Kategorija: Duhovnost

govori Božje riječi

Nepoznata

Gotovo nepoznata proročica Hulda djeluje u isto vrijeme kad je i veliki prorok Jeremija započeo svoje poslanje. Vezana je uz ime i doba kralja Jošije koji je pak zaštitni znak velike obnove i povratka vjeri otaca. Osim toga njezino prorokovanje vezano je uz pronalaženje Knjiga Pouke (Tora, 2 Kr 22,8.11) za obnove jeruzalemskog hrama. Tu će knjigu (ספר v16) ona spomenuti te je tako izvještaj o njoj povezan s kontekstom. Hulda je žena koja je posve odana svojoj službi te je najveći dio teksta o njoj Božja riječ koju ona prenosi.

Jedna epizoda

Svetopisamski izvještaj o proročici Huldi nalazi se u 2 Kr 22,14–20 (te u paralelnom tekstu 2 Ljet 34,22–28). Početak odlomka može se pronaći u v14 gdje se izvješćuje kako k njoj ide pet kraljevih poslanika. Kraj odlomka, druga polovica v20, koja je ujedno svršetak poglavlja, obilježava suprotan smjer kretanja tj. povratak kralju. Skupina od 5 poslanika „vratila“ je odgovor kralju. Glavni dio odlomka (v15–20a) jesu riječi koje Hulda izgovara. Za razliku od opisa (naracije) to je upravni govor.

Važna je i uzvišena uloga proročice. Visoki poslanici idu potražiti Božji savjet, a dolaze k njoj. Poslani su po Gospodnji odgovor. I dobivaju ga – od nje. Ona je posve u službi Božje riječi.

K njoj dolazi najviše izaslanstvo. Spominje se Hilkija koji je veliki svećenik, onaj koji je pronašao Knjigu Zakona. Tu je i Šafan, pisar, koji ju je kralju čitao. Hulda pripada među svetopisamske proroke koji su u kontaktu s najvišom vlasti u zajednici. Prvi put kralja će nazvati jednostavno „onaj čovjek“.

Sveti grad

Četiri puta se ponavlja izraz המקום הזה (hammaqôm hazze „ovo mjesto“ 2 Kr 22,16s.19s, usp. 2 Ljet 34,24s.27s). To je šifra koja se odnosi na Jeruzalem, naveden imenom u opisnom dijelu (ירושׁלם 2 Kr 22,14; 2 Ljet 34,22). Ponavljanje već ističe da je to jedna od tema koja stoji u središtu. Za Huldu znamo da živi u Jeruzalemu, u gradu i to u novom dijelu. Ima svoju obitelj. Muž joj je kao „čuvar odjeće“, službenik, ili u hramu ili na dvoru. Hulda je, rekli bismo danas, dio „establishmenta“. Nisu Božji ljudi samo slobodni strijelci, u malim mjestima sa strane i daleko od središta.

Prva Božja poruka koju proročica prenosi očito je negativno obojana i najavljuje Božji sud. Dvaput Bog sama sebe predstavlja kao „onoga koji dovodi zlo“ (hebr. particip מביא 2 Kr 22,16.20 hrv. „dovest ću nesreću“ v16; „svalit ću nesreću“ v20; 2 Ljet 34,22.28). Nasuprot tome u ovom tekstu stoji čuvena tematska riječ שׁלום šalôm koja u posljednjem retku (v20; v28) pripada na dinamiku i svrhu teksta. Usred nevolje i unatoč nevolji kralj Jošija dobit će na dar „šalom“, neće morati doživjeti slom grada i naroda. I doista će Jošija počivati u miru i prije žalosne propasti Jeruzalema. Umire 609. pr. Kr., a Jeruzalem je razoren 587. Hulda naviješta propast izraelskog kraljevstva. Ono što je sa Šaulom i Davidom započelo, dolazi do svršetka, nestaje. Hulda pokazuje da to nije bez Božjeg plana.

