Kategorije
Duhovnost

Dobro oko (Lk 6,39-42)

I u Lukinu evanđelju nailazimo na odlomak koji govori o potrebi duhovnoga vida, vrlo preciznoga, i o Učitelju koji nas može do toga dovesti. Treba prvo svoje nosive grede, konstrukciju vlastite duhovne zgrade izravnati, učvrstiti, staviti na mjesto ako su se izvalile. O kako nam bolan zagrebački potres u g. 2020. to predočuje!

Poznajemo dobro također onaj težak osjećaj i nelagodu kad nam je neki trun upao u oko. Pecka, boli, vrijeđa, bode, nadražuje, uznemiruje. Ne da gledati, smeta, straši. Pravi je blagoslov ako imamo osobu od tolikoga povjerenja i blizine, koja je medicinski precizna, majčinski nježna i pažljiva pa da joj dopustimo da priskoči u pomoć. Velika je stvar dopustiti tuđoj ruci da do mojega oka dođe!

Da bih mogao pomoći drugome, moram najprije sam dobro otvoriti oči. Treba razlikovati “muhu od slona”, kako običavamo reći. Treba razlikovati osnovicu od onoga površnoga, bitno od trenutnoga osjećaja. Potrebno mi je da ponajprije sam vidim prema kojemu to cilju idem i kojim ću putem onamo doći. Jer inače moje vodstvo drugome pusto je naklapanje, egoistično privlačenje pozornosti bez ikakve koristi za njega. Licemjerje (Lk 6,42) – čuli smo već od Isusa – vodi do toga da budem trajno rasječen, u vječnoj muci (usp. Mt 24,51).

Iz središta svega Novoga zavjeta odjekuje poziv da se s tolikim dušama tijekom kršćanskih stoljeća zaustavimo u mističnu motrenju Isusova srca pa da još bolje upoznamo svojega Učitelja. Kao što bih dobrano usmjerio pogled da vidim trunčić u oku svoga brata, zagledat ću se u ranu na Kristovu boku. Nije to bio trun, nego koplje koje je probolo srce (Iv 19,34)! Ona sveta voda koja je s krvlju provrela iz toga izvora najbolje će mi umiti oči da ponajprije vidim kako su posloženi stupovi u mojim temeljima, kako kod mene stoji kamen temeljac. Kao čvrste nosive grede za kuću moga života Gospodin mi nudi svoj križ!

Obnova Zagreb-grada nakon potresa odlično nam pomaže da shvatimo Isusovo upozorenje. Ništa ne vrijedi ako susjeda kritiziram što su mu ulazna vrata ogrebana, ako ne vidim da su meni popucali zidovi, krov se urušio, prozori ispali. Ništa neće vrijediti ako za nekoliko kuna pravednički proces pokrećemo, a milijune pronevjerimo, plaćamo pokvarenost.

Papa Franjo poziva na da vrijeme pandemije dobro iskoristimo kako bismo poslije popravili svoju ljubav prema bližnjemu i skrb za sva Božja stvorenja koja nam je Otac nebeski povjerio. Sada je čas. Izvadit ću brvno iz svojega oka i sav će svijet preda mnom odmah zasjati u boljem svjetlu.

2. izd. 22. 9. 2020.

Niko Bilić, SJ

Poslušajte na Hrvatskom katoličkom radiju

Čitajte na Hrvatskoj katoličkoj mreži

Kategorije
Duhovnost

Rodila se majka Mesije

(Mt 1,1-16.18-23, 8. 9., Mala Gospa)

Početak Matejeva evanđelja koji se čita na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije govori o začeću i o rađanju (Mt 1,1-23). Mala Gospa našem je glavnom gradu Zagrebu posebice važna jer u ovom tjednu krećemo na zavjetno godišnje hodočašće u Mariju Bistricu. Moj Zagrebe, pođi k Majci Kristovoj koju zazivaš kao svoju Kraljicu i Zaštitnicu! Dođite, dođite!

Današnje nas poznato Evanđelje podsjeća na početak Prve Knjige Ljetopisa u Starom zavjetu gdje se punih deset poglavlja nižu rodoslovlja. Matejevo evanđelje ističe kako Bog strpljivo čeka puninu vremena. Šesterostruki niz od biblijski savršenih sedam naraštaja povezuje Abrahamov izlazak (Mt 1,2) i Kristov dolazak (1,16). Premda se u patrijarhalnom svijetu Istoka u tom nizu ne spominje Marijino rođenje, na današnji se blagdan posebno sjećamo kako nam je rođendan Božji dar. Posvješćujemo si kako je svaki čovjek koji je rastao i napredovao, te postao velik pred Bogom i pred ljudima, najprije bio, recimo to tako, “mali čovjek”. Započeo je život kao sićušni zametak pod srcem majke, od majke je rođen. Najprije je bio – dijete. Velika Gospa najprije je bila Mala Gospa. Naravno da se u nizu biblijskih otaca svaki put misli na majku kad god se spominje rađanje jer ona je pritom na djelu. Osim toga u tom, nazovimo ga, muškom popisu, Marija je (Mt 1,16), nakon Tamare (1,3), Rahabe i Rute (1,5) te Urijine žene (1,6), peta po redu. U Starom zavjetu za svaku od četiri strane svijeta po jedna.

Evanđeoska šutnja o Marijinu rođenju najbolje nam pomaže da još jednom i još bolje shvatimo koliko je važan onaj najveći dio Kristova života. Skroviti život Isusov, koji je toliko u skladu s naravi njegove Majke, sadrži i ono odsudno mladenačko sazrijevanje, odrastanje kada je bio pokoran Josipu i Mariji (Lk 2,51) i napredovao je u mudrosti, dobi i milosti (2,52).

Slijedi li svjesno opis u Matejevu evanđelju događaj iz drevne povijesti kad je u doba biblijskih Sudaca Samsonova majka posve definirana kao “Manoahova žena”, to je njezin identitet (Suci 13,2). Ni ime joj se ne spominje, ali njezine je uloga ključna. Josip je u mukama da mu zaručnica, trudna, odlazi u udaljeno Judejsko gorje na tri mjeseca (Lk 1,39). On nadvladava napast da slijedi svoju ljudsku misao o tome da je potajice napusti (Mt 1,19) i sluša što glasnik Gospodnji zapovijeda (Mt 1,20.24). Zasigurno Josip će pružiti Mariji sigurnost, društveni identitet i položaj.

Evanđelje na Malu Gospu utjeha je, ohrabrenje i poticaj koji bodri sve nas današnje ljude, napose mlade, koji se iz mnogih razloga boje, nesigurni su, odbijaju ili odgađaju sklopiti brak. Božja je poruka: Ne boj se uzeti k sebi ženu svoju! Ne boj se primiti u svoj život svojega muža! Ovo je Evanđelje radosna vijest koju odmah razumiju sve majke: već u njezinoj utrobi, od prvoga časa na djelu je Božji Duh (usp. Mt 1,20), novo, drugo, tijelo djeteta razvija se pod njezinim srcem.

Iz cijele povijesti starozavjetnih likova osobito se ističe Ahaz koji je odbio Božju ponudu (Iz 7,12), ali je Bog ipak preko Izaije dao svoj znak (Iz 7,14). Usred velesila koje se dižu jedna na drugu u 8. stoljećuj prije Krista, Bog kao svoj odgovor naviješta rođenje jednoga djeteta.

Je li to u novozavjetnom izvještaju dio spasonosnoga sna koji Josipu rasvjetljulje kako stvari stoje. Anđeo mu tumači: sve što se zbilo – i začeće pod Duhu Svetom, i tvoje misli, i rođenje koje će doći, i ime koje će Josipa dati – sve to ispunja što je Bog davno navijestio (usp. Mt 1,22). Sada je posve jasno. Emanuel – Mesija kojemu će Josip dati ime nije neki vojni ili politički spasilac, nego on je Bog s nama koji nas, svoj narod, izbavlja od naših grijeha (Mt 1,21). Rođenje njegove Majke jest kao zvijezda jutarnja koja najavljuje slavni, spasonosni dan!

Poslušajte (Hrvatski katolički radio, U svjetlu Božje Riječi, 8. 9. 20.)

vidi:

Kategorije
Duhovnost

Osušena desnica (Lk 6,6-11)

Robert T. Barret, Krist liječi čovjeka usahle ruke

Ako smo slomili ruku, i to onu s kojom se svaki čas služimo, i ako smo imali gips, vrlo ćemo živo razumjeti kakve je muke mogao proživljavati čovjek iz Evanđelja “kome desnica bijaše usahla” (Lk 6,6). Još nas više međutim pogađa ono bezumlje (Lk 6,11) kojemu je Isus bio izložen na kraju evanđeoskoga odlomka.

Terapija za bolesnoga i za tužitelje

Što se zbilo? Na svetom mjestu – u Sinagogi, u kojoj se Božji narod okuplja u zajednicu, u kojoj se sluša Božja riječ i uzdižu molitve Bogu; u sveti Dan Gospodnji, Rabbi Isus uočava čovjeka s bolnim hendikepom. A vrsni profesionalni poznavatelji slova Zakona i gorljivi obdržavatelji s farizejskim srcem daju se na vrebanje (Lk 6,7). Hoće li Isus pružiti pomoć, hoće li biti na usluzi čovjeku u njegovoj nevolji? Hoće li mu – kako evanđeoski jezik sugerira – dati odgovarajuću djelotvornu terapiju (θεραπεύω Lk 6,7)?

Oni koji po zvanju trebaju biti čuvari Božje ljubavi prepuštaju se duhu optuživanja (κατεγορέω Lk 6,7) . Božansku pouku za život izopačuju u sredstvo za zasjedu i napad. Religiju zlorabe za svoje spletke i nadmetanja. Vjera im služi za agresiju na čovjeka. O čemu je riječ još bolje razumijemo pročitamo li proglas Isusov, neposredno prije ovoga opisa, koji ističe da je Dan Gospodnji tu radi čovjeka, a ne obratno. I da Sin Čovječji ima vlast nad tim svetim Danom počinka (Lk 6,5).

Srce Kristovo vidi i zna. Isus se okreće i djeluje u oba smjera: i prema čovjeku usahle desnice (Lk 6,8), i prema svojim istražiteljima (6,9). Njemu naredba, njima pitanje.

Neobična biblijska logika

Mi, kad imamo neki hendikep i nešto što nas muči, po naravi postupamo drugačije. Zaklanjamo, pristojno prikrivamo, ne ističemo. Podnosimo svoju bol. Zašto bi to odmah drugi trebali znati? Kako li će bližnji gledati na čovjeka iz Evanđelja – možda kao na prokletnika, prema kletvi iz Psalma: “Nek mi se desnica osuši!” (Ps 137,5)?

