Cijenjeni slušatelji Vatikanskoga radija, radosna srca pozivamo vas danas da se svi zajedno pridružimo odabranoj jedanaestorici na svetoj gori u Isusovoj Galileji (usp. Mt 28,16). Je li to ona gora na kojoj je blaženstva proglasio (Mt 5,1), ili ona visoka gora na kojoj je pred trojicom najbližih bio preobražen (Mt 17,1)? Evo ih pred njim, nakon svih uspona i padova koje su sa svojim Učiteljem prošli otkako ih je bio pozvao da ga slijede. Život im je u tome da spremno izvršavaju Kristovu zapovijed. Isus im je naredio da ovamo dođu (Mt 28,16).
Svetkovina Presvetoga Trojstva pravi je čas da se u dan Gospodnji, s apostolima, u miru, duboko i smjerno poklonimo Kristu, Spasitelju i Pobjedniku. Ne zaustavlja njega naša dvojba. Baš kad ima i onih koji sumnjaju, Isus im prilazi (Mt 28,17). Njegova je to inicijativa. I proglašava najvažniju istinu koja je, smijemo reći, dovršetak i svrha svega evanđelja. Razlog je najdubljega ljudskoga spokoja, najživljega povjerenja, najsmjelije nade. Gospodin otvoreno svjedoči da mu je Otac dodijelio svu vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18). U Godini sv. Ignacija koju smo sa cijelom Družbom Isusovom započeli o 500. obljetnici obraćenja našega Utemeljitelja i Zaštitnika duhovnih vježbi, s osobitom pozornošću slušamo ove Gospodinove riječi jer želimo “vidjeti sve novo u Kristu”. Isusu, Božjemu Sinu, Otkupitelju našemu, dana je sva vlast! Koje je to olakšanje pred svim našim gomilanjem riječi, grozničavim vlastohlepljem, grabežom i oholim egoizmom! Koja je to utjeha pred svim strahovima od nekoga novoga svjetskog poretka i svesvjetske ljudske vlasti!
Presveto Trojstvo donosi nam izvorni Kristov globalizam. Isus, svevladar, šalje svoje da krenu (Mt 28,19), što naš Papa Franjo ustrajno ponavlja. Gospodin traži izlazak i hod, pohod svakom narodu jer svi su narodi pozvani postati učenicima Kristovim (Mt 28,19). U Starome zavjetu bijaše to jedan izabrani Božji narod, a sada je ovdje Crkva – novi izabrani narod koji sve narode po svem svijetu Božjemu obuhvaća. Svatko ima temeljno ljudsko pravo da pripravna srca i pameti primi krštenje, da bude zauvijek opečaćen – ne znakom zvijeri, nego svetim imenom Oca nebeskoga i Sina Isusa, Mesije i Otkupitelja, i imenom Svetoga božanskoga Duha koji nije duh robovanja (Rim 8,15), nego zajedno s našim ljudskim duhom svjedoči što to znači biti Božji sin, Božja kći (Rim 8,16). I naš hrvatski narod pozvan je naučiti sve što nas je Krist, naš Gospodin, učio i čuvati to najdragocjenije blago.
Poštovani slušatelji, braćo i sestre u Kristu, sa zahvalnošću nastavljamo skromnu a važnu suradnju na koju Papinski radio poziva naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti kad na Zagrebačkom sveučilištu ulazi u završni tjedan predavanja ove akademske godine, prije ispitnih rokova. Upravo je prošli tjedan Fakultet održao “Dane karijera” za sve zainteresirane studente, a u srijedu pred nama je naš fakultetski Te Deum – Misa zahvalnica.
S ovom nedjeljom, nakon Duhova, došla nam je, pod teološkim vidikom, najuzvišenija svetkovina. Kao Crkva, slavljenička zajednica, slavimo Presveto Trojstvo, najdublju i najsvetiju tajnu vjere. Presveto Trojstvo vodi nas da gledamo dubinski, sveto, svom snagom našega ljudskoga duha (usp. Rim 8,16) na ukupni završetak prema kojemu idemo, koji nas čeka – na puninu božanskoga zajedništva, na preobilje ljubavi i života bez granica. Presveto Trojstvo daje nam ono najdublje, tako potrebno i tako utješno smirenje. Bog vječni – Otac, Sin i Duh Sveti – jedina je istinski u sebi čvrsta točka i uporište koje se neće poljuljati i uzdrmati. Pri kraju pandemije, u kojoj su se zaredali sprovodi dragih nam ljudi, nakon teških potresa, u političkim nadmetanjima i previranjima, snažno osjećamo kakvu vrijednost ima trajno božansko utočište, sveti pratemelj. Mojsije u Psalmu moli: “Ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena” (Ps 90,1).
Svetkovina Presvetoga Trojstva također je živi pogled unatrag. “Ispitaj sva prijašnja vremena što su protekla prije tebe!” poziva Mojsije (Pnz 4,32). Otkrivamo kako nam je kao početak darovan sakrament krštenja. Isus, naš Gospodin i Učitelj, jasno je bio govorio o Ocu koji je na nebesima, s kojim je jedno (Iv 10,30), premda je Otac veći od njega (Iv 14,28). I u posljednjim riječima koje je u najstrašnijim mukama na križu izgovarao objavio nam je Oca – Oca, od kojega traži oproštenje za svoje mučitelje i ubojice (Lk 23,34), Oca, kojemu časnim riječima drevnoga Psalma 31. povjerava svoj duh (Lk 23,46). Govorio nam je o Duhu, koji je drugi Branitelj nakon njega (Iv 14,16), koji je Duh istine i vodit će nas u svu istinu (Iv 16,13), dozivati nam u pamet sve Isusove riječi (Iv 14,26). Najavio je da će nam od Oca poslati Duha (Iv 16,7). Pred Presvetim Trojstvom shvaćamo da smo kršteni ne samo dragocjenim stvorom vode, nego kršteni smo u ime Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Tako smo primljeni u sveti pradjedovski zavjet vjere, u velik krsni savez, koji nas je kroz brojne nedaće sve do danas vodio.
Iz Ponovljenoga Zakona, posljednje knjige Petoknjižja s početka Biblije, slušamo kako Mojsije drži svoj oproštajni govor. U tome je nalik Isusu koji na kraju Matejeva evanđelja također upućuje svoje posljednje riječi učenicima i daje im blaženo obećanje. Već Mojsije govori o jedinoj svetoj božanskoj vlasti na nebu i na zemlji (Pnz 4,39) i upozorava na spasonosne zapovijedi (Pnz 4,40). Ako ih držiš, imat ćeš dobar život. Važna je to slika i najava jer upravo tako Isus čini. Govori nam o svemu što nam je on zapovjedio (Mt 28,20).
Prvi je Mojsijev poziv narodu: Ispitaj prijašnja vremena! (Pnz 4,32), drugi je: Zasadi u srce! (Pnz 4,39 – u središte svoje osobe, u sjedište svojih misli i svoje spoznaje. Biblijska vjera nije lakovjernost pred demagogijskim obmanama, propagandnom himbom i bučnim marketingom, nije osjećajna okupacija i nametnuta laž, nego smireno prepoznavanje i priznavanje istine na temelju iskustva. Život i djela neke osobe, ne tek njezine riječi, pokazuju kakva je ona, koliko joj možemo vjerovati.
Mojsije ispituje koji je to narod doživio da mu Bog izravno s gore Sinaja prejakim, veličanstvenim božanskim glasom uz oganj i munje objavljuje Deset zapovijedi tako da svi čuju taj naravni zakon (Pnz 4,33). Koji je to narod – već prije – stvoren tako da ga je njegov Bog istrgnuo iz ralja zlobnoga porobljivača (Pnz 4,34)? Gledamo li na naš narod, danas smijemo ispitati iznova kako nas je Bog na čudesan način izveo iz tamnice narodâ i spasio iz kandža nadmoćnog, zloćudnog napadača. Kakvu li nam je milost iskazao da smo već od kneza Branimira u čvrstom savezu s Kristovim namjesnikom na zemlji?! U naše vrijeme naš sveti zaštitnik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac živi nam je svjedok života s Ocem, Sinom i Duhom Svetim po krštenju. Svjedok je jedinstva s Petrovim nasljednikom u zajedništvu s cijelom Crkvom, i onda kad je za života mučen u smrtonosnu režimu, i sada kad ga ne prestajemo podlo pljuvati i sumnjati u njega, kao što su neki učenici na gori u Galileji u svom ljudskom jadu još uvijek sumnjali (Mt 28,17).
Odmah shvaćamo kako naša glavna nevolja nije negdje drugdje i nisu neki drugi, nego mi ovdje u narodu Božjem hrvatskom koji se diči pregolemom kršćanskom većinom i sada je još jednom ima priliku pokazati. Naša glavna nevolja – znamo iz prve kršćanske mudrosti – jest grijeh. Svatko, tko dijabolički razjedinjuje sveto Tijelo Kristovo i diže se na brata s kojim pristupa istom Kristovom stolu, čini smrtni grijeh i sada je čas, krajnji čas za žurno obraćenje. Rasipni sine, vrati se ocu svome, dođi u očinsku kuću dok nije kasno!
Duh Božji kojega smo primili – tumači Pavao, apostol, Rimljanima (Rim 8,14s), Duh ljubavi Boga Oca i Boga Sina, Branitelj kojega nam je Isus poslao, oslobađa od svih lažnih religija s nekakvim despotskim iznakaženim bogom, koji drži u strahu, porobljava i uništava. Duh Božji oslobađa nas od neurotičnog, uznemirenog, u isti mah i bijesno napadačkoga i plačljivoga ateizma koji se bori protiv Boga kao da će s Bogom nešto izgubiti. Isus nam je svojim trpljenjem i svojom proslavom (Rim 8,17) jednom zauvijek objavio Oca našega koji nas – s Isusom i po Isusu – prima kao svoju vlastitu ljubljenu djecu (Rim 8,16). U Duhu kojega nam je poslao govorimo: “Oče” (Rim 8,15)! Svoj prečesto bolestan, nagrižen i izopačen ljudski odnos prema vlastitom ocu, roditelju svojemu, ne moram projicirati na Boga, nego radije, gdje treba, prihvatiti trpljenje s Kristom koji je trpio, i sada, gdje treba, popraviti, što se god popraviti da, pred ocem koji mi je dao život u obitelji iz koje potječem, hranio me i dao mi da rastem.
Izbori u našoj državi upravo na blagdan Presvetoga Trojstva izvrsno nam daju da oćutimo kako nismo primili duha robovanja da se opet bojimo (Rim 8,15) kao u starom staljinizmu i komunizmu. Novi nam ne treba jer je u Europi već pokazao kako se brzo ispuše i za sobom ostavlja ruševinu veliku, goru nego prije.
Prava je prilika. U subotu je bio Hod za život u Imotskom i u našoj metropoli. U nedjelju Presvetoga Trojstva, Dan je hrvatske državnosti i drugi krug izbora u domovini. Svaki su izbori dokaz slobode u kojoj možemo osjetiti koliko nas to po riječima Apostola Božji Duh vodi, koliko smo sinovi Božji (Rim 8,14). Zagrebe, glavni grade Hrvatske, evo zgode da daruješ dragi poklon svojoj Zaštitnici i Kraljici tako da svojim glasom odabereš onakvu vlast kakvu zaista hoćeš za sebe! Evo nam prilike da pođemo i donesemo Radosnu vijest, dajući svoj glas onako kako nas Duh Sveti vodi. Biračkom olovkom na glasačkom listiću možemo u našu politiku donijeti krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, glasajući prema vlastitoj savjesti, kako od malena u Crkvi učimo.
Dovršetak Matejeva evanđelja donosi ugodan, posvećen oslonac na svetkovinu Presvetoga Trojstva. Davno je Mojsije u oproštajnom govoru obznanio i na prvo mjesto stavio Božju veličinu. Sada Isus do kraja bjelodano pokazuje Božju blizinu. Na kraju Matejeva evanđelja nikamo on ne odlazi. Kao da nema Uzašašća. Isus je s nama u svakom našem danu na ovome svijetu, kaže (Mt 28,20). Na početku evanđelja, kad je došao kao Dijete od Djevice začeto i rođeno, ime mu je Emanuel – Bog s nama (Mt 1,23). Sada on sam, odrastao, u punoj ljudskoj zrelosti i sa svim iskustvom, dovršivši križem i uskrsnućem veliki projekt Kraljevstva Božjega, otvoreno proglašava: “Ja sam s vama” (Mt 28,20).
Središnji dio čuvene velike Isusove molitve u Evanđelju po Ivanu (Iv 17,11b-19) prima nas u samo središte Isusova razgovora s Ocem. Otvara nam se i uzima nas k sebi molitva Sina upućena Ocu. Nakon Uskrsa apostoli raspoznaju što se to zbivalo prije Isusove muke, koju tada uopće nisu mogli pojmiti. Sve dublje razumiju – i mi s njima – Kristove riječi od prije kojima već unaprijed govori da sama sebe za nas posvećuje. Euharistija je izvor i osnovica onoga jedinstva za koje Isus na početku moli: “da budu jedno kao mi” (Iv 17,11b). U Euharistiji se među nama ostvaruje povezanost koja vlada između Isusa i nebeskoga Oca.
