Problem nasilja
u Bibliji
(preuzmite
EPUB)
Profesionalni atentati u siječnju 2015. u drevnom sjedištu umjetnosti i
kulture, Parizu, usred Europske unije, na one koji su višekratno karikaturama
humoristički ismijavali sadržaje islamskoga naučavanja ujedinili su svijet u
sućuti i osudi. Na sličan smo način i dalje zgroženi nad ne samo uskraćivanjem
vjerničke slobode kršćanima u islamskim zemljama, nego i masovnim
potlačivanjem, protjerivanjem i ubijanjem Kristovih sljedbenika koji u ime
islamske vjere traju na Bliskom Istoku i u Africi. Upravo zbog te činjenice
veze religije i nasilja odlučujuća su, aktualna i smjela tema. Križ, zaštitni
znak kršćanstva, dira u samo središte te teme, stavljajući pred nas Osnivača,
Isusa Krista, i to čas prije nego što će kao uskrsli i proslavljeni pokazati
Božju pobjedu nad ljudskim nasiljem. Otkako je Ivanovo evanđelje ispravno na
Raspetoga primijenilo čuvenu sliku iz Hebrejske biblije o “onome koga su
proboli” (Zah 12,10; Iv 19,37) postavljena je prekretnica u ljudskoj
povijesti koja trajno poziva na obraćenje i odgovoran samoodgoj kojemu i ova
biblijsko-teološka studija želi dati svoj vrlo skroman prinos. Biblija – taj
osnovni, svesvjetski religiološki dokument – upozorava koliko je važno iskreno
se suočiti s likom osnivača i utemeljiteljskim dokumentima. Upravo životno
djelo osnivača verificira autentičnost, vjerodostojnost religije i njezino
podrijetlo u Bogu. Bez rasta u zdravom i odgovornom, čovjeka dostojnom
poznavanju Boga, religijska praksa gubi svoju bit, opasna je i razorna.
Jedan od najstarijih kršćanskih blagdana – Bogojavljenje ili Tri Kralja –
izvrsno pokazuje koliko je Evanđelje obilježilo povijest zapadne kulture.
Kratak odlomak iz 2. poglavlja Matejeva evanđelja upozorava da je motrilački
pogled u visine nužan za istinsku religioznost, iskreno klanjanje Isusu Kristu.
Svjetlo nebeske zvijezde koju su pratili Mudraci s Istoka (Mt 2,2.9), kao i
slava Gospodnja koja je obasjala pastire u noći Kristova rođenja (Lk 2,9),
zajedno s pažljivim prihvaćanjem božanske pouke koja je Mudracima naknadno dana
(Mt 2,12) svjedoče kako samo horizontalan pogled i humanistički napor nije
dovoljan za razotkrivanje i nadvladavanje našega ljudskoga nasilja. Kao što Bog
objavljuje svoju narav u liku bezazlenoga novorođenčeta, dolazak maga s
njihovim iskrenim pitanjem i otvorenom potragom pokazat će pravo lice kralja
koji drhti od straha zbog rođenja jednoga djeteta (Mt 2,3). Stvar postaje
nemilice bjelodana: nositelj vlasti riječju izriče nakanu da će se poput
istočnjačkih mudraca pokloniti (Mt 2,2.8), a djelom kreće u pokolj nevine
dječice (Mt 2,16). Već ovakav primjer dostaje kao podsjetnik na ono oko
čega se svi isprve slažemo: Sveto se pismo obilno zadržava – takoreći na svakoj
stranici – na problemu nasilja. Riječ Božja u svojoj iskrenosti i otvorenosti
nimalo ne zatvara oči pred tim tegobnim fenomenom, nego razgolićuje našu
ljudsku izopačenost potrebnu obraćenja i spasenja, i nudi pobjedu nad nasiljem
koja je Božji dar.
Kod nas u Hrvatskoj bolne rane iz domovinskoga rata – koje zbog
izjednačavanja agresora i žrtve još uvijek nemaju dostojnoga zaključka i
zacjeljenja – podsjećaju nas među inim kako su zlorabili religijska čuvstva i
uvjerenja, strasti i iluzije oni koji su to znali, mogli i htjeli. Previše su
te rane žive da bismo tek na površini ostali kod svete Knjige koja zapovijeda:
“Ne ubij!” (Izl 20,13; Pnz 5,17) i definira: “Bog je
ljubav” (1 Iv 4,8.16). Biblija nas i pred aktualnim terorom poziva da
iskreno pregledamo gdje su izvori ljudskoga nasilja, odakle znanje i ideje,
oružje, novac, tko i zašto podržava nasilje. Pamtimo još komunizam – koji je
poput neke nasilne religije – dovitljivo zahtijevao beskompromisno klanjanje
nametnutim idolima, pa nam je još jasnije kako vjera nipošto nije tek neka
privatna stvar – kako se i u standardima EU-a može čuti – nego valja odgovorno
pogledati što je istina, što pak iluzija i medijski teror staroga ili novoga
oblika.
Ova studija želi na nekoliko odabranih, cijenjenih primjera iz Biblije
dodirnuti problem “Božjega nasilja” i ljudskoga bratoubilaštva,
gledajući na krajnju grješnost nasilja kojim čovjek prvobitnom ohološću stvara
iznakaženu sliku o Bogu, prepoznatljivu i u novovjekoj nasilnoj ateizaciji i u
pseudoreligioznosti. Osobito ćemo nastojati pronaći biblijsko
“rješenje”, upozoravajući na časnu, vjekovno potvrđenu nužnost čitanja
svetih tekstova u Duhu u kojemu su napisani. Završno ćemo istaknuti da
silovitost, koju Biblija traži, smjera na Kraljevstvo Božje iz Kristova
navještaja i zabranjuje bilo kakav oblik međuljudskoga nasilja. Na tom putu
poći ćemo od Knjige o Juditi kako bismo otkrili priznatu snagu biblijske
metafore, a dalje će nam pomoći kratak pogled na Abrahamovu kušnju, Jošuino
ratovanje i Mojsijevo vodstvo. Više ćemo se zadržati na dva odlomka iz
biblijske povijesti, vezana uz lik kralja Ezekije i obnovitelja Nehemije, da
bismo završno promotrili tek primjer-dva o nasilju u Novom zavjetu.
1. Juditina ruka
Ovo bi promišljanje htjelo započeti lucidnošću Marka Marulića koji na
početke hrvatske književnosti postavlja teološku sliku iz Svetoga pisma,
primjenjujući je na svoje doba kada okrutna velesila prijeti narodu i domovini.
