Kategorija: Nastava

Kategorije
Nastava

Knjige Ljetopisa

Hebrejski naslov דברי הימים (dibre hajjamîm) označuje djelo kao povijesni prikaz, a ujedno ga dovodi u vezu s prijašnjim središnjim tekstovima npr. dibre habberit (Pnz 28,69). Hebrejske izraze: “riječi/događaji dana” prikladno prevodi Šarić u izvornom izdanju svoga prijevoda kao “Knjiga dnevnika”. Uvriježeni međunarodni naziv Kronika potječe također iz naših krajeva od sv. Jeronima, koji je biblijski naslov opisno preveo kao “chronikon totius divinae historae” (vremenik svekolike božanske povijesti). LXX daje drugačije tumačenje i naziva ovu knjigu: παραλειπόμενα, što znači “izostavljene” stvari, ostavljene po strani ­– tj. nadopune. Podjela na dvije knjige potječe od LXX i odatle je preuzeta i u hebrejski kanon.

Vrijeme o kojem se izvještava u 1 i 2 Ljet seže od početka do novog početka, tj. od početka ljudske povijesti pa do Kirova edikta koji je omogućio nov početak poslije babilonskog sužanjstva (538. g. pr. Kr.).
Izvještaji su tako građeni da slijede niz judejskih kraljeva od Davida do progonstva i na taj način slijede prikaz povijesti kakav se nalazi u Sam i Kr. Ovoj povijesti kraljeva kao uvod stavljen je velik tekst koji se obično označava kao “rodoslovno predvorje”.

  • Nema međutim sloge oko toga gdje je kraj ove velike tekstualne cjeline koja započinje s 1 Ljet 1,1. Obično se prepoznaje razdioba između c9 i c10 jer izvještajem o Šaulovu svršetku (10,1–14) započinje pravo pripovijedanje povijesti. Ipak je bolje razdiobu napraviti nakon c10. S jedne strane izvještaj o Šaulu u c10 opetovanjem Šaulova rodoslovnog stabla iz 8,29–40 u 9,35–44 vezan je uz prethodno “predvorje”, a početak u 10,1 odgovara povijesnim zabilješkama koje se nalaze u rodoslovljima “predvorja”. S druge je strane Davidova povijest kao idući glavni dio jasno omeđena okvirom prvoga dijela (c11s) u 1 Ljet 11,1–3 i 12,39–41 i opetovanjem teme iz 1 Ljet 11,1–3 u sažetku na kraju čitava izvještaja o Davidu 1 Ljet 29,26–28.

“Predvorje” kreće od početka ljudske povijesti (“Adam” 1 Ljet 1,1) i proteže se do božanskog odabranja Davida (1 Ljet 10,14). U njoj je Izrael opisan pod vidom rodoslovlja, ali i zemljopisa (usp. podaci o mjestu boravka) i povijesti (usp. pojedinačne povijesne zabilješke). Izrael kao narod bit će istaknut na početku i na kraju povijesti koja slijedi sve do kraja Ljetopisa (1 Ljet 11,1: “Sav se Izrael okupio…”; 2 Ljet 36,23: “Tko je god među vama od svega njegova naroda…”)

Od 1 Ljet 11 slijede sve do kraja u 2 Ljet 36 povijesti pojedinih kraljeva koje su u pripovijedanju jedna od druge završnom bilješkom odijeljene, ali ujedno su međusobno povezane  spominjanjem početka nasljednikove vladavine.

Npr. 1 Ljet 29 26Tako je Jišajev sin David kraljevao nad svim Izraelom. 27Nad Izraelom je kraljevao četrdeset godina; u Hebronu je kraljevao sedam godina, u Jeruzalemu je kraljevao trideset i tri godine. 28Umro je u lijepoj starosti, nauživši se života, bogatstva i slave. Na njegovo se mjesto zakraljio sin mu Salomon.

2 Ljet 9 30Salomon je vladao u Jeruzalemu nad svim Izraelom četrdeset godina. 31Potom je počinuo kod otaca i sahranili su ga u gradu oca mu Davida, a na njegovo se mjesto zakraljio sin mu Roboam.


Cijeli popis izgleda ovako
1 Ljet 11–29               David
2 Ljet 1–9                   Salomon
2 Ljet 10–12               Roboam (rascijep)
2 Ljet 13                     Abija
1 Ljet 14–16               Asa
2 Ljet 17–20              Jošafat
2 Ljet 21                     Joram
2 Ljet 22,1–9              Ahazja
2 Ljet 22,10–23,21     Atalja
2 Ljet 24                     Joaš
2 Ljet 25                     Amasja
2 Ljet 26                     Uzija
2 Ljet 27                     Jotam
2 Ljet 28                     Ahaz
2 Ljet 29–32               Ezekija
2 Ljet 33,1–20            Manaše
2 Ljet 34s                   Jošija
2 Ljet 36,1–21           Posljednji judejski kraljevi (Joahaz, Jojakim, Jojakin, Sidkija) i kraj državnosti
2 Ljet 36,22s              Kirov edikt (nov početak)

Obilat prikaz Davidove (1 Ljet 11-29) i Salomonove povijesti (2 Ljet 1-9) pokazuje kako ova dva svetopisamska lika dobivaju osobitu važnost. Veći prostor dobivaju i kraljevi koji su uglavnom pozitivno opisani: Asa (3 poglavlja), Jošafat (4 poglavlja), Ezekija (4 poglavlja) i Jošija (2 poglavlja)
Povijest pojedinih kraljeva tvori zajednički sklop pomoću paralela ili kontrasta: Dobri kraljevi “ponavljaju” djela Davida i Salomona, osobito njihovo zalaganje oko izgradnje hrama i oko bogoslužja (usp. 2 Ljet 24 Joaš; 29 Ezekija; 35 Jošija), a postupci loših kraljeva tome su oprečni (usp. 2 Ljet 26 Uzija; 28 Ahaz; 33 Manaše i Amon).

Teza o “Kronističkoj povijesti” koja bi obuhvaćala Ljetopise te Ezru i Nehemiju kao jedno djelo jednog autora koje je tek razvojem kanona razdijeljeno na pojedine knjige u posljednjim se desetljećima uvelike stavlja u pitanje. Stoji međutim da postoje poklapanja i sličnosti između ovih spisa koliko god je očito da imaju svaki svoj nastanak i prenošenje kroz povijest.
Osobitoj važnosti govorâ u Ljet odgovara u Ezr i Neh navođenje dokumenata kod prijelomnih točaka u pripovijedanju.
U novije vrijeme zajednički elementi tumače se otvorenijim modelima, a ne pretpostavkom jednog djela. Ističe se literarna ovisnost o građi – intertekstualnost: Ezr i Neh su izvor za Ljet.

U usporedbi s Knjigama o Kraljevima manje su razlike u Ljetopisima nego li s obzirom na Samuela, ali te veće razlike mogu imati izvor u onom tekstu Knjiga Samuelovih koji nije identičan s tradicionalnim hebrejskim (mazoretskim) tekstom. Riječ je o inačici koja je nalik onoj sačuvanoj u Kumranu i koju slijedi prijevod LXX.
Ljetopisi nisu samo tumačenje Sam/Kr nego samostalno djelo. Starije biblijske knjige služe, uz izvanbiblijske tekstove, kao izvor. Istodobno Ljetopisi svjedoče o veoma dobrom poznavanju starijih biblijskih knjiga. Rodoslovlja u 1 Ljet 1–9 bez toga znanja uopće ne bi bila razumljiva. U tom su smislu Ljetopisi “prijepis” ili “nov ispis” Biblije.

(prema: G. Steins, „Die Bücher der Chronik“ u Zenger, Einleitung, Stuttgart 1995.)
27.03.07. 15.11.07.; 26.11.13.

N. Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost Nastava

Mihej ben Jimla

Mihej, sin Jimlin

Težak ispit vjerodostojnosti
(1 Kr 22,7-28; 2 Ljet 18,7-27)

Mihej (מיכיהו mikajahu), sin Jimlin, pripada među manje poznate likove iz Svetog pisma. HB nam ne daje uvid u tijek njegova života nego ga predstavlja u onom prizoru u kojem je vjerodostojnost njegova proricanja na teškom ispitu. Kratak biblijski izvještaj o Miheju istaknut je time što evanđeoska slika o narodu „poput ovaca bez pastira“ koja pobuđuje samilost Isusovu potječe iz Mihejeva viđenja (1 Kr 22,17; 2 Ljet 18,16; Mt 9,36; Mk 6,34) te time što zbog svoga prorokovanja Mihej trpi i biva osuđen. Sasvim konkretno, poput Krista pred Velikim svećenikom (Iv 18,22), udaren je po obrazu (1 Kr 22,24; 2 Ljet 18,23).

Tekst o Miheju 1 Kr 22,7–28 može se podijeliti u tri glavna dijela.

Prvi dio (v7–12) donosi razgovor dvaju kraljeva (v7–9), te proročki performance Sidkije uz odobravanje 400 okupljenih kraljevskih proroka (10–12).

U drugom dijelu (v13–18) Mihej prvi put nastupa kao subjekt. Susrećemo ga u razgovoru s poslanikom koji dolazi po njega (v13s), a potom s kraljem Ahabom pred kojim najprije pokušava biti kompromisan (v15s), da bi nakon toga jasno proglasio viđenje (17a) i božansko tumačenje (v17b). Odlomak se završava opetovanom optužbom Ahabovom da Mihej nad njim zlo proriče (v18).

Treći dio teksta o Miheju (v19–28) donosi ponajprije Mihejevo proroštvo koje raskrinkava pozadinu vojnih i političkih odluka koje kralj donosi podržan mnoštvom proroka (v19–23). Potom dolazi trpljenje prorokovo: Sidkija, koji je kolovođa i u prvom dijelu teksta, ponovo stupa na scenu. Udara Miheja po obrazu tvrdeći ironičnim pitanjem da je on, Sidkija, u komunikaciji s Duhom Gospodnjim, a ne Mihej (v24). Kralj Miheja daje utamničiti (v26). Cijeli tekst zaključuje Mihejev sveopći poziv svim narodima da poslušaju (v28b) kojim daje do znanja da Božja riječ nema važnost samo za pojedinačne političke interese jednog ili drugog kraljevstva.

