježnica. Na ovom se primjeru dobro vidi kako biblijska riječ Zakon – Tora zapravo znači „pouka”. To su „upute” korisne za život koje treba upamtiti i primijeniti.

Drugi važan plod saveza srca jest odsutnost oholog dociranja. Neće oni jedan drugoga više poučavati. Savez srca znači intimno poznavanje Boga, poznanstvo s njime. Ne moramo jedni drugima nametati svoje slike o Bogu. Spoznavanje jest jedan od poznatijih biblijskih izraza možda baš zato što oznavača i intimnu ljubav, potpunu tjelesnu blizinu, spolno sjedinjenje. O takvom međusobnom predanju čovjeka i Boga ovdje je riječ. U međusobnoj povezanosti Boga i zajednice prepoznaje se rječnik bračne pripadnosti, ljubavi muža i žene.

Kad Jeremija uz srce govori i o duši (r. 33), onda to nipošto ne znači opreku tijelu. Riječ je o unutarnjem životu. Hebrejska riječ označava blizinu, bliskost, a slična je latinskom izrazu „intimus” koja je ušla i u suvremene jezike. Označava ono najnutarnjije.

Savez srca stvara razliku nasuprot prošloj generaciji. Upisivanje u srce bitno se razlikuje od riječi Božjih koje su bile popraćene grmljavinom i vatrom i za koje je Mojsije morao biti posrednik. Sada će Bog pisati izravno u srce. Savez srca potreban je jer je zajednica raskinula onaj prijašnji savez. Zato novi savez počiva na Božjem oproštenju.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Ana, majka velikoga proroka

1 Sam 1,1-2,11

Ono što znamo o životu Samuelove majke Ane sažeto je u jedno biblijsko poglavlje i jedan hvalospjev. Upoznajemo je kao pripadnicu drevne obitelji sa zabilježenim precima. Ta je obitelj pobožna: svake godine hodočaste u svetište i ondje prinose žrtvu. Važni događaji Anina života vezani su upravo uz to svetište u Šilu u kojemu će njezin sin Samuel odrasti. Često je i suvremeno duhovno zvanje vezano upravo uz neku crkvu, konkretnu zgradu u kojoj se obavlja služba Božja.

Biblijski opis obuhvaća osnovne crte Anine sudbine: njezinu životnu bol i njezinu najveću radost. Ana nema djece i zbog toga trpi. Moli od Boga dijete i polaže zavjet: Ako bude uslišana, posvetit će svoga sina od malena službi Božjoj. Svu radost daje joj pogled na sina koji je plod Božjeg dara i njezinih molitava i ona izvršava svoj zavjet. U času kada predaje sina u hram izriče hvalospjev koji će postati osnovica za Gospin Veliča u Novom zavjetu. “Kliče srce moje u Gospodinu” (2,1) pjeva Ana. To su glavne crte koje Sveto pismo donosi.

Sveto pismo otvoreno opisuje kako Ana doživljava višestruko poniženje. Ponajprije živi s mužem koji, premda je iskreno voli, ima i drugu ženu. Zatim, ne samo da u sebi trpi što je nerotkinja nego je ta druga žena koja ima veći broj djece, namjerno ponižava što nije majkom postala. Osim toga i od svećenika će doživjeti poniženje na javnom mjestu kad je pred svetištem odbojno proglašava pijanom.

Od muža Ana prima znatnu količinu ljubavi i razumijevanja. Na primjer, onog dana kad su bili na hodočašću i kad su slavili uz žrtvenu gozbu muž Elkana uočava njezine suze i njezin prisilni post. Zamjećuje njezino duševno stanje. Zacijelo je odudarala od svečano i veselog raspoloženja s kojim se na obiteljski blagdan obilnije jelo. Muž također, premda naizgled slijep za suparništvo među ženama i za zanovijetanje kojemu je Ana izložena, pogađa i poznaje ne samo vanjske znake nego i unutarnji izvor boli: Ana je nerotkinja; u Izraelu to je svojevrsna sramota i znak odbačenosti od Boga. Svoju ženu, međutim, ne osuđuje i ne predbacuje joj. Poput Josipa u Novom zavjetu ne želi je izvrgnuti sramoti,nego darivanjem vlastite osobe želi nadomjestiti, ublažiti neispunjenu čežnju (v. 1 Sam 1,8).

Još jednom će Elkana pokazati brižljivu pažnju kad Ana s tromjesečnim novorođenčetom odbija poći na hodočašće. Njegov je stav puno odobrenje i potvrda njezine nakane. Izravno prihvaća i potvrđuje njezin naum da ne odlazi na put dok se ne dovrši razdoblje dojenja. Mužu je stalo da Bog ispuni njezinu želju.

Kako Ana postupa u životnim nevoljama? Ponajprije ne guši i ne skriva težinu koju u duši nosi. Dublji razlog zašto joj je srce rastuženo (r.8) svakako je njezina čežnja za djetetom, ali Sv. pismo ne prešućuje ni neposredan povod žalosti: Ana plače i ne jede kad je Penina, druga žena, iz godine u godinu ponizuje i vrijeđa kod svečanog obiteljskog stola. Ana ne guši i ne skriva osjećaje. To će još više doći do izražaja u Aninoj hodočasničkoj molitvi pred oltarom. Sveto pismo otvoreno spominje “ojađenu dušu” i “gorak plač” (r.10) koji prate Aninu dugu molitvu. Sama Ana pred svećenikom izravno imenuje svoju “pretešku tugu i žalost” (r.16).

Zadivljuje iduća Anina reakcija. Na dobrohotno i susretljivo pitanje muža koji je očito voli i želi razriješiti muku, Ana se uopće ne upušta u razgovor. Kao da ne polaže odviše važnosti u raščišćavanje i jasno imenovanje međuljudskih napetosti koje nastaju zbog ponašanja vrijedna optužbe i osude. Ana ne koristi priliku da se požali i objasni kako stvari stoje, ne oslanja se Ana na ljudsku raspravu, analizu i tumačenje premda bi sigurno donijele ploda. Ne, ona po svršetku neuspjele gozbe ustaje i povlači se na molitvu. Ana izlazi iz sobe u kojoj su bili i stupa pred Gospodina (r.9). Kao da je znala da bi ih silno raspredanje moglo ostaviti zatvorene u sobi ovaj put sačinjenoj od zamršenih osjećaja i teških okolnosti.

Je li Anin postupak pobožan bijeg od problema i prezir svijeta? Nipošto. Istina, njezina tužna i duga molitva, pri kojoj su se samo kretnje usana vidjele, čak je i svećenika navela da pomisli na pijano buncanje. Ali Ana uočljivo čini pozitivan iskorak, donosi konstruktivan prijedlog. Ne zatvara se u tuzi i bolesnom samosažaljenju. U njezinu srcu slutimo već novu vedrinu, a u rješenju koje predlaže, u zavjetu, prepoznajemo plod njezine molitve.

Produženo i intenzivno iskustvo molitve, premda Ana pritom ne doživljava nikakva viđenja i ne čuje nijednu Božju riječ afirmacije i utjehe, u Anin život donosi bitnu promjenu koja se i na licu vidi: “Lice joj nije više bilo tužno kao prije (r.18).” Ana odlazi sa svećenikovim blagoslovom. Njezin metabolizam se oporavio, njezino tijelo opet prihvaća hranu. Vraća se kući i u ljubavi sa svojim mužem začinje dijete.

Još jedna promjena jest važna. Ana se oslobađa od prevelike blizine i vezanosti. Žena Penina, koja je u njoj budila veliku bol, uopće se više ne pojavljuje u njezinu životu, Ana se više ne vrijeđa. To svojevrsno odvajanje dosiže prvi vrhunac kad Ana, hotimice, ne bez muževa znanja i odobrenja, izostaje s godišnjeg obiteljskog hodočašća u Šilo. Elkana sa svim svojim domom odlazi, a Ana ostaje.