U liku Judite Marulić ne gleda neki bijesni poziv na uzimanje mača u ruke, nego
prepoznaje smisao biblijske knjige koja pred čitatelja stavlja lik nezaštićene
udovice. Baš u skladu sa svojom najavom: “Gospodin će mojom rukom donijeti
spasenje” (Jdt 8,33) Judita se ne može osloniti na vlastitu snagu. Prije
odlučnoga udarca – podsjetit ćemo se kasnije – još dvaput ona moli, štoviše
dvaput mora udariti čime također biblijski tekst očituje da snaga nije od nje.
Marulić se ne da zavesti i ispravno “mač” prepoznaje kao drevnu sliku
Božjega suda kojom se osobito proroci služe. Knjiga o Juditi izvrsna
je pomoć da shvatimo kako Riječ Božja računa na analogijski ustroj naše
spoznaje, na čitatelja koji prepoznaje metaforu i simbol.
U ovom promišljanju kao ishodište stoji činjenica da Isus Krist,
utemeljitelj kršćanstva, odobrava, rehabilitira i potvrđuje izvorno značenje
zbirke koju mi danas nazivamo Stari zavjet. Izrijekom on ističe važnost
“Zakona i Proroka”, sažimljući ih poznati zahtjev: “Činite
ljudima ono što biste željeli da oni vama čine” (Mt 7,12). Kad Isus Krist
govori da je donio mač (Mt 10,34), onda ponajprije iz njegova životopisa znamo
da je riječ o očitovanju Božjega autoriteta, a ne o pozivu na nasilje.
Razjašnjenje neposredno daje svojim učenicima: Više ne vrijedi moj ljudski sud
nad bratom i sestrom, nego Božji, više ne sudi muž ženi, svekrva snahi, nego su
Božjemu sudu podložni (usp. Mt 10,35; Lk 12,53). Čuvena riječ upućena
apostolskom prvaku Petru: “tko mač uzima, od njega i pogiba” (Mt
26,52) baš upozorava na samorazarajuće posljedice nasilja. Pljačkaš biva
opljačkan, napadači se međusobno napadaju, vojnik u vojsci sinova Izraelovih
niti neće stići u boj, već su napadači u bijegu – redovita je struktura koju
nalazimo kod svetoga rata u Bibliji koji Bog izvodi, ne ljudi.
Knjiga o Juditi može, kako je poznato, poslužiti kao paradigma za čitanje
biblijskih spisa, posebice onih starozavjetnih, upravo kad je riječ o nasilju.
Pred čitatelje dolazi lik Judite, koja je po sebi slaba, ali postaje snažnom i
kao spasiteljica Božjega naroda s pravom se može promatrati kao jedna od
starozavjetnih najava za Kristov lik u Evanđelju. Cijela povijest u Juditinoj
knjizi pokazuje kako Bog spašava svoj narod rukom jedne udovice. Već sama
činjenica da se radi o šesnaest poglavlja na grčkom jeziku o hebrejskoj Jehudit
pogađa u bit Svetoga Pisma koje je Riječ Božja izrečena ljudskim jezikom te je
podložna prevođenju i tumačenju. Jehudit znači jednostavno “Židovka” ili
“Judejka” i svojim imenom podsjeća na Judu, Jakovljeva sina, praoca
plemena Judina koji u svojem imenu sadržava pohvalu, hvalu (Post 29,35), a baš
će hvala biti trostruki poziv Juditin: “Hvalite Boga!” (Jdt 13,14)
nakon spasiteljskoga djela te će nas samim ustrojem knjige upozoriti da nakon
akcije slijedi zahvalna kontemplacija, pohvala Bogu. Osim Marka Marulića, na
početku hrvatske književnosti, i suvremeni međunarodno priznati hrvatski pisac
Miro Gavran također je jedno svoje djelo posvetio biblijskoj Juditi
upozoravajući tako na uvijek novu aktualnost svetoga teksta.
U biblijskom je prikazu Judita u pozadini. Premda knjiga nosi ime po njoj,
ona se pojavljuje tek u 8. poglavlju, tj. u drugom dijelu, ali – zanimljivo –
njezinu pojavu u kompoziciji djela s pravom možemo prepoznati kao odgovor na
molitveni krik naroda dvaput upućen Bogu (Jdt 7,19.29). Na više je načina
istaknuta njezina slabost. Ona je “kći” (8,1;16,6) što je u Bibliji
redoviti pojam koji upućuje na ovisnost o očinskom autoritetu i na osobu
potrebnu zaštite. Ona je udovica što znači da je ostala bez muža koji bi joj
prema ustaljenu običaju osiguravao društveni status, a osim toga kao udovica
pripada u onu skupinu koja prema Zakonu uživa osobitu Božju skrb zajedno sa
sirotama i strancima. Biblijski tekst štoviše inzistira na tome da ona sve do
smrti ostaje udovicom (Jdt 16,22). I kad najavljuje junački čin koji treba
razriješiti opsadno stanje, Judita nedvojbeno govori o Božjem, a ne o svojem
djelu premda jasno izriče spremnost da se aktivno svojom snagom založi,
najavljujući da će njezinom rukom Bog donijeti spas Izraelu (usp.
8,33).
Premda biblijska knjiga neskriveno ograničava Juditinu moć, ipak ona –
zahvaljujući svojemu asketskome životu i dobromu glasu (8,8) – uživa autoritet
pred poglavarima grada: doziva ih po sluškinji (8,10) naziva ih braćom (r.14 i
24). Štoviše, kad su, opkoljeni, postavili svojevrsni ultimatum kojim očekuju
Božju pomoć u roku od pet dana, Judita ih kompetentno poučava o tome da se ne
valja postavljati iznad Boga (8,12). Podsjeća pritom na Abrahamovu i Jakovljevu
kušnju iz povijesti Božjega naroda (8,26).
Knjiga o Juditi kojoj se često pripisuje zbrka povijesnih činjenica upravo
nam je stoga zanimljiva što pred čitatelje donosi temeljni problem suočavanja s
izvornim neprijateljem koji se protivi životu Božjega naroda. Ni antiknomu kao
ni suvremenom čitatelju ne predstavlja teškoću u liku Nabukodonozora prepoznati
šifru, odnosno simbol budući da je on u knjizi predstavljen kao kralj
Asiraca, a spominje se u perzijskom okviru, u kojem se navodi i grčka
pokrajina. Uzmemo li u obzir da mu se k tome pripisuje i vlast nad Damaskom
lako je prepoznati da su u njemu sažete sve one povijesne, realne političke
sile koje su ugrožavale opstojnost Božjega naroda u Svetoj zemlji: Aram,
Asirija, Babilon, Perzija, Grčka.