Samo su dvije izravne Isusove molbe Ocu nebeskom u ovom odlomku. Prva je: “Čuvaj ih!” (17,11). Tako Gospodin moli za svoje, i ponavlja: “tražim da ih čuvaš od zloga” (17,15), baš kao što ćemo mi sve do danas moliti Oca našega: “Izbavi nas!” (Mt 6,13). Druga je molba: “Posveti ih!” (Iv 17,17). Isus moli da Otac njegove učenike posveti u istini. Sam obrazlaže prijeku potrebu ovih molbi: “Bio sam s njima” veli Gospodin u molitvi (17,12). I pridodaje “sada idem k tebi” (13), upozoravajući na ovo osobito, najosjetljivije i najdelikatnije doba nakon Uzašašća Gospodinova Gospodin je otišao, dovršivši svoju zemaljsku misiju. Vratio se u krilo Očevo. Isusovi učenici nalaze se u onakvim prilikama kakve će obilježavati nas – Crkvu tijekom vjekova, sve do u ovo treće tisućljeće. Zajedno s prvim učenicima ostajemo jednodušno postojani u molitvi s Isusovom Majkom Marijom (Dj 1,14). U devetnici molimo da Duh Sveti sa svojim nebeskim plamenom dođe! Naša papa Franjo poveo nas je u svibanjski molitveni maraton. Evo nas nasred Marijina mjeseca s krunicom bez granica u kojemu je i naše Međugorje izravno uključeno kao jedno od svjetskih molitvenih sjedišta.
Pogled na smrt
Pošast novoga virusa, koja je kao i toliko puta u ljudskoj povijesti, naglo odnijela mnoštvo života, učinila je da nam smrt opet bude vrlo blizu i da smo svjesni njezine veličine. Zadivljuje pogled čovjeka Isusa koji, neposredno prije nego će biti izdajnički uhićen, za svoju muku i smrt kaže da je to njegov povratak k Ocu. Bit će odveden na mučenje i prema unaprijed donesenoj odluci smaknut, ali on veli: “Oče sveti, idem k tebi” (Iv 17,11.13). Jedino na takvoj pozadini možemo razumjeti da on u tim trenutcima govori o “svojoj radosti” (Iv 17,13). Jedino to obrazlaže zašto se mi na svetu misu, u kojoj se Gospodin za žrtvu prinosi, okupljamo u radosti.
Zašto se Isus moli? Dok je još u svijetu, on riječi svoje molitve upućuje Ocu zato da njegova radost bude u nama, i da ta njegova radost u nama bude savršena, potpuna (Iv 17,12). Tako nam je još jasnije zašto je papa Franjo službu Kristova namjesnika započeo pismom o radosti Evanđelja.
Isus iskreno govori kako je svojima dao Očevu riječ (Iv 17,14), riječ koja je istina (17,17). A nakana mu je da budu posvećeni u istini (17,19). Odmah razumijemo: dao nam je samoga sebe, jer on je Riječ (Iv 1,1), on je Istina (Iv 14,6). Tako nam je još jasniji najdirljiviji dio Isusove molitve u kojemu kaže da samoga sebe posvećuje za nas (Iv 17,19). Još jednom očituje kako to on gleda na gorku muku i križ koji prije uskrsnuća dolaze. Njegova otkupiteljska smrt i uskrsnuće to je njegova posveta za nas.
Isus i svijet
Je li u Gospodinovoj molitvi najvažnije i za nas najživotnije što toliko puta spominje “svijet”? Ide k Ocu, a ove riječi govori u svijetu sa svrhom da učenici imaju njegovu radost u sebi (Iv 17,13). Svijet ih je zamrzio jer su primili riječ koju im je Isus dao (Iv 17,14). Dvaput Isus ističe kako se izravno povezao s nama jer nismo od svijeta, kao što ni on nije od svijeta (Iv 17,14.16). S njim smo povezani i tako što nas on šalje u taj svijet, baš kao što je Otac njega poslao (Iv 17,18). On je Očev pra-apostol u svijetu, a sve nas postavlja za svoje apostole.
Neprijateljski svijet mrzi i predstavlja težinu života, brojne patnje i dovoljno zla svakoga dana (usp. Mt 6,34). Ali već iz Isusova razgovora s Nikodemom znamo da je Bog toliko ljubio svijet da je svojega jedinorođenca dao (Iv 3,16). U drugom čitanju iz Prve Ivanove poslanice upravo to čitamo da je Otac poslao sina kao Spasitelja svijeta (1 Iv 4,14). Kristov učenik ne živi u bajci iz mašte, nije izbačen u zamišljene duhovne visine, nego je baš u svijetu jer ga je Gospodin u svijet poslao (Iv 17,18), kao što je sam u svijetu bio. Bilo da svijet promatramo u užem smislu, negativno, kao neprijatelja ljudi i Boga, bilo da ga promatramo daleko šire kao Božji stvoreni svijet, kao naš životni okoliš koji svojim postupanjem možemo poljuljati, Isus je Spasitelj.
On se u molitvi prisjeća kako je čuvao svoje učenike, bio im je uspješan štit, tako da nijedan od njih ne ode u propast. Sad to isto traži od Oca. Ali izrijekom se vraća i na onoga koji se svrstao pod stijeg propasti. Pritom ističe istinitost Svetoga pisma koje se ispunja (“da se Pismo ispuni” Iv 17,12).
7. vazmena nedjelja (god B): Dj 1,15-17.20a.20c-26; 1 Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19
Poslušajte:
Na sedmu vazmenu nedjelju živimo u onom osobitom, najosjetljivijem i najdelikatnijem razdoblju crkvene godine. U četvrtak smo proslavili Spasovo. Gospodin je otišao, dovršivši svoju zemaljsku misiju. Vratio se u krilo Očevo. Isusovi učenici nalaze se u onakvim prilikama kakve će obilježavati nas – Crkvu tijekom vjekova, sve do u ovo treće tisućljeće. Prvo čitanje iz Djela apostolskih potvrđuje da je riječ o novoj fazi jer je “Gospodin Isus uzet od njih” (Dj 1,21). Više ne hodi ovom zemljom. A mi zajedno s njima ostajemo jednodušno postojani u molitvi s Isusovom Majkom Marijom (Dj 1,14). Još nije počelo doba samostalnosti, ali samo što nije. Doći će Duh Sveti!
Isus u molitvi
Evanđelje po Ivanu (Iv 17,11-19), koje slušamo na ovu posljednju, 7. vazmenu nedjelju, otkriva nam puno značenje koje ima Euharistija – vrhunska molitva. Primljeni smo u samo središte Isusova razgovora s Ocem. Otvara nam se i uzima nas k sebi molitva Sina upućena Ocu. Nakon Uskrsa apostoli raspoznaju što se to zbivalo prije Isusove muke, koju tada uopće nisu mogli pojmiti. Sve dublje razumiju – i mi s njima – Kristove riječi od prije.
Samo su dvije izravne Isusove molbe Ocu nebeskom u ovom odlomku. Prva je: “Čuvaj ih!” (17,11). Tako Gospodin moli za svoje, i ponavlja: “tražim da ih čuvaš od zloga” (17,15), baš kao što ćemo mi sve do danas moliti Oca našega: “Izbavi nas!” (Mt 6,13). Druga je molba: “Posveti ih!” (Iv 17,17). Isus moli da Otac njegove učenike posveti u istini. Sam obrazlaže prijeku potrebu ovih molbi: “Bio sam s njima” veli Gospodin u molitvi (17,12). I pridodaje “sada idem k tebi” (13), upozoravajući na ovo osobito razdoblje u kojem će se apostoli naći poslije Uzašašća. Počinje devetnica za Duhove.
Gospodin se moli, a tako će se poslije i apostoli – slušamo u Djelima apostolskim – moliti “Gospodinu, poznavatelju svih srdaca” (Dj 1,24s). Tako i mi činimo danas. Naša papa Franjo poveo nas je u svibanjski molitveni maraton. Evo nas nasred Marijina mjeseca s krunicom bez granica u kojemu je i naše Međugorje izravno uključeno kao jedno od svjetskih molitvenih sjedišta.
Pogled na smrt
Velebna pošast s novom bolešću, koja je kao i toliko puta u ljudskoj povijesti, naglo odnijela mnoštvo života, učinila je da nam smrt opet bude vrlo blizu i da smo svjesni njezine veličine. Zadivljuje pogled čovjeka Isusa koji, neposredno prije nego će biti izdajnički uhićen, za svoju muku i smrt kaže da je to njegov povratak k Ocu. Bit će odveden na mučenje i prema unaprijed donesenoj odluci smaknut, ali on veli: “Oče sveti, idem k tebi” (Iv 17,11.13). Jedino na takvoj pozadini možemo razumjeti da on u tim trenutcima govori o “svojoj radosti” (Iv 17,13). Jedino to obrazlaže zašto se mi na svetu misu, u kojoj se Gospodin za žrtvu prinosi, okupljamo u radosti.
Zašto se Isus moli? Dok je još u svijetu, on riječi svoje molitve upućuje Ocu zato da njegova radost bude u nama, i da ta njegova radost u nama bude savršena, potpuna (Iv 17,12). Tako nam je još jasnije zašto je papa Franjo službu Kristova namjesnika započeo pismom o radosti Evanđelja.
Snaga Euharistije
Kada u prvom čitanju iz Djela apostolskih čitamo da su se sabrali na jednome, na istome mjestu (Dj 1,15), onda znamo da takav jezik u Novom zavjetu naznačuje okupljanje na Euharistiju. Euharistija je izvor i osnovica onoga jedinstva za koje Isus na početku moli: “da budu jedno kao mi” (Iv 17,11b). U Euharistiji se među nama ostvaruje povezanost koja vlada između Isusa i nebeskoga Oca.
Kad idemo na misu i mi smo pribrojeni onima koje Gospodin odabire (Dj 1,26). Dio smo Kristove zajednice, imamo usud u svetom služenju kao apostoli (Dj 1,17.25). Iz toga izvora ljubimo jedni druge (1 Iv 4,11.12), ispovijedamo da je Isus Sin Božji (1 Iv 4,15) pa, premda je Isus otišao, Bog ostaje u nama (1 Iv 4,12.15). Imamo Petra koji nam kao voditelj progovara, a mi smo međusobno braća (2x ἀδελφοί 1 Dj 1,15.16), kako veli Petar. Štoviše, jedni pred drugima mi smo ljubljeni (1 Iv 4,11), kako još jače Ivan kaže.
Danas, kad u Europi s tugom gledamo kako je oskudan broj vjernih koji idu u crkvu, silna nam je utjeha čuti da ih Petar oko sebe ima svega 120 duša. “Ne boj se malo stado!” (Lk 12,32) vrijedi za tu prvu Crkvu koja je gotovo sav svijet u imenu Isusovu ujedinila, imenu koje mu je Otac dao (Iv 17,11s) i živi već 2000 godina. Isto ohrabrenje Gospodnje: “Ne boj se malo stado!” vrijedi i danas.
Isus iskreno govori kako je svojima dao Očevu riječ (Iv 17,14), riječ koja je istina (17,17). A nakana mu je da budu posvećeni u istini (17,19). Odmah razumijemo: dao nam je samoga sebe, jer on je Riječ (Iv 1,1), on je Istina (Iv 14,6). Tako nam je još jasniji najdirljiviji dio Isusove molitve u kojemu kaže da samoga sebe posvećuje za nas (Iv 17,19). Još jednom očituje kako to on gleda na gorku muku i križ koji prije uskrsnuća dolaze. Njegova otkupiteljska smrt i uskrsnuće to je njegova posveta za nas.
Isus i svijet
Je li u Gospodinovoj molitvi najvažnije i za nas najživotnije što toliko puta spominje “svijet”? Ide k Ocu, a ove riječi govori u svijetu sa svrhom da učenici imaju njegovu radost u sebi (Iv 17,13). Svijet ih je zamrzio jer su primili riječ koju im je Isus dao (Iv 17,14). Dvaput Isus ističe kako se izravno povezao s nama jer nismo od svijeta, kao što ni on nije od svijeta (Iv 17,14.16). S njim smo povezani i tako što nas on šalje u taj svijet, baš kao što je Otac njega poslao (Iv 17,18). On je Očev pra-apostol u svijetu, a sve nas postavlja za svoje apostole.
Neprijateljski svijet mrzi i predstavlja težinu života, brojne patnje i dovoljno zla svakoga dana (usp. Mt 6,34). Ali već iz Isusova razgovora s Nikodemom znamo da je Bog toliko ljubio svijet da je svojega jedinorođenca dao (Iv 3,16). U drugom čitanju iz Prve Ivanove poslanice upravo to čitamo da je Otac poslao sina kao Spasitelja svijeta (1 Iv 4,14). Kristov učenik ne živi u bajci iz mašte, nije izbačen u zamišljene duhovne visine, nego je baš u svijetu jer ga je Gospodin u svijet poslao (Iv 17,18), kao što je sam u svijetu bio. Bilo da svijet promatramo u užem smislu, negativno, kao neprijatelja ljudi i Boga, bilo da ga promatramo daleko šire kao Božji stvoreni svijet, kao naš životni okoliš koji svojim postupanjem možemo poljuljati, Isus je Spasitelj.