Mihej, sin Jimlin, nosi naziv „prorok Gospodnji“ ili „prorok za Gospodina“ נביא ליהוה (v7, usp. 2 Ljet 18,6). Isti je naslov pripisan Samuelu (1 Sam 3,20), Iliji (1 Kr 18,22), Elizeju (2 Kr 3,11) i Odedu (2 Ljet 28,9). Po toj je oznaci Mihej kontrast mnoštvu proroka koje je kralj Ahab okupio (v6) i koji nemaju te naznake da pripadaju Gospodinu. Literarni kontrast sastoji se i u tome da je Mihej tek „jedan muž“ (v8), a njih je oko četiri stotine (v6).

Čuvši da se traži Gospodnji savjet, Sidkija izriče svoje, poznatim znamenjem sa željeznim rogovima popraćeno proroštvo, posežući za glasničkom formulom כה אמר יהוה („ovako govori Gospodin“, v11). A tako i ostali najavljuju vlastitim imenom יהוה da će Bog dati pobjedu (v12) dok su prije općom imenicom kazivali: „gospodar će dati“ (v6 אדני). U svom prvom zajedničkom proroštvu izostavljaju vlastito ime Božje i govore općenito o gospodaru (v6): „Uziđi i dat će gospodar u ruke kraljeve“.

Drugi dio teksta v13–18 razlikuje se od prvoga po tome što judejski kralj Jošafat na primjedbu svoga kolege „Ovaj ne prorokuje nada mnom dobro, nego zlo“ (v18) više ne progovara. Istovjetni izričaj „ne proriče nada mnom dobro nego zlo“ (v8.18) pritom nije samo formalna veza s prvim dijelom, nego pokazuje kako Ahab ostaje pri svome. Ta izjava ujedno otvara put u treći dio teksta v19–28 gdje će se razjasniti tko je taj koji naviješta zlo.

Tri su stupnja Mihejeva proročkog nastupa.
U prvoj riječi koju upućuje kralju nastoji biti kompromisan: „Idi i pobijedi! I dat će Gospodin u ruku kraljevu“ (v15). Mihej preuzima odgovor koji je složno izrecitirala masa naručenih proroka i opetuje ga. Sva tri bitna elementa te izjave istovjetna su: dva imperativa „idi!“ i „pobijedi!“ (2x v12.15), i navještaj: „dat će Gospodin u ruku kraljevu“ (v12.15).

Unatoč prijevodu „uspjet ćeš“, glagol „uspjeti“ (צלח v12,15) ne pripada najavi, nego nalogu i zahtjev je kralju da postigne uspjeh: „Imaj uspjeha, pobijedi!“.

Isto kao ni mnoštvo proroka u svojem refrenu (v6.12) ni Mihej ne navodi što će to Bog podložiti kraljevoj vlasti. Navještaj ostaje bez objekta: „i dat će Gospodin u ruke kraljeve“ (v15).
Ovaj prvi odgovor koji Mihej daje (v15) sročen je bez oznake da je to Božja riječ i nema prethodnog viđenja kao što iduća dva imaju. Treba ga shvatiti kao osobni odgovor Mihejev na pitanje koje je kralj – imenom ga oslovljavajući – postavio. Kralj se nije zanimao za Božje nakane nego izravno pita Miheja za mišljenje: „Miheju, da idemo ili da odustanemo?“ (v15).

U drugom stupnju pojavljuje se prvi put Božji govor kao tumačenje poznatog viđenja o stadu bez pastira koje će pronaći svoje mjesto u Evanđeljima.

Za razliku od Sidkije koji konformističkim citiranjem glasničke formule כה אמר יהוה (v11) nastoji stvoriti dojam i pobuditi autoritet pred slušateljstvom, Mihej će tri puta izvijestiti o tome da je Bog progovorio. Nasuprot ustaljenoj formuli tj. sloganu, Mihejev pripovjedni opis „i rekao je Gospodin“ djeluje kao autentičan izvještaj:

כה אמר יהוה „Gospodin ovako govori“ (v11)
↔ 3x ויאמר יהוה „i rekao je Gospodin“ (v17.20s)

Prvo viđenje prokazuje nepouzdanost postrojbi koje su nalik na ovce (v17). Nije to vojska, nego raspršeno stado. Božje tumačenje obznanjuje pak da kraljevi nisu mudri i razumni upravitelji nego su loši, štoviše, nikakvi gospodari. „Ovi nemaju svoje gospodare“, stoji u tekstu (v17).

Ahab može protumačiti da je usporedba s nikakvim gospodarom (v17) zlo proroštvo, ali naputak da se svatko vrati svome domu u miru teško se može tako protumačiti. Gdje se pojavi tematska riječ šalom (v18) zacijelo je riječ o dobru, o vrhunskom i završnom dobru. Dapače, Ahab će upravo izraz „u miru“ preuzeti za svoju samosvjesnu najavu da će se vratiti iz boja „u miru“ (v27) koju Mihej uzima (v28) kao kriterij za ispit vjerodostojnosti svojih riječi.

Tek u tom posljednjem, trećem dijelu (v19-28) dolazi onaj odgovor koji se na prijedlog judejskog kralja od početka traži: „riječ Gospodnja“ דבר יהוה (v19 ← v5).

Za razliku od prvog viđenja u kojem Mihej vidi Izrael (v17), Mihej u drugom gleda nebeski dvor i samog Gospodina (v19).

Drugo viđenje prikazuje vijećanje na dvoru Gospodnjem. Uokviruju ga dvije rečenice u dijaloškom obliku koje prorok upućuje kralju. Prva se prepoznaje po imperativu „čuj“ (שׁמע v19), a druga po opetovanom osobnom nastavku za 2. l. jd. (ך- v23). Prije viđenja prorok poziva Ahaba: „Čuj riječ Gospodnju!“, a poslije opisa daje poticaj kralju da se sam uvjeri: „A sada, gle! Dao je Jahve dah laži u usta svih ovih tvojih proroka. I Jahve kazuje nad tobom zlo!“ (v23).

Preuzimajući i opetujući misao o proricanju zla koja povezuje sva tri dijela teksta (רע v8.18.23), Mihej pokazuje da je dvaput ponovljena optužba protiv njega pogrešna. Nije Mihej onaj koji najavljuje zlo, nego Božja riječ nagoviješta loše posljedice Ahabova postupanja koje će doista nastupiti: Izraelski će kralj poginuti (v35.37). Mihej ujedno definira i utemeljuje svoj proročki nastup (נבא hitp. v8.18): prorokovati znači prenijeti riječ Gospodnju (דבר v23). Mihejevo prorokovanje odgovara Božjem govorenju.

Opisujući svoje viđenje prorok nudi i kralju uvid u pravo stanje stvari. Jahve je tražio tko će nagovoriti Ahaba da uziđe i padne u Ramot Gileadu (v19). Nakon raznih prijedloga kod nebeskog vijećanja, Božje odobrenje dobiva onaj o dahu ili duhu laži u ustima svih Ahabovih proroka. Mihej (v23) izravno riječju potvrđuje da se upravo tako i zbilo te poziva Ahaba da se sam uvjeri: „a sada, gle!“ da se plan iz viđenja obistinio. Jednim su ustima zborili (פה v13), ali ta usta prožima laž (פה v23).

Tko kraljuje? Nakon četiri uobičajene glagolske rečenice (3x ויאמר v7.v8[2x], ויקרא v9), zauzimanjem prvog mjesta (v10) kraljevi su istaknuti u građi rečenice. Subjekt prije predikata znači naglasak.

Ahab sebi prisvaja Božje mjesto stavljajući kao uvod svojem nalogu glasničku formulu. Gdje bi trebalo stajati: „ovako govori Gospodin“ on stavlja sam sebe i veli „ovako govori kralj“ (v27).

Pogled na svečano kraljevsko prijestolje u drugom je viđenju veza s prvim dijelom teksta. Istovjetan izraz ישׁב על כסאו (v10.19) služi u strukturi teksta kao korekcija. Unatoč preuzetnosti Ahaba i Jošafata koji se zaogrnuše vladarskim plaštem, proročko viđenje jasno pokazuje da Bog kraljuje. Njemu pripada kraljevsko dostojanstvo.

Bijeg i skrivanje koje Mihej naviješta Sidkiji već je čitateljima poznato. Označava poraz koji ni najvećeg moćnika Ben-Hadada nije mimoišao (20,30 > 22,25 בוא חדר בחדר).

Mihej prepušta da vjerodostojnost njegove riječi bude provjerena, pri tom se do kraja izlaže i dopušta da Bog presudi. „Ako se uistinu vratiš u miru, onda nije Jahve govorio u meni!“ (v28). Ne uzima si pravo gospodarenja nad Božjom riječi, nego dopušta mogućnost da kroz njega ne govori Jahve, ako se kralj prema vlastitoj samouvjerenoj najavi vrati „u miru“ (שלום v27s). Ahab će međutim umrijeti (מות v35).

Trpljenje Mihejevo započinje već time što mora nastupiti kao protivnik mnoštvu naručenih proroka i što mora govoriti pred kraljem koji je otvoreno priznao da ga mrzi. Sidkija će ga udariti po obrazu kad Mihej bude objavio viđenje o duhu laži. Napokon Mihej mora, prema kraljevoj odredbi, trpjeti utamničenje. O njegovoj daljnjoj sudbini tekst nam ne daje obavijesti. Možda je zbog svog prorokovanja bio do smrti u zatvoru. 

(19.01.2007.; dopunjeno 28.11.2008.; 28.05.2009., 30.05.2009.)
2. izd. 13. 12. 2019.

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Samuelovo zvanje

Kako je dječak postao Božji prorok
(1 Sam 3)

Samuel je pozvan od malena. Sveto pismo time pokazuje svu korjenitost Božjeg poziva. Proročko zvanje zadire u dubine tj. u najranija iskustva koja čovjek skuplja od prvih dana, doslovce od začeća. Božji zov koji ide tako duboko – i prije nego ga čovjek pravo raspoznaje! – budi povjerenje da se na nj možemo osloniti.

Biblijski izvještaj o pozivu Samuelovu (1 Sam 3) poznat je. Mali Samuel ima svoj ležaj u svetištu i tri puta čuje kako ga glas doziva i dignuvši se trči k Eliju, misleći da ga stari svećenik zove. Čitatelji znaju, Samuel i Eli još ne znaju da je to sam Bog koji poziva.