Božji govor

Proroštvo koje Hulda izgovara posebno je. Bog je prisutan kao subjekt u gotovo svakoj rečenici. Hulda se posve daje u službu Božjeg govora. Bog preko nje izriče svoje „ja“. Božje „ja“ obilno je nazočno onim što čini, i što osjeća. Jasno je tko je u središtu i čiji govor proročica prenosi. Poznat je to fenomen biblijskog teksta pri kojem Bog svoje „ja“ poistovjećuje s govornikom i dopušta mu da bude izravni prenositelj njegovih riječi. Tako iz usta Huldinih poslanici čuju prijeteću najavu („donijet ću zlo“ v16.20), optužbe („mene su napustili“, „mene su ljutili“ v17), i utješne riječi („i ja slušam“ v19, „ja ću te pridružiti“ v20). Iz srca proročice izviru riječi koje su jednoznačno prepoznatljive kao Božji govor.

Vrhunac govora u 1. licu predstavlja naglašeni oblik u hebr. jeziku gdje uz gramatički određen glagolski izričaj: שׁמעתי (v19 „čuo sam“) stoji i osobna zamjenica אנכי („ja“) koja, slično kao u hrvatskom ističe subjekt i znači „osobno sam čuo“. Božje slušanje paralela je i odgovor na kraljevo slušanje sadržaja Knjige o kojem je izvijestio (v11). Kao što je kralj slušao, tako i Bog osobno sluša. Jedna od istaknutih poruka teksta upravo je Božje slušanje ili uslišanje. Na zadaću proroka pripada ta radosna objava da Bog sluša.

Proročke oznake

Govor proročice Hulde tri puta je odlikovan tzv. glasničkom formulom יהוה כה אמר („ovako govori Jahve“ v15s.18). To je znak raspoznavanja Božje riječi i jamstvo za nju. Jedanput se u završnom dijelu pojavljuje i druga formula, tzv. formula govora Gospodnjeg נאם יהוה (riječ je… v19) koja ima sličnu funkciju samo ne služi kao uvod, nego je smještena unutar govora kao potvrda.

Riječi koje Hulda prenosi ujedno pokazuju da Božji pogled ide dublje od prvog opisa. Saznajemo prije da je kralj Jošija u znak potresenosti razderao haljine (v11) kad je čuo tekst Božjeg zakona i shvatio kolik su propust učinili. Iz Božjih riječi naknadno saznajemo još i više: kralj je plakao pred Bogom, smekšalo mu se srce i ponizio se (v19). Sve to Bog vidi i uzima u obzir.

Ova je proročica nalik drugim prorocima u Bibliji koji govore izravno, bez okolišanja. U tekstu su njezine riječi koje upućuje poslanicima pred njom: „Recite čovjeku koji vas je poslao k meni…“ (v15). Poslanicima su upravljene i riječi koje se tiču sudbine samoga kralja judejskog i koje obilježavaju drugi dio Božje poruke: „A s obzirom na judejskoga kralja koji vas je poslao pitati Gospodina, ovako ćete reći…“ (v19).

Bog na djelu

Hulda prenosi višestruku poruku. Odmah na prvi pogled razlikuje se prvi dio Božjeg govora (v16s) koji je obilježen formom: ja-oni, dok se drugi dio 18b–2a ističe po usmjerenosti na „ti“ (2. l. jd.) pa se može govori o dijaloškoj formi u užem smislu. Hulda prenosi poruku za zajednicu i ona je Božji sud. Ali Bog ne govori samo općenito o zajednici, nego se obraća neposredno osobi. Tako Hulda prenosi i osobnu, pozitivnu poruku: šalom za kralja Jošiju.

Proročica Hulda ističe da je Bog na djelu. Dvaput ćemo u tekstu naći pravi „proročki futur“ prepoznatljiv po gramatičkoj tvorbi gle! + zamjenica + particip koja poziva na pozornost i ističe djelatni subjekt. „Gle, ja dovodim zlo na ovo mjesto“ poruka je Jeruzalemu (v15). „Gle, ja tebe pridružujem tvojim ocima“ (v20) utjeha je kralju Jošiji. Upravo istovjetna formulacija stvara kontrast između nesreće koja dolazi i osobite naklonosti koju Bog čuva za kralja. Glagol אסף („okupiti, združiti, sjediniti“, 2x v20) kojim se najavljuje kraljev šalom nosi jednu od bitnih teoloških poruka Svetoga pisma, označujući Božju nakanu da okupi svoj narod.