On se u molitvi prisjeća kako je čuvao svoje učenike, bio im je uspješan štit, tako da nijedan od njih ne ode u propast. Sad to isto traži od Oca. Ali izrijekom se vraća i na onoga koji se svrstao pod stijeg propasti. Pritom ističe istinitost Svetoga pisma koje se ispunja (“da se Pismo ispuni” Iv 17,12). Na isti način će i Petar (“da se ispuni Pismo” Dj 1,16), kao pravi učenik svojega Učitelja, pred okupljenima prepoznati kako Duh Sveti govori preko Davida i navest će kao mjerodavni autoritet riječi Pisma (Dj 1,20).
Juda, Jakovljev sin, u davnim je početcima prema uzviku radosne majke dobio ime hvale Gospodinove (יהוה + ידה “Ovaj put hvalit ću Gospodina” Post 29,35) i tako tijekom povijesti obilježava sav sveti ostatak u Judeji. Međutim, umjesto da odaje priznanje Bogu, novozavjetni je Juda, prema svjedočanstvu apostola Petra, preuzeo najstrašniju ulogu kao vođa onih koji uhvatiše Isusa (Dj 1,16). Naša je sloboda – ljudska sloboda – velik dar, ali i silan zadatak.
Apostolski izbori
U našoj su domovini Hrvatskoj upravo na ovu 7. vazmenu nedjelju, nedjelju prije Duhova, izbori. Stoga je potpuno pogođeno što slušamo izvještaj o izboru Matije, apostola, kojemu smo, evo, u petak proslavili blagdan. Petar je jasan. Traži se onaj koji je među njima, u Crkvi, uz Krista, i to cijelo vrijeme (Dj 15,21) – čovjek koji je doživio Krstiteljevo krštenje i sve ono što je Isus činio za života, u svojoj muci i nakon uskrsnuća. Traže onoga koji ima to živo iskustvo “da nas je Bog ljubio” (1 Iv 4,11), koji je “upoznao tu ljubav i povjerovao joj” (4,16). Samo onaj tko je promatrao i svjedoči da je Otac poslao Sina kao Spasitelja (4,14) može biti Kristov apostol, može preuzeti tu ključnu zadaću da bude svjedok njegova uskrsnuća (Dj 1,22).
Kako izići na izbore? Baš kao apostoli! Pomolit ću se i po savjesti zaokružiti onoga na koga pada Božja kocka (Dj 1,26). Kršćanski političar ni zbog svojega vlastohleplja ni zbog svoje stranke ne upada u spletku, laž i lukavu glumu, nego stvara i gradi. Hoćeš li biti kršćanski političar, čuvaj se istočnoga grijeha da javno širiš podjelu u svom narodu, isprazno nadmetanje i ružno podmetanje, posebice prema onima s kojima pristupaš k istom Gospodnjem stolu! Tko je taj koji traži suradnju, njeguje Kristovu ljubav u Hrvatskoj – mudro, hitro, marljivo? Zna da Judine škude donose pustoš (Dj 1,20) i da su ga odvele na njegovo mjesto (Dj 1,25). Naš glas zaslužuje onaj koji je primio Riječ Kristovu, koji je životom i djelima posvećen u istini, koji će se, poput Krista Učitelja, za nas posvetiti.
Ilustracija: Josef Aleksius Kastner, Oltarna slika u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, Zagreb
Adventska poslanica sv. Pavla, apostola – Prva Solunjanima
Getty Images/DeAgostini
Vrijedno je uzeti u ruke poseban dragulj, pradokument naše vjere, prvi i najstariji spis Novoga zavjeta koji ističe Gospodinov siguran dolazak i pritom uspijeva spojiti nevolju i radost. To je Prva poslanica Solunjanima. Nama je Solun važan jer odande su naši slavenski apostoli, sveta braća Ćirili i Metod. Važan nam je i zato što je na glasovitom Solunskom frontu na kraju Prvog svjetskoga rata bio i naš sveti zaštitnik, blaženi Alojzije Stepinac. Želimo li čitati ovu Poslanicu tako da uberemo plod za sebe, vrijedi pristupiti joj tako da si postavimo pitanja u tri smjera: a) Tko mi nedostaje? S kojim se ljudima žarko želim susresti? Koga jedva čekam vidjeti? b) Kakve nevolje i boli trpim od najbližih – rodbine, prijatelja, suradnika? c) Koliko mi moja vjera daje pravu radost? Koliko je Gospodin za mene radosna vijest?
Početak Novoga zavjeta
U proučavanju Svetoga pisma nije sporno da je Prva poslanica Solunjanima prvi sastavljeni novozavjetni tekst koji je do nas došao, a napisan je dvadesetak godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Za nas danas godina 2000. nipošto nije daleka. Gledamo li kako je pisanje Novoga zavjeta počelo, osobito nam vrijedi završna molba kojom Pavao zaklinje da se ovo pismo pročita svima (1 Sol 5,27). Spis je to, dakle, koji slijedi časnu tradiciju – upućen je živom Božjem narodu.
Tražimo li pak odakle ona ključna riječ i misao koja nosi Novi zavjet, a to je “evanđelje”, onda s divljenjem uočavamo kako se u tom prvom spisu “evanđelje” pojavljuje kao sasvim razumljiv izraz, i to biblijskih sedam puta. Sedam poznajemo s početka Biblije, a označava ono što je pouzdano i na što se možemo osloniti jer u svetopisamskom jeziku podsjeća na osnovno obećanje Božje: prisegnuo je ocima da će im dati zemlju (npr. Izl 13,5).
Pavao sa svojim suradnicima najprije ističe da je to „naše evanđelje” misleći na to da su nedavno bili u Solunu i donijeli vijest o Isusu, Spasitelju. Bili su misionari ne samo riječju, nego i u sili i u Duhu Svetom, s punim uvjerenjem (1 Sol 1,5). Tako su postupili radi samih Solunjana kojima su bili voljni dati i svoj život, svoju dušu, jer su ih toliko zavoljeli. U Poslanici je potom jasno da je to „Božje evanđelje” (2,2.8) jer potječe od Gospodina i u središtu je Božje, ne ljudsko spasenje. Bog je evanđelje povjerio apostolima (2,4). To je „Kristovo evanđelje” na kojemu i Timotej surađuje s Pavlom i Silvanom (3,2).
Najviše nam zacijelo pomaže shvatiti što znači „evanđelje” kad čitamo da su oni sami primili dobru vijest – izvještaj koji im je Timotej donio i razveselio ih kad su ga poslali da ponovno pohodi zajednicu u Solunu (3,6).
Radost
Riječ „evanđelje” prevodimo kao radosna vijest i odmah uočavamo kako Poslanica naglašeno govori o radosti što nam je u Došašću, vremenu radosnoga iščekivanja utješno, osobito kad se sjetimo da je naš Papa Franjo na početak svojega pontifikata stavio Radost Evanđelja. Pavao ističe da se on i njegovi suradnici raduju pred Bogom zbog Solunjana (3,9). Solunjani su njihova radost, ponavlja (2,19.20). I njih poziva da se uvijek raduju (5,16). Osobitu pak vrijednost ima kad uočava da su oni primili evanđelje, doduše velikoj nevolji, ali s radošću, i to radošću Duha Svetoga (1,6).
Nevolje
Upravo ovaj izazovan, čudesan spoj radosti i nevolje, stiske, progonstva, vanjskoga ili unutarnjega, podsjeća nas kako Biblija ne zatvara oči pred križem i teškoćama. Pavao primjećuje s jedne strane, kako su Solunjani bili u obilnoj nevolji kad su primili Riječ (1,6). Najteže je kad poput prvih Crkava u Judeji trpe od svojih (2,14). S druge strane njihovu vjeru doživljava kao utjehu za sebe i za svoje suradnike (3,7). Kad im šalje Timoteja čini to zato da ih učvrsti pa da se nitko ne poljulja u nevoljama (3,3).
Najzanimljivije nam je pak uočiti kako Pavao dvaput ustanovljuje da smo određeni za nevolje (3,3), koje je Solunjanima unaprijed najavio (3,4). Danas lako u tome prepoznajemo Gospodinov zahtjev da uzmemo svoj križ i slijedimo ga, osobito u ovoj pandemiji i zahtjevnoj obnovi glavnoga grada nakon potresa.
Povijest
Želimo li saznati o povijesnim okolnostima u kojima nastaje ova Poslanica lako ćemo u Djelima apostolskim čitati o Pavlovu prvom dolasku u Europu, u Filipe, gdje je doživio prvi pravi progon, bičevanje i osudu (Dj 16), pa na to podsjeća Solunjane (1 Sol 2,2). U Solunu je, prema izvještaju u Dj 17, tri subote propovijedao u sinagogi, dakle svojim sunarodnjacima kojima, on, farizej od farizeja, bivši progonitelj Crkve, sada svjedoči da je Isus Mesija i da je Sin Božji. Zasigurno ostaje još neko vrijeme ondje jer Evanđelje prihvaćaju i pogani, a upravo će zbog optužbi Židova morati naglo pobjeći iz Soluna. Grad živi još od vremena Aleksandra Velikoga kada ga je Kasander osnovao i dao mu ime po Aleksandrovoj sestri. U vrijeme Rimskoga Carstva glavni je grad cijeloga područja Makedonije.
Uskrsli Isus
Redovito ističemo kako Prva poslanica Korinćanima, u raspravi o uskrsnuću od mrtvih (1 Kor 15) donosi prvi povijesni zapis o Isusovu uskrsnuću, koje se zbilo po Pismima i o kojemu svjedoče oni koji su se susreli s uskrslim Gospodinom. Ali već ovaj prvi novozavjetni spis, kad govori o Isusu, koji je Gospodin, onda se zaustavlja upravo na tome da je Isus uskrsnuo. Otac ga je podigao od mrtvih (1,10). Isusa su ubili oni koji i Pavla progone (2,15). Isus je umro i uskrsnuo (4,14).
Dolazak Gospodinov
Ova je poslanica u pravom smislu adventska s jedne strane stoga što u više navrata govori o živoj čežnji i žarkoj želji – “ne mogu više izdržati” (3,1.5) – da se ponovno vide sa Solunjanima koji su povjerovali u Krista. Još je važnije, s druge strane, ova je poslanica adventska zato što izričito govori o Isusovu drugom, konačnom Dolasku kojemu su obično posvećene 1. i 2. nedjelja Došašća. U Poslanici se nalazi stručna teološka riječ koja označava prisutnost Gospodina koji će doći na Sudnji dan (parusía). Vjerojatno je to i konkretno pitanje na koje Pavao ovom poslanicom odgovara vjernicima u Solunu koji su živjeli spremno iščekujući Kristov dolazak, pa su se počeli pitati što je s onima koji su u međuvremenu umrli.
U pandemiji koja vlada ova Poslanica velika je pomoć kad se i mi tako često susrećemo da nam dragi ljudi umiru od nove bolesti. Glavna utjeha, kojom Solunjani jedni druge trebaju tješiti, jest da ćemo i živi i mrtvi “uvijek biti s Gospodinom” (4,17). Središnja tema cijele Poslanice, naznačena već u prvom poglavlju jest ovo iščekivanje da s nebesa dođe Božji Sin koji nas izbavlja (1,10). Bit će to “Dan Gospodnji” (5,2) koji dolazi u čas koji nama nije poznat i ne pripada na Evanđelje i na vjeru praviti izračune o tome.
Pavlov “ja”
Osobita je vrijednost Poslanice što je, kako često biva, u njoj i sam Pavao prisutan. Ponajprije nam otkriva da on nije vuk samotnjak i “individualac” koji bi se samouvjereno oslanjao samo na sebe, nego – premda ovu kao i ostale poslanice nazivamo Pavlovima – jasno već na početku stoji da je Pavao u zajedništvu sa svojim suradnicima (Silvan, Timotej 1,1). Štoviše, daleko najveći dio Pisma pisan je u množini: “mi smo bili među vama”, “mi vam govorimo”.
Stoga nam je još draže vidjeti kako Pavao nasuprot tome za sama sebe ističe kako se žarko želi susresti sa Solunjanima te je opet i opet pokušao doći k njima (2,18). On sam, budući da ne može osobno doći, šalje Timoteja kao izaslanika da vidi kakva je vjera Solunjana i da ih ohrabri (3,5). Pavao napokon osobno na kraju traži da se poslanica pročita svoj braći (5,27)
Braća
U istraživanju stila i cjelovitosti ovoga teksta osobito vrijedi uočiti onu riječ, koju redovito prepoznajemo kod čitanja Pavlovih poslanica za oltarom, a to je: „braćo”. Ponajprije naći ćemo takvo izravno obraćanje točno četrnaest puta, što je dvostruka biblijska brojka sedam i povezuje sva poglavlja u jedan cjeloviti tekst. To nam je potom podsjetnik na temeljito Pavlovo obraćenje jer iste one od Kristova Puta, protiv kojih je bio nadahnut prijetnjom i pokoljem, te ih je htio uhititi da budu kažnjeni (Dj 9), sada naziva svojom braćom. Devet puta ponavlja kako oni već znaju ono o čemu im piše. Pa i kad izriče kakvu zapovijed, onda ističe da oni već tako čine.