A Riječ Božja već kod Abrahama u isti čas, čim ga predstavlja sa Sarom, odmah naglašava da nemaju djece (Post 11,30). Anđeo, kad pristupa budućoj Samsonovoj majci, takoreći bezobzirno, odmah, namjesto pozdrava, ističe: “Ti si nerotkinja!” (Suci 13,3). U Božjoj povijesti kao da upravo nedostatak stoji u središtu duhovnosti i plana spasenja. Je li tako i s ovim čovjekom od kojega Isus traži da pred svima okupljenima ustane i stane u sredinu (Lk 6,8)? On sluša i surađuje. Tako će biti i s drugom zapovijedi (Lk 6,10).

Bez odgovora

A na bitno pitanje koje pogađa u srž: dobrotvor ili zlotvor, spas duše ili propast (Lk 6,9) – nema odgovora. Nema dijaloga. Markovo evanđelje baš će istaknuti kako su se zatvorili u nesvetu, paklensku “šutnju” (Mk 3,4) što u Isusovu srcu izaziva i žalost i ljutnju (3,5). Sami su sebe hendikepirali. Globalizacija ravnodušnosti! – upozorava naš Papa Franjo i danas u 21. stoljeću. Oni će se napokon “ispuniti bezumljem” (Lk 6,11) u sveti Dan. Zaglavit će u svom zatvorenom krugu raspravljanja o tome – recimo kolokvijalno – kako da Isusa srede.

Moć za djelovanje

Ruka u jeziku Svetog pisma označava vlast i moć za djelovanje. Naznačuje sposobnost za poduzimanje. To iz iskustva odmah razumijemo. U hrvatskom jeziku vrlo je slično kad ističemo primjerice u čijim je rukama neki važan projekt, ili kada ustvrđujemo da nam je nešto pošlo ili nije pošlo za rukom. U biblijskoj je povijesti polazište i središte Božja jaka ruka, snažna, uzvišena desnica kojom je izveo svoj narod u slobodu (usp. Izl 13,9). Bit će posve uobičajeno čitati u očitom prenesenom značenju kako Bog svoju riječ objavljuje “po rukama” proroka (usp. 2 Kr 17,13).

Na toj pozadini odmah nam je jasno kako osušena desnica označava širu sliku. Čovjek je zgrčen, zakočen, sputan, oduzet. Obuzela ga je nemoć. Čudo koje se zbiva, dar koji dobiva ovaj čovjek u Sinagogi, kada dvaput poslušano izvršava Kristovu zapovijed i surađuje s milošću, ima teološku dubinu koju potvrđuje evanđeoski opis samoga ozdravljenja: “ruka mu zdrava” (ἀποκατισθάνω Lk 6,10). Ista je to riječ koju primjerice učenici rabe kad pitanju uskrsloga Gospodina hoće li sada uspostaviti kraljevstvo Izraelovo (Dj 1,6). Teologija će uzeti upravo tu riječ za opis one blažene sveukupne obnove svega stvorenja u Kristu kojoj se nadamo (ἀποκατάστασις). Na riječ Kristovu čovjeku je ponovno iz temelja uspostavljena, obnovljena njegova moć da djeluje.

Još nam je važnije i draže da je prema trpnom glagolskom obliku (ἀπεκατεστάθη) u evanđeoskom jeziku sam Otac nebeski kao subjekt na djelu. Čovjek, izvršavajući Kristov nalog, blagoslovljeni je objekt Očeva zahvata. Kad surađuješ s Kristom, Bog sam čudesno i spasonosno djeluje u tebi! Rezultat silan! Evanđelje jasno ističe: čovjek sam može ispružiti ruku (“on učini” Lk 6,10). Dana mu je njegova samostalnost.

Otajstvena Kristova metoda

Kakva je to Isusova metoda da njegova sućutna duhovna sila tako duboko prodire? Kod raspeća, na križu postat će bjelodano. On ne vreba podmuklo iz potaje ni ne optužuje. Ne zlorabi Božji Zakon, ne okrivljuje, ne osuđuje ni ne izvrgava ruglu. On dopušta da njegova božanski dobra i božanski snažna ruka bude – ne tek ponešto zgrčena i povrijeđena, – nego do kraja izmrcvarena, satrvena, posve oduzeta. Ne od bolesti ili naravne slaboće, nego od krvničkoga čavla koji ju je bijesno, uz preoštru bol prikovao uz križ. Usahla je, krv je istekla.

Misterij Kristova križa znači da je i on, što se ljudske naravi tiče, prihvatio tu potpunu nemoć za djelovanje, nasilno obustavljanje pouke, navještaja i čudesa, premda bijaše u punoj snazi. To je tajna Kraljevstva Božjega.

2. izd. 22. 9. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Benedikt XVI. o Pavlu apostolu

Benedikt XVI. o apostolu Pavlu u Godini sv. Pavla

20 papinskih kateheza na općim audijencijama od 2. srpnja 2008. do 4. 2. 2009.

© Copyright – Libreria Editrice Vaticana

prijevod: Hrvatska sekcija Radio Vatikana – sada Vatican News

prilagodio: Niko Bilić, Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 2020.

1. Kulturno i vjersko ozračje u kojem je živio Pavao

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI. 2. 7. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 1. dio)

Započinjemo novi ciklus kateheza koje posvećujemo velikom apostolu, svetom Pavlu. Njemu je posvećena ova godina koja je počela liturgijskom proslavom svetih Petra i Pavla, 29. lipnja 2008., a traje sve do istoga blagdana 2009. godine. Apostol Pavao, izvrstan lik kojega je gotovo nemoguće oponašati, ali ipak poticajan, stoji pred nama kao primjer potpunoga posvećenja Gospodinu i njegovoj Crkvi, te velike otvorenosti čovječanstvu i njegovim kulturama. Dobro je stoga da mu damo posebno mjesto, ne samo u našoj pobožnosti, nego i u nastojanju da shvatimo što on to ima reći i nama, kršćanima današnjice. Kod ovog našeg prvog susreta želimo zastati kako bismo promotrili okruženje u kojem je on živio i djelovao. Moglo bi se činiti da bi nas takva tema mogla odvesti daleko od našeg vremena, budući da je riječ o vremenu od prije dvije tisuće godina. Pa ipak, to stoji samo naizvan i djelomično, jer bismo mogli zaključiti da se, po mnogo čemu, današnji društveno-kulturalni kontekst ne razlikuje mnogo od tadašnjega. Prvotni i temeljni čimbenik o kojem valja voditi računa predstavlja odnos između okruženja u kojem se Pavao rađa i razvija i globalnog konteksta u koji se potom uključio. On dolazi iz vrlo jasno određene i uokvirene kulture, bez sumnje manjinske, a to je kultura izraelskoga naroda i njegove tradicije.

U antičkom svijetu, navlastito u Rimskom carstvu, kako nas poučavaju stručnjaci za to područje, Židovi su vjerojatno predstavljali oko 10% ukupnoga stanovništva; ovdje u Rimu njihov je broj sredinom prvog stoljeća bio još manji, te su dostizali najviše tri posto stanovništva grada. Njihova uvjerenja i njihov stil života, kako se događa još i danas, bitno su odudarali od okruženja, što je moglo dovesti do dvije posljedice: do ismijavanja, koje je moglo izrasti u netolerantnost, ili do divljenja, koje se izražavalo kroz razne oblike simpatije, poput slučaja “bogobojaznih” i “prozelita.” Kao konkretne primjere toga dvostrukoga odnosa prema njima možemo navesti, s jedne strane oštar sud jednog govornika kakav je bio Ciceron, koji je prezirao njihovu vjeru pa čak i sam grad Jeruzalem (usp. Pro Flacco, 66-69), a s druge strane stav Neronove žene, Popeje, koju Josip Flavije spominje kao “naklonjenu” Židovima (usp. Židovske starine, 20,195.252; Život 16), a da ne spominjemo da im je već Julije Cezar službeno priznao posebna prava koja su do nas došla preko već spomenutog židovskoga povjesničara (usp. isto 14,200-216). Sigurno je da je broj Židova, kao što je to uostalom slučaj i danas, bio mnogo veći izvan izraelske zemlje, to jest u dijaspori, negoli na području koje su drugi nazivali Palestinom. Ne čudi stoga što je sam Pavao bio predmetom toga dvostrukoga i različitog vrednovanja o kojem smo govorili. Jedno je sigurno: posebnost židovske kulture i religije lako je našla svoje mjesto unutar tako sveprisutne institucije kao što je bilo Rimsko carstvo. Teži i često ispunjen trpljenjem bit će položaj onih, Židova ili pogana, koji će vjerom prionuti uz osobu Isusa iz Nazareta, u mjeri u kojoj će se razlikovati kako od židovstva tako i od vladajućeg poganstva. U svakom slučaju, dva su čimbenika potpomogla Pavlove napore. Prvi je bila grčka kultura, ili točnije rečeno helenistička, koja je nakon Aleksandra Velikoga postala zajednička baština barem istočnoga Sredozemlja i Bliskog istoka, pa bilo to i putem integriranja mnogih elemenata kultura onih naroda koji su se tradicionalno smatrali barbarskima. Jedan pisac iz toga doba izjavljuje, u tom smislu, da je Aleksandar “učinio da svi svojom domovinom drže čitavu ekumenu… i da se Grk i barbarin više ne razlikuju” (Plutarh, De Alexandri Magni fortuna aut virtute, §§ 6.8). Drugi čimbenik bilo je političko-administrativno ustrojstvo Rimskoga carstva, koje je jamčilo mir i stabilnost od Britanije do južnoga Egipta, sjedinjujući tako područje veće negoli ikada prije. U tom se prostoru moglo kretati uz dostatnu slobodu i sigurnost, koristeći se, između ostaloga, prednostima što ih je pružala izvanredno razgranata mreža putova i cesta i nalazeći u svakom mjestu temeljne kulturne značajke koje su, ne nanoseći nimalo štetu mjesnim vrijednostima, predstavljale zajedničko tkivo jedinstva doista super parte, tako da i židovski filozof Filon Aleksandrijski, suvremenik samoga Pavla, hvali cara Augusta jer “je složio u skladnu cjelinu sve divlje narode… postajući on sam čuvarem mira” (Legatio ad Caium, §§ 146-147).