(16.01.2008., dopunjeno 05.05.09., ispravljeno 29.05.2009.)
2. izd. 13. 12. 2019.

vidi: Hulda

dr. sc. Niko Bilić

Prvi odgovor

Teološko značenje razgovora s Bogom u Job 38,1–42,6

Knjiga o Jobu zahtjevno je književno djelo o problemu: nedužni – patnja – Bog. Njezina literarna struktura sastoji se od pripovijednog, proznog okvira (1s; 42,10–17) u kojem saznajemo Jobovu sudbinu, i središnjeg, uvelike poetskim stilom pisanog, dijela: (raz)govori (3,1–42,6), sastavljenog od upravnih govora triju Jobovih prijatelja, neznanca Elihua te napokon samog Jahve.

Tri Jahvina govora (38s; 40,1s; 40,6–41,26) sa samo dva Jobova odgovora (40,3–5; 42,1–6) u završnom dijelu Knjige dio su kompozicije djela. Triput susrećemo rečenicu “i odgovori Jahve Jobu” (38,1; 40,1; 40,6), dvaput “i odgovori Job Jahvi” (40,3; 42,1) i one jasno ocrtavaju strukturu ovog dijela teksta.

Razgovor, koji se raspoznaje po glagolu ענה (“odgovoriti”) u kratkom
opisnom dijelu teksta (5x 38,1; 40,1.3.6; 42,1) i po stalno nazočnim Ti-izričajima (osim c41), dolazi u knjizi nakon tri kruga razgovora s prijateljima (c3–31) i nakon Elihuova nastupa (c32–37), ali prije Jahvina govora Elifazu (42,7–9) i prije pravog zaključka (42,10–17). Ovaj razgovor s Bogom odvija se prije preokreta (usp. 42,10 formula שׁוב שׁבות) i stoga se s pravom može nazvati prvi odgovor. Job je još uvijek u u prahu i pepelu (42,6), još jedan govor Jahvin slijedi (42,7s) i Job će poživjeti još 140 godina (42,16).

Nov Jobov položaj. Time što se יהוה, koji je u pripovjednom
okviru (1s; 42,10–17) djelatni subjekt, pojavljuje kao sudionik razgovora (ime Božje u 38,1; 40,1.3.6; 42,1), Job biva uzdignut na razinu “nebeskog vijeća” (usp. 1,6–12; 2,1–7) o kojem dvaput čitamo na početku knjige (“Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu…” 1,6; 2,1). Job, koji je jedini izgovorio ime Božje ( 12,9), smije poput “sinova Božjih” (1,6; 2,1; 38,7) čuti njegov glas. Job je već spominjao odgovor Božji (9,16; 12,4; 23,5; 30,20; 31,35). Jahvin nastup u skladu je s tim – osobito s izričitom željom koju Job naposljetku izriče: “na Svesilnom je sad da mi odgovori!” (31,35). S c38 i duga šutnja Božja biva prekinuta (usp. 7 dana 2,13).

Često opetovano obraćanje na “ti” u Božjem govoru preuzima način govora koji je između 7,12 (“stražu si nada mnom postavio…”) i 17,4 (“nećeš im dopustiti da opstanu”.) te od 30,20 (“tebi vičem, pred tobom stojim…”) višestruko Job rabio. Pa i pitanja koja su na taj način izravno postavljena (“Gdje si bio kad zemlju utemeljih” 38,4), za razliku od općenitih pitanja s “Tko…” (38,2.5s.8; 25.28s itd.), odgovaraju postupku Jobovu pred Bogom (npr. “Zašto si me uzeo kao metu?” 7,20).