U onom pak času kada bude, u skladu sa zavjetom, odnijela dječaka u svetište da ga prikaže i daruje Gospodinu, u biblijskom opisu nalazimo nju samu na hodočašću (r. 11).

Ovo emocionalno i socijalno osamostaljenje i odvajanje od prevelike vezanosti na sredinu u kojoj živi bit će dragocjen temelj za odvajanje majke od voljenog djeteta u vrlo ranoj dobi. Dječak je bio još vrlo mlad (r. 24), kaže Pismo, a mi možemo nagađati koliko je dijete bilo staro kad je preraslo dob prehrane majčinim mlijekom. Ono što je Abraham na svoj način bio spreman učiniti, Ana izvršava: Željkovanog i iščekivanog, izmoljenog sina predaje Gospodinu.

Njezino biološko majčinstvo postaje tako konkretnim duhovnim roditeljstvom. Njezin sin Samuel stat će na početak slavnog niza Božjih proroka i pomazat će kralja Davida po kojem će se ocrtavati obećano mesijansko kraljevstvo.

S pravom Ani sveti tekst dopušta da triput bude urešena pridržanim naslovom službenice Gospodnje poput Blažene Djevice Marije u Novom zavjetu. Istina, u Bibliji to posebno ime nalazimo u upravnom govoru, u molitivi koju Ana upućuje Bogu i samu sebe tako naziva. Ali svejedno Ana time biva pridružna časnim odabranicima Božjim koji bijahu njegovi miljenici i posrednici u važnim stvarima sve od Abrahama i Mojsija.

vidi: Plodonosan zavjet majke Ane

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Mojsije, prorok

Mojsije – uzor budućega proroka
(Pnz 18,15–18)

Study for the figure of Moses. Artist: Jacob de Wit, Amsterdam 1730–37. Metmuseum.org

Naslov נביא za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: “Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Gospodin” (Pnz 18,15).Već u prethodnom tekstu 18,9–14 prepoznatljiv je “Ti” kojemu je upućena riječ. Isto vrijedi i za tematski obilježen odlomak v15–22 u kojem se 6x opetuje naziv נביא (15.18.20[2x].22[2x]) dok se inače u Pnz nalazi još samo 4x (13,2.4.6; 34,10).

Osoba koja govori jest Mojsije. A kome se obraća? “Ti” jest duž Pnz oznaka za cijelu izraelsku zajednicu (usp. 1,1) kojoj Mojsije govori. On dakle sama sebe označava prorokom. Štoviše sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka. To može začuditi i djelovati oholo i uznosito.

Prvo opravdanje za takav postupak možemo naći u tome što je Pnz sročen na osobit način. Na temelju uvoda i zaključka 1,1–32,45 vidi se da je zapisan kao jedan jedini velik oproštajni govor ili oporuka Mojsijeva koju on izriče u točno određen datum (1,3). Pred smrt čovjek će iskreno iznijeti važne stvari, bez potrebe prikrivanja i preuveličavanja.

Drugo, važnije opravdanje nalazimo u tome da sam Bog tako određuje. Božje su riječi one koje Mojsije navodi govoreći o budućem proroku. U v15 i נביא i קום dio su Božjega govora navedena u v18. Pritom je također očito da kad Mojsije uspoređuje budućeg proroka sa samim sobom to čini na temelju Božje riječi. “Poput mene” kamoni (v15) odjek je Božjeg obećanja “poput tebe” kamoka (v18). Prve riječi Mojsijeve preslika su riječi Božjih:

Bog govori: Proroka ću im podići iz sredine njihove braće poput tebe
Mojsije preuzima: Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Jahve, Bog tvoj.

Ovaj kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja i zadaće u HB jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16).

Božji glas קול יהוה (Pnz 5,25; 18,16) i velika vatra האשׁ הגדלה (Pnz 5,25; 18,16) bijahu previše za slušatelje. Na taj doživljaj zajednice podsjeća Mojsije govoreći o proroku (18,16). U strahu da ne umru tražili su posrednika (5,27) koji će čuti sve što Bog govori i onda prenijeti da bi svi poslušali i izvršavali. Taj strah i molbu naroda Bog priznaje i potvrđuje pred Mojsijem: “dobro su rekli” (5,28; 18,17) Na Horebu se zbio događaj koji Mojsije spominje. Ujedno nam, navodeći Božje riječi upućene njemu, otkriva jedan dio više o njegovu razgovoru s Bogom: Bog obećaje proroka. To u Pnz 5 nije zapisano.

Precizna definicija nalazi se u tim istim Božjim riječima: “Dat ću riječi svoje u njegova usta i govorit će im sve što mu zapovijedim” (18,18). Proročko je poslanje u tome da njegova usta primaju i budu nositelj Božjih riječi. Njegova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.

Dodatna potvrda za Mojsija kao proroka dolazi naknadno (Pnz 34) i od glasa pripovijedačeva tj. iz opisnog dijela teksta i to posmrtno: “Ne usta više prorok u Izraelu poput Mojsija” (34,10). Usporedba pomoću hebr. prijedloga כ koju već poznajemo iz Mojsijeva (“poput mene”) i Božjega govora (“poput tebe”) ovdje stoji u “objektivnom” 3. licu: poput Mojsija. Izraz “licem u lice” svjedoči o velikoj bliskosti s Bogom (34,10), a 34,11 donosi ključnu riječ שׁלח koja je jamac pravoga zvanja: Gospodin ga je poslao.

Ipak su u Petoknjižju nigdje izravno ne pripisuje Mojsiju naslov proroka, nego on služi za usporedbu i uzor. S proročkom titulom pojavit će se u Knjizi 12 malih proroka. Po proroku Jahve je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, “vodi je na hodočašće” (עלה) i njezin je čuvar (שׁמר).

Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć teksta Pnz 18,15 da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.

studeni 2006., p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Škola odgovornosti

Prispodoba o rasipnom sinu – paradigma

(Lk 15,11–32)

a) Poznata Isusova prispodoba o rasipnom sinu govori nam puno o odgovornosti. Uočimo kako se u specifičnim odnosima unutar obitelji odvija rast u odgovornosti:

Ova prispodoba, u kojoj obično gledamo na problem grijeha i potrebu pokore, zapravo kao središnju temu ima radosno raspoloženje i slavlje. Četiri puta se ta tema s istom riječi ponavlja: To je nakana koju otac izriče: „Donesite tele ugojeno da se veselimo“ (ευφραινω Lk 15, 23). To je opis slavlja koje slijedi: „Počeli su se veseliti“ (ευφραινω v24). To je želja starijeg sina, da se proveseli s prijateljima (ευφραινω v29). To je, prema tumačenju očevu, dolična proslova jer je njegov brat živ i pronašao se (ευφραινω v32). Ipak, prispodoba iz Lukina evanđelja ne umanjuje promašaj i grijeh koji izgubljeni sin dvaput spominje (αμαρτια v19.21). Štoviše grijeh se ovdje dvaput izjednačuje sa smrću i propašću (v24.32).

b) Prisjetimo se poznatih pedagoških postupaka očevih ponajprije prema mlađem sinu.

Otac dopušta i prihvaća inicijativu sina, i to mlađega. Sluša njegovu želju ι ispunjava je. Podjela koju čini pravedna je: daje mu dio koji mu pripada.

Otac dopušta sinov odlazak, premda on nije to izrijekom tražio. Ne opire se da sin sve svoje pokupi i udalji se.