Svoje tipično univerzalističko viđenje sveti Pavao, bar kršćanski Pavao nakon događaja na putu za Damask, duguje zasigurno vjeri u Isusa Krista, jer lik Uskrsloga nadilazi svaku partikularističku skučenost. Doista, za ovog apostola “nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). Ipak, ni povijesno-kulturalna situacija njegova doba i njegova okruženja morala je izvršiti utjecaj na njegove odluke i na njegova nastojanja. Netko je opisao Pavla kao “čovjeka triju kultura”, vodeći računa o njegovu židovskom podrijetlu, grčkom jeziku i njegovoj povlastici rimskoga građanina (“civis romanus”), o čemu svjedoči i njegovo ime latinskog podrijetla. Posebno valja spomenuti stoičku filozofiju, koja je dominirala u Pavlovo vrijeme i utjecala, premda u manjoj mjeri, i na kršćanstvo. U tom smislu, ne možemo prešutjeti neka imena stoičkih filozofa kao što su začetnici toga pravca Zenon i Kleant, te oni kronološki bliži Pavlu poput Seneke, Musonija i Epiteta: u njima se nalaze uzvišene vrijednosti čovječnosti i mudrosti, koje će prirodno ući u kršćanstvo. Kako izvrsno piše jedan stručnjak za to područje, “stoička je filozofija… navijestila novi ideal koji je čovjeku doista nametao dužnosti prema njegovim bližnjima, ali ga je u isto vrijeme i oslobađala od svih fizičkih i nacionalnih veza, te je od njega načinila čisto duhovno biće” (M. Pohlenz, La Stoa, I, Firenze2 1978., str. 565 sl.).

Dovoljno se sjetiti, primjerice, nauka o svemiru kao jedinstvenom, velikom i skladnom tijelu, i slijedom toga nauka o jednakosti među svim ljudima bez društvenih razlika, stavljanja na istu ravan, barem načelno, muškarca i žene, i konačno ideala umjerenosti, prave mjere i vlasti nad sobom kako bi izbjeglo svako pretjerivanje. Kad Pavao piše Filipljanima: “Što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!” (Fil 4,8), ne čini ništa drugo doli preuzima sasvim humanističku koncepciju vlastitu toj mudrosti.
U vrijeme svetog Pavla bila je prisutna i kriza tradicionalne religije, barem u njezinim mitološkim i građanskim vidicima. Nakon što je Lukrecije, već jedno stoljeće ranije, polemički izjavio da je “religija dovela do tolikih nedjela” (De rerum natura, 1,101), filozof poput Seneke, nadilazeći dobrano svaki izvanjski ritualizam, naučavao je da je “Bog blizu tebe, s tobom, unutar tebe” (Pisma Luciliju, 41,1). Slično tome, kad se Pavao obraća slušateljstvu sastavljenu od epikurejskih i stoičkih filozofa na atenskom Areopagu, doslovno kaže da Bog “ne prebiva u rukotvorenim hramovima… U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,24.28). Time on nesumnjivo izriče židovsku vjeru u Boga koji se ne može prikazati antropomorfnim izričajima, nego se stavlja i na jednu religijsku valnu duljinu koju su njegovi slušatelji dobro razumjeli. Moramo usto voditi računa o činjenici da se mnogi poganski kultovi nisu obazirali na službene gradske hramove, nego su se odvijali na privatnim mjestima koja su omogućavala inicijaciju pristaša. Nije stoga čudilo da su se i kršćanski sastanci (ekklesiai), kako nam to potvrđuju Pavlove poslanice, održavali po privatnim kućama. Tada, uostalom, nije postojalo nikakvo javno zdanje u tu svrhu. Stoga su kršćanski skupovi suvremenicima morali izgledati samo kao inačica njihove najskrivenije religijske prakse. Ipak, razlike između poganskih kultova i kršćanskoga kulta nisu malene i odnose se kako na svijest o identitetu sudionika tako i na sudjelovanje u zajedništvu muškaraca i žena, slavlje “večere Gospodnje” i čitanje Pisama.

Zaključno, u ovom brzom preletu kulturnim ozračjem prvoga stoljeća kršćanske ere postaje jasno da nije moguće ispravno shvatiti svetoga Pavla ako ga se ne smjesti u okruženje, kako židovsko tako i pogansko, njegova vremena. Na taj način njegov lik dobiva svoju povijesnu i idejnu širinu, otkrivajući istovremeno zajedničke crte ali i posebnosti s obzirom na okruženje. No to slično vrijedi i za kršćanstvo uopće, čija je najizvrsnija paradigma apostol Pavao od kojega još uvijek svi mi možemo mnogo toga naučiti.

2. Život sv. Pavla prije i poslije Damaska

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI. , 27. 8. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 2. dio)

Kratka Pavlova biografija

Vraćamo se našem razmišljanju o apostolu Pavlu, kako bi bolje upoznali njegov lik u ovoj godini koja je njemu posvećena. Nakon što smo promotrili svijet u kojem je živio, sada ćemo pogledati koje su bile glavne etape njegove biografije. Budući da ćemo iduće srijede katehezu posvetiti čudesnom događaju koji se zbio na putu za Damask, danas ćemo se kratko osvrnuti na njegov život u cjelini. Biografske podatke o Pavlovu životu, koji nam pomažu nešto više doznati o njegovu rođenju i smrti, nalazimo u Poslanici Filemonu, u kojem on sebe naziva “starcem” (Film 9, presbýtes) te u Djelima apostolski, u kojima ga se u trenutku Stjepanova kamenovanja naziva “mladićem” (7,58: neanías). Ta su dva opisa očito vrlo općenita ali, prema računanju čovjekove dobi uvriježenom u antičkom dobu, “mladim” se nazivalo čovjeka od trideset godina, dok se za čovjeka kada napuni šezdesetak godina govorilo da je “star”. Datum Pavlova rođenja, u konačnici, ovisi velikim dijelom o datiranju Poslanice Filemonu. Nju mnogi znanstvenici smještaju oko 54. pa bi Pavao dakle bio rođen pete ili šeste godine prije kršćanske ere. Međutim, tradicionalno se nastanak te poslanice vezuje uz Pavlovo uzništvo u Rimu, dakle uz šezdesete godine i Pavlova godina koja je u tijeku slijedi to tradicionalno računanje.

Bilo kako bilo, Pavao je rođen u Tarzu u Ciliciji (usp. Dj 22,3). Grad je bilo upravno sjedište te pokrajine i 51. pr. Kr. imao je za prokonzula ni manje ni više već samoga Marka Tulija Cicerona, dok su se deset godina kasnije, 41., upravo u Tarzu prvi put susreli Marko Antonije i Kleopatra. Bio je Židov iz dijaspore, govorio je grčki premda mu ime vuče korijen iz latinskog jezika a prema prizvuku može se zaključiti da izvorno potječe od hebrejske riječi Saul/Saulos. Bio je rimski građanin (usp. Dj 22,25-28). Pavao je dakle živio na razmeđu triju različitih kultura i možda je zbog toga bio otvoren za plodonosnu otvorenost čitavom svijetu kao što će se to pokazati tijekom njegova života. Bavio se i manualnim radom, što je možda naučio od svoga oca. Izučio je naime zanat “šatorara” (usp. Dj 18,3: skenopoios), pod čime se vjerojatno misli na izradu prostirki i šatora od obrađene grube kozje dlake ili lanenih vlakana (usp. Dj 20,33-35), tako da se u nekim starim pisanim svjedočanstvima spominje pridjev tarsikarios koji se pridaje onome koji se bavi tkanjem lana. Oko 12.-13. godine života, dobi u kojoj dječak kod Židova postaje bar mitzva (“sin zapovijedi”), Pavao je napustio Tarz i otišao u Jeruzalem gdje je odgojen do nogu Rabbija Gamaliela Starijeg, nećaka velikog Rabbija Hillela, prema najstrožim farizejskim uredbama, stekavši veliki žar za Mojsijevu Toru (usp. Gal 1,14; Fil 3,5-6; Dj 22,3; 23,6; 26,5).

Upravo na temelju snažnog religijskog pravovjerja, koje je ondje stekao, on u novom pokretu koji se pozivao na Isusa Nazarećanina, vidi veliku pogibao za najpravovjerniji židovski identitet. To objašnjava činjenicu zašto je okrutno “progonio Crkvu Božju”, kao što će tri put priznati u svojim poslanicama (1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6). Premda nije lako konkretno dočarati u čemu se sastojao taj progon, u svakom slučaju je očito da je prema kršćanima gajio nesnošljivost. U taj kontekstu valja smjestiti događaj iz Damaska, kojem ćemo se vratiti u idućoj katehezi. Sigurno je da se od toga trenutka pa nadalje njegov život promijenio i on je postao neumorni navjestitelj evanđelja. I doista, Pavao će više ostati zabilježen u povijesti po onome što je učinio kao kršćanin, štoviše kao apostol, no kao farizej. Njegovo se apostolsko djelovanje dijeli na temelju tri misijska putovanja, kojem se pridodaje četvrto kada je putovao u Rim kao uznik. Sve ih opisuje Luka u Djelima. Ipak, što se tiče triju misijskih putovanja, prvo treba lučiti od ostala dva.

Za prvo, naime (usp. Dj 13-14), nije bio izravno odgovoran Pavao, već je ono bilo povjereno Cipraninu Barnabi. Oni su zajedno putovali od Antiohije na Orontu, poslani od tamošnje Crkve (usp. Dj 13,1-3), i, nakon što su se otisnuli iz seleucijske luke na obale Sirije, prošli su otok Cipar od Salamina do Pafa; odatle su došli do južnih obala Anatolije i posjetili gradove Ataliju, Pergu pamfilijsku, Antiohiju pizidijsku, Ikoniju, Listru i Derbu, odakle su se ponovno vratili na polaznu točku. Nakon važnog susreta u Jeruzalemu s apostolima i starješinama te Crkve na kojem je odlučeno da se obraćenim poganima ne nalaže obdržavanje Mojsijeva zakona (usp. Dj 15,6-30), Pavao se odvojio od Barnabe, izabrao za suputnika Silu i započeo svoje drugo misijsko putovanja (usp. Dj 15,36-18,22). Nakon što je ostavio za sobom Siriju i Ciliciju, ponovno je vidio Listru, uzeo sa sobom Timoteja (sina Židovke i pogana) i dao ga obrezati. Zatim je proputovao kroz središnju Anatoliju i doputovao u grad Troadu na sjevernoj obali Egejskog mora. Odatle je otplovio za Makedoniju stupivši tako na europsko tlo. Iskrcavši se u Neapolu, došao je u Filipe, zatim u Solun, i, otputovavši odatle zbog poteškoća koje su mu stvorili Židovi, pošao je za Bereju, došao u Atenu, gdje je propovijedao najprije na Agori a zatim na Areopagu, a zatim stigao u Korint, gdje se zadržao godinu i pol dana. Najpouzdaniji kronološki podatak njegove biografije vezan je uz početak 50.-ih godina, upravo tijekom toga prvog boravka u Korintu i vezano uz njegov nestanak kada je bio optužen pred namjesnikom senatorske pokrajine Ahaje, prokonzulom Galionom (Senekinim bratom), o čemu čitamo u Dj 18,12, koji je bio na toj službi između 51. i 53. Pošto je Pavao boravio u Korintu godinu i pol dana (usp. Dj 18,11), može se lako pretpostaviti da se to vremensko razdoblje proteže od kraja 50.-te do početka 52. godine. Iz Korinta je, zatim, prošavši kroz Kenhreju, istočnu luku toga grada, pošao prema Palestini i doputovao u Cezareju, odakle je uzašao u Jeruzalem da bi se zatim ponovno vratio u Antiohiju na Orontu.