Tek kod trećeg puta Eli će prepoznati o čemu se radi i dat će upute dječaku da kod sljedećeg, četvrtog po redu poziva (v10) izrazi Bogu, a ne njemu, svoju spremnost da posluša riječ. Ono što Samuel čuje neugodna je prijetnja, za svako dijete strašna, a ova je k tome izravno na Elija uperena koji je Samuelu autoritet i zaštitnik i naziva ga sinom (v16). Bog proglašava da krivica Elijeva doma ostaje zauvijek. Nikakvo čudo da Samuel vrlo vjerojatno bdije ostatak noći i da se idućeg dana ponajprije boji iznijeti što je čuo. Interes Elijev da sazna Božju poruku (v17) kao i njegovo priznavanje Božjeg autoriteta i podvrgavanje riječima: „On je Jahve, neka čini što je dobro u njegovim očima“ (18) svjedoči o njegovoj pozitivnoj strani.

Mjesto Samuelova proročka poziva u njegovoj biografiji označuje prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob i javno djelovanje. To je glavna dinamika teksta. Dok je početak teksta obilježen atributom „mali“, tj. „dječak“ (hebr. נער na‘ar 1 Sam 3,1.8), i njegovom pedagoškom podložnošću Eliju, na kraju čitamo o Samuelu koji je postavljen za proroka i o tome da ga cijela zajednica priznaje kao takvog. Cijeli Izrael zna novog proroka Jahvina (1 Sam 3,20).

Bitan preokret koji ovaj tekst donosi za cjelinu knjige sročen je također na početku i na kraju ovog teksta. U v1 čitamo da je Jahve rijetko govorio ljudima, a na kraju da se Jahve i dalje objavljivao Samuelu svojom riječju (v21). Novi početak, učestalije Božje javljanje prikazano je već u četiri puta opetovanom pozivu koji Jahve upućuje Samuelu (v4.6.8.10).

Tekst o Samuelovu pozivu možemo prema dijaloškoj strukturi podijeliti u tri dijela i jedan epilog:

v1–9 S+E (J+S)
v10–14 S+J (J+E)
v15–18 S+E (E+J)
———
v19–21 		S+J  

U prvom dijelu, (v1–9) nakon općenitog uvoda (v1) koji predstavlja u kakvu su odnosu Samuel i Eli, saznajemo da je vrijeme počinka, da Samuel svoj ležaj ima u svetištu i da odande tri puta iznova spremno hrli k Eliju s djetinjom otvorenošću. 3x izriče pred Elijem svoju pripravnost: הנני hinnenî „Evo me!“ (v5s.8). Tri puta izriče svoju uvjerenost da ga Eli zove: קראת „Zvao si“ (2. l. jd. v5s.8). – U dijalogu su Samuel i Eli.

U drugom dijelu (v10–14) Samuel prema Elijevoj pouci prepoznaje (1) Gospodina kao onoga koji mu upućuje riječ, (2) prema Elijevoj pouci spreman je poslušati riječ riječ (2x שׁמע šama‘ „čuti“). (3) Prema Elijevoj pouci prihvaća za sebe ulogu sluge Jahvina (2x עבד v9s):

v9 Govori Jahve, sluga tvoj sluša
v10 Govori, sluga tvoj sluša

Poruka (v11–14) koju Gospodin izriče može se shvatiti kao potvrda onoga što je već prije naviješteno (2,27–36) i što očito nije govor spasenja nego suda. Ujedno očituje bitnu karakteristiku proročkog poslanja: prorok sluša. Bog proroku daje uvid u svoje nakane. Slično kao kod Abrahama kad unaprijed promišlja: „Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti?“ (Post 18,17). I prije javnog naviještanja po kojemu obično proroke poznajemo, prorok stječe uvid u svijet Božjih odluka. – U dijalogu su Samuel i Jahve.

Treći dio jest novi dan („jutro“ v15). Treći dio teksta (v15–18) opet nas vodi do dijaloga između Samuela i Elija. Eli preuzima inicijativu. Sada doista on poziva: „Samuele“ (שׁמואל v16) i čuje onaj isti spreman odgovor הנני hinnenî „Evo me!“ (v16 usp. v5s.8). Elija zanima Božja poruka. Tek na formulu zaklinjanja Samuel ju je spreman izreći. Tekst ne donosi iznova riječi, ali čitatelji već znaju iz noćnog izvještaja v11–14 sadržaj i ton.

Četvrti dio (v19–21) jest epilog koji nas vraća na dijalog u središtu teksta između Samuela i Jahve. Riječ je o trajnoj Božjoj prisutnosti u Samuelovu životu. Na Samuela je primijenjena biblijska formula: „I Gospodin je bio njim“ – ויהוה היה עמו (v19). Ova formula odgovara Božjem jamstvu: „Bit ću s tobom“ koje je jedan od osnovnih elemenata iz svetopisamskih izvještaja o zvanju.

Epilog pokazuje još jednom bitan preokret koji nastaje u ovom biblijskom izvještaju, očituje svrhu na koju smjera dinamika teksta. U početku je Samuel vezan uz Elija a na kraju je potpuno u Božjoj školi. To svjedoči i ustroj teksta:

v1–9 S+E → v19–21 S+J

Tekst objedinjuje tema zvanja. Glagol קרא (v4.5[2x].6[3x].8[3x].9s) pojavljuje se u tekstu 11x i to u tri glavna dijela teksta, nema ga jedino u epilogu. Kod četvrtog ponavljanja i konačnog poziva tajanstvena Božja prisutnost plastično je opisana: „I dođe Jahve i stade“ (v10). Samuelu se objavljuje kao lik koji je posve realno i opipljivo nazočan. Samuel vrlo intenzivno doživljava Božju blizinu.

Tekst o Samuelovu zvanju ujedno je vrstan poziv da prepoznamo dublju strukturu dijaloga. Tko s kime zapravo uspostavlja dijalog? Prvi dio (v1–9) u kojem Samuel hrli k Eliju i s njime razgovara treba po sadržaju biti Božji dijalog sa Samuelom. Drugi, središnji dio (v10–14), u kojem Samuel konačno sluša i razumije Božji glas, predstavlja zapravo poruku Božju (v11–14) jednoznačno upravljenu Eliju i njegovu domu. U dijalogu su zapravo Jahve i Eli, a Samuel je posrednik. Treći dio (v15–18), u kojem Samuel idućeg jutra stupa pred Elija konačno je uspostavljanje komunikacije: Eli prima poruku koju mu Bog upućuje. Često je u međuljudskoj komunikaciji velik napredak i rješenje poteškoća upravo razaznati tko kome kakvu poruku odašilje. U središtu duhovnosti pak ostaje naporna ali lijepa zadaća rasuditi i razabrati što Duh Božji govori i kako nas želi povesti u život.

Dopunjeno: 27.05.09., 29.05.2009., 31.05.09.
2. izd. 13. 12. 2019.

dr. sc. Niko Bilić SJ

vidi: Poziv Samuelov (1 Sam 3)

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Svećenik Eli

John Singleton Copley (1738.-1815.); Samuel Relating to Eli the Judgements of God upon Eli’s House

U Svetom nam je pismu svećenik Eli poznat kao starac-mentor koji u noći Samuelova zvanja mladiću djelotvorno pomaže u duhovnom rasuđivanju. Iako tek kod trećeg puta, Eli pravo raspoznaje, da je riječ o duhovnom, Božjem pozivu. Eli je kadar primijetiti da Gospodin zove. Poznaje sveto Božje ime יהוה koje ispočetka Samuelu ostaje nepoznato – u svojim riječima Samuel ga ne ponavlja. Kaže samo: “Govori, sluga tvoj sluša!” (1 Sam 3,10). Svećenik je plodno poučio dječaka o pravom stavu pred Bogom. Na kraju istog biblijskog poglavlja naime sav će Božji narod spoznati da je Samuel Gospodinov prorok (3,20). Preko njega Riječ Božja više neće biti rijetka kao na početku (3,1). Znamo, pod Elijevim je okom Samuel od djetinje dobi služio Bogu (2,11.18; 3,1) i rastao (2,21.26).

Na svetom mjestu

Svećenik Eli vezan je uz prvo svetište koje je uspostavljeno po dolasku u Obećanu zemlju. Ondje, u Šilu, još od Jošuinih vremena nalazi se Šator objave, sveti molitveni prostor u kojem se Mojsije susretao s Bogom licem u lice (Jš 18,1; usp. 1 Sam 2,22 MT). Ondje je škrinja zavjetna – znak Saveza s Bogom i mjesto realne Gospodinove nazočnosti u svom narodu. Eli je svećenik u Šilu, svojevrsnoj prethodnici svetog grada Jeruzalema. U Šilo, čitamo, dolazi “sav Izrael” (1 Sam 2,14.22) radi bogoslužja, što se napose vidi na primjeru Samuelove obitelji koja redovito tako čini (1,3.7). U Šilu je svetište – hekal (1,9; 3,3). Tu je dom Božji kamo Samuelovi roditelji svake godine hodočaste (1,7), pa tako i onaj put kad će Samuela dati u hramsku službu (1,24). Mali Samuel otvarat će jutrom vrata toga doma Božjega (3,15).

Ime svećenika Elija upozorava na Božju uzvišenost. Rječnik objašnjava da Elí može značiti “uzvišen” i da je povezano s jednim od drevnih Božjih imena “Eljon” – “Svevišnji”. U hrvatskom pak neće biti teško prisjetiti se kako biskupe dolično oslovljavamo s “preuzvišeni”. Eli je svećenik pa je, eto, “uzvišeni” – to jest, kod nas udomaćeno – “velečasni”.

Susret s bližnjima

Svećenik je čovjek susreta. U četiri biblijska poglavlja koja opisuju slike iz Elijeva života pet puta ćemo naći riječi koje on upućuje u raznim zgodama. Samuelovoj majci, koja je svojim iskrenim tumačenjem nadvladala njegovu pogrešnu i uvredljivu primjedbu, daje utješnu svećeničku potvrdu o Božjem uslišanju: “Bog će ispuniti što si ga molila!” (1,17) i ona može u miru poći. Ani susret s Elijem donosi poboljšanje: tuga prolazi, može jesti (1,18). On je prvi čovjek kojemu Ana upravlja svoje riječi (1,15), započinje verbalnu komunikaciju što je u njezinoj dotadašnjoj začahurenoj, bolnoj tjeskobi spasonosno.