Stvorenje i Zakon. Prvi Božji govor c38s usmjeren je na prvi Jobov govor u c3, što znači da je Bog od početka razgovora nazočan i sluša.
Slično kao Job i Bog stavlja patnju u kontekst cijelog stvorenja.  pominjanjem רשׁעים “bezbožnika” odn. “zlotvora” (38,13.15; 40,8.12) Jahve se vraća na temu koju je Job uveo kao središnje pitanje u svom govoru u c9s gdje je 8x ponavlja (9,20.22.24.29; 10,2s.7.15). Izravno suprotstavljanje posve je očito na Jobovu mišljenju da ga Bog čini zlotvorom (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 10,2) koje Bog u svom pitanju Jobu istom riječju preuzima i okreće pitajući je li Job njega zlotvorom čini (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 40,8). Jahve prihvaća i temu משׁפט “pravo” koju Job od c9 devet puta navodi (9,19.32; 13,18; 14,3; 19,7; 23,4; 27,2; 29,14; 31,13).

Poput proroka. Za razliku od Ilije Bog se Jobu objavljuje u oluji (38,1; 40,6), a ne uz šapat blagog lahora (1 Kr 19,12). Ali točno kao kod Ilije komu Bog dvaput mora postaviti pitanje (1 Kr 19,9.13 “Što ćeš ti ovdje?”), tako i Jobu mora opetovati nalog: “opaši svoje bokove kao junak!” (38,3; 40,7). Ilija, koji je u svojoj želji za smrću sličan Jobu (1 Kr 19,4; Job 3,11), dva put “recitira” isti odgovor (1 Kr 19,10.14). Job međutim postiže bitan napredak od šutnje (poslije c38s) i volje za šutnjom (40,4s) do priznanja i spremnosti na razgovor (42,4).

Izostanak odgovora nakon prvog Jahvina govora (c38s) i izostanak  tematskog sučeljavanja nakon drugog Jahvina govora (40,1s) odgovara  umoru od muke i trpljenja koje traje 7 dana (c2) i 34 poglavlja (c3–37). Pitanja koje Bog postavlja (c38–40) nadilaze Joba, previše su za nj (npr. 38,6 “Na čemu počivaju temelji zemlje?”; 38,28 “Tko je taj koji kapi rose rađa? Zar možeš doviknuti oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?”; 40,9 “Zar ti mišica snagu Božju ima?”). Ali zajedno s razmatranjem od 41,7 (ne više pitanja, nego opis) dovode do one pozitivne promjene u Joba koju on izriče priznanjem u svom odgovoru (42,1–6).

Kajanje ili utjeha? Glagolski korijen נחם pokazuje svojim oblikom u 42,6 da se njegovo značenje na Jobu ostvarilo. Iako se obično razlikuje između “utjehe” (piel) i “pokajanja” (nifal), možemo u tom izričaju vidjeti onu promjenu stava i unutarnjeg stanja koja je istim glagolskim korijenom (7x u Knjizi o Jobu) povezana s “utješiti”. Ono što su  prijatelji u početku bili nakanili (נחם “utješiti” 2,11), ostvaruje se u susretu s Bogom (נחם “utješen sam” 42,6). Što Job bijaše za druge (29,25), što se uzalud nadao od svoga ležaja (7,13), što prijatelji nisu bili kadri (16,2; 21,34), što rodbina naknadno, kad je sve prošlo, čini (42,11), to se ostvaruje na njemu kako on sam govoreći u 1. Sg. potvrđuje: doživljava utjehu (42,6). Da je riječ o utjehi potkrepljuje i Jobovo oko koje je pred Bogom suze lijevalo (עין “oko” 16,20), a sada ga vidi (“oko” 42,5). Jobova nada – prepoznatljiva po obje riječi koje se ponavljaju (עין+ראה “oko”+”vidjeti” 19,27; 42,5) – ispunjuje se.

10.01.2007. ispravljeno: 17.12.08.; 28.05.09.; 12.01.2012
2. izd. 12. 12. 2019.

dr. sc. Niko Bilić SJ

Poznato je da srce u Sv. pismu označava čovjekovu nutrinu, središte osobnosti. Srce je sjedište misli i odluka. Opreka je izvanjskosti, površnosti, općenitom javnom mnijenju, pukim dojmovina. Snaga Crkve, snaga Kristova vjernika jest u tome da je kadar razlikovati bitno od nebitnoga. Ne zaustavlja se na vanjštini i slici iz medija, nego znade zaroniti u srž stvari.