Treće misijsko putovanje (usp. Dj 18,23-21,16) započelo je kao i prethodna dva u Antiohiji. Odatle se Pavao izravno uputio u Efez, glavni grad provincije Azije, gdje je proboravio dvije godine, vršeći službu koja je imala plodan utjecaj u tim krajevima. Iz Efeza je Pavao pisao poslanice Solunjanima i Korinćanima. Međutim, tamošnji su trgovci srebrom stanovnike toga grada nahuškali protiv njega zbog sve manjih prihoda koji su ostvarivali jer je zbog Pavlova navještaja zanimanje za kult Artemide počeo polako kopniti (hram njoj posvećen u Efezu, l Artemysion, bio je jedan od sedam čuda staroga svijeta); zato je morao pobjeći na sjever. Pošto je ponovno prošao kroz Makedoniju, ponovno odlazi u Grčku, vjerojatno u Korint, gdje je ostao tri mjeseca i napisao glasovitu Poslanicu Rimljanima. Odatle se vratio natrag istim putem: prošao je kroz Makedoniju, brodom došao u Troadu a zatim, tek nakratko se zadržavši na otocima Mitileni, Hiju i Samu, stigao u Milet (gdje je održao važan govor starješinama efeške Crkve: usp. Dj 20). Odatle je odjedrio prema Tiru, odakle je stigao u Cezareju da bi zatim ponovno uzašao u Jeruzalem. Tu je uhićen zbog nesporazuma: neki su Židovi Židove grčkog podrijetla, koje je Pavao bio uveo u dio hrama predviđen samo za Izraelce, zamijenili s poganima. Bio je pošteđen predviđene smrtne kazne intervencijom rimskog tisućnika koji je bio zadužen za čuvanje reda u hramu (usp. Dj 21,27-36); događaj se zbio dok je u Judeji carski upravitelj bio Antonio Feliks. Nakon što je neko vrijeme proboravio u tamnici (čije je trajanje upitno) i budući da se Pavao, kao rimski građanin, pozvao na cara (tada je rimski car bio Neron), slijedeći upravitelj Porcije Fest ga je poslao u Rim pod vojnom pratnjom.

Na putovanju prema Rimu prošao je sredozemne otoke Kretu i Maltu, a zatim gradove Sirakuzu, Regij i Puteuole. Rimski su mu kršćani izašli ususret na Apijevoj cesti (Via Appia) i pratili ga sve do Apijeva trga (70.-ak kilometara južno od glavnoga grada) a neki sve do Triju gostionica (40-ak kilometara). U Rimu je susreo izaslanstvo židovske zajednice, kojem je povjerio da zbog “nade Izraelove” nosi okove (usp. Dj 28,20). No Lukino izvješće završava spominjanjem kako je Pavao u Rimu proveo dvije godine pod blagim nadzorom vojnika, ne spominjući ni osudu cara (Nerona) a još manje osuđenikovu smrt. Kasnije tradicije govore o njegovu oslobođenju, što mu je omogućilo da posjeti Španjolsku, te ponovno putovanje na Istok, točnije na Kretu, u Efez i Nikopoli u Epiru. Prema nekim pretpostavkama bio je ponovno uhićen i ponovno zatočen u Rimu (tijekom tog drugog uzništva napisao je, prema istim pretpostavkama, tri takozvane pastoralne poslanice, to jest dvije Timoteju i jednu Titu) i ponovno završio pred sudom, ali mu sud ovaj put nije bio naklonjen. Ipak, niz razloga mnogi proučavatelji Pavla završavaju apostolovu biografiju Lukinim izvješćem iz Djela.

Njegovu ćemo se mučeništvu vratiti kasnije u ciklusu ovih naših kateheza. Za sada je dovoljno spomenuti kako se sveti Pavao posvetio naviještanju evanđelja ne štedeći snage, da je pritom prošao čitav niz teških kušnji, koje spominje u Drugoj poslanici Korinćanima (usp. 11,21-28). Uostalom, on sam piše: “Sve činim poradi evanđelja” (1 Kor 9,23) vršeći s krajnjom velikodušnošću ono što on naziva “brigom za sve Crkve” (2 Kor 11,28). To je Pavao koji stoji pred našim očima, trajni poticaj za crkvenu zauzetost svih nas.

3. “Obraćenje” sv. Pavla

 (Papa Benedikt XVI., u dvorani sv. Pavla VI., 3. 9. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 3. dio)

Kršćani smo samo ako susretnemo Krista – Pavlov doživljaj na putu Damask

Draga braćo i sestre, današnja će kateheza biti posvećena iskustvu što ga je sveti Pavao imao na putu u Damask, te stoga onome što se uobičajeno naziva njegovo obraćenje. Upravo na putu u Damask, negdje oko 30. godine I. stoljeća, a nakon određenoga razdoblja u kojemu je progonio Crkvu, dogodio se odlučujući trenutak Pavlova života. O njemu je napisano mnogo, naravno, s različitih stajališta. Sigurno je da se tamo dogodila promjena, štoviše obrat perspektive. Tada je on, neočekivano, počeo smatrati “gubitkom” i “otpadom” sve ono što je prije za njega predstavljalo najviši ideal, gotovo razlog njegovoga postojanja (usp. Fil 3,7-8). Što se dogodilo?

S tim u vezi imamo dvije vrste izvora. Prva – poznatija – vrsta pripovijesti su iz Lukina pera koji čak tri puta pripovijeda o događaju u Djelima apostolskim (usp. 9,1-19; 22,3-21; 26,4-23). Prosječni je čitatelj možda u kušnji da previše zastane na nekim pojedinostima, kao što su svjetlost s neba, pad na zemlju, glas koji zove, nova okolnost sljepoće, ozdravljenje kao da mu je pala ljuska s očiju i post. No, sve one upućuju na središte događaja: uskrsli Krist pojavljuje se kao sjajno svjetlo i obraća se Savlu, mijenja njegovo razmišljanje i sam njegov život. Sjaj Uskrsloga čini ga slijepim: tako se i izvana dogodilo ono što je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepoća u odnosu na istinu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo konačno “da” Kristu u krštenju ponovno mu otvara oči, čini da stvarno vidi. U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i “prosvjetljenje”, jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti. Ono što se na taj način izražava teološki, u Pavlu se ostvarilo i fizički: izliječen od svoje unutarnje sljepoće, dobro vidi. Sveti Pavao je, dakle, bio promijenjen ne nekom mišlju već jednim događajem, neodoljivom prisutnošću Uskrsloga, u koju kasnije nikada neće moći sumnjati jer je očiglednost toga događaja, toga susreta bila tako snažna. On je u temelju izmijenio Pavlov život; u tom smislu može se i mora govoriti o obraćenju. Taj susret središte je pripovijedanja svetoga Luke, koji je – što je vrlo moguće – koristio priču koju je stvorila vjerojatno zajednica u Damasku. Na to navodi lokalni kolorit preko spominjanja Ananije i imena – i puta pa i vlasnika kuće u kojoj je Pavao obitavao (usp. Dj 9,11).

Drugu vrstu izvora o obraćenju predstavljaju same Poslanice svetoga Pavla. On nikada nije podrobno govorio o tom događaju, mislim zbog toga što je mogao pretpostaviti da su svi znali ono bitno iz te njegove priče, svi su znali da je od progonitelja promijenjen u gorljivoga Kristova apostola. A to se dogodilo ne nakon vlastitoga razmišljanja, nego nakon snažnoga događaja, susreta s Uskrslim. Premda ne govori o pojedinostima, više se puta osvrće na tu prevažnu činjenicu, to jest da je i on svjedok Isusova uskrsnuća po kojemu je neposredno od samoga Isusa dobio objavu, zajedno s poslanjem apostola. Najjasniji tekst o tome nalazi se u njegovu pripovijedanju o tome što tvori središte povijesti spasenja: Isusova smrt i uskrsnuće te ukazanja svjedocima (usp. 1 Kor 15). Riječima vrlo stare tradicije, koju je i on primio od Crkve iz Jeruzalema govori da se Isus – mrtav, razapet, pokopan, uskrsli – ukazao nakon uskrsnuća prvo Kefi, to jest Petru, zatim dvanaestorici, potom se ukazao petstotini braće koji su većinom još živjeli, zatim Jakovu, a onda svim apostolima. I toj pripovijesti što ju je primio iz tradicije dodaje: “Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,8). Na taj način daje shvatiti da je to temelj njegova apostolata i njegova novog života. Ima i drugih tekstova u kojima se pojavljuje ista stvar: “Po (Isusu Kristu) primismo milost i apostolstvo” (usp. Rim 1,5); kao i: “Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega? (1 Kor 9,1), riječi su kojima aludira na stvar što je svi znaju. I konačno, najrašireniji se tekst nalazi u Gal 1,15-17: “Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask”. U toj “autoapologiji” odlučno ističe da je i on također pravi svjedok Uskrsloga, da ima vlastito poslanje što ga je primio neposredno od Uskrsloga.

Na taj način možemo vidjeti da se dva izvora, Djela apostolska i Poslanice svetoga Pavla, podudaraju i slažu u temeljnoj točki: Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu. A Pavao je istodobno naučio da, unatoč neposrednosti svoga odnosa s Uskrslim, mora ući u zajedništvo Crkve, da se mora dati pokrstiti, da mora živjeti u skladu s drugim apostolima. Samo u tom zajedništvu sa svima on će moći biti pravi apostol, kao što piše izričito u Prvoj poslanici Korinćanima: “Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete” (15,11). Samo je jedan navještaj Uskrsloga, jer je Krist samo jedan.

Kao što je vidljivo, u svim ovim odlomcima Pavao nikada ne tumači taj trenutak kao činjenicu obraćenja. Zašto? Puno je hipoteza, no za mene motiv je vrlo jasan. Ta promjena njegova života, to pretvaranje cijeloga njegovog bića, nije bilo plod psihološkoga procesa, sazrijevanja ili intelektualnoga i moralnoga razvoja, već je došlo izvana: nije bilo plod njegove misli, već susreta s Isusom Kristom. U tome smislu nije bilo jednostavno obraćenje, sazrijevanje njegova “ja”, već je bilo smrt i uskrsnuće i za njega samoga: umrla je jedna njegova egzistencija, a s Kristom Uskrslim rodila se druga, nova. Ni na jedan drugi način ne može se objasniti ta Pavlova obnova. Sve psihološke analize ne mogu razjasniti i riješiti ovaj problem. Samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je za razumijevanje onoga što se zbilo: smrt i uskrsnuće, obnova od Onoga koji mu se pokazao i razgovarao s njime. U tom dubljem smislu možemo i moramo govoriti o obraćenju. Taj susret je stvarna obnova koja je promijenila sve njegove parametre. Sada može reći da je ono što je ranije za njega bilo bitno i osnovno, postalo za njega “otpad”; nije više “dobitak”, već gubitak, jer sada je važan samo život u Kristu.