Poslije, kad je Samuel već započeo svoj Bogu posvećeni život, Eli blagoslivlja oba roditelja (2,20) koji će nato dobiti još tri sina i dvije kćeri (2,21). Mlade svećenike koji su zastranili jasno i razložno upozorava na Božji autoritet (2,23–25). Njima je očito više stalo do njihova vlastita imena kad se oba u tekstu uporno pet puta ponavljaju: Hofni i Pinhas (1,3; 2,34; 4,4.11.17). Istina, stari Eli ne uspijeva uspostaviti pravi dijalog s njima i zna za njihovo ponašanje samo po onome što čuje od drugih (2,23.24), ali ipak izravno i osobno pokušava razgovarati s njima. Prodorno i neuvijeno želi ih zaustaviti: “Ne tako, sinovi moji!” Istim povjerljivim i autoritativnim oslovljavanjem “sine moj” uspostavlja kontakt sa Samuelom (3,6.16) i s glasnikom koji dolazi s bojišta donoseći tragične vijesti (4,16). Svećenik Eli također je dobar slušatelj: dopušta Ani da izgovori dug hvalospjev (2,1–10), a tajanstvenog Božjeg čovjeka koji kao pravi prorok započinje: “Gospodin ovako govori” ne prekida u iznošenju oštrog suda (2,27–26).

Žar za svetinjama

Živost Elijeve svećeničke duše očituje se kad mu srce tuče za kovčegom Saveza, kad strepi nad njim (4,13). Kad Kovčeg Saveza Gospodina nad vojskama bude uzet (4,11.17.19.21.22), kad slava Božja – doslovce – “ode u izgnanstvo” (4,22), kako na smrtnom času veli žena Pinhasova, Eli će od strahote umrijeti (4,18).

Bit svećeništva jest u tome da je svećenik zadužen za ono što je Gospodinu posvećeno. što se Bogu daruje, njemu je na skrb povjereno. Majka Ana Samuela njemu predaje (1,25). Svećenik je to koji s velikim zanimanjem želi čuti Riječ Božju koja je Samuelu objavljena. Svima koji proučavaju Sveto pismo osobito će biti drago njegovo inzistiranje na cjelovitoj poruci. Znamo da je prvo pravilo dobra tumačenja: ne trgati iz konteksta. Svojim zahtjevom Eli ostaje uzor-egzeget kad od Samuela dvaput traži: “Nemoj mi ništa prešutjeti!” (3,17). A kad je čuo, izrazit će svoju predanost i pokornost Božjoj volji (3,18). Eli je ispunio puni radni vijek od 40 godina, istodobno kao svećenik i kao sudac u Božjem narodu (4,18). Zaokružen i ispunjen život u Svetom pismu potvrđuje velika starost koju je doživio (2,22) – gotovo stotinu godina (4,15). Upravo Eli pruža izvrstan primjer kako je svećenik povezan sa sudbinom konkretne obitelji (1 Sam 1s), ali i cijelog naroda (c4).

Samo čovjek

Biblija međutim ne uljepšava. To što je Bog nekoga za sebe izabrao i povjerio mu svećeničku službu, ne znači automatski uspio život i sretno ispunjeno poslanje. U liku Elija prikazan je svećenik koji sve slabije vidi kako stvari stoje. U početku još može pomno paziti na kretnje Aninih usana u molitvi (1,12). U noći Samuelova zvanja, Elijeve oči već su počele slabjeti (3,2), a kad mu kobni glasnik dolazi, potpuno su beživotne (4,15). Izvještaj o njegovu preminuću ističe da je bio težak (4,18). U tri prizora u kojima susrećemo Elija on sjedi (1,9; 4,13.18) ili leži (3,2). Uzmemo li u obzir žestoku optužbu Božju da nedopušteno mrse, debljaju se i – doslovno – “tove” (2,29), neće biti teško zaključiti da je imao ozbiljnih teškoća s gojaznošću.

Puno je teže međutim što ovaj biblijski izvještaj s jedne strane čak pet puta naglašava da Ana, majka Samuelova, “moli” (1,10.12.26.27; 2,1), a za Elija takva opisa jednostavno nema. Ana se moli Bogu, moli dugo, a u svećenikovim riječima nema ni jedne koja bi bila upućena Bogu na “Ti”. Strašno je to! Opis Elija ispit je savjesti, dobrohotno upozorenje i poziv nama svećenicima na pozornost s obzirom na molitvu, prehranu i njegovanje fizičke kondicije.

Nedostatak komunikacije osjeća se i kad nakon što Ana ispunja zavjet i posvećuje sina Božjoj službi (1,28) Eli ostaje bez riječi i kad na zahtjevnu Božju poruku koju glasnik donosi i koja ozbiljno stavlja u pitanje njegovu odanost (2,27–36) ništa ne odgovara. Da li sve to dovodi do toga da narod nekako svojevoljno odlučuje o kovčegu Saveza, uzimljući ga iz svetišta? Svećenici su u rukama naroda, pasivni. A neće dakako biti dovoljna sama prisutnost zavjetnog Kovčega u taboru da ih nekako magijski obrani od neprijatelja. Traži se više. Vjernost svećenika božanski je štit cijeloj zajednici.

Božja pedagogija

Svakako Božja je pedagogija ustrajnija od Elijeve. Eli nije uspio uspostaviti dijalog i doći do pozitivne reakcije svojih mladih nasljednika pa odustaje. A Gospodin, kad poruka preko glasnika ostaje bez odgovora, ponovno pokušava. Preko Samuela. Sam mu se javlja, doslovce “pristupa” k njemu kako izvješćuje sveti tekst (1 Sam 3,10). Riječ Božja koju Samuel u onoj presudnoj noći prvi put sluša usmjerena je na Elija (3,12–14) i potvrđuje da je svećenikova sudbina relevantna za sav “Izrael” (3,11).

Elijeva biblijska povijest važan je teološki tekst o svećeništvu koji se čak deset puta vraća na ključnu riječ “svećenik”. U Božjem govoru otkriva nam crtu koja određuje svećenika: on je nositelj objave. Njemu je Bog sama sebe objavio (2,27). Ishodišna teškoća mladića Hofnija i Pinhasa jest što nisu spoznali Gospodina, a Samuel će pod Elijevim vodstvom upravo do toga doći.

Ovaj biblijski izvještaj potvrđuje misli s kojima je papa Benedikt XVI. otvorio svećeničku godinu, podsjećajući da je obitelj mjesto gdje se rađa svećeničko zvanje. S jedne strane naime Božja riječ naglašava da Eli potječe iz obitelji koju je Bog izabrao još dok bijahu u kući ropstva, a s druge strane odgovornost za mlade svećenike vrlo odrješito i izravno traži od njihova oca. Važan je otac svećenika.

Najljepše pak jest što Eli čuje utješnu riječ da će Bog sam postaviti svećenika (2,35). U našoj nevolji zbog nedostatka svećenika u Europi, ovo je veliko ohrabrenje. Istinitost Božjeg obećanja potvrđuje na primjer čudesna činjenica da Hrvatski isusovci ove godine imaju pravi biblijski broj od sedam mladomisnika. Svijetao putokaz i zadatak ostaje definicija koju je Eli čuo za vjerna i utvrđena svećenika: “Radit će” veli Gospodin “kako je u mom srcu i u mojoj duši” (2,35).

26.09.09. (uređeno: 21.10.09.; 1.5.2014.)
2. izd. 13. 12. 2019.

Poslušajte: Svećenik Eli

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost Nastava

Vatren za Krista

Marco Pino: Sv. Pavao, apostol

Od blagdana sv. Petra i Pavla 2008. pa do istoga nadnevka iduće, 2009. bila je Pavlova godina kojom Crkva obilježila dvijetisućitu obljetnicu Apostolova rođenja. Iz dva odlična izvora crpimo znanje o životu i djelu ovog velikana kojeg naš čuveni Yves Ivonides nazva „orijašem kršćanstva“. Prikaz Pavlova života sve tamo od pristanka na kamenovanje prvomučenika Stjepana (Dj 7,58) pa do puta u Rim na kojem je prema jednoj tradiciji došao i do Mljeta na našem Jadranu (Dj 28), naći ćemo u Djelima apostolskim. Još nam je zanimljivije listati po Pavlovim poslanicima – prvim i predragocjenim novozavjetnim spisima – u kojima Apostol vrlo često progovara autobiografski. Riječ je o čovjeku koji je bez ikakvih prometala našega doba u svoja tri velika misijska putovanja obišao Bliski Istok i Malu Aziju, došao u Grčku i Rim, a spremao se i u Španjolsku (Rim 15,24.28). Ustrajnim pisanjem ostao je u doticaju s glavnim svjetskim središtima i s više manjih zajednica. Često je upravo on vjerovjesnik i osnivač tih kršćanskih općina. Donio je radosnu vijest o Kristu u Europu, a njegovi spisi postali su sastavni dio Božje Riječi i okosnica kršćanskog bogoslužja kroz vjekove.

VATRENI FARIZEJ

Žestok progon kršćana koji Pavao predvodi prije svoga obraćenja nipošto nije nalik na neku novovjeku ateističku bitku protiv Boga i vjere. On želi uhititi Kristove vjernike uime Božje, u ime Božjeg zakona, svete tradicije i Božje pravde. Dosljednosti legalistički postupak očituje se u tome da za svoj damašćanski pothvat pribavlja pisane naloge od vrhovnog autoriteta, velikog svećenika u Jeruzalemu (Dj 9,1). Kakva ga – intenzivna i negativna – emocija ispunja predočuje nam Sveto pismo kad kaže da je bio „sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem“. Vatreni progonitelj želi istrijebiti sve koji su na putu Kristovu. On je farizej,dobro poznaje i grčevito brani predaju. Po naravi pripada među najljuće protivnike Isusove s kojima se Učitelj obračunava na gotovo svakoj stranici Evanđelja.