Ako si Nabukodonozor osim toga prisvaja naslov “gospodar sve
zemlje” (Jdt 2,5), koji u biblijskom jeziku pripada Bogu, još je jasnije
da se radi o jednoj univerzaliziranoj i apsolutiziranoj metafori. Na
istom je tragu Nabukodonozorov rat s Arpakšadom (Jdt 1,13) koji cijeli
izvještaj vraća u biblijsku pretpovijest (Post 10, 22). Koga predstavlja
“Nabukodonozor” sasvim je jasno kad čitamo o nakani da “uništi
sve one koji mu se ne pokoravaju” (Jdt 2,3) ili još točnije kada pred
cijeli svijet postavlja teološku alternativu ili će častiti
Nabukodnozora ili će biti uništeni (Jdt 2,14–3,9). Upravo taj zahtjev odmah
razjašnjava da Knjiga o Juditi ovdje preuzima drevni Izaijin proročki pogled na
babilonskoga kralja koji se želi uzvisiti do samih nebesa, postaviti se na
mjesto Boga te u Vulgatinu prijevodu dobiva poznato ime Lucifer (Iz 14,12).
Nasuprot takvu šifriranom Nabukodonozoru lako je prihvatiti da Betulija,
koja se ni geografski ni povijesno ne da locirati, nije tek neki izmišljeni
grad nego svojom glasovnom vrijednošću s jedne strane podsjeća na hebrejski
izraz betulá, što znači “djevica”, te je tako aluzija na
silovanu, obeščašćenu Šimunovu sestru o kojoj će Judita u svojoj molitvi
govoriti (Jdt 9,2), dozivljući u pamet poznati izvještaj iz 34. poglavlja
Knjige Postanka. Napad Nabukodonozorova vojskovođe Holoforena u Juditim je
očima baš takvo obeščašćenje koje prijeti Božjemu narodu i Božjemu hramu. S
time dolazimo i do druge fonetske vrijednosti Betulije koja može biti aluzija
na hebrejski bet-El, što doslovce znači “Dom Božji”, sveti
hram jeruzalemski – prebivalište Božje svetosti na zemlji, mjesto Božje
prisutnosti usred njegova naroda.
Koliko je Juditin nasilni čin odrubljivanja Holofernove glave simboličnoga
karaktera i označava Božje djelo, ne tražeći ljudsko nasilje, vidljivo je
ponajviše u Juditinu molitvenom životu. Prije nego što se dadne na akciju
Judita moli. Cijelo jedno biblijsko poglavlje (Jdt 9) posvećeno je njezinoj
molitvi koja je ponajprije odgovor na molbu poglavara i traženje njezina
zagovora: “Moli za nas!” (8,31). Vrijednost Juditine molitve krije se
ne samo u njezinoj opsežnosti, nego i u vanjskome okviru. Judita je u svome
pokorničkome odijelu, ona pada ničice, moli se točno u liturgijsko vrijeme prinošenja
žrtve u jeruzalemskom hramu (9,1; 10,2). Njezina je molitva duhovna priprava za
akciju, obilježena posve konkretnom, dvaput Bogu upravljenom molbom:
“Ojačaj moju ruku!” (9,9.10).
Kad se već našla u taboru napadačke vojske koja je opkolila grad, Judita
svake noći odlazi na molitvu (Jdt 12,8). Bit će to dakako i plodonosan taktički
potez koji omogućuje nesmetano povlačenje iz opsadnoga tabora kad sve bude
gotovo. Biblijska knjiga, napokon, predočuje kako se prije odlučnoga udarca,
kojim će zlo biti sasječeno u samome korijenu i to njegovim vlastitim oružjem,
Juditino predanje u Božje ruke još dva puta očituje u molitvi. Prije negoli će
udariti ona zaziva: “Bože svrni pogled na djelo ruku mojih!” (13,4)
pa zatim opet vapi: “Ojačaj me!” (13,7). Osim toga, i trostruki, već
spomenuti, poziv „Hvalite Boga!“ (13,14) odmah nakon junačkoga djela, kao i
završni opis koji pokazuje kako Judita pjeva, a narod prihvaća pohvalnu pjesmu
(15,14), predočuju kako je i zaključak cijeloga pothvata ispunjen molitvom. Plod
njezina junaštva, pri kojemu napadači bježe i prije negoli je izraelska vojska
pošla na njih, odmah dozivlje u pamet drevni motiv rata Gospodnjega (14,3;
15,2).
Simbolička vrijednost Juditina čina dodatno je u knjizi potvrđena time što
se nigdje ne ističe njezina snaga, nego ona naprotiv zadivljuje svojom
ljepotom, i to i Izraelce (Jdt 10,7) i asirske straže na ulazu u tabor (10,14)
te ispred i u samom zapovjednikovu šatoru (14, 19.23); od njezine ljepote
Holofernu srce lupa (13,16). U jednakoj mjeri Judita zadivljuje mudrošću, što
je u svom narodu pokazivala od svoje mladosti (8,29), a Asirci to izrijekom
potvrđuju, ističući baš kako je rese i ljepota i mudrost
(11,21).
U središtu Juditina sučeljenja s Holofernom stoji religija kako pokazuje
njezina mudra taktika kojom postiže da se odmah u jednome slažu: Bog ju je
poslao – tako kaže ona, tako on prihvaća (Jdt 11,16.22). Bez imalo ustručavanja
Judita i njemu najavljuje: “Bog će mojom rukom izvesti svoje djelo”
(12,4). Cijela knjiga – nesporno je – govori o obuzdavanju i sprečavanju, a ne
promicanju realno prisutnog nasilja kojemu je Božji narod izložen. To se
najviše očituje u Juditinoj specifičnoj slici o Bogu koji mrvi –
dokončava, drobi, razbija – ratove (9,7; 16,2).
2. Fenomen Božjega
nasilja
Čuveni biblijski odlomak o Abrahamovoj kušnji u dvadesestidrugom poglavlju
Knjige Postanka kad je bio pozvan žrtvovati dugoiščekivanog, ljubljenoga sina
Izaka, najbolje može približiti kadikad tešku biblijsku temu božanskoga
nasilja. Presudno je s jedne strane uočiti što Bog traži jer – za razliku od
Abrahamova shvaćanja – u Božjoj zapovijedi u Post 22,2 nećemo naći niti
“nož” niti “zaklati” (r. 10). Prva “kušnja” (r.