Poznati odlomak iz Knjige proroka Jeremije koji govori o „Novom savezu” (Jr 31,31) jedna je od najvažnijih veza Starog zavjeta s Novim. Novi je savez savez srca jer će Bog svoj zakon upisati u ljudsko srce. Riječi koje Isus izgovara kod Posljednje večere primjena su onoga što Jeremija zapisa: „novi savez”. Kad Isus govori o svojoj krvi, ostvaruje proroštvo nekoliko stotina godina prije izrečeno. Nakana Božja ostvaruje se.

Riječi u Jeremijinu proroštvu jesu Božje riječi u užem smislu. Lako se raspoznaju jer ćemo četiri puta u tekstu naći formulu Gospodnje riječi: „riječ je Jahvina” – za svaki biblijski redak po jedanput (31–34). To je iskaznica, kôd za prepoznavanje. Bog progovara u prvom licu, objavljuje svoje nakane, iznosi što mu je na srcu.

Bog govori o živoj zajednici koja je označena kao „dom” (r. 31.33), kuća, zajedništvo onih koje štiti isti krov i zajednički zidovi. To su oni koji ulaze i izlaze na ista vrata. U toj zajednici najbliži su rođaci, djeca istih roditelja. Govori se o „braći”: „Brat brata više neće poučavati” (r.34). Kao poznavatelji biblijskog govora slobodno možemo dodati i sestre. Govori se i o prijateljima, „drugovima”, bližnjima (r. 34). To su ljudi, i muški ženski, i mladi i stari, koji se druže. Zajednica obuhvaća i jasne razlike. U njoj su i „mali i veliki“ (r.34). Širokogrudna je Božja nakana: Poznavat će ga svi – sve tamo od najmanjeg pa do najvećega.

U tekstu se zajednica također zove „narod” (hebr. ‘am r. 33). Ovaj biblijski pojam ističe međusobne rodoslovne i rodbinske veze ljudi, za razliku od drugog pojma koji u središte stavlja političku i javnu, pravnu zajednicu (hebr. goj). Ovdje narod označava rođake, rodbinu u širem smislu, obitelj koja ima zajedničku krv i povijest.

Istaknut je prvi i osnovni učinak novog saveza, saveza srca. Članovi saveza postaju sunarodnjaci s Bogom, Božja rodbina. Bog cijelu zajednicu usvaja i priznaje se njezinom: „Bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” (r. 33) Što Sin Božji ostvaruje, uzimljući ljudsku narav na sebe, davno je najavljeno.

Savez srca zasniva se na aktivnosti koju Bog na sebe preuzima. Svoju pouku i životne upute stavit će u njih. On će pisati izravno u srce (r.33). Srce postaje Božja bilježnica. Na ovom se primjeru dobro vidi kako biblijska riječ Zakon – Tora zapravo znači „pouka”. To su „upute” korisne za život koje treba upamtiti i primijeniti.

Drugi važan plod saveza srca jest odsutnost oholog dociranja. Neće oni jedan drugoga više poučavati. Savez srca znači intimno poznavanje Boga, poznanstvo s njime. Ne moramo jedni drugima nametati svoje slike o Bogu. Spoznavanje jest jedan od poznatijih biblijskih izraza možda baš zato što oznavača i intimnu ljubav, potpunu tjelesnu blizinu, spolno sjedinjenje. O takvom međusobnom predanju čovjeka i Boga ovdje je riječ. U međusobnoj povezanosti Boga i zajednice prepoznaje se rječnik bračne pripadnosti, ljubavi muža i žene.

Kad Jeremija uz srce govori i o duši (r. 33), onda to nipošto ne znači opreku tijelu. Riječ je o unutarnjem životu. Hebrejska riječ označava blizinu, bliskost, a slična je latinskom izrazu „intimus” koja je ušla i u suvremene jezike. Označava ono najnutarnjije.