Vidi otac na daleko, nije skučena pogleda i kratkovidan. Kao što je sin u daleku (Lk 15,13) zemlju otišao, tako ga otac već izdaleka (15,20) vidi kad se vraća kući.

Otac ne koči osjećaje, smililo mu se u srcu (Lk 15,20) kao Isusu kad gleda mnoštvo naroda. Otac trči, ne sin, koji je možda i na kraju snaga, siromah, gladan, na dugu putovanju. Otac ga grli i ljubi. To je njegova komunikacija sa sinom. Bez riječi. Nema objašnjavanja, dokazivanja i razračunavanja. Riječi koje izriče upućene su slugama.

Prekida ga u njegovoj ispovijedi. Daje mu da s obućom stupi na posjed, kao gospodar, i tako je preduhitrio sinovu nakanu, koju nije ni dopustio izreći, da bude učinjen slugom.

Otac ne potvrđuje i ne ponavlja sinovu riječ: „grijeh“. Ali itekako ističe njezino značenje. I u kući pred nazočnima, i vani pred starijim bratom koji se vraća tumači da je riječ o smrti i izgubljenosti (Lk 15,24.32). Pritom izgubljenost nije neka relativna dezorijentiranost ili psihička zbunjenost. U svetom se tekstu nalazi riječ koja označava propast, ona ista koju izgubljeni sin upotrebljava kad kaže da umire od gladi (απολλυμι v17).

Otac kod sinova povratka u potpunosti preuzima inicijativu. Priređuje veselje ne samo za njega, nego za cijelu zajednicu.

Zaključimo: Sin je iz iskustva naučio da ne valja prvo trošiti, pa tek onda tražiti posao. Rastrošnost je vrlo opasna jer može nastati velika glad. Sin je iskusio je posljedice neodgovorne samostalnosti. Iskusio je oskudicu. On koji je tražio „Daj mi!“ (v12) osjetio je kako nije bilo „nikoga tko bi mu davao“ rogače u zadnjoj bijedi okrijepi (v17). Nema uvijek nekoga tko bi mu davao. Sve to vodi ga natrag u kuću očevu. Promišlja i shvaća da u kući očevoj sluge bolje žive, nego li on kao loš gospodar koji je sve potratio. Više mu se isplati biti sluga u kući nego li skupiti sve svoji i otići. Vrlo realan i odgovoran uvid!

c) Jednako nas zanima postupak očev prema starijem sinu.

Vrlo je važno ponajprije da kod podjele koju je mlađi sin inicirao, otac dodjeljuje imanje obojici. Čitamo: „I podijeli im imanje.“ (Lk 15,12) Nije samo mlađi brat dobio svoj dio.

Starijemu sinu također otac izlazi ususret. I ovaj put izlazi iz kuće kad ovaj bijesan nije htio ući. Prvi mu upućuje svoju riječ koja je prema opisu i poticaj i molba (v28).

Sluša i starijeg sina koji mu tek sada progovara o svojim željama i svom stavu. Sluša kako je sama sebe definirao kao slugu i izvršitelja zapovijedi. Želio se proveseliti s prijateljima. Je li ikada izrekao svoje očekivanje ili je u sebi kuhao svoj bijes i frustriranost koja je sada eksplodirala?

Otac sluša kako, eto, ni stariji sin nije primijetio da je otac obojici podijelio imanje. Ne prihvaća ga kao svoje, nije odgovoran. Očekivao je jare od oca, ne uzima od svoga. Optužuje brata da je očevo imanje rasuo, ne svoje, i to s bludnicama, o čemu u opisu ništa ne stoji. Ne prihvaća napokon ni brata, kad veli: „ovaj sin tvoj“ (v30).

Otac daje odgovor, ulazi u dijalog. Ovaj put to je odgovor s objašnjenjem, a ne samo zagrljaj i poljubac. Ponajprije, oslovljava sina izrazom od milja: „dijete“ (v31). Ista je to riječ koju Isus rabi govoreći učenicima u dirljivim časovima Posljednje večere (Iv 13,33).

U očevima riječima onaj dio odgovora koji se tiče starijeg sina dvostruk je (v31). Prvo, on je cijelo vrijeme s ocem. I on je gospodar, ne treba mu tek staviti obuću na noge, nije on sluga kako je sama sebe definirao. Drugo, sve očevo jest njegovo, ne samo onaj jedan dio koji mu je dodijeljen. Sve što je očevo pripada mu. Tu je stalno, među ukućanima, među kojima i najamnici obiluju (v17). Sa svime može odgovorno raspolagati.

Odgovor koji se tiče mlađeg sina donosi bitan ispravak. Nije on tek neki sin očev, nego je brat, „tvoj brat“ (v32). Sve moje tvoje je. Moj sin, tvoj je brat.

U razgovoru koji se zbio izvan kuće probijen je led, koji je možda dugo vremena vladao. Ne treba bijes (v28), nego veselje i radost (v32). Valjda je to dosta da i stariji brat poželi ući u kuću očevu.

U cijeloj zgodi i braća su, dakako, međusobno učitelji odgovornosti. Mlađi od starijeg može naučiti vjerno služenje, stariji od mlađega izricanje želja i nacrt vlastitog životnog puta.

doc. dr. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Povjereni darovi

(Mt 25,14–30)

Biblijska mjera „talent“ toliko je ušla u našu kulturu da već po sebi označava nadarenost i prave životne vrijednosti. Evanđeoska prispodoba pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kad nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (v19).

Da nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) , i da prema proračunima označava masu od 60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu onda 13 puta više.

Gospodar premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (v15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (v14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.

Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kad se gospodar vratio – prvi pristupa (v20). I prvi i drugi jasno daju do znanje da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove (v20,22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđem, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. „Evo ti tvoje“ (v25), veli on, dokazujući da nikad nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: „Daj mi moje!, Vrati!“. On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (v21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kad mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskom menadžmentu njemu pripada (v28). Sjetimo se riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više. Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećeg sluge već smo prozreli. Daje se voditi strahom kako sam priznaje (v25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrešan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (v24), a ne tek jedan talent koliko je na brigu dobio.

Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti njihovu dobrotu i vjernost, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koja se četiri puta spominje (v21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost. Vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Nastava

Učitelj i čudotvorac

Pregled Elizejeva života i djelovanja
(1 Kr 19,16–2 Kr 13,21)

  Tintoretto, Elizej umnaža kruh (1577.-78.)

Elizej je nepoznat i u pozadini. Nema svoje knjige. Opis njegova života isprepleten je i izmiješan s ostalim povijesnim događajima, pa nije izoliran. Nakon preuzimanja proročkog zvanja dulje je vrijeme sluga Ilijin. Elizejevi proročki nastupi nisu preuveličani. Ima učenike za koje se brine. Jedno od čudesnih djela koje čini jest umnažanje kruha. Zapovijed ljubavi prema tuđincima i prema neprijateljima ispunjava iscjeljivanjem Naamana te će po tome i imenom ući u NZ. Čak i kad je već umro po njemu djeluje snaga Duha: jedan će čovjek biti uskrišen od mrtvih dodirujući njegovo mrtvo tijelo.

Lik Elizeja obuhvaća velik dio biblijskog teksta (1 Kr 19,16–2 Kr 13,21). Njegovo zvanje pripada još u doba izraelskog kralja Ahaba, zbiva se dakle prije 853. pr. Kr., a Elizejeva smrt pripada u doba Joaševo (798–783. pr. Kr.).