No, ipak ne trebamo misliti da je Pavao bio toliko zatvoren u jedan slijepi događaj. Istina ja zapravo suprotna, jer je Uskrsli Krist svjetlo istine, svjetlo samoga Boga. To je proširilo njegovo srce, učinilo ga otvorenim prema svima. U tom trenutku nije izgubio ono što je dobro i istinito u njegovu životu, u njegovoj baštini, već je na novi način shvatio mudrost, istinu, dubinu zakona i proroka; usvojio ih je na novi način. Istodobno, njegov se razum otvorio mudrosti pogana; budući da je bio otvoren Kristu cijelim srcem postao je sposoban za široki dijalog sa svima, postao je sposoban biti svima sve u svemu. Tako je stvarno mogao biti apostol pogana.

Dospjevši sada i do nas, pitamo se što to znači za nas? To znači da i za nas kršćanstvo nije neka nova filozofija ili novi moral. Kršćani smo samo ako susretnemo Krista. Jamačno, On nam se ne pokazuje na taj neodoljivi način, u svjetlu, kao što je učinio s Pavlom da bi ga učinio apostolom svih naroda. No, i mi možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve. Možemo dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira naše. Samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s Uskrslim postajemo doista kršćani. I tako se otvara naš razum, otvara se sva mudrost Kristova i sve bogatstvo istine. Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću: i tako neka nam da živu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima sposobnu obnoviti svijet.

4. Pavao o značajkama apostolskoga života

(papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 10. 9. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 4. dio)

Što znači biti apostol prema sv. Pavlu

Draga braćo i sestre, sveti Pavao u svojim poslanicama samoga sebe mnogo puta izričito naziva “apostolom” (usp. Rim 1,1; 11,13; 1 Kor 1,1; 9,1; 15,9; 2 Kor 1,1; 12,12; Gal 1,1; itd.). U nekoliko slučajeva snažno ističe da nipošto nije manje vrijedan od nekih takozvanih “nadapostola” (usp. 2 Kor 11,5; 12,11), a u Prvoj poslanici Korinćanima obraća se kršćanima te zajednice kako bi istakao: “Ako drugima nisam apostol, vama svakako jesam” (1 Kor 9,2)! Odavde odmah postaje jasno da se Pavlovo poimanje apostolstva ne ograničava na skupinu dvanaestorice što ih je Isus izabrao za svoga života na ovoj zemlji. Pavao dobro znade razlikovati svoj slučaj od “onih koji bijahu apostoli prije” njega (Gal 1,17): njima priznaje sasvim posebno mjesto u životu Crkve. Pa ipak, kao što je svima poznato, u kršćanskoj predaji sveti Pavao naziva se čak apostolom u najizvrsnijem smislu te riječi. Sigurno je da u doba početaka kršćanstva nitko nije prevalio toliko kilometara kao on, kopnom i morem, s jedinim ciljem propovijedanja Evanđelja.

U svakom slučaju, u njegovu je poimanju apostolstvo nadilazilo ono vezano samo uz skupinu dvanaestorice što ga je prenio u prvom redu sveti Luka u Djelima apostolskim (usp. Dj 1,2.26; 6,2). Doista, u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao ostvaruje jasnu razliku između “dvanaestorice” i “svih apostola” (1 Kor 15,5.7). U tom istom tekstu ponizno sebe naziva “najmanjim među apostolima”, uspoređujući se čak s nedonoščetom, te doslovno kaže: “Nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali, milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom” (1 Kor 15,9-10). Metafora nedonoščeta izriče krajnju skromnost; naći će se i u Poslanici Rimljanima svetog Ignacija Antiohijskog: “Najmanji sam od svih, nedonošče sam; no bit će mi dano da budem nešto, stignem li do Boga” (9,2). To što ovaj antiohijski biskup kaže gledajući svoje skoro mučeništvo, predviđajući da će ono preobraziti njegovu nedostojnost, sveti Pavao kaže s obzirom na svoju apostolsku zauzetost: u njoj se pokazuje plodnost milosti Božje koja može preoblikovati neuspjelog čovjeka u sjajnog apostola. Od progonitelja u utemeljitelja Crkava: to je Bog učinio od onoga koji je, gledajući evanđeosku korist, mogao biti smatran otpatkom!

Što, dakle, prema poimanju svetoga Pavla, od njega i od drugih čini apostole? Možemo nabrojiti tri glavne značajke. Prva se sastoji u tome da je “vidio Gospodina” (usp. 1 Kor 9,1), to jest da je doživio susret s njime koji je odredio njegov život. Sukladno tome u Poslanici Galaćanima (usp. Gal 1,15-16) reći će da je bio pozvan, odabran milošću Božjom po objavljenju njegova Sina poradi navještaja radosne vijesti poganima. U konačnici, Gospodin je taj koji čini apostolstvo, ne vlastito htijenje, pa stoga apostol uvijek mora biti u odnosu s njime. Nije slučajno što Pavao kaže da je “pozvan za apostola” (Rim 1,1), to jest da je apostol “ne od ljudi ni pokojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu” (Gal 1,1). “Vidjeti Gospodina” znači, dakle, shvatiti da sve polazi od njega.

Druga je značajka da je apostol “poslan.” Sam grčki izraz apostolos znači upravo “poslanik, izaslanik”, to jest zastupnik i nositelj poruke; on dakle mora djelovati kao osoba ovisna o svome pošiljatelju i kao njegov zastupnik. Upravo stoga Pavao samoga sebe opisuje kao “apostola Isusa Krista” (1 Kor 1,1; 2 Kor 1,1), to jest kao njegova izaslanika, potpuno u njegovoj službi, do toga da se naziva “slugom Isusa Krista” (Rim 1,1). Još jednom u prvi plan izranja ideja o tuđoj inicijativi, inicijativi Božjoj u Kristu Isusu, o kojoj apostol potpuno ovisi; no naročito je istaknuta činjenica da je od Boga primljeno poslanje koje se u njegovo ime vrši, pri čemu svaki osobni interes pada u potpunosti u drugi plan.

Treći je zahtjev vršenje “navještaja Evanđelja”, a kao posljedica toga i utemeljenje Crkava. Naslov “apostola”, doista, ne može biti počasni naslov. On konkretno i dramatično obuzima čitav život dotične osobe. U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao uzvikuje: “Nisam li apostol? Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega? Niste li vi djelo moje u Gospodinu?” (1 Kor 9,1). Slično u Drugoj poslanici Korinćanima izjavljuje: “Vi ste pismo naše… pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga” (2 Kor 3,2-3). Zapravo, snaga djela objavljuje identitet apostola. A koliko je do djela, Pavao može mnoga pokazati. I dalje u Drugoj poslanici Korinćanima, raspravljajući protiv nekih koji su se podmuklo uznosili da su čak nadapostoli, on donosi dojmljiv popis čitavog niza dokaza koji pokazuju njegovo apostolstvo: “Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često… Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom… Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve” (2 Kor 11,23-28).

Ne čudi nas stoga što Zlatousti govori o Pavlu koji je “dijamantna duša” (Panegirici, 1,8), te nastavlja govoreći: “Na isti način kao što se plan, prianjajući uz različite tvari, još više jača…, tako je i riječ Pavlova pridobivala za svoju stvar sve one s koji ma je dolazila u dodir, a oni koji su mu se suprotstavljali, zarobljeni vlastitim govorima, postajali su hrana toga duhovnoga plamena” (ibid., 7,11). To objašnjava zašto Pavao opisuje apostole kao “suradnike Božje” (1 Kor 3,9; 2 Kor 6,1), jer milost Božja djeluje s njima. Tipičan čimbenik pravoga apostola, što ga dobro naglašava sveti Pavao, jest svojevrsno poistovjećivanje između Evanđelja i evangelizatora, jer su oboje dionici iste sudbine. Nitko kao Pavao, doista, nije pokazao koliko je navještaj križa Kristova “sablazan i ludost” (1 Kor 1,23), na koju mnogi odgovaraju nerazumijevanjem i odbacivanjem. Apostol je dionik te sudbine i Pavao to zna. Korinćanima piše, ne bez daška ironije: “Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada” (1 Kor 4,9-13). Nema nikakva mazohizma u ovim riječima, nego samo živa svijest da je potpuno združen s naviještenom riječju.

Pavao doista dijeli sa stoičkom filozofijom svoga doba ideju čvrste ustrajnosti u svim teškoćama koje bi mogle naići; no on nadilazi isključivo humanističko viđenje, podsjećajući na ljubav Božju i Kristovu: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: ‘Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje.’ U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,35-39).

Kao što se vidi, sveti Pavao bio je predan Evanđelju dvadeset i četiri sata dnevno! Svoju je službu vršio vjerno i radosno, “da pošto-poto neke spasi” (1 Kor 9,22). A s obzirom na Crkve, premda je znao da je s njima bio u očinskom odnosu (usp. 1 Kor 4,15), ako ne i majčinskom (usp. Gal 4,19), zauzimao je stav potpunoga služenja, lijepo izjavljujući: “Mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1,24). Gospodin neka nam svima pomogne da rastemo iz ovakva primjera: to nam je toliko potrebno!

5. Pavao, Dvanaestorica i Crkva prije njega

 (papa Benedikt XVI na Trgu sv. Petra, 24. 9. 2008. – Sveti Pavao, 5. dio)

Pavao kao svjedok susreta s Uskrslim u životu Crkve – Pavlov odnos prema Apostolima

Odnosi između sv. Pavla i apostola koji su prije njega počeli slijediti Isusa uvijek su bili obilježeni dubokim poštovanjem i onom iskrenošću koja je kod Pavla proizlazila iz obrane istine Evanđelja. Premda je on zapravo bio suvremenik Isusa iz Nazareta, nije nikada imao priliku susresti ga u tijeku njegova javnog života. Zbog toga, nakon gromovita događaja na putu za Damask, osjetio je potrebu da se posavjetuje s prvim Učiteljevim učenicima koje je On izabrao da pronesu Evanđelje sve do kraja svijeta.