SVJETLO KRISTOVO

Ivan Evanđelist u poznatom teološkom uvodu piše da je svjetlo došlo na svijet (Iv 1,9). Pavao je to svjetlo sa svom silinom doživio. Zaustavilo ga je u njegovu pohodu na Damask (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Srušilo ga je na zemlju – Pavao se pred njim ničice poklonio. Mojsije je bio vidio grm u plamenu. Božja vatra čisti, ne spaljuje (Izl 3,2). Pavao je izravno obasjan svjetlom s neba. Ako se u tradiciji duhovnog života govori o prosvjetljenju, Pavao je izvrstan primjer. Do te je mjere iskusio novo svjetlo svijeta da će poslije pisati kako su Kristovi vjerni djeca svjetla (Ef 5,8; 1 Sol 5,5) i da borave u svjetlosti (Kol1,12). Što Pavao traži od drugih, sam je prvi učinio: odložio je djela tame i uzeo na sebe oružje svjetlosti (usp. Rim 13,12). Kao teolog podsjeća naprvi čin stvaranja i tumači: Bog koji u početku stvara svjetlost, sada daje da prepoznamo pravi sjaj na licu Kristovu (2 Kor 4,6).

PREOKRET

Kao kod Abrahama(Post 22), Mojsija (Izl 3) i Samuela (1 Sam 3), staro ime „Savao“ dvaput je zazvonilo (Dj 9,4; 22,7; 26,14). Kad se u Svetom pismu kod poziva nečije ime ponavlja, to označava dubok zahvat Božji u nečiji život i korjenitu promjenu.Kod Pavla to je očito. Neće više nositi ime prvog kralja Šaula, svoga glasovitog suplemenika, koji se usprotivio Bogu i progonio Davida. Jakov postade Izrael (Post 32,29; 35,10) kako bi postalo jasno da će se „Bog boriti“. Šimun postaje Kefa (Iv 1,42) zato da podsjeća na čvrstu stijenu na kojoj treba graditi kuću. Tako i Savao postaje Pavao.

Ista revnost, isti posluh i isti žar ostaju. Dovoljna je jedna Kristova riječ i Pavao kreće u novi život. Pavao nije pripadao krugu učenika Isusovih. Nije bio uz Učitelja za njegova zemaljskog života i po tome je blizak vjernicima tijekom stoljeća koji ne vidješe, a vjeruju – sve do nas danas. U prvom Pavlovu susretu s Kristom nastat će tolik preokret da nam upravo Pavao ostavlja najstariji dokument o Isusovu uskrsnuću i o Euharistiji. Najviše će mjesta obići propovijedajući.Dobri poznavatelj Pisama pristupa im na posve nov način. Pišući o Kristovu uskrsnuću upravo će u Pismima naći vjerodostojno obrazloženje: „Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima“ (1Kor 15,3s)

U Kristu Pavao dobiva novi životni prostor. Zato će sve Kristove vjerne gledati kao one koji su „u Kristu“. Što će Crkva poslije prepoznati u otajstvu Kristova Srca već je Pavao označio: U Kristu – unutar Kristove osobe punina je Božje milosti koja daje novi život kršćanima. Promjena kroz koju Pavao prolazi tolika je da će proročku čežnju za novim stvorenjem s kojom završava cijelo Sveto pismo proglasiti ostvarenom: „Tko je u Kristu, nov je stvor“ (2 Kor 5,17). Ne možemo u toj definiciji ne prepoznati i samog Pavla koji zbog Isusa sve dosadašnje –očito brojne – uspjehe i postignuća smatra promašajima (Fil 3,7). Zakon koji je nosio Božji narod sve tamo od izlaska iz kuće ropstva proglasit će„starim zavjetom“ (2 Kor 3,14). Nakon obraćenja Pavao vidi samo onu pravednost koja dolazi od vjere u Krista i koju sam Bog poklanja (Fil 3,9). Obrat je očiti poznat. Kršćanske zajednice znaju da je Pavao prije bio progonitelj, a sada je predani pobornik vjere u Krista (Gal 1,22). One koje je htio zatrijeti, sada naziva „braćom“, za njega oni su „sveti“.

Nove težnje iz temelja vuku Pavla i daju nov smjer njegovu životu. Isusa, koga je prije progonio, sada želi spoznati i steći. I opet žurno ide naprijed, ali sada zato da dođe do Krista i do savršene snage njegova uskrsnuća (Fil 3,8.12).

OBJAVA

Koliko li je snaga Kristove proslavljene osobe!? Dovoljno je bilo da objavi Pavlu: „Ja sam Isus“ i bogata trogodišnja škola koju su učenici prošli sa svojim Učiteljem od Galileje kroz brojne pouke, čudesa i zajednički život, slila se u blagoslovljeni susret.Tri dana Pavao će podnositi mrak. Tri dana provest će u postu i pokori (Dj9,9). Isus ga izgleda odmah otajstveno pridružuje svojem pashalnom trodnevlju u kojem je raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao da treći dan uskrsne. Kad Pavao poslije kršćane promatra kao suukopane s Kristom (Rim 6,4) možda se prisjeća upravo ovog svojeg prvog iskustva.

Pavao je osobno vidio, kako Pismo svjedoči. Pratioci nisu nikoga vidjeli (Dj 9,7). Poslije će sažeto ustvrditi da je vidio Isusa (1 Kor 9,1). Također će opetovano svjedočiti da je objavom primio evanđelje (Gal 1,12; Ef 3,3). Novo poslanje koje svom gorljivošću Pavao preuzima vuče korijen iz tog istog događaja, premda Pavao spominje i druga viđenja i objave koje ne želi isticati (2 Kor 12,1). Otvoreno priznaje da ga je Krist postavio za apostola (Gal 1,1) te mu tako pripada naslov koji izvorno obilježava dvanaestoricu Isusovih izabranika.

ZAJEDNIŠTVO

Koliko god Pavao sam bio zahvaćen od Krista i do dna prosvjetljen i prožet Duhom, ipak smjerno ulazi u zajedništvo žive Crkve. Priznaje i poštuje autoritet Petrov i Jakovljev (Gal 1,18s). U usporedbi s njima on je „nedonošče“ i „najmanji među apostolima“ (1 Kor 15,8s). Cijeni predaju i više put ističe da je sam primio ono što predaje: i kad je riječ o Euharistiji i kad svjedoči o uskrsnuću (1 Kor11,23; 15,3). Pavao će doći u izravan kontakt s trojicom povlaštenih koji su odabrani Isusovi svjedoci slavnog preobraženja na gori i smrtne žalosti u Getsemaniju: Petar, Ivan i Jakov (Mk 9,2; 14,33; Gal 2,9). Sam ih naziva „stupovima“. Prijateljstvo u koje je Pavao primljen zapečaćeno je „desnicom zajedništva“. Dogovoreno je: kao što oni drevnom Božjem narodu proglašuju radosnu vijest o Isusu, tako to Pavao treba činiti među narodima svijeta– „poganima“.

Pavao zna surađivati. Na misijama je ponajprije s Barnabom (1 Kor 9,6). Zajedno sa Silvanom i Timotejem utemeljuje korintsku zajednicu (2 Kor 1,19). Ima suradnike s kojima piše poslanice. Sosten s njime upućuje pozdrav u Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 1,1), Timotej zajedno s Pavlom šalje Drugu poslanicu Korinćanima (2 Kor1,1), Poslanicu Filipljanima (Fil 1,1) i onu Kološanima (Kol 1,1). Tu je i Silvan koji im se pridružuje u pisanju Solunjanima (1 Sol 1,1; 2 Sol 1,1). Uz Pavla je Tit koji će biti njegov izaslanik u Korint (2 Kor 12,18), i Tihik koji će u njegovo ime pohoditi Efežane (Ef 6,21).

Kad Pavao piše o Euharistiji upozorit će da svetost liturgijskog čina obvezuje na djelatnu ljubav među kršćanima (1 Kor 11). Za sve prebogate i korisne karizme propisat će jedan put koji nadvisuje i obvezuje sve talente i darove te jedini donosi njihovu vrijednost. Taj je put opisao u slavom hvalospjevu ljubavi (1 Kor 13).

PAVAO ZA DANAS

Za naše vrijeme Pavao ponajprije pruža uzor i ohrabrenje da potražimo životno svjetlo u Isusu. U pojačanoj potrazi Starog kontinenta za duhovnim iskustvom, prosvjetljenjem i produbljenom meditacijom Pavlov primjer svjedoči o snazi Krista Uskrsloga. Pavao nam je poticaj da temeljito upoznamo Sveto pismo te tako razumijemo svoju vjeru. Pavlov život hitan je poziv da se koliko god možemo aktiviramo u životu i radu Crkve. Kristov vjernik neće dopuštati da mu molitva i Misa ostanu bez konkretne ljubavi prema bližnjemu. Pavlov način rada pokazuje nam napokon kako je dragocjeno uspostavljati i njegovati zdrave kontakte. U naše tehnološko doba moramo se čuvati opasnosti da nam suvremena sredstva komunikacije služe samo za površnu zabavu. Ona su tu da nas dublje povezuju, vode k većem razumijevanju, bogatstvu misli i osjećaja – baš onako kako je Pavao činio svojim marljivim dopisivanjem. Za naše vrijeme, kad s novom snagom upozoravamo na odsudnu važnost ljubavi i kad čovjek ističe dubinu osobnog odnosa prema drugome, Pavao koji ne prikriva snagu svojih doživljaja i emocija izazov je i poziv. Isplati se krenuti s Kristom!

(01.06.10.) 2. izd. 12. 12. 2019.

p. Niko Bilić SJ

vidi: Pavao na amDg

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jobova utjeha

Prvi odgovor

Teološko značenje razgovora s Bogom u Job 38,1–42,6

Knjiga o Jobu zahtjevno je književno djelo o problemu: nedužni – patnja – Bog. Njezina literarna struktura sastoji se od pripovijednog, proznog okvira (1s; 42,10–17) u kojem saznajemo Jobovu sudbinu, i središnjeg, uvelike poetskim stilom pisanog, dijela: (raz)govori (3,1–42,6), sastavljenog od upravnih govora triju Jobovih prijatelja, neznanca Elihua te napokon samog Jahve.

Tri Jahvina govora (38s; 40,1s; 40,6–41,26) sa samo dva Jobova odgovora (40,3–5; 42,1–6) u završnom dijelu Knjige dio su kompozicije djela. Triput susrećemo rečenicu “i odgovori Jahve Jobu” (38,1; 40,1; 40,6), dvaput “i odgovori Job Jahvi” (40,3; 42,1) i one jasno ocrtavaju strukturu ovog dijela teksta.