O počecima i podrijetlu Elizejevu znamo da mu je otac imenom Šafat. Četiri puta je u tekstu označen kao בן שׁפט „sin Šafatov“. Tako ga označava Jahve u svom nalogu Iliji (1 Kr 19,16); tako je označen u pripovjednom dijelu kod zvanja (1 Kr 19,19); tako ga naziva sluga izraelskog kralja kad traže Jahvina proroka (2 Kr 3,11) te na kraju, tako ga naziva izraelski kralj kad mu prijeti proglašujući ga krivim za dugotrajnu opsadu Samarije (2 Kr 6,31).

Prve riječi koje Elizej izgovara (19,20), tražeći da za oproštaj poljubi roditelje, pokazuju da cijeni i poštuje obitelj iz koje potječe, da mu je važna. „Hajde, da dadnem poljubac svom ocu i svojoj majci“ kaže on Iliji (אב אם).

Elizej – Ilijin nasljednik

Na Horebu Ilija prima nalog da Elizeja pomaže za proroka (1 Kr 19,16). Elizej treba smijeniti Iliju. Preko Ilije Elizej doživljava zvanje i prvi put se u tekstu pojavljuje kao subjekt (19,19–21). Pritom, kad je Ilijin plašt na njemu, neko vrijeme ništa ne vidi i u mraku je (v20). Prije Ilijina uznesenja jasno očituje svoju odanost prema njemu (2 Kr 1–18).

Elizejev je put nasljedovanje Ilije. Započinje hodeći njegovim stopama. Ide „iza Ilije“ אחרי אליהו  (2x 1 Kr 19,20s). Svoje proročko poslanje započinje kao poslužitelj Iliji. Dvori ga (שׁרת v21). On je kao šegrt. Da je Elizej sluga kod Ilije vidi se i po tome što je Ilija označen kao njegov gospodar. Učenici iz Betela i Jerihona govore Elizeju na dan Ilijina uznesenja: „Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara“, a nakon što je uznesen, traže dopuštenje od Elizeja da provjere nije li ga Duh nekamo u okolini odnio, nazivajući Iliju pri tom istim imenom: „tvoj gospodar“ (אדניך 2 Kr 2,3.5.16). Da je i kako je Elizej dvorio Iliju potvrđuje i opis da je „lijevao vodu na Ilijine ruke“ (2 Kr 3,11).

Da Elizej pripada po veličini i časti uz Iliju svjedoči i zaziv koji na nj primjenjuje Joaš, kralj izraelski, a kojim je najprije Elizej nazivao Iliju prije njegova uznesenja: „Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!“ 2 Kr 13,14 < 2 Kr 2,12. Bukom kola, konja i velike vojske koju je Bog dao čuti, čudesno je spriječen napad Aramejaca koji su bili pomislili da su Egipat i Hetiti pošli na strani Izraelaca (2 Kr 3,7).

Dugačka poglavlja 2 Kr 9s povezuje lik Jehua. On spominje Iliju u svezi s proroštvom o Izebelinoj smrti (9,36) i još jednom s obzirom na općenito proroštvo o domu Ahabovu (10,10). Ilijino ime navest će i pripovjedni dio teksta govoreći o proroštvu protiv Ahaba (10,17).

Do prvog samostalnog nastupa Elizejeva u 2 Kr 2, proći će 3 puna poglavlja. Iliju ćemo dvaput susresti: jednom kako kori Ahaba zbog krađe i ubojstva (1 Kr 21,17–29), a drugi put proriče kralju Ahazji smrt (2 Kr 1).

U međuvremenu opisano je i djelovanje proroka Miheja, sina Jimlina, i ratovi s Aramejcima (c20.22).

Dakle, 1) uz Iliju koji nastupa, Elizej je posve u pozadini. Pravi šegrt.

2) nije Elizej jedini prorok preko kojega će Bog progovoriti. Prorok Mihej prima riječ Jahvinu (1 Kr 22), a tako i kralj Jehu (2 Kr 10,30).

Elizej i velikaši

Svojoj dobročiniteljici Šunamki Elizej naviješta rođenje djeteta te ga nakon njegove smrti uskrisuje (2 Kr 4,8–37). Gostoprimstvo kod imućnijih djeluje realnije od izvanredne skrbi koju je uživao Ilija na potoku Keritu ili kod udovice iz Sarfate. Čudo uskrisenja traži puno više Elizejevu aktivnost i ustrajnost, nego li je to bio slučaj kod Ilije u Sarfati. Kasnije, ta ista Šunamka kojoj je savjetovao izbjeglištvo u Filisteji za vrijeme gladi, primljena je po povratku kod izraelskog kralja i vraćaju joj sva dobra (2 Kr 8,1–6).

Čudesnim znanjem Elizej više puta upozorava izraelskog kralja na koja mjesta kani doći aramejska vojska i napasti (2 Kr 6,8–13). Stalni porazi razjaruju aramejskog kralja koji šalje svoju vojsku da uhiti Elizeja, no on ognjenim konjima i kolima biva obranjen od neprijatelja. Događa se preokret. Na njegovu molitvu vojnici su udareni sljepoćom, on ih zarobljuje i odvodi u Samariju (2 Kr 6,14–23). Dotan, mjesto gdje se to zbiva, ono je gdje su Jakovljevi sinovi uhvatili i prodali svoga brata Josipa (Post 37).

Ironično, kralj koji je nedugo prije Elizeja nazivao ocem kada mu je predao neprijateljsku vojsku (6,21), prijeti mu smrću zbog dugotrajne opsade i velike gladi u Samariji (2 Kr 6,30). Glad je bila tolika da su majke jele svoju djecu (6,28s). Riječ je o Joramu, Ahabovu sinu koji je naslijedio svoga brata na prijestolju (2 Kr 1,17).

Pomazanje novog kralja događa se u 2 Kr 9,1–10. Dok se izraelski kralj Joram i judejski kralj Ahazja oporavljaju od boja s Hazaelom (1 Kr 8,29; 9,16), Elizej šalje učenika da u Ramot Gileadu pomaže novog kralja Jehua (9,1–3). To ovaj i izvršava (9,4–10), proširujući uvelike govor Jahvin (v7–10). Kad nalaže pomazivanje Jehua za kralja, Elizej ispunja nalog koji je još davno Ilija primio (1 Kr 19,16). Za strahovlade Jehuove (28 godina, 2 Kr 10,36) 2 Kr 9 i 10 i za 17 godina kraljevanja Joahaza, njegova sina, Elizej miruje, ne pojavljuje se.

I poslije se u vrijeme kraljevanja Jehuova, sve do njegove smrti, Elizej, a ni njegovi učenici neće pojaviti (2 Kr 10,35). Slično i obnova koju poduzima Jojada prolazi bez Elizeja (2 Kr 11). I kraljevanje Joaša, judejskog kralja (2 Kr 12) koje donosi obnovu hrama i sprječava aramski napad na Jeruzalem te završava ustankom i ubojstvom kralja prolazi bez spominjanja Elizeja.

Elizejevo proročko djelovanje zbiva se u kontekstu događaja koji su važni za cijelu zajednicu. Riječ Božja tiče se rata i mira (1 Kr 20.22), te pravednosti vladara (1 Kr 21) – vrlo realnih stvari, ne samo religioznih obreda.

Za izraelskog kralja Joaša, sina Joahazova (13,9) Elizej nastupa posljednji put i potom umire (2 Kr 13,14–21). Premda je već nasmrt bolestan, Elizej još uvijek prati sukobe s velesilom Aramom (2 Kr 13,14–17). Još uvijek gleda na budućnost i na Božju pobjedu. U kontaktu je s realnošću i s prilikama koje su odraz dekadencije i pogoršanja. Kraljevi su sve mlađi i kraće vladaju, puno je krvoprolića i urota. Pljačkaši redovito haraju. Sve do smrti Elizej pred kraljem zadržava jasan, odrješit, neuvijen i zahtijevan način govora, bez prikrivanja tzv. diplomacije i ulagivanja, laskanja. Kao što je sina Ahabova neskriveno nazvano krvničkim sinom (i zbog Izebele koja je dala pobiti proroke), tako se i pred Joašom rasrdio kad ovaj nije postupio kako valja (2 Kr 13,18s).