1) u Svetom pismu ne samo da je novost za biblijskoga čovjeka nego treba biti
pouka o “prinošenju žrtve paljenice” – pojmu koji ovdje u Post 22
Abraham prvi put sluša, a izriče se jednom jedinom hebrejskom riječi. Ključ za
razumijevanje s jedne je strane jasna, dvaput ponovljena naznaka da je
Abrahamova žrtva prihvaćena (“nisi mi uskratio sina” r. 12.16),
premda Izakov život nije oduzet, nego je on štoviše izabrani budući nositelj
Saveza. Abrahamovo ispunjenje Božjega zahtjeva potvrđuje i prepoznatljiva
formula “poslušao si moj glas” (r. 18). S druge strane samo ime kraja
u kojem se žrtvovanje događa u Drugoj će knjizi Ljetopisa pokazati da cio tekst
vrijedi kao pouka o jeruzalemskom bogoslužju jer Morija je mjesto budućega
Salomonova hrama (“Morija” Post 22,2; 2 Ljet 3,1). Središnji pojam
žrtvovanja koji u hebrejskom jeziku ima isti korijen kao i “uzlaženje”
– ustaljeni opis ponajprije Izraelova puta iz kuće ropstva u Obećanu zemlju, a
potom hodočašća u Jeruzalem – puno će tumačenje dobiti u Kristovu nauku kad on
najavljuje da će Sin Čovječji biti “uzdignut”. Pavao će, govoreći o
“prvini usnulih” naznačiti da je uskrsnuće, ne tek križ, dovršetak
Isusova žrtvenoga prinosa.
2.1 Jošua, ratnik
(Izl 17)
Biblijski govor o nasilju veliko svjetlo prima u čuvenu izvještaju u Izl
17,8–16 o boju koji će Mojsije pratiti svojom molitvom. Dok su mu ruke
uzdignute, Božji narod pobjeđuje (r. 11). Boj je to koji traje cio dan. Već se
u toj vremenskoj naznaci: “do sunčeva zalaska” (r. 12) krije prvi
simbol borbe koji se proteže na “cijelo vrijeme”. Boj je to povjeren
mladiću Jošui za kojega će još sedamnaest biblijskih poglavlja kasnije stajati
da je nedorastao mališ (hebr. na’ar Izl 33,11), poput Samuela u
svetištu (na’ar 1 Sam 3,1), ili kao Jeremija koji za se veli
“dijete sam” (na’ar Jer 1,6). Filolozima možemo zahvaliti na
ključu za razumijevanje. Usprkos raširenu, uvriježenu prijevodu
“Amalečani” za lik napadača u svetom tekstu nalazimo isključivo naziv
Amalek, a lako ćemo i brzo shvatiti da bezuspješno tražimo u njemu etničku ili
geografsku oznaku. Riječ je i opet o simbolu iskonskoga Božjega
protivnika koji napada na život ljudi. Prva zadaća koju Mojsije povjerava
mlađahnom “vojskovođi” upućuje da je u ovom boju prije svega riječ o
ljudima, a ne o borbi mačem i kopljem. Mojsije naime prvo nalaže Jošui da
“odabere ljude za nas”, rabeći pritom isti ključni tematski glagol
koji označava da je Bog izabrao svoj narod (hebr. bahar Izl
17,9). Zaključak ovoga teksta posve će razjasniti da ovdje nije riječ o
ratovanju koje bi čovjek svojom silom i oružjem izvodio, nego: “Jahvin je
boj protiv Amaleka” (r. 16), što već unaprijed potvrđuje molitva kao
sredstvo pobjede (“uzdignute ruke” r.11). Riječ je o božanskomu boju
“iz naraštaja u naraštaj” (r. 16). Korjenito suprotstavljanje koje
ovaj tekst prikazuje pripada posve Božjem autoritetu, nije usmjereno na bližnjega
i nije dano čovjeku da ga provodi. “Ja ću posve izbrisati” Božja je
najava koju sluša Mojsije, koju treba zapisati i koju Jošua treba ozbiljno
shvatiti (r. 14) Metaforičnu vrijednost naziva “Amalek” potvrđuje i
zaokružena uporaba od znakovitih sedam puta u ovom tekstu.
2.2 Mojsije
izbavitelj (Izl 14)
Lingvistička bilješka o Amaleku upozorava nas da u čuvenu izvještaju o
prelasku preko Crvenoga mora također uočimo kako je “Egipat” simbol,
kao što će to poslije biti “Babilon” sve do Novoga zavjeta i do
suvremene kulture. Nećemo u tom četrnaestom poglavlju Knjige Izlaska naći
izvještaj o Egipćanima, nego se ustrajno rabi “Egipat” pa i onda kad
Božji narod gleda kako “Egipat” umoren leži na obali morskoj (Izl
14,30) – “Egipat”, kuća ropstva koja izrabljuje i ne da živjeti, a ne
zemlja ili narod. Na sličnom je tragu, vidjeli smo, kod Judite Nabukodonozor
slika onoga koji si oholo pripisuje božanski autoritet i zločinački prijeti
istrebljenjem svima koji se njemu ne klanjaju.
Filologijska preciznost o Egiptu može pomoći da shvatimo tešku biblijsku
rečenicu poput one o Bogu koji “pobi prvorođence Egiptu”, iskazujući
time vječnu ljubav (Ps 136,10 usp. Ps 135,8). Simbolička je vrijednost jasna:
Izdanke opačine, porobljivanja i oduzimanja života, u korijenu valja sjeći, i to
Bog čini. Sjetimo li se Kristova tumačenja – također u slici – da je njegov
Otac nebeski vinogradar, on čisti lozu (Iv 15,1s), biblijska poruka
postaje vrlo dohvatljiva. Učitelj doduše unaprijed radikalno zahtijeva
uklanjanje ruke, noge ili oka koje sablažnjava (Mk 9,43–47), ali u svetom
trenutku Posljednje večere, kad je svojim prijateljima sve priopćio (Iv 15,15),
izravno razjašnjuje: njegov Otac siječe nerodnu lozu, on čisti lozu da bude
plodnija (r. 2). Isusov nauk čuva nas od zastranjenja. Iskorijenjivanje o kojem
Biblija govori u prvom je redu Božji boj protiv zlih nadahnuća u
mojemu vlastitome srcu.
3. Specijalni rat u
Bibliji (2 Kr 18,28–36; 19,9–20)
3.1 Intelektualni
napad na vjeru
Kada promatramo kako i gdje Biblija govori o problemu nasilja, nezaobilazan
je pravi primjer specijalnoga, psihološkoga rata u doba kralja Ezekije, opisan
u 18. i 19. poglavlju Druge knjige o kraljevima. Riječ je o opsežnom prodoru
Asirske velesile koja je već porobila i razorila cijelo sjeverno kraljevstvo,
tj. veliku većinu naroda Božjega – deset od dvanaest plemena, nakon višestruko
uspješnoga osvajanja u drugim zemljama. Kako se navodi i u govoru Rabšakea,
Velikoga peharnika, i ponovno u pismu Sanheribovu pali su već: Hamat, Arpad,
Hena i Iva (2 Kr 18,34; 19,13), a isto tako i Gozanci, Harani, Resefci i Edenci
(2 Kr 19,12).