U Poslanici Galaćanima Pavao sastavlja važan izvještaj o susretima što ih je imao s nekima od Dvanaestorice: ponajprije s Petrom koji je bio izabran kao Kefas, stijena na kojoj se počela izgrađivati Crkva (usp. Gal 1,18), s Jakovom, “bratom Gospodinovim” (usp. Gal 1,19), i s Ivanom (usp. Gal 2,9). Pavao ih se ne ustručava priznati “stupovima” Crkve. Posebno je znakovit susret s Kefom, koji se odigrao u Jeruzalemu: Pavao je ostao uz njega petnaest dana kako bi se s njime posavjetovao (usp. Gal 1,18), odnosno da bi nešto saznao o zemaljskom životu Uskrsloga koji ga je “ščepao” na putu prema Damasku i koji je počeo korjenito mijenjati njegov život: od progonitelja Crkve Božje postao je evangelizator one vjere u Mesiju raspetoga i Sina Božjega, koju je u prošlosti nastojao uništiti (usp. Gal 1,23).

Koja je znanja o Isusu Kristu Pavao posjedovao kroz tri godine koje su slijedile nakon susreta na putu za Damask? Među tolikim prikupljenim vijestima, sam Pavao prenosi nam one koje su postale živo srce njegova Evanđelja: riječi Isusove na Posljednjoj večeri (usp. 1 Kor 11,23-25), njegova smrt, ukop u zemaljske dubine, uskrsnuće trećega dana i, nakon Uskrsa, ukazanja Njega uskrsloga Kefi i Dvanaestorici (usp. 1 Kor 15,3-5). Riječi Posljednje večere ostavljaju zamjetan odraz na Pavlov odnos s Isusom Kristom, jer s jedne strane potvrđuju da Euharistija rasvjetljava prokletstvo križa, pretvarajući ga u blagoslov (Gal 3,13-14), a s druge strane tumače značenje same smrti i uskrsnuća Isusova. U svojim poslanicama izraz “za vas” sadržan u ustanovljenju Euharistije, postaje “za mene” (Gal 2,20), “za Crkvu” (Ef 5,25) i “za sve” (2 Kor 5,14), a ukazuju na pomirbenu žrtvu križa (usp. Rim 3,25). Iz Euharistije i u njoj Crkva se izgrađuje i prepoznaje kao “Tijelo Kristovo” (1 Kor 12,27) koje se svakoga dana hrani snagom Duha Kristova.

 Sam obrazac Predaje sadrži prenošenje vazmenih događaja iz Isusova života: “Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim i Dvanaestorici” (1 Kor 15,3-5). I u ovoj predaji što ju je Pavao primio ponavlja se ono “za naše grijehe”, što stavlja naglasak na Isusovo darivanje sebe Ocu, kako bi nas oslobodio grijeha i smrti. Iz toga darivanja samoga sebe Pavao će izvući najdomljivije i najprivlačnije izričaje našega odnosa s Kristom: “Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5,21); “Ta poznate darežljivost Gospodina Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor 8,9). Vrijedi prisjetiti se kojim je tumačenjem Martin Luther, tada augustinski monah, popratio ove paradoksalne izričaje: “To je veličanstveno otajstvo božanske milosti prema grešnicima: čudesnom razmjenom, naši grijesi nisu više naši, nego Kristovi, a pravednost Kristova nije više Kristova, nego naša” (Tumačenje Psalama iz 1513.-1515.).

U izvornoj kerigmi, prenesenoj od usta do usta, potrebno je izdvojiti uporabu glagola “uskrsnuo je”, umjesto “bi uskrišen” što bi bilo logičnije rabiti, u nastavku nakon “umrije… i bi pokopan”. Taj glagolski oblik odabran je kako bi se istaknulo da Kristovo uskrsnuće ima utjecaja sve do sadašnjeg življenja vjernika: mogli bismo ga prevesti izrazom “uskrsnuo je i nastavlja živjeti” u Euharistiji i u Crkvi. Tako sva Pisma daju svjedočanstvo o smrti i uskrsnuću Kristovu, jer – kao što će napisati Hugo od Sv. Viktora – “čitavo božansko Pismo predstavlja jedinstvenu knjigu, a ta jedinstvena knjiga jest Krist, jer sve Pismo govori o Kristu i u Kristu nalazi svoje ispunjenje” (De arca Noe, 2,8).

Sveti Ambrozije Milanski može reći da “u Pismu čitamo Krista”, jer je prvotna Crkva sva Pisma drevnoga Izraela iščitavala polazeći od Krista i vraćajući se njemu. Nabrajanje ukazanja Uskrsloga Kefi, zatim Dvanaestorici, pa braći kojih je bilo pet stotina i Jakovu, zaključuje se spominjanjem osobnog ukazanja što ga je Pavao primio na putu prema Damasku: “Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,8). Budući da je progonio Crkvu Božju, u ovoj ispovijesti vjere izriče svoju nedostojnost da ga se smatra apostolom na istoj razini s onima koji su mu prethodili: no milost Božja u njemu nije bila uzaludna (1 Kor 15,10). Stoga nenadmašiva potvrda božanske milosti pridružuje Pavla prvim svjedocima Kristova uskrsnuća: “Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete” (1 Kor 15,11). Važnost što ga pridaje živoj Predaji Crkve, koju prenosi svojim zajednicama, pokazuje koliko je pogrešno viđenje koje Pavlu pripisuje izmišljanje kršćanstva: prije nego što je počeo naviještati Isusa Krista, svojega Gospodina, on ga je susreo na putu prema Damasku i susretao ga je u Crkvi, promatrajući njegov život u Dvanaestorici i u onima koji su ga slijedili na galilejskim putovima.

U katehezama koje slijede imat ćemo prilike još dublje istražiti Pavlove doprinose prvotnoj Crkvi; no poslanje što ga je primio od Uskrsloga poradi evangeliziranja pogana morali su potvrditi i zajamčiti oni koji su Pavlu i Barnabi pružili desnicu u znak potvrde i prihvaćanja (usp. Gal 2,9). Na taj se način vidi da izričaj “ako smo i poznavali po tijelu Krista” ne znači da je njegov zemaljski život bio nevažan za naš rast u vjeri, nego da se od trenutka njegova Uskrsnuća mijenja način na koji se mi odnosimo prema Njemu. On je istovremeno Sin Božji, “potomak Davidov po tijelu, postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih”, kako će to napomenuti Pavao na početku Poslanice Rimljanima (Rim 1,3-4). Što više nastojimo slijediti stope Isusa iz Nazareta galilejskim putovima, u toliko većoj mjeri uspijevamo razumjeti da je On preuzeo naše čovještvo, dijeleći ga s nama u svemu osim u grijehu. Naša vjera ne rađa se iz nekog mita, niti iz neke ideje, nego iz susreta s Uskrslim u životu Crkve.

Srijeda, 1. listopada 2008.

6. “Koncil” u Jeruzalemu i anotiohijski slučaj

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 1. 10. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 6. dio)

Pavao na strani istine Evanđelja

Draga braćo i sestre, poštovanje i čast što ju je Pavao uvijek pokazivao prema Dvanaestorici nije se umanjila kad je jasno branio istinu Evanđelja, koje nije ništa drugo doli Isus Krist, Gospodin. Danas želimo zastati nad dva događaja iz kojih je vidljivo poštovanje i istodobno sloboda kojom se Pavao obraća Kefi i ostalim apostolima. Riječ je o takozvanom Jeruzalemskom “saboru” i o događaju u Antiohiji Sirijskoj, o čemu se govori u Poslanici Galaćanima (usp. 2,1-10; 2,11-14).

Svaki crkveni sabor i sinoda “događaj su Duha”, a za njegova održavanja dolaze na vidjelo potrebe cijeloga naroda Božjega. Iskusili su to svi koji su osobno primili taj dar da sudjeluju na II. vatikanskom saboru. Stoga sveti Luka, izvješćujući nas o tom prvom saboru Crkve koji je održan u Jeruzalemu, ovako započinje pismo što su ga apostoli tom prigodom poslali kršćanskim zajednicama u dijaspori: “Zaključismo Duh Sveti i mi…” (Dj 15,28). Duh koji djeluje u Crkvi, za ruku vodi apostole dok polaze novim putovima u ostvarenje njegovih nauma: On je prvotni graditelj u izgradnji Crkve.

Pa ipak, jeruzalemski sastanak održavao se u trenutku nemale napetosti unutar zajednica s kršćanskih početaka. Valjalo je, naime, odgovoriti na pitanje treba li zahtijevati od pogana koji su pristajali uz Isusa Krista, Gospodina, obrezanje ili ih je dozvoljeno osloboditi od Mojsijeva Zakona, pa onda i od obrezanja. O tom jeruzalemskom skupu izvješćuje i sveti Pavao u Gal 2,1-10: četrnaest godina nakon susreta s Uskrslim na putu za Damask – u drugoj smo polovici 40-ih godina – Pavao s Barnabom kreće iz Antiohije Sirijske i uzima kao pratitetlja Tita, svoga vjernoga suradnika koji, premda grčkoga podrijetla, nije bio prisiljen na obrezanje da bi ušao u Crkvu.

Nakon što je Dvanaestorici, označenima kao najuglednije osobe, izložio svoje evanđelje slobode od Zakona (usp. Gal 2,6), Pavao u Poslanici Galaćanima s malo riječi opisuje tijek sabora: s entuzijazmom napominje da su evanđelje slobode potvrdili Jakov, Kefa i Ivan, “smatrani stupovima”, koji su mu pružili desnicu zajedništva (usp. Gal 2,9). Ako, kao što smo primijetili, za Luku jeruzalemski sabor predstavlja djelovanje Duha, za Pavla on predstavlja konačno priznanje slobode koju su prihvatili svi oni koji su u saboru sudjelovali: to je sloboda od obveza koje proistječu iz obrezanja i Zakona; ona sloboda za koju nas je “Krist oslobodio”, da ostanemo slobodni i da ne dozvolimo više da nam bude nametnut jaram ropstva (usp. Gal 5,1). Dva načina kako Pavao i Luka opisuju sastanak u Jeruzalemu povezana su osloboditeljskim djelovanjem Duha, jer “gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda”, reći će Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima (usp. 2 Kor 3,17).

Ipak, kršćanska se sloboda nikad ne poistovjećuje s razuzdanošću ili samovoljom po kojoj se čini ono što se želi; ona se ostvaruje u istinskom služenju braći, ponajprije u služenju onima najpotrebitijima. Stoga se Pavlovo izvješće o ovom saboru zaključuje spominjanjem preporuke što su mu je dali apostoli: “Samo neka se sjećamo siromaha, što sam vjerno i činio” (Gal 2,10). Svaki sabor rađa se iz Crkve i Crkvi se vraća: u ovom slučaju vraća joj se brigom za siromahe, pri čemu se, na temelju Pavlovih riječi u njegovim poslanicama, u prvom redu misli na one u jeruzalemskoj Crkvi. U brizi za siromahe, potvrđenoj naročito u Drugoj poslanici Korinćanima (usp. 2 Kor 8-9) i u zaključnom dijelu Poslanice Rimljanima (usp. Rim 15), Pavao pokazuje vjernost odlukama koje su sazrele za jeruzalemske skupštine.