Razgovor, koji se raspoznaje po glagolu ענה (“odgovoriti”) u kratkom
opisnom dijelu teksta (5x 38,1; 40,1.3.6; 42,1) i po stalno nazočnim Ti-izričajima (osim c41), dolazi u knjizi nakon tri kruga razgovora s prijateljima (c3–31) i nakon Elihuova nastupa (c32–37), ali prije Jahvina govora Elifazu (42,7–9) i prije pravog zaključka (42,10–17). Ovaj razgovor s Bogom odvija se prije preokreta (usp. 42,10 formula שׁוב שׁבות) i stoga se s pravom može nazvati prvi odgovor. Job je još uvijek u u prahu i pepelu (42,6), još jedan govor Jahvin slijedi (42,7s) i Job će poživjeti još 140 godina (42,16).

Nov Jobov položaj. Time što se יהוה, koji je u pripovjednom
okviru (1s; 42,10–17) djelatni subjekt, pojavljuje kao sudionik razgovora (ime Božje u 38,1; 40,1.3.6; 42,1), Job biva uzdignut na razinu “nebeskog vijeća” (usp. 1,6–12; 2,1–7) o kojem dvaput čitamo na početku knjige (“Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu…” 1,6; 2,1). Job, koji je jedini izgovorio ime Božje ( 12,9), smije poput “sinova Božjih” (1,6; 2,1; 38,7) čuti njegov glas. Job je već spominjao odgovor Božji (9,16; 12,4; 23,5; 30,20; 31,35). Jahvin nastup u skladu je s tim – osobito s izričitom željom koju Job naposljetku izriče: “na Svesilnom je sad da mi odgovori!” (31,35). S c38 i duga šutnja Božja biva prekinuta (usp. 7 dana 2,13).

Često opetovano obraćanje na “ti” u Božjem govoru preuzima način govora koji je između 7,12 (“stražu si nada mnom postavio…”) i 17,4 (“nećeš im dopustiti da opstanu”.) te od 30,20 (“tebi vičem, pred tobom stojim…”) višestruko Job rabio. Pa i pitanja koja su na taj način izravno postavljena (“Gdje si bio kad zemlju utemeljih” 38,4), za razliku od općenitih pitanja s “Tko…” (38,2.5s.8; 25.28s itd.), odgovaraju postupku Jobovu pred Bogom (npr. “Zašto si me uzeo kao metu?” 7,20).

Stvorenje i Zakon. Prvi Božji govor c38s usmjeren je na prvi Jobov govor u c3, što znači da je Bog od početka razgovora nazočan i sluša.
Slično kao Job i Bog stavlja patnju u kontekst cijelog stvorenja.  pominjanjem רשׁעים “bezbožnika” odn. “zlotvora” (38,13.15; 40,8.12) Jahve se vraća na temu koju je Job uveo kao središnje pitanje u svom govoru u c9s gdje je 8x ponavlja (9,20.22.24.29; 10,2s.7.15). Izravno suprotstavljanje posve je očito na Jobovu mišljenju da ga Bog čini zlotvorom (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 10,2) koje Bog u svom pitanju Jobu istom riječju preuzima i okreće pitajući je li Job njega zlotvorom čini (תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 40,8). Jahve prihvaća i temu משׁפט “pravo” koju Job od c9 devet puta navodi (9,19.32; 13,18; 14,3; 19,7; 23,4; 27,2; 29,14; 31,13).

Poput proroka. Za razliku od Ilije Bog se Jobu objavljuje u oluji (38,1; 40,6), a ne uz šapat blagog lahora (1 Kr 19,12). Ali točno kao kod Ilije komu Bog dvaput mora postaviti pitanje (1 Kr 19,9.13 “Što ćeš ti ovdje?”), tako i Jobu mora opetovati nalog: “opaši svoje bokove kao junak!” (38,3; 40,7). Ilija, koji je u svojoj želji za smrću sličan Jobu (1 Kr 19,4; Job 3,11), dva put “recitira” isti odgovor (1 Kr 19,10.14). Job međutim postiže bitan napredak od šutnje (poslije c38s) i volje za šutnjom (40,4s) do priznanja i spremnosti na razgovor (42,4).

Izostanak odgovora nakon prvog Jahvina govora (c38s) i izostanak  tematskog sučeljavanja nakon drugog Jahvina govora (40,1s) odgovara  umoru od muke i trpljenja koje traje 7 dana (c2) i 34 poglavlja (c3–37). Pitanja koje Bog postavlja (c38–40) nadilaze Joba, previše su za nj (npr. 38,6 “Na čemu počivaju temelji zemlje?”; 38,28 “Tko je taj koji kapi rose rađa? Zar možeš doviknuti oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?”; 40,9 “Zar ti mišica snagu Božju ima?”). Ali zajedno s razmatranjem od 41,7 (ne više pitanja, nego opis) dovode do one pozitivne promjene u Joba koju on izriče priznanjem u svom odgovoru (42,1–6).

Kajanje ili utjeha? Glagolski korijen נחם pokazuje svojim oblikom u 42,6 da se njegovo značenje na Jobu ostvarilo. Iako se obično razlikuje između “utjehe” (piel) i “pokajanja” (nifal), možemo u tom izričaju vidjeti onu promjenu stava i unutarnjeg stanja koja je istim glagolskim korijenom (7x u Knjizi o Jobu) povezana s “utješiti”. Ono što su  prijatelji u početku bili nakanili (נחם “utješiti” 2,11), ostvaruje se u susretu s Bogom (נחם “utješen sam” 42,6). Što Job bijaše za druge (29,25), što se uzalud nadao od svoga ležaja (7,13), što prijatelji nisu bili kadri (16,2; 21,34), što rodbina naknadno, kad je sve prošlo, čini (42,11), to se ostvaruje na njemu kako on sam govoreći u 1. Sg. potvrđuje: doživljava utjehu (42,6). Da je riječ o utjehi potkrepljuje i Jobovo oko koje je pred Bogom suze lijevalo (עין “oko” 16,20), a sada ga vidi (“oko” 42,5). Jobova nada – prepoznatljiva po obje riječi koje se ponavljaju (עין+ראה “oko”+”vidjeti” 19,27; 42,5) – ispunjuje se.

10.01.2007. ispravljeno: 17.12.08.; 28.05.09.; 12.01.2012
2. izd. 12. 12. 2019.

dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Savez srca (Jr 31,31–34)

Poznato je da srce u Sv. pismu označava čovjekovu nutrinu, središte osobnosti. Srce je sjedište misli i odluka. Opreka je izvanjskosti, površnosti, općenitom javnom mnijenju, pukim dojmovina. Snaga Crkve, snaga Kristova vjernika jest u tome da je kadar razlikovati bitno od nebitnoga. Ne zaustavlja se na vanjštini i slici iz medija, nego znade zaroniti u srž stvari.

Poznati odlomak iz Knjige proroka Jeremije koji govori o „Novom savezu” (Jr 31,31) jedna je od najvažnijih veza Starog zavjeta s Novim. Novi je savez savez srca jer će Bog svoj zakon upisati u ljudsko srce. Riječi koje Isus izgovara kod Posljednje večere primjena su onoga što Jeremija zapisa: „novi savez”. Kad Isus govori o svojoj krvi, ostvaruje proroštvo nekoliko stotina godina prije izrečeno. Nakana Božja ostvaruje se.

Riječi u Jeremijinu proroštvu jesu Božje riječi u užem smislu. Lako se raspoznaju jer ćemo četiri puta u tekstu naći formulu Gospodnje riječi: „riječ je Jahvina” – za svaki biblijski redak po jedanput (31–34). To je iskaznica, kôd za prepoznavanje. Bog progovara u prvom licu, objavljuje svoje nakane, iznosi što mu je na srcu.

Bog govori o živoj zajednici koja je označena kao „dom” (r. 31.33), kuća, zajedništvo onih koje štiti isti krov i zajednički zidovi. To su oni koji ulaze i izlaze na ista vrata. U toj zajednici najbliži su rođaci, djeca istih roditelja. Govori se o „braći”: „Brat brata više neće poučavati” (r.34). Kao poznavatelji biblijskog govora slobodno možemo dodati i sestre. Govori se i o prijateljima, „drugovima”, bližnjima (r. 34). To su ljudi, i muški ženski, i mladi i stari, koji se druže. Zajednica obuhvaća i jasne razlike. U njoj su i „mali i veliki“ (r.34). Širokogrudna je Božja nakana: Poznavat će ga svi – sve tamo od najmanjeg pa do najvećega.

U tekstu se zajednica također zove „narod” (hebr. ‘am r. 33). Ovaj biblijski pojam ističe međusobne rodoslovne i rodbinske veze ljudi, za razliku od drugog pojma koji u središte stavlja političku i javnu, pravnu zajednicu (hebr. goj). Ovdje narod označava rođake, rodbinu u širem smislu, obitelj koja ima zajedničku krv i povijest.

Istaknut je prvi i osnovni učinak novog saveza, saveza srca. Članovi saveza postaju sunarodnjaci s Bogom, Božja rodbina. Bog cijelu zajednicu usvaja i priznaje se njezinom: „Bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” (r. 33) Što Sin Božji ostvaruje, uzimljući ljudsku narav na sebe, davno je najavljeno.

Savez srca zasniva se na aktivnosti koju Bog na sebe preuzima. Svoju pouku i životne upute stavit će u njih. On će pisati izravno u srce (r.33). Srce postaje Božja bilježnica. Na ovom se primjeru dobro vidi kako biblijska riječ Zakon – Tora zapravo znači „pouka”. To su „upute” korisne za život koje treba upamtiti i primijeniti.

Drugi važan plod saveza srca jest odsutnost oholog dociranja. Neće oni jedan drugoga više poučavati. Savez srca znači intimno poznavanje Boga, poznanstvo s njime. Ne moramo jedni drugima nametati svoje slike o Bogu. Spoznavanje jest jedan od poznatijih biblijskih izraza možda baš zato što oznavača i intimnu ljubav, potpunu tjelesnu blizinu, spolno sjedinjenje. O takvom međusobnom predanju čovjeka i Boga ovdje je riječ. U međusobnoj povezanosti Boga i zajednice prepoznaje se rječnik bračne pripadnosti, ljubavi muža i žene.