Savez srca stvara razliku nasuprot prošloj generaciji. Upisivanje u srce bitno se razlikuje od riječi Božjih koje su bile popraćene grmljavinom i vatrom i za koje je Mojsije morao biti posrednik. Sada će Bog pisati izravno u srce. Savez srca potreban je jer je zajednica raskinula onaj prijašnji savez. Zato novi savez počiva na Božjem oproštenju.

p. Niko Bilić SJ

Mojsije – uzor budućega proroka
(Pnz 18,15–18)

Naslov נביא za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: “Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Gospodin” (Pnz 18,15).Već u prethodnom tekstu 18,9–14 prepoznatljiv je “Ti” kojemu je upućena riječ. Isto vrijedi i za tematski obilježen odlomak v15–22 u kojem se 6x opetuje naziv נביא (15.18.20[2x].22[2x]) dok se inače u Pnz nalazi još samo 4x (13,2.4.6; 34,10).

Osoba koja govori jest Mojsije. A kome se obraća? “Ti” jest duž Pnz oznaka za cijelu izraelsku zajednicu (usp. 1,1) kojoj Mojsije govori. On dakle sama sebe označava prorokom. Štoviše sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka. To može začuditi i djelovati oholo i uznosito.

Prvo opravdanje za takav postupak možemo naći u tome što je Pnz sročen na osobit način. Na temelju uvoda i zaključka 1,1–32,45 vidi se da je zapisan kao jedan jedini velik oproštajni govor ili oporuka Mojsijeva koju on izriče u točno određen datum (1,3). Pred smrt čovjek će iskreno iznijeti važne stvari, bez potrebe prikrivanja i preuveličavanja.

Drugo, važnije opravdanje nalazimo u tome da sam Bog tako određuje. Božje su riječi one koje Mojsije navodi govoreći o budućem proroku. U v15 i נביא i קום dio su Božjega govora navedena u v18. Pritom je također očito da kad Mojsije uspoređuje budućeg proroka sa samim sobom to čini na temelju Božje riječi. “Poput mene” kamoni (v15) odjek je Božjeg obećanja “poput tebe” kamoka (v18). Prve riječi Mojsijeve preslika su riječi Božjih:

Bog govori: Proroka ću im podići iz sredine njihove braće poput tebe
Mojsije preuzima: Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Jahve, Bog tvoj.

Ovaj kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja i zadaće u HB jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16).

Božji glas קול יהוה (Pnz 5,25; 18,16) i velika vatra האשׁ הגדלה (Pnz 5,25; 18,16) bijahu previše za slušatelje. Na taj doživljaj zajednice podsjeća Mojsije govoreći o proroku (18,16). U strahu da ne umru tražili su posrednika (5,27) koji će čuti sve što Bog govori i onda prenijeti da bi svi poslušali i izvršavali. Taj strah i molbu naroda Bog priznaje i potvrđuje pred Mojsijem: “dobro su rekli” (5,28; 18,17) Na Horebu se zbio događaj koji Mojsije spominje. Ujedno nam, navodeći Božje riječi upućene njemu, otkriva jedan dio više o njegovu razgovoru s Bogom: Bog obećaje proroka. To u Pnz 5 nije zapisano.

Precizna definicija nalazi se u tim istim Božjim riječima: “Dat ću riječi svoje u njegova usta i govorit će im sve što mu zapovijedim” (18,18). Proročko je poslanje u tome da njegova usta primaju i budu nositelj Božjih riječi. Njegova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.

Dodatna potvrda za Mojsija kao proroka dolazi naknadno (Pnz 34) i od glasa pripovijedačeva tj. iz opisnog dijela teksta i to posmrtno: “Ne usta više prorok u Izraelu poput Mojsija” (34,10). Usporedba pomoću hebr. prijedloga כ koju već poznajemo iz Mojsijeva (“poput mene”) i Božjega govora (“poput tebe”) ovdje stoji u “objektivnom” 3. licu: poput Mojsija. Izraz “licem u lice” svjedoči o velikoj bliskosti s Bogom (34,10), a 34,11 donosi ključnu riječ שׁלח koja je jamac pravoga zvanja: Gospodin ga je poslao.

Ipak su u Petoknjižju nigdje izravno ne pripisuje Mojsiju naslov proroka, nego on služi za usporedbu i uzor. S proročkom titulom pojavit će se u Knjizi 12 malih proroka. Po proroku Jahve je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, “vodi je na hodočašće” (עלה) i njezin je čuvar (שׁמר).

Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć teksta Pnz 18,15 da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.

studeni 2006., p. Niko Bilić SJ