Možda više ne možemo za sigurnošću odrediti značenje što su ga Pavao i njegove zajednice pridavali skupljanju za siromahe u Jeruzalemu. Bila je tu riječ o sasvim novoj inicijativi na području religijskih aktivnosti: nije bila obavezna, već slobodna i spontana; u njoj su sudjelovale sve Crkve što ih je Pavao utemeljio zapadnije od Jeruzalema. Skupljanje je izražavalo osjećaj duga što su ga njegove zajednice imale prema Crkvi majci u Palestini, od koje su primile neizreciv dar Evanđelja. Tako je velika vrijednost što je Pavao pripisuje ovoj gesti dijeljenja, da ga rijetko naziva jednostavno “skupljanje”. Za njega je to prije svega “služenje”, “blagoslov”, “ljubav”, “milost”, “liturgija” (2 Kor 9). Na osobiti način iznenađuje izraz “liturgija”, koji skupljanju novca pridaje i obrednu vrijednost: s jedne strane ona je liturgijska gesta ili “služenje” što ga svaka zajednica prinosi Bogu, a s druge strane to je djelo učinjeno u korist naroda. Ta dva obzorja prisutna su svakoj liturgiji koja se slavi i živi u Crkvi, koja se po svojoj naravi protivi podjeli između obreda i života, između vjere i djela, između molitve i milosrđa prema braći. Tako se jeruzalemski sabor rađa da bi riješio pitanje načinu postupanja prema poganima koji su pristupali vjeri, odlučujući se za slobodu od obrezanja i od Zakona, a zaključuje se kao crkveno i pastoralno mjesto odlučivanja, kad u središte svoga djelovanja stavlja siromahe u Jeruzalemu i u cijeloj Crkvi.

Drugi je događaj poznati sukob u Atniohiji, u Siriji, koji govori kakvu nutarnju slobodu imao Pavao. Pitanje je bilo: kako se ponašati u odnosu na zajedništvo stola između vjernika židovskog podrijetla i onih poganskoga roda? Ispočetka Kefa je dijelio stol s jednima i drugima; no po dolasku nekih kršćana povezanih s Jakovom, “bratom Gospodinovim” (Gal 1,19), Petar je počeo izbjegavati zajedničko blagovanje s poganima, kako ne bi sablaznio one koji su nastavili obdržavati zakone o čistoći hrane. Njegovu odluku podržao je i Barnaba. Takvo je ponašanje potaklo oštru Pavlovu reakciju, koji je došao do toga da je Petra i ostale optužio za licemjerje: “Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?” (Gal 2,14). Pavao je zapravo u vidu imao stvari različite od onih koje su bile na umu Petru i Barnabi. Za njih dvojicu, odvojenost pogana predstavljala je oblik brige za vjernike iz židovstva, kako ih se ne bi sablaznilo. Za Pavla to je, međutim, predstavljalo opasnost da se krivo razumije univerzalno spasenje koje je ponuđeno u Kristu kako poganima tako i Židovima. Ako se opravdanje ostvaruje samo po vjeri u Krista, bez ikakva djela Zakona, koja je svrha obdržavanja još i prehrambene čistoće kod zajedništva stola? Vjerojatno su Petar i Pavao polazili od različitih gledišta: prvome je bilo važno ne izgubiti Židove koji su pristali uz Evanđelje, dok je drugome bilo važno ne umanjiti spasenjsku vrijednost Kristove smrti za sve vjernike.

Začuđuje stoga da se nekoliko godina kasnije (sredinom 50-ih godina), pišući kršćanima u Rimu, sam Pavao našao u sličnom položaju, te je tražio od jakih da ne jedu nečistu hranu kako ne bi izgubili ili sablaznili slabe: “Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne uzimati ništa o što se tvoj brat spotiče” (Rim 14,21). Sukob u Antiohiji pokazao se, dakle, kao pouka kako za Petra tako i za Pavla. Samo iskreni dijalog, otvoren istini Evanđelja, mogao je upraviti hod Crkve: “Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome” (Rim 14,17). Pouka je to koju moramo naučiti i mi: različitim karizmama povjerenim Petru i Pavlu, dozvolimo da nas vodi Duh, tražeći da živimo u slobodi koja se daruje služenjem braći. Temeljna briga mora uvijek ostati da se ponašamo prema istini Evanđelja, kako je to nepokolebljivom hrabrošću činio Pavao u svim okolnostima.

7. Pavlov odnos prema povijesnom Isusu

(Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 8. 10. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 9. dio)

Isus Krist kao život našeg života

Draga braćo i sestre, sve što smo u prethodnim susretima govorili o liku apostola Pavla odnosi se u biti na njegov odnos s uskrslim Isusom. Doista, na putu prema Damasku on nije susreo nikoga drugoga doli proslavljena Krista. No još je nešto važno znati da bi se shvatila osobnost svetoga Pavla: riječ je o odnosu što ga je imao s Isusom iz Nazareta, s takozvanim zemaljskim ili povijesnim Isusom.

U Drugoj poslanici Korinćanima nalazi se jedan zanimljiv tekst koji nas uvodi u to pitanje: “Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo” (2 Kor 5,16). Ovdje, kao što to često biva kod biblijskih tekstova, izuzetno je važan prijevod koji može već ponuditi prvo i temeljno tumačenje. Zapravo, prema grčkom izvorniku, izraz “po tijelu” ne opisuje ime ni osobu Kristovu, nego glagol “poznavati”. To znači da se odnosi na način poznavanja sa strane čovjeka. Taj izraz ustvari znači: “na ljudski način”, to jest “u našim ljudskim kategorijama”; nije riječ o “Kristu po tijelu”, o čemu se govori u Rim 9,5, budući da u navedenom retku (2 Kor 5,16) priloška oznaka “po tijelu” nije povezana s imenom Krist, nego s činom poznavanja. Pavao dakle neizravno priznaje da je u prošlosti prosuđivao lik Kristov prema ljudskim kategorijama, koristeći površan pristup.

To se pak događalo prije susreta na putu za Damask, kad ga je gledao kao bilo kojeg čovjeka, ako ne i kao varalicu, pa i “prokletog” Izraelca (kako piše u Gal 3,13) ili bar kao kamen spoticanja ili posrtanja (usp. 1 Kor 1,24; Rim 9,33). Sada pak, nakon Damaska, više ga tako ne poznaje, to jest ne prosuđuje ga na isti način kao prije. No time Pavao ne kaže da je osobno poznavao povijesnoga Isusa! Vrlo vjerojatno nije bio u Galileji u godinama Isusova javnog djelovanja, a, premda se pretpostavlja da je mogao biti u Jeruzalemu u danima Pashe kad je Isus osuđen, ipak u svojim poslanicama ne odaje dojam da je slijedio njegovu osudu ili da je pratio njegov uzlazak na Kalvariu. U biti, Pavao je upoznao Isusa putem prve kršćanske zajednice, odnosno posredništvom Crkve. Crkva je dapače u tom smislu odigrala dvostruku ulogu: ulogu svjedočenja koje nije bilo tolerirano i prema kojem se Pavao pokazao nepopustljivim, i ulogu prenošenja “dobre vijesti”, čiji je Pavao, već kao kršćanin, postao neumoran promicatelj. Tako se može razlikovati kod Pavla tri oblika govora o zemaljskom Isusu.

Na prvom je mjestu eksplicitan i izravan govor. To se odnosi na vezu između Isusa i praotaca Izraela (usp. Gal 3,16; Rim 9,5), na njegovo davidovsko podrijetlo (usp. Rim 1,3), na postojanje njegove “braće” ili rodbine (1 Kor 9,5; Gal 1,19), na odvijanje Posljednje večere (usp. 1 Kor 11,23), na njegovu smrt na križu (usp. Fil 2,8), ali i na skupinu Dvanaestorice koju je uspostavio (usp. 1 Kor 15,5) te na naročitu ulogu Šimuna-Kefe, to jest Petra (usp. Gal 1,18; 2,11-14). Usto, barem u tri slučaja nalazimo navode Isusovih vlastitih riječi koje se nalaze i u evanđeoskoj predaji. To se odnosi na nerazrješivost ženidbe (usp. 1 Kor 7,10 i Mk 10,11-12), na potrebu da onaj koji navješćuje Evanđelje bude uzdržavan jer je radnik dostojan svoje plaće (usp. 1 Kor 9,14 i Lk 10,7), te na riječi izgovorene na Posljednjoj večeri (usp. 1 Kor 11,24-25 i Lk 22,19-20).

Potom možemo u Pavlovim poslanicama naslutiti u nekim rečenicama aluzije na predaju posvjedočenu sinoptičkim evanđeljima, pa i kad nema eksplicitnog spominjanja Isusa ili Gospodina. Primjerice, riječi što ih čitamo u Prvoj poslanici Solunjanima, prema kojoj “Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći” (2Sol 5,2), ne bi se mogle objasniti samo podsjećanjem na starozavjetna proroštva, jer se usporedba s noćim lopovom nalazi samo u Mt 24,43 (i paralelno u Lk 12,39). Tako, kad čitamo da “lude svijeta izabra Bog da posrami mudre…” (1 Kor 1,27-28), čuje se odjek Isusova nauka o jednostavnima i siromašnima (usp. Mt 5,3; 11,25; 19,30). I navođenje Isusove poslušnosti “do smrti”, o čemu se čita u Fil 2,8, neizbježno podsjeća na potpunu raspoloživost zemaljskoga Isusa da izvrši volju svoga Oca (usp. Mk 3,35; Iv 4,34). Usto, u različitim preporukama što ih čitamo u Poslanici Rimaljanima, kao kad Pavao piše: “Ljubite jedni druge… Blagoslivljajte one koji vas progone… Živite u miru sa svima… Dobrim nadvladaj zlo…”, odjekuju mnoge izreke zemaljskoga Isusa o bratskoj ljubavi čak i prema neprijateljima i o nenasilju, koje se mogu naći u Govoru na gori (usp. Mt 5-7).

Konačno, moguće je naći neka važna tematska suglasja između Pavlove misli i Isusova propovijedanja, pa i ondje gdje se apostol ne poziva izravno na Njega i gdje im se možda i način izražavanja međusobno razlikuje. Tipičan je primjer tema Kraljevstva Božjega. Ono je zasigurno u središtu propovijedanja povijesnoga Isusa (usp. Mt 3,2; Mk 1,15; Lk 4,43), dok se kod Pavla može naći izravno spominjanje Kraljevstva samo rijetko i samo u drugotnom planu, kod moralnih nagovora (usp. Rim 14,17; 1 Kor 4,20; 6,9). Pa ipak, točno isti stav koji zahtijeva Isus za ulazak u Kraljevstvo Božje, traži se kod Pavla za opravdanje po vjeri; i jedan i drugi zahtijevaju stav velike poniznosti i raspoloživosti, oslobođene nadutosti, da bi se primila milost Božja. Na primjer, prispodoba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14) daje pouku koja se nalazi ista kod Pavla kad on naglašava obvezu isključivanja svake oholosti pred Bogom. I Isusove rečenice o carinicima i bludnicama kao spremnijima od farizeja da prime Evanđelje (usp. Mt 21,31; Lk 7,36-50), kao i njegova odluka o dijeljenju stola s njima (usp. Mt 9,10-13; Lk 15,1-2) u punom su suglasju s Pavlovim naukom o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema grešnicima (usp. Rim 5,8-10; Ef 2,3-5).