Kad Jeremija uz srce govori i o duši (r. 33), onda to nipošto ne znači opreku tijelu. Riječ je o unutarnjem životu. Hebrejska riječ označava blizinu, bliskost, a slična je latinskom izrazu „intimus” koja je ušla i u suvremene jezike. Označava ono najnutarnjije.

Savez srca stvara razliku nasuprot prošloj generaciji. Upisivanje u srce bitno se razlikuje od riječi Božjih koje su bile popraćene grmljavinom i vatrom i za koje je Mojsije morao biti posrednik. Sada će Bog pisati izravno u srce. Savez srca potreban je jer je zajednica raskinula onaj prijašnji savez. Zato novi savez počiva na Božjem oproštenju.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Ana, majka velikoga proroka

1 Sam 1,1-2,11

Ono što znamo o životu Samuelove majke Ane sažeto je u jedno biblijsko poglavlje i jedan hvalospjev. Upoznajemo je kao pripadnicu drevne obitelji sa zabilježenim precima. Ta je obitelj pobožna: svake godine hodočaste u svetište i ondje prinose žrtvu. Važni događaji Anina života vezani su upravo uz to svetište u Šilu u kojemu će njezin sin Samuel odrasti. Često je i suvremeno duhovno zvanje vezano upravo uz neku crkvu, konkretnu zgradu u kojoj se obavlja služba Božja.

Biblijski opis obuhvaća osnovne crte Anine sudbine: njezinu životnu bol i njezinu najveću radost. Ana nema djece i zbog toga trpi. Moli od Boga dijete i polaže zavjet: Ako bude uslišana, posvetit će svoga sina od malena službi Božjoj. Svu radost daje joj pogled na sina koji je plod Božjeg dara i njezinih molitava i ona izvršava svoj zavjet. U času kada predaje sina u hram izriče hvalospjev koji će postati osnovica za Gospin Veliča u Novom zavjetu. “Kliče srce moje u Gospodinu” (2,1) pjeva Ana. To su glavne crte koje Sveto pismo donosi.

Sveto pismo otvoreno opisuje kako Ana doživljava višestruko poniženje. Ponajprije živi s mužem koji, premda je iskreno voli, ima i drugu ženu. Zatim, ne samo da u sebi trpi što je nerotkinja nego je ta druga žena koja ima veći broj djece, namjerno ponižava što nije majkom postala. Osim toga i od svećenika će doživjeti poniženje na javnom mjestu kad je pred svetištem odbojno proglašava pijanom.

Od muža Ana prima znatnu količinu ljubavi i razumijevanja. Na primjer, onog dana kad su bili na hodočašću i kad su slavili uz žrtvenu gozbu muž Elkana uočava njezine suze i njezin prisilni post. Zamjećuje njezino duševno stanje. Zacijelo je odudarala od svečano i veselog raspoloženja s kojim se na obiteljski blagdan obilnije jelo. Muž također, premda naizgled slijep za suparništvo među ženama i za zanovijetanje kojemu je Ana izložena, pogađa i poznaje ne samo vanjske znake nego i unutarnji izvor boli: Ana je nerotkinja; u Izraelu to je svojevrsna sramota i znak odbačenosti od Boga. Svoju ženu, međutim, ne osuđuje i ne predbacuje joj. Poput Josipa u Novom zavjetu ne želi je izvrgnuti sramoti,nego darivanjem vlastite osobe želi nadomjestiti, ublažiti neispunjenu čežnju (v. 1 Sam 1,8).

Još jednom će Elkana pokazati brižljivu pažnju kad Ana s tromjesečnim novorođenčetom odbija poći na hodočašće. Njegov je stav puno odobrenje i potvrda njezine nakane. Izravno prihvaća i potvrđuje njezin naum da ne odlazi na put dok se ne dovrši razdoblje dojenja. Mužu je stalo da Bog ispuni njezinu želju.

Kako Ana postupa u životnim nevoljama? Ponajprije ne guši i ne skriva težinu koju u duši nosi. Dublji razlog zašto joj je srce rastuženo (r.8) svakako je njezina čežnja za djetetom, ali Sv. pismo ne prešućuje ni neposredan povod žalosti: Ana plače i ne jede kad je Penina, druga žena, iz godine u godinu ponizuje i vrijeđa kod svečanog obiteljskog stola. Ana ne guši i ne skriva osjećaje. To će još više doći do izražaja u Aninoj hodočasničkoj molitvi pred oltarom. Sveto pismo otvoreno spominje “ojađenu dušu” i “gorak plač” (r.10) koji prate Aninu dugu molitvu. Sama Ana pred svećenikom izravno imenuje svoju “pretešku tugu i žalost” (r.16).

Zadivljuje iduća Anina reakcija. Na dobrohotno i susretljivo pitanje muža koji je očito voli i želi razriješiti muku, Ana se uopće ne upušta u razgovor. Kao da ne polaže odviše važnosti u raščišćavanje i jasno imenovanje međuljudskih napetosti koje nastaju zbog ponašanja vrijedna optužbe i osude. Ana ne koristi priliku da se požali i objasni kako stvari stoje, ne oslanja se Ana na ljudsku raspravu, analizu i tumačenje premda bi sigurno donijele ploda. Ne, ona po svršetku neuspjele gozbe ustaje i povlači se na molitvu. Ana izlazi iz sobe u kojoj su bili i stupa pred Gospodina (r.9). Kao da je znala da bi ih silno raspredanje moglo ostaviti zatvorene u sobi ovaj put sačinjenoj od zamršenih osjećaja i teških okolnosti.

Je li Anin postupak pobožan bijeg od problema i prezir svijeta? Nipošto. Istina, njezina tužna i duga molitva, pri kojoj su se samo kretnje usana vidjele, čak je i svećenika navela da pomisli na pijano buncanje. Ali Ana uočljivo čini pozitivan iskorak, donosi konstruktivan prijedlog. Ne zatvara se u tuzi i bolesnom samosažaljenju. U njezinu srcu slutimo već novu vedrinu, a u rješenju koje predlaže, u zavjetu, prepoznajemo plod njezine molitve.

Produženo i intenzivno iskustvo molitve, premda Ana pritom ne doživljava nikakva viđenja i ne čuje nijednu Božju riječ afirmacije i utjehe, u Anin život donosi bitnu promjenu koja se i na licu vidi: “Lice joj nije više bilo tužno kao prije (r.18).” Ana odlazi sa svećenikovim blagoslovom. Njezin metabolizam se oporavio, njezino tijelo opet prihvaća hranu. Vraća se kući i u ljubavi sa svojim mužem začinje dijete.

Još jedna promjena jest važna. Ana se oslobađa od prevelike blizine i vezanosti. Žena Penina, koja je u njoj budila veliku bol, uopće se više ne pojavljuje u njezinu životu, Ana se više ne vrijeđa. To svojevrsno odvajanje dosiže prvi vrhunac kad Ana, hotimice, ne bez muževa znanja i odobrenja, izostaje s godišnjeg obiteljskog hodočašća u Šilo. Elkana sa svim svojim domom odlazi, a Ana ostaje.

U onom pak času kada bude, u skladu sa zavjetom, odnijela dječaka u svetište da ga prikaže i daruje Gospodinu, u biblijskom opisu nalazimo nju samu na hodočašću (r. 11).

Ovo emocionalno i socijalno osamostaljenje i odvajanje od prevelike vezanosti na sredinu u kojoj živi bit će dragocjen temelj za odvajanje majke od voljenog djeteta u vrlo ranoj dobi. Dječak je bio još vrlo mlad (r. 24), kaže Pismo, a mi možemo nagađati koliko je dijete bilo staro kad je preraslo dob prehrane majčinim mlijekom. Ono što je Abraham na svoj način bio spreman učiniti, Ana izvršava: Željkovanog i iščekivanog, izmoljenog sina predaje Gospodinu.

Njezino biološko majčinstvo postaje tako konkretnim duhovnim roditeljstvom. Njezin sin Samuel stat će na početak slavnog niza Božjih proroka i pomazat će kralja Davida po kojem će se ocrtavati obećano mesijansko kraljevstvo.

S pravom Ani sveti tekst dopušta da triput bude urešena pridržanim naslovom službenice Gospodnje poput Blažene Djevice Marije u Novom zavjetu. Istina, u Bibliji to posebno ime nalazimo u upravnom govoru, u molitivi koju Ana upućuje Bogu i samu sebe tako naziva. Ali svejedno Ana time biva pridružna časnim odabranicima Božjim koji bijahu njegovi miljenici i posrednici u važnim stvarima sve od Abrahama i Mojsija.

vidi: Plodonosan zavjet majke Ane

Plodonosan zavjet. Novo lice prorokove majke (1 Sam 1,1–2,21) PDF

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Mojsije, prorok

Mojsije – uzor budućega proroka
(Pnz 18,15–18)

Study for the figure of Moses. Artist: Jacob de Wit, Amsterdam 1730–37. Metmuseum.org

Naslov נביא za Mojsija stoji u onom dijelu teksta koji je upravni govor: “Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Gospodin” (Pnz 18,15).Već u prethodnom tekstu 18,9–14 prepoznatljiv je “Ti” kojemu je upućena riječ. Isto vrijedi i za tematski obilježen odlomak v15–22 u kojem se 6x opetuje naziv נביא (15.18.20[2x].22[2x]) dok se inače u Pnz nalazi još samo 4x (13,2.4.6; 34,10).

Osoba koja govori jest Mojsije. A kome se obraća? “Ti” jest duž Pnz oznaka za cijelu izraelsku zajednicu (usp. 1,1) kojoj Mojsije govori. On dakle sama sebe označava prorokom. Štoviše sebe postavlja kao mjerilo za budućeg proroka. To može začuditi i djelovati oholo i uznosito.

Prvo opravdanje za takav postupak možemo naći u tome što je Pnz sročen na osobit način. Na temelju uvoda i zaključka 1,1–32,45 vidi se da je zapisan kao jedan jedini velik oproštajni govor ili oporuka Mojsijeva koju on izriče u točno određen datum (1,3). Pred smrt čovjek će iskreno iznijeti važne stvari, bez potrebe prikrivanja i preuveličavanja.