A bliskost koju je zajedno sa svojim suradnicima njegovao kad je bio kod njih kao misionar potvrđuje time što se sjeća da su prema Solunjanima bili kao majka koja brižljivo hrani svoju djecu (2,7), i kao otac koji svakom sinu poklanja svoju pozornost (2,11). Najdragocjenije nam je uočiti kako Pavao upotrebljava jedinstveni “specijalitet”, prisutan samo ovdje u jeziku Svetoga pisma, i u Solunjanima vidi “Božje učenike” (“bogopoučen” grč. θεοδίδακτος 4,9).
Crkva
Poslanica se ističe time što sadrži razvijene teološke pojmove, nama vrlo bliske, kao od sv. Augustina ili sv. Tome, pa se divimo što su tako rano zabilježeni. Pavao govori o Crkvi (1,1) nastavljajući tako ponajprije starozavjetni naziv za zajednicu Božjega naroda koja je na okupu (grč. ἐκκλησία, prvi put na Horebu Pnz 4,10) .
Međutim kad ističe da je Bog Solunjane pozvao, onda nam otkriva i podrijetlo biblijskoga naziva za Crkvu koji potječe upravo od toga opisa “pozvati” (grč. καλέω). Solunjani su dužni živjeti dostojno Božjega poziva (2,12), poziva na svetost (4,7). Bog, koji ih poziva, vjeran je (5,24) i on može sačuvati cjelinu čovjekova života: i ono duhovno, i duševno – naš unutarnji život i doživljaje, i naše tijelo, naš organizam (5,23). Da nije riječ tek o nekoj usputnoj, prigodnoj zajednici, nego o prepoznatljivu ustroju u crkvenoj povijesti, dokazuje nabrajanje onih koji se trude oko Solunjana, koji su im pretpostavljeni i opominju ih (5,12).
Presveto Trojstvo
Poslanica govori o Bogu na nama vrlo razumljiv način. Ponajprije ističe Oca i uza nj Isusa, koji je Gospodin. A kad uočimo da se više puta naglašava i Duh Sveti u kojem su misionari Solunjanima navijestili evanđelje (1,5), a oni su ga primili u radosti toga Duha Svetoga (1,6), onda nam je jasno da već u tom prvom novozavjetnom spisu susrećemo jasan govor o Presvetom Trojstvu. Bog daje Duha Svetoga Solunjanima (4,8) i njegov plamen treba podržavati, a ne gušiti ga (5,19).
Vjera, ufanje i ljubav, i drugi stupovi teologije
Početak i sam kraj, kao uvodni i zaključni pozdrav spominju ključan pojam “milost” (1,1; 5,28), koji na način inkluzije zaokružuje cio tekst. A osobita nam je utjeha vidjeti kako se već ovdje govori o vrlinama koje će postati vrhunac praktične teologije. Dvaput Poslanica ističe vjeru, ufanje i ljubav. Na početku to je razlog pohvale za Solunjane zbog njihova djelovanja u vjeri, napora u ljubavi i zbog postojane nade (1,3). Pred kraj savjetuje da svi uzmu vjeru i ljubav kao oklop, a nadu kao kacigu (5,8). Još se jednom u paru pojavljuju samo vjera i ljubav koji obilježavaju Solunjane u radosnom Timotejevu izvještaju (3,6).
Osobitost ove Poslanice jest što se glagol “vjerovati” pojavljuje i u trpnom obliku označavajući kao Bog koji prosuđuje srca, na temelju svoje procjene ima povjerenja u Pavla i misionare, vjeruje im, te im može povjeriti evanđelje (2,4). Ovakav nas način izražavanja odmah podsjeća na drevnu Božju procjenu kojom u biblijskim počecima Nou vidi kao pravednoga pred sobom (Post 7,1). Velika vrijednost takva opisa potvrđuje činjenicu da Pavao nije među Dvanaestoricom koje je Učitelj odabrao i imao uza se za svojega javnoga djelovanja.
Čini se da “vjera” u Poslanici ima i strukturnu ulogu jer se također pojavljuje četrnaest puta bilo kao imenica (8x 1,3.8; 3,2-7.10; 5,8), bilo kao glagol (5x 1,7; 2,4.10.13; 4,14) i napokon jednom kao pridjev koji opisuje Božju vjernost (5,24). Ova ključna riječ raspoređena u svih pet poglavlja dodatno učvršćuje jedinstvo cijeloga teksta. Najzanimljivija je zacijelo kada se samo jednom pojavljuje glagol u prvom licu množine (“vjerujemo” 4,14), obuhvaćajući očito i misionare i Solunjane u jednu zajednicu koja prihvaća središnju istinu “da je Isus umro i uskrsnuo”.
“Vjera” najčešće označava vjeru Solunjana (9x) u kojima je Bog djeluje (2,13) i ta je vjera sada misionarima utjeha (3,7). Solunjani su štoviše postali uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji (1,7), njihova vjera u Boga “izišla” je posvuda (1,8). Timotej je poslan ohrabriti ih u vjeri (3,2), o kojoj se Pavao želi osobno biti informiran (3,5). Timotejev izvještaj donosi radost (3,6), no misionari su i dalje ispunjeni žarkom željom da se s njima uživo susretnu usrdno mole za to, kako bi dopunili što nedostaje vjeri Solunjana. Solunjani kojima se Poslanica izravno obraća u prvom su redu vjernici (“vi vjerujete” 2,10.13), a temelj na kojem svekolika vjera može graditi jest Božja pouzdanost i vjerodostojnost (5,14).
Od glavnih teoloških misli u Poslanici svakako valja uočiti Božje kraljevstvo (2,12) koje se već u ovom prvom spisu pojavljuje, kod Pavla će doduše biti rijetko u uporabi, ali je zato u Evanđeljima osnovni sadržaj Kristova propovijedanja.
Utjeha i poticaj
Od ključnih teoloških riječi u Poslanici se ističe i ona koju obično iz Ivanova evanđelja poznajemo kao opis za Duha Svetoga koji priskače u pomoć i brani. Pojam je to koji znači: bodriti, sokoliti; opisuje: poticaj, utjehu, ohrabrenje (grč. παρακαλέω), a i u modernom grčkom jeziku označava ono što u hrvatskom izražavamo kao “molim” bilo da pitamo, bilo da odgovaramo na zahvalu. U Poslanici ovaj se izraz nalazi osam puta od drugoga do petoga poglavlja, potvrđujući dodatno cjelovitost teksta.
Opisuje ponajprije djelovanje misionara među Solunjanima koje nisu poduzeli ni iz zablude, ni iz nečistoće, niti u nekoj namjeri s prijevarom (2,3). Očinski su ih obodrili da žive dostojno Božjega poziva (2,12). S takvom su im zadaćom poslije poslali Timoteja da ih ohrabri u vjeri (3,2).
Sama Poslanica služi zato da osokoli i potakne Solunjane da Bogu ugode (4,1). O čemu je u praksi riječ najbolje zacijelo pokazuje kad ih Poslanica potiče da njeguju bratsku ljubav ne samo u Solunu, nego po cijeloj Makedoniji (4,10), i da prema svima budu velikodušni i strpljivi (5,14). A od Drugoga vatikanskog sabora Crkva osobito razumije poseban nalog koji traži od Solunjana skrb za one koji su u većoj potrebi – za nedisciplinirane i lijene, za malodušne i slabe (5,14). Osobito vrijedi uočiti pedagoški cilj Poslanice koja vodi k samostalnosti jer od samih Solunjana očekuje, i to dvaput ponavlja, da oni jedni druge sokole, da budu utjeha i poticaj jedni drugima (4,18; 5,11).
Euharistija
Premda Prva poslanica Solunjanima ne spominje izravno onu osnovnu praksu, koja je središte i vrhunac kršćanskoga života, a to je euharistija, koju Pavao opisuje, pišući prvi put Korinćanima i tako ostavlja najranije svjedočanstvo o tome (1 Kor 11,23-25). Ipak, misao o euharistiji koja izvorno označava zahvalu nosit će i objediniti tekst pisma Solunjanima jer se pojavljuje četiri put, u prvom, drugom, trećem i opet u petom poglavlju. Štoviše zahvaljivanje je tematski toliko istaknuto da se i u stručnoj analizi teksta različito određuje dokle u strukturi ove poslanice teče zahvala, koja će kasnije u Pavlovim poslanicama obilježavati uvod.
U ovoj poslanici dvaput stoji kako Pavao sa svojima zahvaljuje Bogu za vjerničku zajednicu u Solunu (1,2; 2,13). To čini uvijek, neprestano, jer su Solunjani primili evanđelje kao istinsku Božju riječ, postali su vjernici u kojima sam Bog djeluje (2,13). Dodatno još jednom, rabeći baš grčku imenicu euharistía, pitaju se kakvu zahvalu mogu dati Bogu za Solunjane i za svu radost koju im oni pred Bogom čine (3,9). U zaključku, otkrivajući u Kristu Isusu što je volja Božja za njih, Pavao i Solunjanima nalaže da u svemu Bogu zahvaljuju (5,18). Nije dakako isključeno da ih time ujedno već poziva na ustrajno njegovanje euharistije u svim prilikama u kojima se nalaze.
Pavlove teološke riječi
S divljenjem uočavamo kako se već ovdje u prvoj napisanoj poslanici mogu naći posebni Pavlovi teološki izrazi. O vjernicima govori da su sinovi svjetlosti (5,5), što podsjeća na njegovo obraćenje kad mu se Gospodin ukazao kao silna svjetlost s neba (Dj 9,3). Već u ovoj prvoj Poslanici rabi onu riječ koja će postati ključna u hvalospjevu o Isusu koji sama sebe “oplijeni” (Fil 2,7), naglašavajući kako njihove misije u Solunu nisu uzaludne, “bez plijena” (1 Sol 2,1; 3,5). Osobito nam je drag tipičan biblijski pojam izveden od Isusova važnog obećanja i uskrsnoga pozdrava “mir”. Pavao od toga stvara glagol kojim traži da među sobom njeguju mir (5,13 usp. Rim 12,18; 2 Kor 13,11).
Na putu k Ivanu?
Je li presmiono u ovom prvom novozavjetnom spisu tražiti jasan nacrt osnovnih misli koje će nositi evanđelje ljubljenoga učenika i odanle ih poznajemo, a nastalo je najkasnije i ima najrazvijeniju teologiju? Činjenica jest, kada Pavao Solunjanima govori o Isusovu dolasku, onda uspostavlja temeljnu razliku: svjetlost – tama u očekivanju Kristova Dana. A Evanđelje po Ivanu, kao i Prva Ivanova poslanica bit će prožete tim dualizmom.
Pavao već u Prvoj Solunjanima evanđelje, koje su kao misionari donijeli, poistovjećuje s riječju, rabeći čuveni izraz s kojim Ivan započinje: Logos (grč. λόγος). Ne poistovjećuje ga Pavao izravno s Isusom, ali više puta je sadržajem jedanku Evanđelju koje je “evanđelje Božje” (1 Sol 2,2.8). “Riječ” se u 1 Sol odnosi ponajprije na evanđelje koju su misionari navijestili (2,13), a Solunjani su ga prihvatili (1,6; 2,13), i to je Riječ Božja, ne ljudska (2,13). Potom je ta Riječ Gospodnja od Solunjana dalje odjeknula po cijeloj Makedoniji i Ahaji jer se posvuda čulo o njihovoj vjeri u Boga (1,8). Kad Pavao objašnjava da se Dolazak Gospodinov jednako odnosi na umrle i na žive to također čini po Riječi Gospodnjoj (4,15). Štoviše kad naglašava da evanđelje nije bio samo njihov misijsk i govor, onda to razjašnjava pridodajući teološki par “sila i Duh Sveti” kojemu će Luka, Pavlov pratilac, naći mjesto u Navještenju (Lk 1,35) vjerojatno u drevnom hebrejskom paralelizmu koji na dva različita načina opisuje istu stvarnost. Tako još jednom Riječ dolazi posve blizu osobi Isusovoj. Još će jednom Pavao upozoriti da njihove misije nisu bile isprazno ljudsko laskanje Solunjanima (2,5). Samo u pozivu da se međusobno tješe riječima o Dolasku Gospodinovu Poslanica upotrebljava množinu koja se odnosni na redovit ljudski govor (4,18).
Vrijedi uočiti uočiti kako Pavao već u ovoj prvoj poslanici ima sročenu svoju središnju misao o kršćanima i kršćanskom životu “u Kristu”. Njezino povijesno utemeljenje ponajprije je u Isusovu oproštajnom govoru kako će ga Ivanovo evanđelje zabilježiti s više puta ponovljenim “u meni”. Taj ljubazan poziv koji Krist upućuje svim svojim učenicima, pružajući im ponajprije duhovan životni prostor unutar svoje osobe, u Evanđelju po Ivanu ponavlja se ukupno deset puta. Evanđelist će ga logično smjestiti već u Isusov euharistijski govor uz čudesno umnažanje kruha (“ostaje u meni” Iv 6,56). Čitat ćemo ga potom devet puta u najdirljivijim i najuzvišenijim trenucima Pashe koju Isus slavi sa svojima. Ondje je poziv “ostanite u meni” vezan najviše uz neslomljivu logiku prirode u slici trsa i loze (15,2.4-7; usp. 14,20; 16,33).