Elizej i stranci

Tri kralja, domaći izraelski, zatim judejski i stranac, edomski kralj okupljaju se kod Elizeja, a on im naviješta spas od žeđi i pobjedu nad Moabom (2 Kr 3,12–19).

Liječi aramskoga vojskovođu Naamana od gube i od krivnje zbog štovanja idola (2 Kr 5,1–19).

Elizej prima Hazaela, poslanika aramskoga kralja, i proriče njegovo strahovito kraljevanje (2 Kr 8,7–15). Kad Hazael postaje kralj, ispunja Božju riječ Iliji (1 Kr 9,15).

Elizej i siromasi

Sluga je onaj koji upozorava na Elizeja i tako omogućava da tri kraljevstva, Izrael, Judeja i Edom, budu spašeni od žeđi i da imaju ratnički uspjeh. Vjera je to i poznavanje (2 Kr 3,11).

Elizej pomaže udovici, navješćujući čudesno umnažanje ulja koje će biti dovoljno da ona plati sve svoje dugove, i da od preostaloga ima dovoljno za život (2 Kr 4,1-7). Pomažući udovici izvršava osobit nalog iz Zakona koji nalaže pomoć trostrukoj skupini slabih: siročad, udovice, stranci (Pnz 10,18).

Spašava od gladi svoje učenike (a) čineći plodove jestivim, (b) umnažajući kruh koji je dobio na dar (2 Kr 4,38–41).

Sluškinja upozorava Naamanovu ženu i tako omogućuje da strani vojskovođa ozdravi od gube što može imati bitne učinke za cijelu zajednicu (2 Kr 5,3). Sluge nagovaraju Naamana da izvrši ono što mu je prorok naložio, premda se to protivilo dostojanstvu, ali i magijskom postupku koji je on očekivao (2 Kr 5,13).

Srcem prati svoga slugu Gehazija koji na prijevaru prisvaja poklone, ali biva pogođen gubom. Kao što je od Naamana uzeo bogatstvo, tako i bolest (2 Kr 5,20–27).

Osim što su tuđi sluge oni koji znaju za proroka i imaju povjerenja u njega, očito i među njegovim učenicima vlada siromaštvo (2 Kr 6,1–7). To se vidi po tome što moraju tek izraditi prostor u kojem se mogu sastajati s učiteljem: „Gle, tijesan nam je prostor u tebe. Nego da odemo do Jordana, pa da svaki ondje uzmemo po brvno i načinimo sebi ondje prebivalište“ (2 Kr 6,1s; 2x מקום ישׁב).

Markantan znak jest činjenica da pri tom i alat moraju posuditi jer nemaju svoj. Sjekira, koju će Elizej na čudesan način izvaditi iz Jordana, posuđena je (שׁאול „izmoljena, upitana“ 2 Kr 6,5).

Kao glasnici radosne vijesti o prestanku opsade Samarije nastupaju gubavci, koji bijahu isključeni iz zajednice (2 Kr 7,10). I kada Naamana treba izliječiti od gube u tekstu se govori o primanju u zajednicu (אסף 2 Kr 5,3.6.7.11).

Pri pozivu Elizeja Sveto pismo navodi da je imao dvanaest jarmova što znači da je bio bogat (1 Kr 19,19). Radikalno odricanje i spremnost na siromašan život očituje se u tom što od svojih goveda daje pripraviti hranu pri čemu i jaram upotrebljava za vatru. Zainteresiranost i konkretna ljubav prema zajednici pokazuje se u gozbi za ljude (v21). I kasnije će Elizej nahraniti gladne (čineći plodove jestivima 2 Kr 4,38–41 i umnažajući kruh v42–44) i napojiti žedne (vodom koja se na čudesan način prikupila 2 Kr 3,17.20).

Naslovi koje nosi Elizej

Prorok Jahvin

Kad se kralj izraelski, judejski i edomski nalaze u stisci u sukobu s Moabom, judejski kralj Jošafat traži ima li koji Jahvin prorok (נביא ליהוה) preko kojega može ispitati Božje nakane: „Nema li tu proroka Jahvina da se preko njega posavjetujemo s Jahvom?“ (2 Kr 3,11). Odgovor na njegovo traženje jest Elizej. Jednako je Jošafat bio tražio Miheja, sina Jimlina prije aramskih ratova (usp. 1 Kr 22,7-28; 2 Ljet 7-27).

Otac

U vlastitom narodu, ali i u Aramu, Elizeja više puta nazivaju ocem, i to očem kraljeva (אב 2 Kr 6,21; 13,14[2x]).

Kod zarobljavanja aramske vojske, izraelski kralj Joram oslovljava ga „Oče moj“ (2 Kr 6,21). Kasnije će isti kralj tražiti njegov život.

Prije njegove smrti tako ga oslovljava i izraelski kralj Joaš: „Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!“ (2 Kr 13,14 2x אבי). Istu rečenicu ponavljao je Elizej kod Ilijina uznesenja (2 Kr 2,12). Slično, nazivom „Oče moj“ Naamanu se obraćaju njegovi sluge (5,13).

Ben-Hadad, aramejski kralj oslovljen je pred Elizejem kao njegov sin. Hazael se predstavlja Elizeju ovim riječima: „Tvoj sin Ben Hadad, kralj aramejski, poslao me k tebi“ (בנך 2 Kr 8,9). Elizej je časni otac svjetskog kralja.

Gospodar

Udovica koja Elizeja moli za pomoć sebe naziva njegovom sluškinjom: „Tvoja sluškinja nema ništa u kući, osim vrča ulja“ (שׁפחה 2 Kr 4,2).

Kada kreću u gradnju novog mjesta za stanovanje, moleći Elizeja da ide s njima učenici sebe nazivaju njegovim slugama: „Udostoj se poći sa svojim slugama“ (עבד 2 Kr 6,3), drže ga dakle gospodarom (אדן).

Učenik kojemu je alat upao u Jordan obraća mu se s „gospodaru moj“ (אדני 2 Kr 6,5).

Elizejevo čudesno znanje i djelovanje

Elizej srcem prati svoga slugu Gehazija koji na prijevaru prisvaja poklone, ali biva pogođen gubom. Kao što je od Naamana uzeo bogatstvo, tako i bolest (v20–27).

Ognjenim konjima i kolima biva obranjen od vojske koja ga treba uhititi. Na njegovu molitvu vojnici su udareni sljepoćom, on ih zarobljuje i odvodi u Samariju (2 Kr 6,14–23). Dotan, mjesto gdje se to zbiva, ono je gdje su Jakovljevi sinovi uhvatili i prodali svoga brata Josipa (Post 37).

Elizej najavljuje čudesan prestanak opsade i gladi koji se i zbiva jer su napadači pomislili da hetitska i egipatska vojska dolaze u pomoć opkoljenima (2 Kr 7,2).

Dodir s njegovim mrtvim tijelom oživljuje (2 Kr 13,21). Elizej djeluje i nakon smrti. Proročki je duh od Boga, koji je gospodar života, kako ispovijeda kralj izraelski primivši pismo o Naamanu i kako se pokazalo kod uskrisivanja udovičina sina.

Dopunjeno i ispravljeno: 30.05.2009.

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Zašto studirati Sveto pismo?