Biblijski opis međutim u pozadini ostavlja opsadu kojom daleko nadmoćnija
vojska prijeti Jeruzalemu. Sila oružja nije sada važna premda se već radi o
opkoljenom gradu koji trpi takvu nestašicu te se ljudi u njemu – kako napadač
veli – svojim izmetinama hrane (2 Kr 18,28). U prvi plan dolazi smišljeni
intelektualni napad. Izaslanstvo osvajača, nakon što je već vrlo lukavo
pokušalo uzdrmati moral, podlo smjerajući baš na vjerničku tradiciju, daje se
na nov pokušaj. S jedne strane iskoristili su Ezekijinu centralizaciju kulta
tj. povratak izvornom jeruzalemskom svetištu tako da dovitljivo i podlo tumače
kako se više ne mogu uzdati u Boga jer im je kralj dokinuo njegova svetišta:
uzvišice i žrtvenike (2 Kr 18,22). S druge strane voditelj izaslanstva pred
svima je javno tumačio kako ne dolazi bez Božje volje; štoviše na način lažnih
proroka proglašuje kako mu je sam Jahve rekao: “Kreni u pohod na ovu
zemlju i opustoši je” (2 Kr 18,25). Drsko se poziva na Božju riječ,
svetogrdno vrijeđajući, i tako pogađa u bit problema o vezi religije i nasilja.
Dok je taj prvi govor još sadržavao vojno-političke elemente, govoreći o
oslanjanju Jeruzalema na Egipat, nov napad u govoru Velikoga peharnika u 2 Kr
18,28–38 izravno se zaustavlja na religijskoj jezgri opkoljenoga naroda, opako
je izokrećući svojim tumačenjem. Unatoč neposrednu zahtjevu jeruzalemskoga
izaslanstva da se pregovori vode na aramejskom jeziku kako bi ostali samo
između njih (r. 26), napadač na način suvremenoga medijskoga pritiska namjerno
svoj proglas izriče jezikom Judejaca kako bi inteligentnom podvalom obeshrabrio
narod okupljen na zidinama opkoljenoga grada (r. 28).
Svetogrdnost njegova govora očituje se i u ustroju jer dvaput preuzima
redovitu glasničku formulu koja odlikuje proročki govor: “Ovako govori
Gospodin”, samo što dakako namjesto Božjega imena stavlja svojega kralja
pa njegov proglas nosi ponovljena uvodna izjava: “ovako govori kralj”
(2 Kr 18,29.31). Podrivateljski poziv Božjem narodu, kojemu vjera počiva na
slušanju Božjega glasa započinje zlokobnim pozivom: “poslušajte riječ
asirskoga kralja” (r. 28). Obje formulacije izravan su napad na Božji
autoritet koji se u svetopisamskom jeziku čuva u izričaju “slušati
glas”. Dvostruk negativni pritisak napadač stavlja u ponovljeni poziv
“Ne slušajte Ezekiju!” (r. 31.32). Pokušava tako srušiti vodstvo u
narodu, izostavljajući pritom namjerno, radi kontrasta i ponižavanja, Ezekijin
kraljevski naslov dok svojega kralja oslovljava samo hiperboliziranom titulom
“velikog kralja” (r. 28) bez osobnoga imena.
Podmukli napad smjera na samo “pouzdanje u Boga” (2 Kr 18,30), a –
poput suvremena obavještajnoga rada – služi se opetovanim citiranjem riječi
kralja Ezekije: “Jahve će nas izbaviti” (r. 30.32) koje pokušava
obezvrijediti. U središtu pak napada nevjerodostojan je poziv asirskoga kralja
na savezništvo koje on blasfemno obilježava kao poziv na blagoslov:
“Sklopite blagoslov sa mnom” (hebr. beraha, r. 31).
Obrazloženje cijeloga proglasa ponajprije su pretjerana obećanja kojim osvajač
narodu pod opsadom najavljuje trs, smokvu i svakome njegov vlastiti zdenac;
dodaje potom – hiperbolično smjerajući očito na njihova prošla iskustva na putu
u obećanu zemlju kojom teče med i mlijeko – da će ih sam odvesti u
zemlju pšenice, mošta, kruha, ulja i meda (r. 32), samo ako se predaju.
Glavno težište, međutim jest u zaključku agresorskoga govora, koji želi
izjednačiti vrijednost različitih vjera i politeistički na istu razinu stavlja
Boga i lažne bogove. Retoričkim pitanjem govori o božanstvima ostalih naroda,
ističe kako ni Sjeverno kraljevstvo nije doživjelo spasenje zbog svoje vjere (2
Kr 18,34). Prividno logičan zaključak koji govornik želi nametnuti završnim
pitanjem jest tvrdnja da božanstva svih osvojenih zemalja nisu donijela
spasenja, pa tako ni biblijski Bog neće moći izbaviti Jeruzalem (usp. r. 35).
Božju svetost i uzvišenost, jedinoga pravoga Boga koji se je objavio i sklopio
savez sa svojim narodom izjednačuje s kumirima kojima se u raznim kulturama
iskazuje štovanje. Jeruzalemski narod pak, dok sve to sluša ipak se, po mudroj
zapovijedi kralja Ezekije, ne da uhvatiti u klopku, spustiti se na razinu
izazova i ući u besplodnu teološku raspru, nego uspješno odgovara – šutnjom (r.
36).
Nov stupanj napada stiže u pisanu obliku. Za razliku od govora izaslanika
pred zidinama, kralju Ezekiji dostavljen je dopis s prijetnjom asirskoga
kralja, koji zadržava isti smjer. Ako je izaslanik pred narodom napadao njihovo
povjerenje u kralja, tražeći da se ne daju od njega prevariti (2 Kr 18,29)
novost je sada u sužavanju napada na samoga kralja i u podlom udaru na njegovo
pouzdanje u Boga. Bogohulno poziva: “neka te tvoj Bog ne vara”
(19,10), sugerirajući Božju lažljivost. I opet retoričkim pitanjem želi
nametnuti misao o nemoćnim božanstvima porobljenih naroda, podsjećajući pritom
na sveukupna asirska osvajanja (“asirski kraljevi” r. 11; “moji
oci” r. 12).
3.2 Spas kao dar
Božji
Ovaj dio biblijske povijesti zanimljiv je ne samo zato što nam pred oči
donosi osobit oblik nasilja, nego i zato što nudi uspješno rješenje. Ezekija
ponajprije odgovara molitvom. Već nakon prvoga napadačkoga govora pred
zidinama grada jeruzalemski kralj prvo odgovara vjernički, dajući se na pokoru.