Ako je točno da se ista misao može naći upravo biblijskih sedam puta već u Prvoj poslanici Solunjanima, onda je to ne samo dodatna veza Poslanica s jezikom ljubljenoga učenika, nego osim toga još više svjedoči kako je pred nama promišljeno i odabrano komponiran tekst. Dvaput Pavao piše “u Gospodinu” (3,8; 5,12), još jednom “u Gospodinu Isusu” (4,1), prije toga “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1); jednom će upotrijebiti sam izraz “u Kristu” (4,16), a još dvaput “u Kristu Isusu” (2,14; 5,18).
Samostalan izričaj “u Kristu” koji će obilježiti cjelokupnu zbirku Pavlovih poslanica (više od 70 puta) i ući u svagdanju liturgiju Crkve do danas u Prvoj poslanici Solunjanima vezan je uz glavni motiv Dolaska i Dana Gospodnjega. Pavao tumači da će “najprije mrtvi u Kristu uskrsnuti” (4,16). Tako teološki širi Isusov poziv i odmah razjašnjava da vrijedi i za pokojne. Već na početku Poslanice Pavao promatra kako Crkva Solunjana opstoji “u Gospodinu Isusu Kristu” (1,1), kao što su i u Judeji žive zajednice vjernih “u Kristu Isusu” (2,14). Za život misionara važno je što su Solunjani postojani “u Gospodinu” (3,8). “U Gospodinu Isusu” izriču poticaj i opomenu (4,1) vjernima koji imaju svoje predstojnike “u Gospodinu” (5,12). Poslanica otkriva što je za njih volja Božja “u Kristu Isusu” (5,18).
Najzanimljivije, za kršćansku praksu najvažnije, a za nastanak novozavjetnih spisa najdalekosežnije vjerojatno je ponovljeno upozorenje u Prvoj poslanici Solunjanima na međusobnu ljubav. Ono što će u Ivanovu evanđelju imati poseban statu Kristove nove zapovijedi i što će biti znak raspoznavanja Kristovih učenika, izrečeno je, evo, i zabilježeno već u prvom spisu. I opet, podrijetlo ima u Isusovu oproštajnom govoru na Posljednjoj večeri kako će ga Ivanovo evanđelje donijeti. Tri puta Gospodin svojima nalaže: Ljubite jedni druge (ἀγαπάω + ἀλλήων 13,34; 15,12.17). Prvi koji dvaput bilježi tu središnju evanđeosku zapovijed jest Pavao (ἀγάπη + ἀλλήων 1 Sol 3,12; ἀγαπάω + ἀλλήων 4,19; usp. 5,15).
Najviše će nas zadiviti kad uočimo da Pavao Solunjane upravo u tome naziva učenicima Božjim: Bog ih je poučio da ljube jedni druge (1 Sol 4,9). Izražava se glagolom “ljubiti”, baš kao što će biti u Iv. Za tu specifičnu kršćansku ljubav Pavao se prije toga moli, da je imaju u punini i da obiluju u njoj (u tekstu je imenica “ljubav” 3,12). Pritom stavlja dodatak koji razjašnjava u jednu ruku kako nije riječ o isključivosti i zatvorenosti. Solunjani moraju rasti u ljubavi jednih prema drugima, ali “i prema svima”. Upravo taj “dodatak” u drugu ruku vodi nas da u istom smislu čitamo i opomenu kako ima valja nastojati oko dobra ne samo jednih prema drugima, nego “i prema svima” (5,12).
Božja volja
S pravom u duhovnosti tražimo ono što možemo izravno primijeniti. U ovoj Poslanici to je prije svega izravan Pavlov dvaput ponovljen odgovor na pitanje: što je volja Božja. Bez okolišanja on ustvrđuje kako je za zajednicu vjernih duša volja Božja njihovo posvećenje (4,3) u kojemu i svoje tijelo prihvaćaju s poštovanjem kao dar od Boga (4,5). Posvećenje sam Bog daje i to na cijelo naše biće (5,23). U Došašću nam je osobito dirljivo čitati kako je volja Božja za njih (5,18) da se uvijek raduju (5,16), da bez prestanka mole (17) i da u svemu zahvaljuju (5,18).
Poslušajte:
Kako je sve počelo (znanstveno-obrazovna radio-emisija, 5. 12. 20.)
Kad nam dođe Spasovo, svetkovina Uzašašća, četrdeset dana poslije Uskrsa, sjećamo se jednog od presudnih događaja u povijesti koji izvrsno razjašnjava što je Crkva. Gospodin Isus odlazi s ovoga svijeta (Mk 16,19). Oprašta se od nas (Mk 16,15-18). U vremenu dok pošast nove bolesti još uvijek traje, posebice smo osjetljivi na nagao odlazak naših bliskih, koji su nam vrlo mnogo značili za život.
Opis u Evanđelju po Marku na Spasovo koji kaže da je Isus nakon svojega oproštajnoga govora uzet od okupljenih, u Svetom pismu, znamo, ima jasnu najavu. Samom formom opis upozorava da je to Očevo djelo (ἀναλαμβάνω teol. pasiv Mk 16,19), Otac ga prima. U biblijskim prapočetcima Henok, koji je hodao s Bogom, zbog te je svoje životne pravednosti i svetosti pošteđen od smrti. Bog ga je uzeo (Post 5,24). Daleko nam je bliži i poznatiji čuveni prorok Ilija, koji je također čudesno uznesen u silovitom prizoru s ognjenim kolima (2 Kr 2,11). On nam je napose važan na Uzašašće jer Bog uzima Iliju zato da bi on mogao ponovno doći (Mal 3,23).
Počinje doba Crkve
Ključna je razlika, međutim, što Isus, ljubljeni, proslavljeni Sin Oca nebeskoga, nije bio pošteđen smrti, nego je gorak, smrtonosan kalež muke do kraja ispio, raspet i pokopan. I, što je još daleko važnije, trećega je dana ustao od mrtvih i punih je četrdeset dana ovdje, na ovome svijetu, brojnim čvrstima dokazima svojim odabranima pokazivao da je živ (Dj 1,3). Tek tada, jednoga i jedinstvenoga, Bog ga uzima. Uzašašće sprema samostalnost Crkve na zemlji koja će živo iščekivati da njezin Gospodin ponovno dođe (Dj 1,11).
Tako započinje sveto doba vruće molitve, jednodušnoga, postojanoga (Dj 1,14) zazivanja i vapaja da se odjenu u Silu odozgor (Lk 24,49). Izvrsno to razumijemo u ovom mjesecu Majke Marije, Kraljice svibnja, kad nas je papa Franjo poveo u molitveni maraton i započeo krunicu bez granica. Ove godine, kad Uzašašće dolazi na spomendan Gospe Fatimske osobito imamo na pameti kako su učenici od početka bili na okupu u molitvi s njom, Isusovom Majkom (Dj 1,14).
Isusova i Marijina kampanja
U našoj domovini Hrvatskoj punim plamom upravo bukti predizborna kampanja jer ćemo u ovu posljednju, 7. vazmenu nedjelju, koja je pred nama, izići na nove izbore. U takav čas velika nam je utjeha i vrijedan orijentir evanđeoski pogled na uznesenoga Gospodina koji je na nebesima, s desne Ocu (Mk 16,19) kao vrhunski, svevišnji autoritet i posljednja, presudna sveobuhvatna vlast koja se neće uzdrmati. Markovo evanđelje samo u ovom zaključku donosi odlučujuću novost jer piše “Gospodin Isus” (κύριος Ἰησοῦς Mk 16,19). Spaja častan, prokušan naslov Božji i ime Isusovo, stvarajući tako osnovicu kršćanske vjere.
To nam je veliko smirenje i ohrabrenje za politički život Domovine. Davno smo kao Božji narod prihvatili sveti pradjedovski krsni zavjet vjere. Sada u Marijinu mjesecu, s Gospom velikoga krsnoga zavjeta, možemo na izborima dati svoj glas onim kandidatima koji priznaju Kristovu vlast. Sada je čas da prekinemo smrtni grijeh kojim ljudi kršćani, na pričesti za istim stolom Gospodnjim, uporno svetogrdno rovare jedni protiv drugih i javno jedni druge odbacuju, naivno uzimlju oružje staroga neprijatelja, razbijaju jedinstvo Tijela Kristova. Sveta je obveza kršćanina građanina preuzeti odgovornost, upotrijebiti svoju slobodu i dati svoj glas. Sveta je obveza kršćanina političara ne razarati, nego izgrađivati i njegovati jedinstvo Tijela Kristova pa i po cijenu vlastitoga uspjeha.
Znakovi za raspoznavanje
Ključ je evanđeoskoga izvještaja sam završetak koji upozorava da uskrsli Učitelj ipak nije svoje ostavio, nije se bezdušno udaljio i otišao. Rabeći danas omiljenu riječ “sinergija” (συνεργέω Mk 16,20) Evanđelje po Marku na kraju ističe kako je Isus pratio i potvrđivao život i rad svojih čudesnim djelima usmjerenima na spas Božjega naroda, kako je i najavio u oproštajnom govoru. I dalje su to njegovi znakovi (Mk 16,17), kao i prije uzašašća (Dj 1,3), kao od pamtivijeka kad su znamenjima i čudesima bili izbavljeni iz Kuće ropstva (Jr 32,21).
Pitamo li kome dati glas na izborima, pitamo li tko je kršćanski političar, može li nam ovo Evanđelje na Spasovo biti od pomoći? Pa Gospodin jasno najavljuje da se njegovi vjerni prepoznaju po tome što nisu pod vlašću svakojakih demona mržnje, laži i optuživanja koji zarobljuju dušu i preziru, razdiru Tijelo Kristovo, nego poput Isusa donose ljudima slobodu od tih zloduha (Mk 16,17). Njegovi govore novim jezikom (Mk 16,17), koji svi možemo razumjeti kao na Duhove, ne jezikom staroga režima koji je svjesno, nemilice ljude vodio u propast. Kršćanski se političar odmah prepoznaje po svom jeziku kojim stvara novo Kristovo razumijevanje od kojega cijelo Tijelo Crkve živi. Kristovi se vjerni u politici ne daju prevariti od stare zmije koja se uvukla u vrt Gospodnji, nego razborito i smjelo vladaju njome, uklanjaju (αἴρω Mk 16,18) je s puta. Oni se spremno vlastitim rukama daju na posao da, poput Isusa, donose konkretnu pomoć, od koje će napose nemoćnicima biti dobro (Mk 16,18). Možda je najvažniji znak raspoznavanja kršćana u politici kad spremno s Kristom piju kalež muke, ali ih on vodi do uskrsnuća, vodi ih u život, ne u smrt, ne škodi im (Mk 16,18).
Krist – Spasitelj svega stvorenoga
Vedar, svijetao pogled na kraju Evanđelja na Kristove vjerne koji slušaju zapovijed: “Krenite!” (Mk 16,15) i spremno “izlaze” (Mk 16,20), opisuje ih kako posvuda donose radosnu vijest. Ovaj završni izvještaj danas prepoznajemo u punom značenju. Papa Franjo svojim je papinskim programatskim pismom “Laudato sí – Hvaljen budi” započeo svjetski pokret koji nas zbog klimatskih promjena, ali još više zbog nerazumnog izrabljivanja i nepoštivanja prirode čini vrlo osjetljivima za Kristov proglas da Evanđelje vrijedi za sve stvoreno, za svako stvorenje (Mk 16,15) – ne tek za žive ljude, za ljubimce i životinje, nego za sve, za sav svemir, baš kako je pradavno zacrtano u Božjemu Savezu s Noom (s vama i potomcima, sa svim živim bićima, sa zemljom). Zato Gospodin šalje svoje: “Pođite u cijeli kozmos!” (Mk 16,15).
Uzašašće 2021. odličan je čas. Kad s pravom procjenjujemo da sami svojim silama više ne možemo donijeti popravak, nećemo se zanositi već iskušanim zabludama, nego se s radošću sjećamo: Gospodin – on jedini – Spasitelj je svega svijeta (Iv 4,42).
(Usp. Udo Schnelle, Kanon und neutestamentliche Einleitungswissenschaft)
Uvod u Bibliju u 18. se stoljeću počinje razvijati kao povijesna znanost.
J. D. Michaelis objavljuje 1750. Uvod u božanske spise Novog zavjeta. U općem dijelu obrađuje pitanja tekstualne kritike i analizira sačuvane rukopise. Promišlja o nastanku pojedinih spisa, polazeći od toga da većina spisa potječe od nekog apostola. Ustanovit će da su apostolska predaja, nadahnutost i kanon međusobno povezani. Njegova je nakana utvrditi pouzdane izvore spoznaje za kršćansku vjeru.
Glavni zadatak uvoda kao povijesne znanosti bit će proučavati povijesne okolnosti nastanka biblijskih spisa. Takav pothvat ima već unaprijed bitne granice. (Michaelis će podijeliti Novi zavjet na apostolske i neapostolske spise.)