Zašto danas čitamo Bibliju? Želimo li ozbiljno njegovati kršćansku kulturu, prvi je izvor zasigurno onaj program koji sv. Pavao sažima: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!” (Gal 2,20). Taj cilj i zadaća svih Kristovih vjernika znači da želimo prihvatiti Isusa – utjelovljenu Božju Riječ – toliko, da uđe u sve pore našega života. Zato čitamo Božju Riječ da bismo je što dublje shvatili i primili. Znamo da Crkva od početaka prepoznaje Objavu na dva osnova stupa. Jedno je predaja i živa riječ Učiteljstva, a drugo je Pismo koje samo pravilno čitamo u Duhu Božjemu u kojemu je napisano.

Glavni razlog, zašto uzimamo Bibliju i čitamo je u cjelini od početka do kraja, zacijelo je onaj dobro znani terapeutski studij Svetog pisma koji vodi sam Gospodin i Učitelj na dan svojega svetog uskrsnuća. Svi znamo za dvojicu učenika koji odlaze u Emaus (Lk 24). Uskrsli Isus, nakon što je poslušao njihove obilne izvještaje, otvara im Pisma (Lk 24,32) – kako oni sami svjedoče. Počeo je od Mojsija, tj. od prvih pet biblijskih knjiga, pa zatim prešao na sve Proroke redom (Lk 24,27). Iznosi im što ima o njemu. Poslije, kad budu svi opet na okupu u Jeruzalemu, reći će im da i Zakon i Proroci i Psalmi (Lk 24,44) govore o njemu. To je bit! Sam Gospodin uzima cjelinu Pisma da bi uveo u tajnu svoje vlastite osobe. Tri dijela koja Učitelj spominje, dobro poznajemo jer su oni u izvornoj Hebrejskoj Bibliji do danas: Zakon, Proroci i Spisi.

Kako je plodan ovaj studij Biblije vidi se kod dvojice učenika: njihove oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (Lk 24,16), otvaraju se (31). Tek po studiju Pisma, kod razlamanja kruha, sposobni su prepoznati Uskrsloga. Njihovo srce koje je, prema Isusovoj riječi, bilo sporo (Lk 24,25), postaje goruće srce (32). Sami potvrđuju. Njihove riječi, napokon, više nisu mučno pretresanje i međusobno dobacivanje tumačenja (Lk 24,17), nego postaju molitva i to zajednička u poznatim riječima. Dok još nisu ni znali tko je to, Isusu upućuju molbu: “Ostani s nama!” (Lk 24,29). Prema svjedočanstvu samoga Evanđelja, dakle, čitanje Biblije ima – Božjim darom – silnu moć: otvara nam oči za tajnu Isusova uskrsnuća; grije i rasvjetljava našu nutrinu, središte ljudske osobe; naš način međusobnoga komuniciranja posvećuje i pretvara u molitvu. Papa Franjo tako često ističe kako upravo naše riječi, koje govorimo jedni drugima i jedni o drugima, imaju presudan utjecaj.

Poznato nam je kako Evanđelja ističu da se i početak i kraj Isusova života zbivaju prema Pismu. Emanuel je začet pod srcem, ispunjujući proroštvo (Iz 7,14; Mt 1,22s); na križu je proboden jer Pismo tako veli (Zah 12,10; Iv 19,37). Već su crkveni oci u počecima upozoravali kako je Isus, vječna Riječ, prisutan već na prvim stranicama Pisma, kad Stvoritelj upravo Riječju stvara svijet (“I reče Bog” Post 1). Kad na svetoj gori Sinaju Bog svom narodu daje upute za život, sam tumači da je to “za pouku” (Izl 24,12). Mojsije će Božje riječi prenijeti svima, a potom zapisati i još jednom zajednici pročitati da svi mogu donijeti slobodnu odluku na gotovo referendumski način. Zato i mi danas čitamo Pismo.

Na Sinaju Gospodin je također pred Mojsijem dao preciznu definiciju proročke službe. Prorok ponajprije mora primiti Božju riječ, to mu je prva zadaća (Pnz 18,18). Pozvan je dopustiti da mu Bog svoje riječi stavi u usta, to jest da ga svojim riječima nahrani. U pitanju je dragocjeno, milo iskustvo koje svi iz djetinjstva poznajemo kad nas je najčešće majka hranila. U odrasloj dobi stavljati hranu u usta intimna je stvar i ne dopuštamo olako da nas netko drugi hrani. Baš zato je slušanje i prihvaćanje Božje Riječi čin slobode po kojemu kršćani, ucijepljeni u Krista Proroka, ispunjaju svoje poslanje da budu novozavjetni proroci.

Jošua, veliki nasljednik koji dovršava put u slobodu i uvodi Božji narod u Obećanu zemlju od prvog poglavlja svoje knjige ima na raspolaganju Zakon, pisanu Riječ – tu veliku Božju pouku za život (Jš 1). Prema zapovijedi on će na cilju, u Obećanoj zemlji, napraviti prvi prijepis Zakona (Jš 8,32) i pred svima okupljenim članovima Božjeg naroda, uključujući žene, djecu, pa i strance, Jošua će pročitati, i to “svaku riječ” (Jš 8,34). Poput Mojsija na gori Sinaju, Jošua nam u ovoj slici daje najživlje obrazloženje zašto čitamo Pismo u cjelini i pred cijelom okupljenom zajednicom.

Crkva tijekom svoje povijesti živi od Božje Riječi. Kod svake svete mise slušamo odabrane odlomke iz Biblije. Baš zato je vrijedno posegnuti za cijelim kanonom, tj. ukupnom zbirkom svetih spisa kako bismo sve više razumjeli smisao i prepoznali kontekst. Postaje nam jasno kako je Sveto pismo zgusnuto iskustvo Božjega naroda. Po njemu nam Bog progovara. Drugačije od svih dragocjenih komunikacija između nas ljudi, ova je osobito jer nam omogućava kontakt s Bogom. Vertikalna je, nije samo horizontalna.

Kad se župljani okupe na slušanje Riječi, onda se obnavlja spasonosna zgoda iz vremena dobroga kralja Jošije (2 Kr 22). Kod obnove Hrama pronašli su Knjigu. Pravo otkriće! Ponovno je tu ono što su zapustili, zagubili, zanemarili. Prvi će riječi Knjige Zakona slušati sam kralj. Kolika je njihova snaga potvrđuje kraljeva reakcija. Ne samo da je razderao haljine u znak pogođenosti (2 Kr 22,11), nego je plakao, ponizio se, srce mu se smekšalo pred Bogom (19). Najviše izaslanstvo šalje proročici i potom on sam pred svim narodom na okupu  čita svetu Knjigu Saveza (2 Kr 23,2). Rezultat čitanja bit će obnova saveza i vrhunski svečana proslava Pashe za sav narod (22). To je snaga čitanja Riječi!

Glavni razlog, naravno, zašto čitamo Bibliju jest sam naš Gospodin i Spasitelj. On ja “živa Božja Riječ i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca”. (Heb 4,12). Isus će u svom naučavanju višestruko istaknuti koliko je Sveto pismo važno. Otvoreno govori o tome da nije došao dokinuti nego ispuniti Zakon i Proroke (Mt 5,17), upozoravajući tako da na dva stupa koji nose cjelinu Pisma, sačuvana u predaji. Sebe sama, dakle, tumači kao ispunjenje i dovršetak Biblije. Važnost Svetog pisma naglašava izjednačujući zlatno pravilo: “Činite, što želite da vama čine!” sa svetim spisima (Mt 7,12). Kad ga pak pitaju o najvećoj zapovijedi, onda Učitelj Isus i onu prvu: “Ljubi Boga!” (Pnz 6,5) i drugu, prvoj jednaku: “Ljubi bližnjega!” (Lev 19,18) uzima iz Biblije. Potom sam ističe kako cjelina Svetoga pisma, Zakon i Proroci, visi o tim dvjema zapovijedima (Mt 22,40).