Poznatom gestom izražava svoju pogođenost, razdirući haljine, stavlja na se
pokorničko odijelo i najprije se povlači u hram (2 Kr 19,1). Nakon drugoga
napada kad mu je pisanim putem dostavljena prijetnja koja treba uzdrmati
religijske temelje cijeloga naroda, reakcija Bogu odanoga kralja još je
slikovitija. Dopis koji je pročitao odnosi u hram i ondje ga “pred
Gospodinom” razastire – želi ga ponajprije dati Bogu na uvid (19,14). Ovaj
put Sveto pismo bilježi i sadržaj kraljeve molitve kojom traži da sam Bog
posluša i pogleda riječi Sanheribove, ispravno upozoravajući da one ustaju na
Božji autoritet (r. 16). Ako je prije veliki peharnik judejskome kralju samo
ime spominjao, tako da ga pred “velikim kraljem” učini neznatnim,
sada Ezekija isto tako navodi tek ime asirskoga kralja Sanheriba, ispravno
upozoravajući da su pred Bogom i silni vladari samo ljudi.
Realistički uviđa u svojoj molitvi kako su mnoge zemlje pokleknule pod
nemilosrdnim napredovanjem ekspanzionističke asirske sile, ali isto tako mudro
uočava i razlikuje stvari, kad upozorava na njihovo pouzdanje u idole – lažne
bogove, ljudskom rukom od drva i kamena izrađene (2 Kr 19,18). Raskrinkava tako
neutemeljenost teološkoga napada koji se gradi na politeističkim predodžbama.
Zaključak Ezekijine molitve donosi opet glavno težište jer on doduše u svojoj
zagovorničkoj, posredničkoj ulozi moli za spasenje svojega naroda, ali svrha za
kojom ide jest bitno teološka: omogućiti svim kraljevstvima da dođu do
istinitog, bliskoga poznavanja Boga (r. 19). Izbavljenje Jeruzalema od asirske
opsade treba biti znak za prepoznavanje dobrote i veličine pravoga Boga.
Uspjeh ovakva Ezekijina pristupa Sveto pismo donosi u Božjemu odgovoru koji
objavljuje prorok Izaija u 2 Kr 19,20–34 razjašnjujući da i svekoliko napredovanje
asirske velesile stoji pod Božjim autoritetom i ograničeno je. Dopunjeni
izvještaj pak u Drugoj knjizi Ljetopisa ima još veću privlačnost jer spominje
kako su kralj i prorok zajedno molili (2 Ljet 32,20) i tako upozorava
na postupak mudroga voditelja zajednice koji zna surađivati s nositeljem
autentičnoga vjerničkoga nadahnuća. Povijesni rezultat je iznenadno povlačenje
napadačke vojske, smrt asirskoga vlastodršca od ruke vlastite obitelji i
pošteda Jeruzalema.
4. Nehemijina
obnova na udaru (Neh 4,9–17)
Knjiga Nehemijina u Svetom pismu zaštitni je znak velike obnove u Svetoj
zemlji po povratku iz babilonskoga progonstva. U tekstu ponajviše sam Nehemija
na način osobnoga svjedočanstva opisuje kako je bio obnovitelj jeruzalemskih
zidina. Čitatelju Novoga zavjeta Knjiga je Nehemijina zanimljiva jer otkriva
pozadinu na kojoj stoji židovsko neprijateljstvo naspram Samarijanaca.
Biblijska povijest otkriva nam kako dio asirske nasilne osvajačke politike
bijaše odvođenje lokalnoga stanovništva s osvojena područja, dovođenje drugoga
kako bi se prisilno stvorila kulturna i religijska “mješavina” kojoj
se lakše može nametnuti strana vlast. Upravo ta činjenica poziva na mudro
promatranje koje silnice djeluju u suvremenu stvaranju međureligijskih i
međukulturalnih zajednica.
Osobit trenutak u napredovanju Nehemijina djela nastaje kada protivnici
obnove zidina svoju “veliku ljutnju” (Neh 3,33; 4,1) sa zlogukoga
izrugivanja prebacuju u dvostruk vojni napad. Prvi stupanj nasilja bijaše puko
ismijavanje nad “nemoćnim židovima” (Neh 3,34) koji su se pod
izvrsnim Nehemijinim vodstvom bili okupili na zajedničko popravljanje zidina
Jeruzalema i hrama – svaka obitelj po dio. Izazivačkim podsmjehom, koji treba
obeshrabriti, pitali su se protivnici zar graditelji žele sve još danas
dovršiti, podsjećajući pritom kako je kod pada Jeruzalema ostao pepeo i
ruševine, pa se ne može građevni materijal “uskrisiti” (usp. Neh
3,34). Satirična primjedba o lisici koja će skočiti i sama srušiti sve što
grade – trebala je potvrditi i pojačati porugu (r. 35).
Riječ je o “Samarijancima” jer se spoj raznih naroda i tradicija
očituje već u akadskomu imenu poglavara Sanbalata (Neh 3,34), koje naznačuje da
je sin sumerskoga boga mjeseca, a različite kulture očituju se i u suradnji s
pomoćnikom Tobijom koji je označen kao Amonac (r. 35) premda je svojim imenom
zapravo dio hebrejske tradicije i izraelskoga naroda te tako svojevrstan domaći
izdajnik kako kasniji tekst potvrđuje (Neh 6,17–19; 13,7–9). Novi stupanj
napada biblijski izvještaj povezuje sa širenjem neprijateljskoga kruga kojemu
se uz “Sanbalata, Tobiju i Arape” (2,19) koji već bijahu na okupu
sada priključuju i Amonci vezani zacijelo uz Tobiju, te stanovnici Ašdoda kao
predstavnika stare Filisteje (4,1). Nakon ruganja, nov napad u tekstu opisuje
riječ koja označava “rat, oružani boj” (hebr. nilḥam4,2) i
razotkriva čudovišnu slogu u protivljenju popravku i izgradnji.
4.1 Plodan duhovni
odgovor
Sveto pismo donosi pozitivan odgovor na takvu prijetnju jer se kao mudra
reakcija najprije pojavljuje prva zajednička molitva u Knjizi. Nehemijina
metoda kojom je on – i prije djelovanja (Neh 1,4; 2,4) i nakon prvih napada
(3,36) – najprije uputio Bogu svoju riječ u molitvi, sada se prenosi na cijelu
zajednicu i čini je složnom (“molili smo se Bogu našemu” 4,3).
Bratoubilačke nakane, obilježene istom riječju kojom se Kajin diže na brata i
usmrćuje ga (hebr. harag Post 4,8; Neh 4,5) napadači su podmuklo htjeli
prikriti. Na način “infiltracije” prisutne i u najsuvremenijem
terorizmu, htjeli su se neprimjetno uvući među graditelje. Bespoštedna je
njihova logika: samo da bi zaustavili napredak posla, spremni su ubijati (4,5).