Na početku 20. st. W. G. Kümel izdaje Uvod u Novi zavjet u kojem razvija i slijedi put koji su zacrtali H. J. Holtzmann i A Jülicher. Njegov je stav s jedne strane da je uvod Bibliju „strogo povjesničarska disciplina“, a s druge strane da spisi koji su sabrani u NZ imaju osobit, od kršćana priznat značaj budući da pripadaju kanonu koji je prva Crkva utvrdila. Tako kanon određuje teološki značaj uvoda. Prema tome će kod Kümela kanon odrediti i redoslijed razrade: kreće od povijesnih knjiga (Evanđelja i Djela apostolska), zatim ide na Poslanice (mudrosne ili poučne knjige) i napokon na Otkrivenje (proročka knjiga). To je umjereno konzervativni pristup koji uz punu primjenu povijesno-kritičke metode pazi na povijesnu podlogu novozavjetnih spisa.
Sličan stav imaju A. Wikenhauser i J. Shmid. Važna je Crkva koja je u kanon uvrstila samo nadahnute spise. Inače sva pitanja uvoda treba istraživati i odgovarati na njih pomoću povijesne metode koliko god to izvori dopuštaju.
U drugoj polovici 20. stoljeća razvija se prava povijest ranokršćanske književnosti koja je usko povezana s crkvenom poviješću. Ranokršćanske spise analizira se pod vidikom formi, tj. književnih vrsta koje se u njima mogu prepoznati. Povijest književnosti koja se orijentira na književnim oblicima i vrstama prelazi granice kanona. U svom istraživanju Philipp Vielhauer (1975.) uvrštava osim novozavjetnih i kasnije spise:
1 pismo Klementa Rimskog, Pisma Ignacija Antiohijskog, Polikarpovu poslanicu, Barnabinu poslanicu;
osim toga obuhvaća i apokrifna evanđelja, apokrifna Djela apostolska i Nauk apostolski (Didahe). Granica za istraživanje tamo je gdje se više ne nalaze ranokršćanski književni oblici i pokazuje se prijelaz na grčko-rimsku književnost.
1.1 Teorija književnosti i teologija
U kakvu odnosu stoje uvod kao povijesna znanost i predmet koji se u uvodu proučava tj. biblijski spisi? Potrebno je primijeniti teoriju književnosti na spise u kanonu. Uvod je zainteresiran da koliko je moguće osvijetli povijesni postanak biblijskih spisa i njihovu teološku poruku. Stoga je uvod s jedne strane povijesna znanost, a s druge strane ujedno i teološka. Povijesni vidik proizlazi iz naravi spisa koji se proučavaju – potječu iz prošlosti, došli su do nas predajom. I teološki smjer počiva također na onome što sami spisi o sebi svjedoče budući da opisuju spasiteljska djela Božja. Kanon obuhvaća i utvrđuje ono što biblijski spisi već sami po sebi imaju. To im je u naravi i zato im se pristupa teološki.
Kanon nastaje u okviru ukupnog nastojanja u tradiciji i prenošenju ranokršćanske književnosti da se stvari oforme i prikupe. Pritom se pravilno razumijevanje Isusove osobe i djela u vrijeme nastajanja Novog Zavjeta razvijalo kroz raspravu i oprečna mišljenja. Stvaranje kanona nije diktiran i prisilan proces.
Može se pretpostaviti da su neki spisi i izgubljeni, pa nisu ušli u kanon. Vjerojatno je riječ o barem jednoj Pavlovoj poslanici
1 Kor 5,9 “Napisah vam u poslanici… 11 napisah vam…”
te o predlošcima za sinoptička evanđelja. Budući da Matej i Luka donose materijale koji se kod Marka – napisanog vjerojatno vec šezdesetih godina – ne nalaze zaključuje se da postoji dodatni izvor – prema njemačkom nazvan Quelle odnosno spis “Q”. U njemu bi se mogle nalaziti ponjaviše pouke Isusove, njegove izreke (grč. logia).
Ivanovo evanđelje samo svjedoči da djela Isusova daleko nadilaze ono što je zapisano u samom evanđelju (Iv 20,30:
“Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi.”
Već u uvodu se može prepoznavati kriterije po kojim su npr. 2. Petrova i Judina poslanica ušli u kanon, za razliku npr. od 1. pisma Klementa Rimskog i pisama Ignacija Antiohijskog. Najvažniji kriterij bit će veza s apostolima, tj. apostolska predaja.
1.2 Povijest
Teološki i povijesni značaj uvoda počiva na svjedočenju samih spisa koji se istražuju. U njima samima prepoznaje se njihova povijesna i teološka struktura. Egzegeza otkriva osobit značaj biblijskih spisa unutar povijesti književnosti.
Kanon obuhvaća one spise koji su u tradiciji prepoznati i priznati kao Stari i Novi zavjet, stoga je kanon povijesna činjenica koju i uvod u Bibliju uzima u obzir. U pristupu Bibliji postoji dakako načelno pravo da prelazimo okvir kanona, ali učinkovitost samih spisa kroz povijest i pragmatičnost u pristupu dopuštaju da se ograničimo ponajprije na 73 spisa koji su u kanonu. Njima Crkva priznaje normativni karakter i oni su za teologiju izvor Objave – locus theologicus, pa za cjelokupnu teologiju imaju središnju ulogu. Kanon napokon određuje ono što danas imamo pred sobom kao biblijske spise i ono je danas u uporabi.
Povijest kanona kao i tekstualna kritika koja proučava nastanak i povijest teksta u međuvremenu su se razvile u nove znanosti. U pristupu biblijskom tekstu treba dakako proučavati ona pitanja tekstualne kritike i kanona koja sam tekst postavlja, ali ukupna povijest kanona i biblijskog teksta pripada drugamo.
U pristupu biblijskom tekstu može se započeti od spisa koji su po svoj prilici najstariji. Tako će u Novom zavjetu na prvom mjestu biti Poslanice koje je sam Pavao upućivao zajednicama s kojima je bio povezan. Potom bi slijedila sinoptička evanđelja tj. Matej Marko i Luka koji vrlo sličnom kronologijom opisuju Isusov život. Djela apostolska nastavljaju se na Lukino evanđelje. Sljedeći stupanj bile bi one poslanice koje se pripisuju apostolu Pavlu, ali su naknadno uvrštene u popis. Posebno mjesto zauzima Poslanica Hebrejima koja se pristupom i sadržajem bitno razlikuje od ostalih pavlovskih spisa. Sljedeća skupina su tzv. katoličke poslanice koje su upućene Crkvi općenito, a ne nekoj zajednici ili pojedincu kao Pavlove (Petar, Juda, Jakov). Ivanovski spisi stoje obično na posljednjem mjestu u toj podjeli.
1.3 Pitanja
U uvodu se redovito postavlja pitanje o piscu te mjestu i vremenu u kojem je djelo pisano. Budući da je tekst uvijek sredstvo komunikacije, i njihov nastanak je najčešće dio komunikacijskog procesa potrebno je koliko se može utvrditi koji su adresati ili primatelji, tj. kome se tekst obraća. To je kod poslanica očita zadaća.
Važna točka u proučavanju teksta je prepoznavanje njegove strukture pri čemu nastojimo uočiti njegovu kompoziciju, tj. od čega je i kako građen. Istodobno utvrđujemo pojedine dijelove i veze među njima. Uvijek je potrebno paziti na kontekst koji se može dvostruko shvatiti. Prvo i osnovno značenje je cjelina u kojem se pojedini tekst nalazi. A sekundarno je značenje sredina u kojoj je tekst pisan ili se čita.
U proučavanju biblijskog teksta uobičajilo se je uzeti u obzir povijest književnih oblika te prepoznavati žive tradicije koje su zapisane. Pokušava se odgonetnuti mjesto pojedinih spisa i njihovo značenje za povijest religija.
Glavno mjesto međutim u pristupu biblijskom tekstu ima prikazivanje teoloških misli i poruka. Forma i sadržaj čine jednu cjelinu, literarna je struktura izraz teološke misli stoga je zaključak i cilj zdrave egzegeze biblijska teologija. A teološka poruka ima glavnu ulogu za ukupno razumijevanje teksta. Stoga se uvod zaustavlja samo na pojedinačnim pitanjima pomoćnih znanosti nego već gleda unaprijed na teološki smisao.
Možemo tako kod biblijskih tekstova pitati:
o piscu, vremenu i mjestu nastanka, primatelju;
o strukturi i formi teksta, o literarnoj cjelovitosti, o tradicijama i izvorima, o ulozi u povijesti religije te o glavnim teološkim porukama.
2. Nadahnuće
(usp. Rupčič, Kresina, Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi, FTI, Zagreb 1981.
U Konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum Drugi Vatikanski koncil u br. 11 govori da je Božja objava zabilježena u Svetom pismu po Božjem nadahnuću. Pri tome se ne izjednačuje Objava i Sv. pismo i ne precizira se kakva je narav božanskog nadahnuća, sastoji li se npr. u prosvjetljenjima razuma i poticajima volje ili sl.
2.1 Božja objava
Važno je međutim da su sve knjige Sv. pisma sa svim svojim dijelovima od Boga nadahnute ili bogonadahnute. Takvo se poimanje temelji na samom biblijskom tekstu:
Novi zavjet u Iv 20,30 definira se kao spis koji treba pružiti vjeru i život:
“zapisano je da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da – vjerujući – imate život u imenu njegovu.”
Druga poslanica Timoteju govori o cjelini Sv. pisma i njegovoj namjeni:
“Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16) – performativni značaj.
2.2 Autor i autori
Nadahnuće znači da je svetim knjigama autor Bog.
Takvo shvaćanje zabilježeno je već u prvim stoljećima kršćanstva. O Bogu kao autoru svoje su tumačenje iznosili crkveni oci. Isto mišljenje slijede kasniji teolozi, koncili i pape. U prošlom je stoljeću o tome pisao papa Pio XII. u enciklici Divino afflante spiritu.
Drugi vatikanski sabor razlaže kako se Bog tako služio svetim piscima da su napisali sve ono i samo ono što je on htio da je sve što tvrde biblijski pisci od Boga nadahnuti tvrdnja Duha Svetoga. Riječi sv. pisma jesu Božje riječi (br. 13).
Dakako da je i biblijski pisac autor koji je obilježen svojim jezikom, stilom, književnom vrstom, misaonim kategorijama, mentalitetom itd.
Uspoređujući ljudske pisce i Boga kao autora u tradiciji se govorilo da je Bog glavni autor. Papa Leon XIII. piše u enciklici Providentissimus Deus (1893.) da je Bog prvotni autor. Oba su izraza bila prisutna u rasprava Drugog vatikanskog koncila. Time se ne želi umanjiti uloga svetih pisaca. Biblija je iznad svih knjiga zato što joj je izvorni autor Bog, puno više nego li sveti pisac, i zato što uspostavlja komunikaciju s Bogom.
Sveti su pisci također pravi autori, oni su nadahnuti, a prema grčkom jeziku nazivaju se hagiografi.
Prema koncilskoj konstituciji Bog je pri stvaranju Svetog pisma izabrao djelotvorne ljude kojima se služio, sa svim njihovim sposobnostima i moćima. Oni su pravi autori i njihova je djelatnost bila potpuna, integralna, djelatnost pravih pisaca.
Suvremena književna kritika dokazala je da sveti pisci nisu pisali pod doslovnim Božjim diktatom. Oni su sami mogli skupljati gradivo, čitati, prosuđivati i sažimati izvore, raspoređivati misli, dotjerivati stil, mučiti se u napornom poslu s puno pojedinosti.
Teološki izraz Božji diktat uzeti iz crkvenih otaca naznačuje tajanstveno djelovanje Duha Svetoga u inspiraciji. Drugi vatikanski sabor time se izrazom više ne služi prilagođujući se suvremenom značenju riječi diktat i sprječavajući krivo razumijevanje nadahnuća.
2.3 U istom Duhu
Riječi Svetoga pisma zato su Božje jer je sveti pisac napisao samo ono i sve ono što je Bog htio. To je ono bitno u shvaćanju crkvenih otaca.
Crkveni oci i skolastici nisu izričito razlikovali proročku inspiraciju od općenite biblijske. Prorok prima riječi Božje promatrajući Boga, slušajući ga, mistično proživljujući Božju poruku.
Sveti pisci su autori u potpunom smislu riječi i izražavaju se na onaj način koji je bio način njihova vremena, njihova naroda i njihove kulture. Svaki narod pa i narod starozavjetnog svijeta, imao je razne književne vrste, a tako i u doba Pracrkve.
Tko želi pravilno i ispravno tumačiti Sv. pismo taj mora imati jasne pojmove i Božjem nadahnuću ili inspiraciji. Sveti su pisci pritom pravi autori svetih knjiga i te su knjige plod razmišljanja, proučavanja, istraživanja i odlučivanja, možda i napornog, dugotrajnog redigiranja i stiliziranja i potom čudesnog čuvanja sve do našeg vremena.
Svete su knjige podvrgnute racionalnim normama tumačenja, prema kojima tumačimo neki tekst. Moramo prema pravilima ljudskoga govora razabrati što je izrečeno u zapisanim riječima. Kad se Bog htio objaviti nama ljudima, a htio je ujedno da objava bude jasna, morao nam je govoriti ljudskim govorom (str. 157).