Najvažnije nam je ipak kad vidimo da se sam Gospodin u presudnim časovima svojega života koristi Biblijom. Prije javnoga djelovanja, u pustinji, sva tri sotonska napada pobijedit će upravo snagom Pisma. Iz Biblije uzima i upozorenje da čovjek ne živi samo o kruhu (Pnz 8,3), i zabranu koja propisuje da se ne smije Boga iskušavati (Pnz 6,16), te, napokon, jasnu zapovijed da se samo Bogu treba klanjati (Pnz 6,13). Riječ je Božja dakle izvrsna obrana od staroga Protivnika i Napadača.

Najviše ipak srce dira i pokreće činjenica da Gospodin Isus i u ključnom, završnom trenutku svojega života opet poseže za onim dijelom Svetoga pisma koji danas zovemo Stari zavjet. Već je na križu, kada za onaj najsvetiji odnos s Ocem, za svoju molitvu, uzima dobro znane riječi Psalma 22: “Bože moj, zašto si me ostavio?” I tada, evo, kad se osjeća ostavljenim, uz pomoć riječi Pisma priznaje međusobnu pripadnost i privrženost: to je njegov Bog. Sam psalam potvrđuje kako ta međusobna povezanost nije nešto prolazno i kratkotrajno nego potječe doslovce iz majčine utrobe: “Od krila majčina ti si Bog moj!” (Ps 22,11).

Psalam 22 izvrsno razjašnjava kako to Pisma govore o Isusu jer se ondje s bolnom točnošću opisuju patnje raspetoga koji je kao “crv” (Ps 22,7), “srce mu se topi u grudima” (Ps 22,15), a gorku porugu i vrijeđanje iz Biblije izravno navode svećenici, pismoznanci i starješine: “Uzdao se u Boga!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Evanđelje ističe kako se to ono što Pismo veli, i to baš u Ps 22, ispunja: i kad bacaju kocku za Isusovu odjeću (Ps 22,19; Iv 19,24), i kad Isus govori “Žedan sam” (Iv 19,28 usp. Ps 22,16). Štoviše, Psalam 22 najavljuje i uskrsnuće kad govori o tome da će se Bogu klanjati oni koji se spuštaju u prah (Ps 22,30). Zadnje predanje Ocu, napokon, Raspeti također izriče riječima iz Svetoga pisma. “U ruke tvoje predajem duh svoj” riječi su Psalma 31,6 kojima Sin Božji ono najunutarnjije, ono središte koje nosi njegovo biće  – svoj duh – povjerava Ocu nebeskom. Rezultat ove primjene Pisma čudesan je dar uskrsnuća, Očev odgovor na povjerenje Sina. Zato se isplati Pismo čitati i primijeniti.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Nastava

Propovjednik (Prop) – Kohelet

Pisana hebrejskim jezikom ova je knjiga u predaji sačuvana u trećem dijelu HB pod uobičejnim nazivom Kohelet (קהלת – od glagola okupiti). U grčkoj tradiciji dobiva naziv Ekklesiastes od ekklesía – sazvana zajednica, koji je sačuvan i u latinskome (Ecclesiastes), a u hrvatskoj pamtimo naziv Crkvenjak.

Knjiga je stilski privlačna jer nudi razmišljanja u prvom licu koja formalno djeluju kao osobno svjedočenje i autentično iskustvo. Sam “Propovjednik” javlja se za riječ od 1,12. Osim toga u tekstu postoje i dijaloški sročene rečenice upućene izravno sugovorniku (2. lice jd.).

U tumačenju kako je Knjiga Propovjednikova strukturirana dva su smjera. Jedan vidi u knjizi niz pojedinačnih izreka koji su slobodno ili po asocijacijama povezane. Drugi smjer traži kompoziciju koja obuhvaća pojedine dijelove, a i cijelu knjigu. U naše vrijeme sve se više navode razlozi koji upućuju na to da knjiga ima odabranu i promišljenu strukturu.

Backhaus i Schwienhorst-Schönberger ovako raščlanjuju knjigu:

1,1 naslov
1,2 okvir i motto – ključna riječ: „ispraznost“ (KS),
„taština“ (Šarić); doslovno: „dašak“
(I.) 1,3–3,22 Izlaganje: kako čovjek može biti sretan?
(II.) 4,1–6,9 Objašnjenje: susret s običnim poimanjem sreće i tradicionalnim vrijednostima
(III.) 6,10–8,17Obrana: sučeljenje s drugim tumačenjima ljudske sreće
(IV.) 9,1–12,7Primjena: poziv na radost i djelotvornost
12,8 okvir i motto („ispraznost“)
12,9–14 dva pogovora

U čitanju ove knjige čovjek nailazi na mnoga protuslovlja koja treba pravilno shvatiti. Teorija citata objašnjava napetosti i protuslovlja pretpostavljajući da Propovjednik citira pojedina mišljenja s kojima se kritički suočava. Propovjednik nema takve poglede nego ih kritizira i pobija. Citati se međutim u tekstu ne mogu lako prepoznati jer nisu posebno označeni. Tri autora (Whybray, Michel und Backhaus) razradili su kriterije po kojima se može ustvrditi što su citati.
Citati odgovoraju i tumačenju uz pomoć različitih književnih vrsta jer jednako tako pokazuju da Propovjednik ispituje i provjerava mudrosnu tradiciju.

Knjiga ima elemente dijaloga koji su poznati iz grčke filozofije u tradiciji cinika i stoika. Često se govor i odgovor, tvrdnja i pobijanje u knjizi tako izmjenjuju da se izvana ne može vidjeti gdje započinje odgovor pa je potrebno proučiti sadržaj. Ovakav tekst odgovara školskom predavanju koje uzima u obzir protivne tvrdnje i diskusiji nakon predavanja u kojem treba uvažiti prigovore. U okviru jedne glavne misli obrađuju se različite teme. Glavna misao programatski se razvija na početku djela i potom se primjenjuje na različite situacije u običnom životu. Na temelju tema i motiva koje nudi tradicija glavna se misao prosuđuje.

Iako knjiga na prvi pogled odiše svojevrsnim skepticizmom i rezignacijom, stavljajući sve u pitanje, ipak jasno pronalazi u Bogu i izvor mudrosti i radosti – dakle i intelektualne i emocionalne, životne pozitivnosti (2,26).

Propovjednik u prvom dijelu (1,3–3,22) iznosi osnove zasade svoje filozofije sretnog života. U drugom dijelu (4,1–6,9) razjašnjava je i produbljuje u dijalogu s predfilozofskim poimanjem sreće. U trećem dijelu brani je u dijalogu s protivnicima čije riječi navodi i pobija. U četvrtom dijelu (9,1–12,8) Propovjednik poziva svoga učenika da prione uz njegov nauk.

Usred kritiziranja i pobijanja životnih stavova i propitivanje svekolike prakse u knjizi se nalaze i izravne pouke o praktičnom odnosu prema Bogu npr. u 4,17-5,3. Hram – “kuća Božja” stvarnost je s kojom se kao redovitom računa (4,17). Vraća knjigu na središnju biblijsku misao o Božjoj prisutnosti i potvrđuje lik Salomona, koji je graditelj hrama. Religijska praksa ne svodi se na izvršavanje obreda nego se zahtijeva slušanje što je u SZ-u definicija vjere. Vjerovati – znači slušati Božju riječ. Pouka o molitvi koja oprezno postupa s riječima (5,1) uzima u obzir izravan govor Bogu kao naravnu stvar, a svojim sadržajem nalazi odraz i u Isusovoj pouci da uslišanje ne dolazi zbog mnoštva riječi (Mt 6,7). UPozorenje da zavjet treba izvršiti (5,3) potiče osjećaj vlastite vrijednosti i ističe poštovanje vlastitih riječi. Preuzimanje obveze također veže Propovjednika na središnu biblijsku temu Saveza.