Nehemijin nam je tekst u promišljanju o problemu nasilja u Bibliji također
koristan jer, osim što potanko raskrinkava putove nasilja koje se treba
pretočiti u pravi oružani sukob, pruža i solidno, realistično rješenje.
Nehemija se ponajprije pokazuje kao dobar voditelj zato što ima uvid u
razumljivo malodušje koje se pred ratničkom prijetnjom javlja u narodu i s
obzirom na vlastite snage koje su istrošene, i s obzirom na količinu posla koji
se doima prevelikim, i s obzirom na cilj koji sada izgleda sasvim nedostižan
(Neh 4,4). Ozbiljno uzimljući brojna upozorenja svojih ljudi koji uočavaju
prikrivene samarijanske agente – u blizini su im pa ih vide kako “odasvud
dolaze protiv nas” (r. 6) – Nehemija je pravovremeno obaviješten i može
reagirati na tu infiltraciju. Svojim motivacijskim govorom, koji je već drugi u
pothvatu obnove (usp. 2,17), pokazat će najprije kako ima uvid i u emocionalno
stanje zajednice, kojoj je na čelu, te drevnim biblijskim ohrabrenjem odgovara
na njihov osjećaj straha pred napadačkom vojskom (“Ne bojte se!”
4,8).
Prodornost i djelotvornost njegove metode sastoji se u tome što, slijedeći
Mojsijev uzor iz Izl 14,13 (“Gledajte spasenje!”), preusmjerava
intelektualnu pozornost svojih slušatelja – sa straha od neprijatelja – na Boga
koji jedini zaslužuje njihovo strahopoštovanje (“strašan Bog” Neh 4,8
usp. 1,5), i što im jasno naznačuje cilj za kojim se isplati ići, a to je
obitelj i dom (4,8). Poput Mojsija pred uplašenim narodom kod Crvenoga mora
Nehemija će im, sokoleći ih, otvoreno najaviti: “Bog će se boriti za
nas” (Neh 4,14 usp. Izl 14,14). Umješnost njegova vodstva očituje se i u
tome što je kadar, okupljajući, progovoriti i višim slojevima
(“vlastela”, “predstojnici”), kao i ostalom narodu (usp.
Neh 4,8.13).
Kao i drugdje u Bibliji Božji način boja postaje prepoznatljiv kad su
napadači shvatili da je njihova pritajenost bezuspješna i razotkrivena, pa ne
mogu računati na čimbenik iznenađenja i terorizma. Nehemija u tome vidi božansku
osvetu: oni koji su htjeli zaustaviti djelo obnove, doživljavaju da je Bog
zaustavio njihov plan (4,5.9). Zagrebački prijevod biblijskoga teksta ističe
paralelu prikladno rabeći na oba mjesta istu riječ “osujetiti”.
Upravo u tome se može vidjeti ne samo istinitost Nehemijina proglasa da će se
Bog boriti (4,14), nego i uspjeh prethodne zajedničke molitve (4,3) koja je
ipak urodila plodom, što se ponajprije u sveopćoj rezignaciji nije pokazalo.
4.2 Djelatna obrana
Svetopisamski odlomak o pravoj krizi koja nastaje uslijed vojnoga napada u
Nehemijinoj je knjizi osobito vrijedan u razmatranju o pitanju nasilja i stoga
što ne ostaje samo na riječima i zdravoj duhovnosti, nego pred čitatelja stavlja
djelatnu obranu od napadača. Prvi pothvat cijele zajednice ne bijaše tek
molitva, nego – u skladu sa Salamonovim psalmom koji traži i Božje čuvanje i
stražarsko bdjenje (Ps 127,2) – postavljaju se danonoćne straže (Neh 4,3).
Nehemija će uspostaviti opremljenu obranu: tu je mač, koplje, luk (Neh 4,7.10),
k tome štit i oklop (r. 10) – baš u skladu s naukom o samoobrani koji i
najstroži moralni nauk dobro poznaje, i pravosuđe usvaja kao obrambeni rat
kakav je bio u našoj domovini.
Dvostruka je posebnost u Nehemijinu zaustavljanju nasilja. Ponajprije on
uspostavlja istovremeno rad i obranu; graditelji su u isti čas branitelji kako
Nehemija u svojemu svjedočenju inzistira, upozoravajući da im je u jednoj ruci
alat, a u drugoj oružje (Neh 4,11). Osim toga, jasno se iščitava iz njegova
izvještaja da je on sam – u skladu s autentičnom karizmom vodstva – uključen u
posao zajedno s ostalima, premda je carski namjesnik i upravitelj, poglavar
svemu narodu. Vidljivo je to i kad radove opisuje u prvom licu množine (“obavljali
smo posao” 4,15) i kad zatim izrijekom navodi: “ni ja, ni moja
braća… nismo skidali radnih odijela” (4,17).
4.3 Ostali primjeri
U Nehemijinu je svjedočenju za temu nasilja još veoma vrijedan izvještaj u
šestom poglavlju jer ponajprije razotkriva profinjeno i opako spletkarenje.
Višekratno ga neprijatelji prividno pozivlju na pregovore, a zapravo su,
vidjevši kako obnova uspješno napreduje, prešli u nov stupanj napada: žele
ukloniti dobroga voditelja zajednice. Nehemija, prozirući njihovu nakanu,
diplomatski se drži na distanci. Idući korak pokazuje kako Biblija potanko
raskrinkava napadačku podlost. Protivnici se služe Nehemijinim poznanikom;
ubojito lukavstvo krije se u tome da ga treba pozvati u svetište koje bi tako
na bogohulan i svetogrdan način bilo obeščašćeno jer su ondje planirali atentat
na njega. Ovo poglavlje također svjedoči o biblijskom razotkrivanju ne samo
brutalne sile, nego i najsofisticarinijh metoda nasilja s jedne strane, ali i o
tome da Nehemija, razborit voditelj i ustrajan molitelj, opet i opet uspješno
izbjegava napade.