Osnovno je pravilo da Sveto pismo valja čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je bilo napisano. Te riječi potječu od sv. Jeronima a u svojoj enciklici Spiritus Paraclitus citira ih papa Benedikt XV. Pri tumačenju Sv. pisma potreban nam je Duh Sveti, isti oni koji je Bibliju nadahnuo. Papa podsjeća je sv. Jeronim usrdnim molitvama kao egzeget tražio pomoć i rasvjetljenje Duha Svetoga, te da se i drugima preporučivao u molitve i priznavao da je pomoću Duha Svetoga uspio pravo tumačiti. Pravo je tumačenje Svetoga pisma kad se osjeća da je Bog nadahnitelj svetoga teksta i da mu je prvi sadržaj njegova ljubav prema nama. Ta ljubav treba zasjati u svoj svojoj ljepoti, toplini i snazi kad je riječ o Sv. pismu (str. 166).
Niko Bilić, Tko donosi mnogo roda (Iv 15,1-8), 5 vazmena 2021.
Što više napredujemo u ovim danima uskrsnoga vremena, u ovih pedeset dana radosti i pjesme “Aleluja!”, to više gledamo na Duha Svetoga, na treću božansku Osobu. U prvom čitanju iz Djela apostolskih slušamo o tome kako čudesno djeluje Duh Sveti. Gospodin je prije bio najavio Tješitelja (παράκλητος Iv 14,26; 15,26; Iv 16,7), a Prva Crkva svjedoči da je utjeha Duha Svetoga sada na djelu (παράκλησις Dj 9,31). Ta utjeha ima veliku moć jer daje Crkvi da “raste”; dar je Duha da Crkva “uživa mir, izgrađuje se, napreduje u strahu Gospodnjem” (Dj 9,31), koji znači slobodu od svih nepotrebnih strahova i sveto strahopoštovanje pred Božjim autoritetom, komu se jedinomu klanjamo. Zato već Stari zavjet spremno ponavlja da je strah Gospodnji početak mudrosti (Izr 1,7; 4,7; 9,10; Ps 111,10; Sir 1,14).
Na osobnoj razini utjehu Duha Svetoga prije svega ćemo zacijelo prepoznati kad Prva Ivanova poslanica bilježi o Bogu: “umirit ćemo pred njim srce svoje” (1 Iv 3,19). Najviše se pak divimo što ta božanska utjeha donosi nevjerojatno ostvarenje drevnoga proroštva o okupljanju Božjega naroda. Ostvaruje se žuđeno, najavljivano ujedinjenje: I Judeja na jugu, i Galileja na dalekom sjeveru i nekad neprijateljska Samarija, sada su zajedno u Crkvi (Dj 9,31). Vazmeno vrijeme 2021. godine nov je poziv: Narode hrvatski, želiš li pronaći svoje pravo ujedinjenje, potraži i primi utjehu Duha Svetoga! Europa velika, želiš li doista pomirenje različitih narodâ, prihvati vodstvo, snagu – utjehu Duha Svetoga!
[Prva Ivanova poslanica u drugom čitanju također govori o Duhu Svetom. To je Duh koji nam je naš Gospodin dao, piše Ivan (1 Iv 3,24). A prije toga upozorava na najljepšu, zapanjujuću poruku ovih liturgijskih čitanja kad govori o znanju koje nam Duh daje i iznova gleda na koji smo način Božja slika. Već, naime početak Pisma, poznato je, napominje da je čovjek prema Stvoriteljevoj prethodnoj zamisli, na njegovu sliku, na sliku Božju stvoren (Post 1,26s). Vrhunsko tumačenje što u Bibliji znači biti na sliku Božju slušamo na petu vazmenu nedjelju. Ne čudimo se da, čuvamo li zapovijedi Isusove (1 Iv 3,24), svi možemo naći mjesta za sebe u njegovu presvetom, božanskom Srcu. Ostajemo u njemu. Ali, očarani, s udivljenjem, slušamo također kako On, Božji Sin – Bog, u meni smrtniku ostaje (“On u njemu”, “on u nama” 1 Iv 3,24). U meni pronalazi boravište za sebe. Dvaput to ističe Isusov ljubljeni učenik i objašnjava: “to znamo po Duhu kojega nam je dao” (1 Iv 3,24).
Očito je Ivan dobro slušao i upamtio Učiteljeve riječi u ganutljivim, posvećenim trenutcima Pashalne večere prije njegove muke. Tada je sam Gospodin proglasio: “Ja ostajem u njemu” (Iv 15,5). Pred ovakvim Isusovim proglasom iznova poimamo što znači sveta Pričest i s radošću molimo za prvopričesnike diljem Crkve Božje po svemu svijetu koji ovih dana prvi put pristupaju tom svetom sakramentu. Koliko je i kako silno, smirujuće, naše ljudsko dostojanstvo! Na sliku smo Božju. Znači: sam Gospodin može se nastaniti u nama.]
Glavna tema u Evanđelju jest čovjekov plodan život, ali i mogućnost potpunoga promašaja, definitivnoga zakazivanja i neplodnosti. Učitelj Isus kod svete, Posljednje večere preuzima tako, potvrđuje, daje punu snagu i pravomoćnost onoj prvotnoj, pra-zapovijedi s prve stranice Pisma. Utemeljitelj Novoga zavjeta otkriva da je u njezinu poslušnom, širokogrudnom i djelotvornom izvršavanju slava Božja. “Time se proslavlja Otac moj!” (Iv 15,8) – kaže Isus.
“Budite plodni!” (Post 1,28) zapovijeda Stvoritelj u obliku blagoslova novostvorenom čovjeku. Krist u punini vremena tumači ujedno kako se ta zapovijed ostvaruje. Služi se pritom neslomljivom, svima dostupnom logikom iz prirode. Samo ona loza koja je u izravnoj vitalnoj vezi s trsom, donijet će plod – obilan, bogat, sočan, mirisan i sladak, suncem opojen grozd s brojnim bobicama (usp. Iv 15,2). Isus je trs, mi smo loze (Iv 15,5).
[Otac, nebeski vinogradar, presudno priskače u pomoć. On će odstraniti i odsjeći što treba (αἴρω Iv 15,2), da ne bismo mi u svojoj kratkovidnosti, grubosti i zloći ukrivo zarezali i pritom najvažniji, najnježniji dio ranili, uklonili, kao što smo za Isusa na Veliki petak zaluđeno, divlje urlali: “Ukloni!” (αἴρω Iv 19,15). Radosna evanđeoska poruka jest da se smijem s punim povjerenjem predati u ruke Očeve, kao što Raspeti i u posljednjem, kritičnom času reče: “Oče, u ruke tvoje!” (Lk 23,46; Ps 31,6). Otac, božanski nebeski vinogradar, čisti lozu da još više roda donese (Iv 1,2).
Osobito nam je utješno uočiti kako se Isus, govoreći o obilnom rodu, zaustavlja na našoj molitvi koju u stavlja u središte. “Ištite i bit će vam” (Iv 15,7), obećava. Štoviše, poziva da molimo, da tražimo (αἰτέω) što god hoćemo i jamči nam: bit ćemo uslišani, tako će nam se dogoditi. Prepoznajemo u tome onu iskonsku Božju velikodušnu i božansku darežljivost, kakva se ocrtava i jasno najavljuje već u ponudi kralju Salomonu iz davne biblijske povijesti: “Traži što da ti dadem!” (1 Kr 3,5).
Kad je riječ o molitvi, u uskrsnom vremenu pred oči nam dolazi kako svi apostoli “bijahu jednodušno postojani molitvi” (Dj 1,14) jer im je Gospodin rekao: “Ostanite, dok se ne odjenete u silu odozgora (Lk 24,49)!” Obećao im je: “Primit ćete snagu Duha Svetoga (Dj 1,8)!” S poštovanjem mislimo na one duše koje i dan-danas u trećem tisućljeću naše vjere ustrajno mole i tako cijeli svijet, sve stvorenje drže u Savezu s Bogom. Učenik koga je Isus ljubio, koji mu se na grudi naslonio, dobro je slušao pa piše: “Što god ištemo, primamo” (1 Iv 3,22).]
Koliko roda donosimo najviše se vidi u ljubavi prema bližnjemu, ljubavi koja nije u govoru, nego u djelima (1 Iv 3,18), upozorava Ivan i ponavlja “Ovo je zapovijed njegova: da ljubimo jedni druge” (1 Iv 3,23). Djela apostolska praktično pokazuju plodove. Savao, farizej i progonitelj, postao je Pavao, učenik i ljubitelj. O tome izvješćuje poznati odlomak na početku ovoga istoga devetoga poglavlja, o tome sam Pavao još dvaput svjedoči u Djelima apostolskim, jednom pred narodom (Dj 22,6-16), drugi put pred kraljem (Dj 26,1-18). A u prvom čitanju shvaćamo kako i Barnaba o tome obraćenju na putu u Damask, kad je Savao vidio Gospodina, iznosi svjedočanstvo pred apostolima (Dj 9,27).
I to je čudesan plod. Prije su se Pavla bojali (Dj 9,26), sada on slobodno (28) među njima djeluje jer je primljen kao njihov brat (30). Štoviše, kad mu prijeti smrt, oni ga spašavaju. Dok još uvijek među nama hara bolest, koja straši i može ugroziti život, zahvalno danas mislimo na one koji se s ljubavlju i znanjem brinu za teško oboljele i molimo za njih da im uskrsli Gospodin bude snaga i nagrada. Upravo Pavao pokazat će najbolje što znači da Isus može naći boravište u nama. Pavao će u čuvenu svjedočanstvu Galaćanima pisati: “Krist živi u meni” (Gal 2,20).
Pod vodstvom pape Franje ušli smo u svibanj – Marijin mjesec. U njoj najbolje vidimo što znači biti plodan, kako to čovjek obilan rod donosi, i kolika je snaga Duha Svetoga, sila Svevišnjega (usp. Lk 1,35). Majka Marija sveto je svjedočanstvo što znači biti na sliku Božju, što to znači kad Isus izgovara onaj drugi dio: “u kome ja boravim” (Iv 15,5). Zato se posebice utječemo zagovoru Kraljice svibnja. U 50 dana vazmene radosti ponavljamo joj: “Kraljice, raduj se!”
Pjesma nad pjesmama biblijska je knjiga u kojoj se govori o ljubavi. Ljubav je uspoređena s vinom (1,2; 4,2). Razvedruje dakle srce čovječje (Ps 104,15). Ima u sebi nešto opojno. Stvara osjećaj topline. Proizvodi zanos. Ljubav i gorljivost bit će napokon uspoređene se plamenom Božjim (8,6).
U Pjesmi se govori o odmoru i predahu: „Kralj se odmara na dušecima svojim“ (1,12). Spominje se postelja na kojoj čovjek počiva, povlačenje (1,4; 2,4) i pustinja (3,6; 8,5).
Kakvo iskustvo prolazi zaručnica, kakav je njezin unutarnji put? Ponajprije, njezin zaručnik jest kralj. Treće poglavlje podrobno prikazuje kako mu je slavno prijestolje (3,9) i spominje dijadem – kraljevsku krunu na njegovoj glavi (3,11). On je kralj Salomon. Njemu se pripisuje pjesma (1,1). Prema biblijskom tekstu on je tvorac stihova. On pjeva o zaručnici.
Ipak, u samoj pjesmi zaručnica je osoba koja prva progovara. Traži od njega da se povuku u osamu. Bit će primljena u kraljevske odaje (1,4; 2,4). Isus će reći, kad moliš, zatvori se u svoju sobu. Budi sa svojim Bogom u skrovitosti.
Zna komunicirati
Zaručnica zna komunicirati, iznosi što joj je na srcu.
Zaručniku, kralju, govori izravno. U dijalogu je i s kćerima Jeruzalemskim koje će joj biti savjetnice (1,8 itd.), ali i napasnice kad stavljaju u pitanje njezinu ljubav i „nude“ joj druge mladiće (5,9). Izravno se obraća čuvarima u gradu, stražarima koji obilaze zidine (3,3). Napokon, ali tek kraju, u dijalogu je i sa svojom vlastitom braćom (8,8–12).
Zaručnica zna da je njezin ljubljeni mnogima privlačan i poželjan (1,3s). Zato ga treba osvojiti. Ne ide to samo od sebe.
Izravno mu se obraća i traži od njega da joj kaže gdje ga i kako može naći. Ne želi ići ukrivo, lutati oko drugih. (1,8).
Njezine savjetnice ponajprije je valjano upućuju da slijedi tragove (1,8). One je priznaju „najljepšom među ženama“ (18,8: 5,9; 6,1) – kad žensko oko to složno potvrđuje, ta procjena puno vrijedi.
Dragocjen dijalog
Podulji izravan dijalog zaručnice sa zaručnikom (1,9–17) svjedoči nam o njihovu međusobnom divljenju. Važni su to trenuci. Oni se zaustavljaju i kontempliraju ljepotu. Duhovnost nije samo motrenje uzvišenih božanskih otajstava, nego i dopuštanje Bogu da promotri mene.