Ishodišno pitanje je ipak pragmatično i utilitaristički usmjereno. Propovjednik traži korist, dobit ili profit za čovjeka. Što je ono vrijedno, do kakva ploda čovjek može doći (1,3). Potraga za dobiti (hebr. jîtrôn) 11 puta je naznačena i povezuje sve formalne dijelove knjige (1,3; 2,11.13[2x]; 3,9; 5,8.15; 7,12; 10,10s).

Prvi pogovor 12,9–11 svrstava Propovjednika u biblijsku mudrosnu tradiciju (usp. Sir 37,22–26) i ubraja njegove riječi u nadahnute mudrosne spise. Tom pogovoru odgovara i prvi dio naslova koji glasi: „Riječi propovjednikove“ (KS: „misli propovjednikove“).

Drugi pogovor 12,12–14 preuzima i nanovo povezuje središnje pojmove i motive iz knjige. Povezuje strah Božji i obdržavanje zapovijedi. Obrazlaže etičke zahtjeve upozoravajući na Božji sud i tako podupire misao koja je izrečena već u 11,9. Upotrebljava i redovit poziv iz mudrosne tradicije: „sine moj“ (v12) koji se u knjizi izbjegava. U vezi s ovim drugim pogovorom stoji i drugi dio naslova “sin Davidov, kralj u Jeruzalemu” koji odgovara autobiografskoj refleksiji o kraljevskom životu u 1,12–2,26 te osim općenitog biblijskog mudraca precizira da je riječ o Salomonu. Pomoću drugog pogovora Knjiga Propovjednikova uvrštena je u mudrosnu teološku tradiciju koju od početka temeljito ispituje i prosuđuje.

1. Uz Knjigu mudrosti Propovjednik je u Starom zavjetu najbliži filozofiji.
2. Kritičko eudaimonističko polazište, antropocentrička pitanja, ciklička kozmologija u kojoj se stalno sve ponavlja i vraća čine Propovjednika dijaloškim partnerom antičke i moderne filozofije.
3. Upozoravajući na granice ljudskog dijelovanja i kritizirajući mentalitet posjedovanja Propovjednik vodi do važnosti vlastitog iskustva.
4. Propovjednik pobija sve antropologije i teologije koje zahtijevaju da čovjek bude sretan tek s onu stranu i samo u zagrobnom životu.

Prema L. Schwienhorst-Schönberger, Das Buch Kohelet (1995.)

09.01.08.
ispravljeno i prošireno 08.01.09.

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

(c) za potrebe studenata

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Plodonosan zavjet majke Ane (1 Sam 1s)

Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu.
Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.

Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa (1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr. “osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8). Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.

Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).

Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost, prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana – svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).

Sadržajem Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio – dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje nevolje (ראה 2x + עני 1 Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk 1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x “tvoja službenica” 1,11).

Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su. Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.

Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije. Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22) i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.

U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice. Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).

Ana ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje djece radi Boga.

Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću (2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao, bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).

I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva. Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj, pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6). Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?

Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).

Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (PDF)

Kategorije
Nastava

Nesmotren zavjet oca Jiftaha (Suci 11s)

Postupak oca Jiftaha iz Knjige o sucima ključan je primjer koji upozorava na strahovite promašaje s kojima zavjetovanje može biti povezano. Jiftah polaže zavjet kao na kakvoj lutriji, već prema tome tko prvi iz kuće iziđe, bit će njegov prinos Bogu (usp. Suci 11,30). Čitamo da je ispunio je svoj zavjet (11,39) ali ipak Pismo pri izvršenju ne navodi izričito spaljivanje žrtve paljenice što je otac u svojoj fatalnoj formuli zavjeta najavio. Jiftah je živo upozorenje i opomena da se i ludost može zavjetovati.

Kao i inače Sveto pismo računa da smo razumni pa nam nudi kontekst i cjelovit pogled i pozadinu koja stoji iza zavjeta. Istina, Jiftah pobožno i duboko teološki ispravno govori da je Gospodin sudac (Suci 11,27) i Duh Božji doista silazi na njega prije nego kreće u svoje pothvate (r. 29). Jiftah izvrsno poznaje povijest spasenja i prije nego što se daje u ratnički pohod on vrsno argumentira, opširno i bogato pregovara (r. 14–27).

Opis međutim ne prikriva da je Jiftah problematičan. Nezakonit je sin, rođen od nelegalne žene svoga oca, od majke bludnice (11,1). Isključen je iz obitelji, braća ga isključuju (r. 2), a on se odvaja i okuplja oko sebe nečasne ljude (r. 3). Zadnji dio njegova djelovanja obilježava žalostan pothvat: vodi rat među braćom, pokreće boj protiv sunarodnjaka, protiv svojih (12,4). Ima 42000 ubijenih u Efrajimu (r. 6) koji dakako pripada među plemena Božjega naroda; dio su Izraela. Zaključnu ocjenu Biblija daje navodeći kratko vrijeme njegove vlasti od svega šest godina (12,7) u kojem je izveo sve te svoje brzoplete poteze, vodio je dva velika rata. Također za nj nema spomena o mirnom razdoblju dok recimo kod Ehuda nailazimo na punih osamdeset (3,30), a kod Otniela, Debore, pa i Gideona na četrdeset godina mira (3,11; 5,31, 8,28).

Jiftah je izvrstan primjer da zavjet može biti “nepromišljen govor usana” kako to Pismo kaže (Br 30,7). On praktički zavjetuje kćer kao paljenicu premda je izrijekom zabranjeno žrtvovanje djece (Pnz 12,31). Poput Rubena u početku koji sinove daje kao jamčevinu (Post 42,37) on ludo misli da kao otac smije raspolagati od Boga darovanim životom svoje djece. Kod Abrahama i Izaka u Post 22 od početka je jasno ustanovljeno da je riječ o kušnji i znamo da svemu prethodi Božja inicijativa i zahtjev. Kod Jiftaha toga nema, on postupa na svoju ruku. Abrahamova žrtva je prihvaćena i potvrđena Gospodin jasno veli: “Nisi mi uskratio sina” (Post 22,16), ali to ne znači njegovo ubijanje ni razaranje njegova života.

Istina, Jiftah svoj zavjet polaže u molitvenoj formi, obraća se Bogu u dijaloškom, ti-obliku (Suci 11,30), ali to je jedina riječ koju Bogu upućuje. Uostalom sam uviđa da je pri zavjetovanju – kako veli – “rastvorio svoja usta prema Gospodinu” (11,35) što i kći ponavlja i potvrđuje u svom odgovoru (r. 36) istim onim riječima koje opisuju kako je zemlja otvorila usta pred Abelovom krvi (Post 4,11). Ipak on odlučno tvrdi da se ne može ispočetka (slično Izaku koji inzistira da ima samo jedan blagoslov Post 27,37) iako zakon o posvećenju Bogu baš propisuje i itekako poznaje obnovu i nov početak posvete (Br 6,12). Jiftah, otac, optužuje jedinicu-kćerku koja mu je iz kuće u susret izišla, na nju svaljuje odgovornost (Suci 11,35) umjesto da izvuče pouku da treba biti razborit u svojim obećanjima koja daje Bogu.

Njegov postupak stoji kao upozorenje svima onima koji imaju prirodan autoritet ili pravnu vlast da nikad ne raspolažu s drugima kao da posjeduju njihov život.

Iz: N. Bilić, Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu (https://amdg.ffrz.hr/zavjeti2011.php)