Za ovo razmatranje svakako je vrijedan i prinos Knjige Esterine koja s jedne
strane otkriva kako prvi vjerski progon, koji prijeti Božjemu narodu, ima motiv
u osobnoj zamjerci. Velikaš Haman našao se u svojem ponosu povrijeđen jer mu
Mordokaj nije kod pozdrava iskazao očekivanu počast (Est 3,5), pa se Haman daje
na paklenski plan koji postaje središnji problem cijele knjige: “uništiti,
pobiti, zatrti” sve sinove Izraelove (Est 3,13; 7,4 usp. 8,10). Ovaj je
drevni hebrejski spis dragocjen jer osim toga točno uočava metodu koju zlobni
pokretač progona primjenjuje: nudi mito kralju (Est 3,9), a potom Sveto pismo
temeljito ogoljuje izopačen politički proglas, kraljevski dokument koji nudi
mir i blagostanje ubijanjem i zatiranjem cijeloga naroda (Est 3,13). Koliko se
takve ironije tijekom novije i starije povijesti može naći, nije teško
prosuditi, sve do toga da se i u našoj nedavnoj prošlosti sjedište svekolike
agresije uporno dičilo mirotvornim osiguravanjem stabilnosti i zaštitom
vlastitoga naroda.
5. Novi zavjet i
nasilje
Prorok Zaharija bilježi poznati redak u kojem sam Bog govori o tome da su ga
proboli (Zah 12,10). Slika je toliko čudovišna i zastrašujuća da već
Septuaginta mijenja gramatički oblik, stavljajući treće lice: umjesto
“gledat će mene”, stavlja “gledat će njega”. Ali Ivanovo
evanđelje primjenjujući drevni biblijski redak na Krista Raspetoga, pokazuje
koliko je proročka riječ istinska te će križ kroz vjekove upozoravati dokle
seže naš ljudski grijeh, kad dižemo ruku na Sina Božjega, i ujedno na to kakav
je Kristov odgovor na ljudsko nasilje. Sam Isus, kao uskrsli Učitelj, otkriva
što Biblija kaže o nasilju – upućujući na tri dijela svete Hebrejske zbirke:
“treba se ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevu zakonu,
Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). Svojom osobom, postajući žrtvom,
raskrinkava i dokida svaki pokušaj da se u ime Božje čini bilo kakvo nasilje.
Kristova se plodna metoda suočavanja s ljudskim nasiljem izvrsno očitava na
dobro poznatomu primjeru preljubnice koju mu dovode na sud (Iv 8,1–11). Isus
Krist daje odgovor pismoznancima i farizejima koji ga svrstavaju u svoje
redove, obraćajući mu se s “Učitelju” – Rabbi. Daje odgovor
nositeljima religije koji bi trebali iznutra poznavati riječ Božju i koji revno
žele obdržavati Božje zapovijedi, ali pitaju tek za Mojsija, ostavljajući Boga
po strani. Odgovor je Kristov ponajprije neverbalan: saginje se jedanput, pa
potom opet, pokazujući blizinu poniženoj i na smrt preplašenoj ženi; piše po
tlu zemaljskom od kojega je prema Bibliji sazdana čovjekova prolaznost. Poznati
verbalni odgovor plodno će zaustaviti nasilje, kamenje neće poletjeti, a
napadači će sami napustiti sveti hramski prostor – sami sebe isključiti iz
religije. Onu kojoj je prijetila sigurna smrt oslovljava riječju
“ženo” (Iv 8,10), upozoravajući njome na dostojanstvo koje od početka
Biblije ima od Boga i kojom se u istom Evanđelju obraća svojoj vlastitoj majci,
i na svadbi u Kani Galilejskoj i s križa (Iv 2,4; 19,26). Jedino će ga ona
nazvati “Gospodinom” (Iv 8,11), jednako kao što on s njom uspostavlja
izravan kontakt. Izravno joj se obraća, pokazujući prvotni interes i brigu za
žrtvu nasilja, za razliku od napadača koji žele zlorabiti religiju za svoje
nasilničke naume, “iskušavanje” i “optuživanje” Krista (r.
6), te ženu čine pukim objektom. Cijena Kristova odgovora farizejima i
pismoznancima vidi se osobito na kraju poglavlja kada se napadači spremaju na
nj baciti kamenje (Iv 8,59). Tako je uloga Jaganjca Božjega (usp. Iv 1,29) na
konkretnom primjeru očitovana: Krist ne apsolutizira, ali ni ne omalovažava
grijeh; on ne osuđuje, nego odnosi grijeh, uzima ga na se, doslovce.
6. Namjesto
zaključka
U ovom smo promišljanju izbližega pogledali tek nekoliko primjera koji nam
potvrđuju da biblijski tekstovi veoma otvoreno gledaju na sav spektar čovjekova
dostojanstva i veličine, ali ujedno bespoštedno razotkrivaju našu izopačenost,
sadističko bezumlje i razaračke nagone. Potvrdili smo misao kako se na
stranicama Staroga zavjeta takoreći na svakoj stranici može naći nasilje sve
tamo od Kajinova bratoubojstva obavijenog krutom šutnjom između braće, preko
klina za šator koji Jaela nemilice zabija kroz sljepoočicu silnika na čelu
napadačke vojske, sve do omiljenoga proroka Jone koji se na smrt ljuti što
prijestolnica velesile, koja je uništila životni prostor velikoj većini njegova
naroda, nije razorena. Upravo njegov primjer pokazuje iskonsku Božju nakanu da
odgoji svojega proroka i oslobodi ga od bijega pred božanskom milošću i sućuti
koja će se i nad biljčicom sažaliti. Biblija ne samo da u opisu brojnih
ratovanja pogađa u bitno obilježje naše stvarnosti, nego također obuhvaća
različite, pa i oprečne misaone struje, odražavajući tako različitost ljudskoga
promišljanja s jedne strane, i ističući s druge strane kako su djela i postupci
presudni, a ne tumačenje koje može i nedjelo proglasiti junaštvom.
Iz velikoga popisa biblijskih zahtijeva Krist – živi ključ za razumijevanje
Pisma – slažući se s pismoznancem, izdvaja zapovijed ljubavi prema Bogu i
bližnjemu o čemu složno svjedoče i Matej i Marko i Luka (Mt 22,38s; Mk 12,3s;
Lk 10,27). Kada pritom u proslavljenu retku iz Ponovljena zakona čitamo o tome
da čovjek treba svom ljudskom snagom ljubiti Boga (Pnz 6,5), onda lako nalazimo
pozadinu za Kristov govor o silovitosti kojom se ulazi u Božje kraljevstvo.
Snaga, koja u biblijskoj slici čovjeka dakako uključuje tijelo, traži da ljubav
bude utjelovljena, bez toga religije nema. Radikalizam koji Krist zahtijeva
jest nasljedovanje njegova puta.
(orig. 13.01.15.)
2. izd. 13. 12. 2019.
iz: M. Nikić – M. Marjanović (ur.): Religije i nasilje. Zbornik radova interdisciplinarnog i interkonfesionalnoga simpozija održanog u Zagrebu 17. listopada 2014., (Biblioteka: Religijski niz, knjiga 17), Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu – FTI, Zagreb, 2015., str. 185–203.