Zaručnica doživljava vrlo konkretno kako se pogled njezina ljubitelja zaustavlja na njoj. Zastaje ponajprije na njezinu licu (1,10) i očima (1,15). Na licu je prepoznatljiva osoba. Ono što čovjek jest pokazuje se na licu. Upravo u meditaciji možemo osjetiti kako su mišići na našem licu važni. Ako ih u miru osjetimo, znat ćemo koliko su napeti i stegnuti, ili su smireni i vedri.
Zaručnica zbog njegove ljubavi i u susretu s njime postaje svjesna sebe. Njegov pogled čini da ona realno prepozna svoju vlastitu vrijednost. Što zaručnik prepoznaje i što joj priopćuje („lijepa si“ 1,10.15; 4,1.7; 6,4) to ona sama uviđa. Samu sebe doživljava kao cvijet, kao ljiljan (2,1). Sposobna je o tome i pred drugima svjedočiti. Tako se osjeća i takvom se pokazuje.
Zaručnik uočava njezinu posebnost, ono po čemu se ističe među svima i razlikuje se od drugih (2,2). Za njega ona je „prijateljica“, „sestra“, „zaručnica“, njegova ljepota – njegova „savršena“, kako dvaput ističe („savršena moja“ 5,2; 6,9).
Zahvaljujući njegovoj ljubavi, njezina pripadnost zaručniku nije skrivena i privatna, nego jasna i poznata stvar: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu“ (2,16; 6,3) – posvjedočit će ona, dva put, i to pred drugima. Tako će učiniti i u kušnji (6,3).
Blizina koju opisuje neposredna je. Riječ je o pravom zagrljaju: osjeća njegovu ruku pod svojom glavom, a druga ju je obgrlila (2,6; 8,3). U njezine kose „zapleo se kralj“ kako on sam opisuje (7,6). Psalmist će kazati „s leđa i s lica ti me obuhvaćaš“ (Ps 139). Ignacije će u uvodu u duhovno vježbanje upozoriti kako Stvoritelj ima običaj zagrliti dušu.
Pažljiva žena
Bogate usporedbe iz prirode kojima Pjesma obiluje pokazuju ponajprije da je zaručnica žena koja ima otvorene oči i svjesna je životne stvarnosti koja ju okružuje. U njihovu ljubav uključena su konkretna iskustva i svijet u kojem žive. Ali, ti dragi motivi iz prirode vratit će nas također na prve stranice Svetoga pisma i na ljepote stvaranja. Podsjećaju nas na Stvoritelja i njegovu darežljivu, preobilnu dobrotu. Kad se više puta spominje motiv „vrt“ (8x 4,12.15.16[2x]; 5,1; 6,2[2x]; 8,13) naravno da ćemo se odmah sjetiti rajskog vrta koji je u početku Bog čovjeku dao kao zavičaj.
Zaručnica je osoba koja poštuje vrijeme povučenosti i odsutnosti svoga dragoga. Opetovano će tražiti da ga ostave na miru, neka spava dokle on sam to hoće (2,7; 3,5; 8,4). Lako ćemo se sjetiti Male Terezije i njezina pisanja da Isus spava kad nije u molitvi mogla osjetiti njegovu prisutnost. Sv. Ignacije će izričito napomenuti da je duhovna utjeha dar od Boga pa i onda kada ima neki svoj zemaljski uzrok. Prava utjeha u Duhu uvijek je Božji dar i ne možemo je svojim silama proizvesti. To je dragocjen pohod Božji kojim nam daje da uživamo u njegovoj prisutnosti.
Poznati tekst poziva koji započinje s: „Ustani, dragano, ljepoto moja, dođi“ (2,10–14) važan je dio pjesme jer ih ona navodi. Očito dobro sluša i pamti njegove riječi. Poziv je to koji joj se duboko usjekao u srce i pamćenje.
Višestruko trpljenje
Zaručnica prolazi kroz patnju i trpljenje na više načina.
Prvo što saznajemo jest da trpi od svojih najbližih, od braće (1,6). Ona je osoba koja je radila za druge, a svoje je zapustila i zanemarila. „Postavili su me da čuvam vinograde, a svog vinograda nisam čuvala“ – izvješćuje ona.
Mučan oblik njezina trpljenja prouzrokuju oni koji bi trebali čuvati, a napadaju je (5,7). Zaručnica trpi udarce, ranjena je. Oduzeta joj je odjeća, trpi studen u noći i nezaštićenost. Izvrgnuta je sramoti i ponižena. I to od onih koji su čuvari.
Trpljenje zaručnice povezano je s njezinom čežnjom i potragom za zaručnikom. Osobita vrsta trpljenja jest čas kad je osjetila njegovu blizinu, čula je kako je pokucao, čula je njegov glas i upravo kad je bila spremna primiti ga, kad je otvorila vrata – njega nema (5,6).
Poseban je osjećaj zaljubljenosti koji nije samo ugodan i mio, nego opterećuje kad zaručnica opisuje da spava ali da joj srce bdi (5,2) i kad spominje kako joj je sva utroba zadrhtala (5,4). Dvaput će posvjedočiti da je bolesna od ljubavi (2,5; 5,8). Želi da njezin zaručnik to zna pa makar i neizravno preko glasnika (5,8). Zaručnica čezne da joj njezin ljubljeni bude blizak poput brata (8,1).
Triput izvješćuje o potrazi i o tome da je bila uzaludna, o frustriranosti koju osjeća: „Tražila sam ga, ali ga nisam našla“ (3,1s; 5,6). Ne možemo ne pomisliti na Mariju Magdalenu pred grobom Isusovim.
Vrhunac i preokret u pjesmi
Tri retka u 4. poglavlju predstavljaju svojevrstan vrhunac i preokret u cijeloj Pjesmi nad pjesmama. Susrećemo takoreći najvažnije iskustvo zaručnice.
Ponajprije, u pjesmi je inače jasno i višekratno opisana duboka čežnja koja prožima zaručnicu. U Pj 4,9 kralj priznaje ranjenost svoga srca. Prvi put on progovara o svojoj čežnji za njom. Otvara svoje srce.
Zatim, pohvaljuje se i veliča njezina ljubav. Njezina se ljubav uspoređuje se s vinom (4,10). U pjesmi se uglavnom ističe veličina i slatkoća zaručnikove, kraljeve ljubavi; ovo je prvi put da se njezina ljubav hvali. Sada je ona uspoređena s vinom kao što je već u početku to bio slučaj sa zaručnikovom ljubavlju (1,2).
On je prvi put priznaje zaručnicom (KS: „nevjesta“, Šarić: „zaručnica“) u 4,9 i tako još pruža osjećaj sigurnosti. Taj važan naziv koji je potvrđuje na njezinu životnu putu i daje joj perspektivu, obraćajući joj se ponavlja u nizu od pet puta zaredom. Naći ćemo ga u svakom od pet redaka 4,8–12 i potom još jednom u 5,1.
Prvi put u pjesmi on je naziva sestrom. Za tom blizinom ona i čezne (8,1). Dva put on ponavlja: „sestro moja“ (4,9s). Hebrejski izraz אחות ahot s nastavkom za pripadnost prvom licu pojavljuje se prvi put u tekstu i potom odmah u idućem retku. U ustima zaručnika naći ćemo ga još u 4,12 te u 5,1s.
Cilj procesa
Amor parem invenit vel facit – misao je iz duhovne tradicije koju potvrđuje i Pjesma nad pjesmama. U početku pjesme „iz pustinje“ (3,6) dolazi svečana povorka s kraljem (3,6–11), na kraju „iz pustinje“ (8,5) zaručnica dolazi zajedno s kraljem, naslonjena na svoga dragoga – ona je kraljica.
Dvaput ona je poštivala njegov počinak (2,7; 3,5), na koncu to zaručnik isto tako čini (8,4). Kao što je ona prije molila kćeri jeruzalemske da daju mir njezinu dragome, tako sada on – prema podjeli Jeruzalemske Biblije – jednaku molbu upućuje kćerima jeruzalemskim za nju:
„Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela! (8,4)“
Ona postaje kao on – on je Salomon, ona Sulamka (2x 7,1). Tako je naziva zbor djevojaka, a tako i ona samu sebe označava.
I jedno i drugo ime izvedenica je od שׁלום šalom „mir, blagostanje, spasenje“. Ako je on npr. Miro, ona je Mira.
Što je radosna poruka Božja za nas u ovom Evanđelju Mk 6,17-29 o mučeničkoj smrti asketskoga junaka, sveca i pustinjaka, rođaka i Preteče Isusova Ivana Krstitelja koji je žestoko propovijedao obraćenje? Kakvo je to Evanđelje kad u njemu ni Isusa nema? Je li možda spasonosna poruka u tome da Sveto Pismo ne zatvara oči, ne glumi i ne uljepšava, nego iskreno gleda na naš svijet u koji Otkupitelj i Spasitelj dolazi? To je Isusova Galileja, u kojoj se slavi rođendan (Mk 6,21).
Evanđelje nam govori o razaranju obitelji (Mk 6,18), o srozavanju političke vlasti (6,26) i o zajednici Ivanovih učenika koji definitivno ostaju bez Učitelja (6,29). Dostojno polažu njegovo tijelo u grob.
Herod, galilejski kralj, imenjak onoga koji je već kod rođenja podmuklo htio smaknuti Isusa, čini grijeh protiv devete Božje zapovijedi. Poželio je ženu bližnjega svoga – ne tek nekoga bližnjega, nego rođenoga brata Filipa. Griješi Herod protiv šeste Božje zapovijedi koja čuva brak i zahtijeva: “Ne čini preljuba!” Razara bratovu obitelj. Živi s njegovom ženom (Mk 6,17).
Evanđelje nas vodi da otkrijemo tko ili što vuče konce i pokreće stvari. Zbog Herodijade bacio je Krstitelja u tamnicu (Mk 6,17). Čovjek, slomljen u sebi, podsjeća nas na Pilata: Za njega Ivan je pravednik i svetac (Mk 6,20), ali ipak ga stavlja u zatvor. Godilo mu je slušati njegove zahtjevne riječi koje su ga vodile da si postavlja teška pitanja, ali bojao se Ivana (Mk 6,20). Nosi Herod titulu kralja. Ima moć nad velikašima, tisućnicima, prvacima (Mk 6, 21), i nad tamničarima i nad krvnikom (6,27). Ali kormilo preuzima jedna djevojčica.
Herod vlast primjenjuje tako da saziva rođendansko slavlje. Je li se slična muška, ali i – o grozote – pedofilska žudnja javila u njemu kad gleda djevojčicu krasoticu, slatkoga tijela i umilnih pokreta, koja bi trebala biti njegova kćerkica ali nije (Mk 6,22)? Tipično za nezrela i nesređena vladara brz je u pretjeranom obećanju: “Štogod zatražiš, dat ću ti!” (6,23). Mali galilejski Herod sebe stavlja na razinu silnoga Perzijanca Ahasvera, koji je vladao nad više od stotinu i dvadeset satrapija od Indije do Egipta (Est 1,1), i na brzu ruku obećava pola svoga kraljevstva (Est 5,3; 5,6; 7,2; Mk 6,23). Griješi i protiv Kristove zapovijedi: “Ne kunite se! Vaša neka bude samo Da, odnosno Ne!”
Djevojka, rastrgane nutrine, nema roditeljskog oslonca. Raspršila se u pukoj vanjštini. Milim plesom oduševljava uzvanike, zabavlja, ali nema ona svoje Ja, nego ide majci (Mk 6,24). Razdor obitelji, koja to nije, posve je očit.
Evanđelje razotkriva dušu kraljice Herodijade koja je očito iz svojih razloga otpočetka sudjelovala i pristala na preljub sa šogorom. Ali osjeća ona da je grijeh proždire iznutra i Krstiteljev zov na obraćenje ona u sebi pretvara u krajnju mržnju (Mk 6,19). Želi ga maknuti, izbrisati ga, da ga nema.
Starozavjetna Judita bespoštednom je agresoru glavu odrubila i tako omogućila da Bog njezinom rukom donese spas Izraelu (Jdt 8,33; 13,14). A novozavjetna Herodijada, kad gleda ubijene oči Krstiteljeve na pladnju, osjeća da ništa nije riješila. Tek Isusova smrt i uskrsnuće postat će temelj za pravo obraćenje i novi život.
Herod, umjesto da se brine za život naroda pod upravom Rima, daje se voditi uzavrelom strašću, jelom i pićem, obzirom pred sustolnicima. Ide protiv samoga sebe.
Razori obitelj, razorio si državu! Sveti Preteča bijedno stradava zbog plitke obiteljske spletke i hira vlastodršca jadnika. Preteča je Kristov i u mučeničkoj smrti.
Dopustimo danas svetom Evanđelju da i nas do dna razotkrije, donesimo sav naš svijet da ga Božji pogled razgoliti i sasvim raspozna. Jer gle, dok je Krstitelj žestoko zahtijevao potpun zaokret i žurno odbacivanje svakoga grijeha, Isus, Sin Božji, svojom nam dragovoljnom žrtvom donosi silinu smilovanja, otvara nam beskraj Božjega milosrđa koje jedino može izliječiti, u korijenu popraviti, iz temelja sagraditi, spasiti.