Drugo, važnije opravdanje nalazimo u tome da sam Bog tako određuje. Božje su riječi one koje Mojsije navodi govoreći o budućem proroku. U v15 i נביא i קום dio su Božjega govora navedena u v18. Pritom je također očito da kad Mojsije uspoređuje budućeg proroka sa samim sobom to čini na temelju Božje riječi. “Poput mene” kamoni (v15) odjek je Božjeg obećanja “poput tebe” kamoka (v18). Prve riječi Mojsijeve preslika su riječi Božjih:

Bog govori: Proroka ću im podići iz sredine njihove braće poput tebe
Mojsije preuzima: Proroka iz sredine tvoje braće poput mene podići će ti Jahve, Bog tvoj.

Ovaj kratak tekst o Mojsiju kao proroku važan je za cjelokupno shvaćanje proročkog poslanja i zadaće u HB jer daje podrobnu definiciju (v18) i jer vezuje proročki naslov uz središnji, konstitutivni događaj izraelske povijesti: sklapanje Saveza na Horebu (v16).

Božji glas קול יהוה (Pnz 5,25; 18,16) i velika vatra האשׁ הגדלה (Pnz 5,25; 18,16) bijahu previše za slušatelje. Na taj doživljaj zajednice podsjeća Mojsije govoreći o proroku (18,16). U strahu da ne umru tražili su posrednika (5,27) koji će čuti sve što Bog govori i onda prenijeti da bi svi poslušali i izvršavali. Taj strah i molbu naroda Bog priznaje i potvrđuje pred Mojsijem: “dobro su rekli” (5,28; 18,17) Na Horebu se zbio događaj koji Mojsije spominje. Ujedno nam, navodeći Božje riječi upućene njemu, otkriva jedan dio više o njegovu razgovoru s Bogom: Bog obećaje proroka. To u Pnz 5 nije zapisano.

Precizna definicija nalazi se u tim istim Božjim riječima: “Dat ću riječi svoje u njegova usta i govorit će im sve što mu zapovijedim” (18,18). Proročko je poslanje u tome da njegova usta primaju i budu nositelj Božjih riječi. Njegova je zadaća prenijeti zajednici sve ono što mu Bog zapovijedi da izrekne.

Dodatna potvrda za Mojsija kao proroka dolazi naknadno (Pnz 34) i od glasa pripovijedačeva tj. iz opisnog dijela teksta i to posmrtno: “Ne usta više prorok u Izraelu poput Mojsija” (34,10). Usporedba pomoću hebr. prijedloga כ koju već poznajemo iz Mojsijeva (“poput mene”) i Božjega govora (“poput tebe”) ovdje stoji u “objektivnom” 3. licu: poput Mojsija. Izraz “licem u lice” svjedoči o velikoj bliskosti s Bogom (34,10), a 34,11 donosi ključnu riječ שׁלח koja je jamac pravoga zvanja: Gospodin ga je poslao.

Ipak su u Petoknjižju nigdje izravno ne pripisuje Mojsiju naslov proroka, nego on služi za usporedbu i uzor. S proročkom titulom pojavit će se u Knjizi 12 malih proroka. Po proroku Jahve je izveo Izraela iz Egipta i po proroku Izrael bijaše čuvan, piše Hošea (12,14) i time ujedno daje još jedno bitno obilježje proročkog poslanja. Prorok oslobađa zajednicu iz kuće ropstva, “vodi je na hodočašće” (עלה) i njezin je čuvar (שׁמר).

Petar će u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22–23 dokazivati upravo uz pomoć teksta Pnz 18,15 da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.

studeni 2006., p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Škola odgovornosti

Prispodoba o rasipnom sinu – paradigma

(Lk 15,11–32)

a) Poznata Isusova prispodoba o rasipnom sinu govori nam puno o odgovornosti. Uočimo kako se u specifičnim odnosima unutar obitelji odvija rast u odgovornosti:

Ova prispodoba, u kojoj obično gledamo na problem grijeha i potrebu pokore, zapravo kao središnju temu ima radosno raspoloženje i slavlje. Četiri puta se ta tema s istom riječi ponavlja: To je nakana koju otac izriče: „Donesite tele ugojeno da se veselimo“ (ευφραινω Lk 15, 23). To je opis slavlja koje slijedi: „Počeli su se veseliti“ (ευφραινω v24). To je želja starijeg sina, da se proveseli s prijateljima (ευφραινω v29). To je, prema tumačenju očevu, dolična proslova jer je njegov brat živ i pronašao se (ευφραινω v32). Ipak, prispodoba iz Lukina evanđelja ne umanjuje promašaj i grijeh koji izgubljeni sin dvaput spominje (αμαρτια v19.21). Štoviše grijeh se ovdje dvaput izjednačuje sa smrću i propašću (v24.32).

b) Prisjetimo se poznatih pedagoških postupaka očevih ponajprije prema mlađem sinu.

Otac dopušta i prihvaća inicijativu sina, i to mlađega. Sluša njegovu želju ι ispunjava je. Podjela koju čini pravedna je: daje mu dio koji mu pripada.

Otac dopušta sinov odlazak, premda on nije to izrijekom tražio. Ne opire se da sin sve svoje pokupi i udalji se.

Vidi otac na daleko, nije skučena pogleda i kratkovidan. Kao što je sin u daleku (Lk 15,13) zemlju otišao, tako ga otac već izdaleka (15,20) vidi kad se vraća kući.

Otac ne koči osjećaje, smililo mu se u srcu (Lk 15,20) kao Isusu kad gleda mnoštvo naroda. Otac trči, ne sin, koji je možda i na kraju snaga, siromah, gladan, na dugu putovanju. Otac ga grli i ljubi. To je njegova komunikacija sa sinom. Bez riječi. Nema objašnjavanja, dokazivanja i razračunavanja. Riječi koje izriče upućene su slugama.

Prekida ga u njegovoj ispovijedi. Daje mu da s obućom stupi na posjed, kao gospodar, i tako je preduhitrio sinovu nakanu, koju nije ni dopustio izreći, da bude učinjen slugom.

Otac ne potvrđuje i ne ponavlja sinovu riječ: „grijeh“. Ali itekako ističe njezino značenje. I u kući pred nazočnima, i vani pred starijim bratom koji se vraća tumači da je riječ o smrti i izgubljenosti (Lk 15,24.32). Pritom izgubljenost nije neka relativna dezorijentiranost ili psihička zbunjenost. U svetom se tekstu nalazi riječ koja označava propast, ona ista koju izgubljeni sin upotrebljava kad kaže da umire od gladi (απολλυμι v17).

Otac kod sinova povratka u potpunosti preuzima inicijativu. Priređuje veselje ne samo za njega, nego za cijelu zajednicu.

Zaključimo: Sin je iz iskustva naučio da ne valja prvo trošiti, pa tek onda tražiti posao. Rastrošnost je vrlo opasna jer može nastati velika glad. Sin je iskusio je posljedice neodgovorne samostalnosti. Iskusio je oskudicu. On koji je tražio „Daj mi!“ (v12) osjetio je kako nije bilo „nikoga tko bi mu davao“ rogače u zadnjoj bijedi okrijepi (v17). Nema uvijek nekoga tko bi mu davao. Sve to vodi ga natrag u kuću očevu. Promišlja i shvaća da u kući očevoj sluge bolje žive, nego li on kao loš gospodar koji je sve potratio. Više mu se isplati biti sluga u kući nego li skupiti sve svoji i otići. Vrlo realan i odgovoran uvid!

c) Jednako nas zanima postupak očev prema starijem sinu.

Vrlo je važno ponajprije da kod podjele koju je mlađi sin inicirao, otac dodjeljuje imanje obojici. Čitamo: „I podijeli im imanje.“ (Lk 15,12) Nije samo mlađi brat dobio svoj dio.

Starijemu sinu također otac izlazi ususret. I ovaj put izlazi iz kuće kad ovaj bijesan nije htio ući. Prvi mu upućuje svoju riječ koja je prema opisu i poticaj i molba (v28).

Sluša i starijeg sina koji mu tek sada progovara o svojim željama i svom stavu. Sluša kako je sama sebe definirao kao slugu i izvršitelja zapovijedi. Želio se proveseliti s prijateljima. Je li ikada izrekao svoje očekivanje ili je u sebi kuhao svoj bijes i frustriranost koja je sada eksplodirala?

Otac sluša kako, eto, ni stariji sin nije primijetio da je otac obojici podijelio imanje. Ne prihvaća ga kao svoje, nije odgovoran. Očekivao je jare od oca, ne uzima od svoga. Optužuje brata da je očevo imanje rasuo, ne svoje, i to s bludnicama, o čemu u opisu ništa ne stoji. Ne prihvaća napokon ni brata, kad veli: „ovaj sin tvoj“ (v30).

Otac daje odgovor, ulazi u dijalog. Ovaj put to je odgovor s objašnjenjem, a ne samo zagrljaj i poljubac. Ponajprije, oslovljava sina izrazom od milja: „dijete“ (v31). Ista je to riječ koju Isus rabi govoreći učenicima u dirljivim časovima Posljednje večere (Iv 13,33).

U očevima riječima onaj dio odgovora koji se tiče starijeg sina dvostruk je (v31). Prvo, on je cijelo vrijeme s ocem. I on je gospodar, ne treba mu tek staviti obuću na noge, nije on sluga kako je sama sebe definirao. Drugo, sve očevo jest njegovo, ne samo onaj jedan dio koji mu je dodijeljen. Sve što je očevo pripada mu. Tu je stalno, među ukućanima, među kojima i najamnici obiluju (v17). Sa svime može odgovorno raspolagati.

Odgovor koji se tiče mlađeg sina donosi bitan ispravak. Nije on tek neki sin očev, nego je brat, „tvoj brat“ (v32). Sve moje tvoje je. Moj sin, tvoj je brat.

U razgovoru koji se zbio izvan kuće probijen je led, koji je možda dugo vremena vladao. Ne treba bijes (v28), nego veselje i radost (v32). Valjda je to dosta da i stariji brat poželi ući u kuću očevu.

U cijeloj zgodi i braća su, dakako, međusobno učitelji odgovornosti. Mlađi od starijeg može naučiti vjerno služenje, stariji od mlađega izricanje želja i nacrt vlastitog životnog puta.

doc. dr. Niko Bilić SJ