Drugi primjer suglasja nalazi se s obzirom na Isusov osobni identitet. Pavao, jasno, nikad o njemu na govori kao o Sinu čovječjemu i ne naziva ga Učiteljem ili Prorokom, kako je to slučaj u evanđeljima; činjenica je da je za Pavla Isus mnogo više od svega toga: on je Kyrios, “Gospodin” (usp. Fil 2,9-11). I točno je da aramejski zaziv upućen Bogu “Abba – Oče”, što ga Isus rabi u svojoj molitvi (usp. Mt 14,36), Pavao stavlja samo na usta krštenika (usp. Rim 8,15; Gal 4,6). Ipak, apostol je svjestan da on proizlazi samo od “Duha Sina” (Gal 4,6) pa time izriče duboko poistovijećivanje s njime. Uostalom, on kuje definiciju Boga kao “Oca Gospodina našega Isusa Krista” (Rim 15,6; 2 Kor 1,3; 11,31), upravo da bi izrekao sinovski odnos Isusa s Bogom, koji je jedinstven. S druge strane, samo Pavao govori o našem posinaštvu u odnosu na Boga riječima posvojenja (usp. Rim 8,15.23; Gal 4,5), razlikujući ga tako od sinovstva Isusova, jer on je Sin u punom smislu riječi (usp. Rim 1,3; itd.).

Mogla bi se spomenuti i spasenjska dimenzija Isusove smrti, što nalazimo u evanđeoskoj izreci po kojoj “Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45; Mt 20,28). Jasno je da kod Pavla nalazimo soteriološki jezik kakav ne nalazimo kod Isusa, poput onoga o pomirilištu (usp. Rim 3,25). No, bez obzira na činjenicu da je takav način govora i kod Pavla rijedak, možemo primijetiti suglasje koje nadilazi običan rječnik. Isusove su riječi “dati svoj život”, slične onima prema kojima on “nije došao poradi pravednika nego poradi grešnika” (Mk 2,17), nalaze svoj semantički homogen nastavak s Pavlovim naukom o Isusovoj smrti kao otkupu (usp. 1 Kor 6,20), otkupljenju (usp. Rim 3,24), oslobođenju (usp. Gal 5,1) i pomirenju (usp. Rim 5,10; 2 Kor 5,18-20).

Zaključno, sveti Pavao ne misli na Isusa, kako bi to činio povjesničar, kao na osobu iz prošlosti. O zemaljskom Isusu on ima na umu mnogo toga, ali to ne pripovijeda. Za njega je zapravo Isus Krist ponajprije život našeg života (usp. Gal 2,20; Fil 1,21), ovdje i sada (usp. 2 Kor 6,2). Neka nam ta misao svima bude draga.

8. Pavlova ekleziologija – nauk o Crkvi

(Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 15. 10. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 8. dio)

Crkva kao tijelo Kristovo i zajednica obiteljskog ozračja

Draga braćo i sestre, jedna od temeljnih tema misli svetoga Pavla jest Crkva koja je za njega uostalom bila predmetom najprije iskustva, a tek potom nauka. Zapravo, kad je Pavao stupio na scenu kao kršćanin i kao apostol, Crkva je već postojala, jer se rodila prije njegova obraćenja. Bila je čak predmetom njegova proganjanja kao revnoga farizeja (usp. 1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6). Moramo biti svjesni da se, na jednostavnoj povijesno-lingvističkoj razini, riječ ekklesia pojavljuje samo u spisima svetoga Pavla koji je prvi autor nekog kršćanskog djela. To se događa u uvodu (incipit) Prve poslanice Solunjanima, gdje se Pavao doslovno obraća “Crkvi Solunjana” (usp. potom i “Crkva Laodicejaca” u Kol 4,16). Valja također primijetiti da je taj “osobni” način oslovljavanja (ne “topografski”) praktično jedini u svim njegovim poslanicama, gdje obično govori o Crkvi koja se nalazi u određenom mjestu (u Korintu: 1 Kor 1,2; 2 Kor 1,1; u Galaciji: Gal 1,2; u Kenhreji: Rim 16,1; ili u kući određene osobe: Rim 16,5; Kol 4,15; Flm 2; usp. Rim 16,23a).

Upravo nas to vodi prema drugom, važnom pojašnjenju, a to je da govoriti o Crkvi u jednini ne odgovara činjeničnom stanju s početaka. Istina je da u tri gore navedena teksta Pavao kaže da je progonio “Crkvu Božju”, misleći na Crkvu u univerzalnom smislu; no istina je i da taj način izražavanja želi istaknuti teološku kvalitetu kršćanske zajednice (jer je “Božja”), kao što se to vidi u Gamalielovu upozorenju: “… da se i s Bogom u ratu ne nađete” (Dj 5,39). Time se ne može negirati da se Crkva konkretno nalazi ostvarena u pojedinim zajednicama po raznim mjestima. Doista, nešto kasnije u istoj Poslanici Pavao govori u množini o “Crkvama Božjim koje su u Judeji” (1Sol 2,14). Uporaba izraza ekklesia u smislu donekle “katoličkog” usmjerenja, to jest unitarnom i univerzalističkom, nalazi se u kasnijoj Poslanici Efežanima, u kojoj pošiljatelj govori ne o pojedinoj mjesnoj Crkvi, nego o čitavoj Crkvi, shvaćenoj u cijelosti i zamišljenu čak kao zaručnicu Kristova (usp. Ef 5,21-32).

Sigurno je da je prvi susret s kršćanstvom Pavao/Savao imao kao progonitelj ne Krista nego Crkve, to jest početne skupine Kristovih svjedoka, “muškaraca i žena” (Dj 8,3; 22,4). Upravo u njima i u njihovoj vjeri on je naslutio nešto nepomirljivo sa središnjim postavkama judaizma. Vrlo vjerojatno, ne shvaćajući odmah kako se oblikovala ta vjera, morao je priznati da su zajednice toga novog pokreta, koji se nedavno oblikovao u Izraelovoj zemlji, bile jednostavno sastavljene od onih koji su dijelili istu vjeru u istoga Isusa. Pavao, kao što smo već pokazali u prošloj katehezi, nije poznavao Isusa, no upoznao je one koji su se na njega pozivali, te su upravo njihova uvjerenja bila ono što Pavao nije mogao prihvatiti. Ako se Savao suprotstavio skupini Isusovih učenika, nije to učinio zbog njihova morala koji bi bio suprotan moralu tadašnjega židovstva. Naravno, morala je tu odigrati svoju ulogu i distanca što su je kršćani ostvarili u odnosu na obredni i žrtveni ustroj jeruzalemskoga Hrama (ali ne i u odnosu na sinagoge). U svakom slučaju, pravi razlog bila je njihova opća teološka postavka, to jest određeni način shvaćanja Boga, bilo u načinu kako se on odnosi prema ljudima, bilo u načinu kako se ljudi odnose prema njemu. Sve zapravo počinje odatle: od zajedničke vjere posvjedočene u osobi Kristovoj i ulozi što je on ima za spasenje čovjeka. Upravo je ta vjera, nakon događaju na putu za Damask, postala neoboriva sigurnost novoga apostola.

Jedno mu je bilo jasno: temeljna i utemeljiteljska vrijednost Krista i “riječi” koja ga je navješćivala. Pavao je znao da ne samo da se ne postaje kršćanima prinudno, nego da je u unutarnjoj konfiguraciji novog oblika zajednice institucionalno-sakralna komponenta, više nego u judaizmu ili općenito u poganskoj religioznosti, neizbježno vezana uza živu “riječ.” Simptomatično je da Luka u Djelima apostolskim više puta, pa i u odnosu na Pavla, rabi sintagmu koja je naizgled ponavljanje i pleonazam – “navijestiti riječ” (Dj 4,29.31; 8,25; 11,19; 13,46; 14,25; 16,6.32), s očitom nakanom da najsnažnije moguće označi odlučnu ulogu naviještene “riječi.” Tome odgovara Pavlova ideja posvemašnje usredotočenosti na “riječ”, kako se to čita primjerice u Prvoj poslanici Korinćanima: “Kada dođoh k vama… besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage” (1 Kor 2,1.4). Konkretno, riječ navještaja sastavljena je od križa i uskrsnuća Kristova, u čemu svoje ostvarenje nalaze Pisma. Vazmeno otajstvo nalazi se u središtu apostolova propovijedanja (usp. 1 Kor 2,2; 15,14). Njegovo evangelizatorsko djelo nema drugog cilja doli uspostaviti zajednicu vjernika u Krista. Ova ideja sadržana je u samoj etimologiji riječi ekklesia, koju Pavao, a s njime i cijelo kršćanstvo, koristi namjesto izraza “sinagoga”: ne samo jer je prvi izraz više “laički” (potječe od izraza za grčki običaj političke skupštine, a ne religiozne), nego i zato što podrazumijeva izravno više teološku ideju poziva izvana, a ne samo ideju običnoga okupljanja.

U tom smjeru možemo razumjeti i izvornu ideju, isključivo Pavlovu, Crkve kao “Tijela Kristova”. U tom smislu valja voditi računa o dvije interpretacije koje postoje za tu definiciju. Jedna je sociološkog karaktera, prema čemu je tijelo sastavljeno od svojih sastavnih dijelova i bez njih ne bi postojalo. Druga je, pak, kristološke vrste, jer vidi izravno podsjećanje na samo Kristovo tijelo, predegzistentno svakom našem okupljanju: Crkva je plod “mističnog” poistovjećivanja između Krista i onih koji, kako to drugačije kaže apostol, žive “u njemu.” Sve to odražava se neizbježno na “institucionalnu” dimenziju Crkve. Ona raspolaže skupom službi koje su “pneumatskog” izvora i naravi: pojedini vjernici (“svatko”, kaže Pavao: usp. 1 Kor 12,7.11) moraju ih međutim vršiti u odnosu s onima koji su kvalificirani kao “predsjedatelji”, jer su oni odgovorni za zajednice (usp. Rim 12,8; 1Sol 5,12; 1Tim 5,15). Tako apostol zapravo želi isključiti kako potpunu uniformnost, tako i nekontroliranu autonomiju u obnašanju samih službi. Crkva se doista ne može usporediti ni s bujicom bez nasipa, ni s čvrstim planinskim lancem koji je čvrst u svojoj strukturi ali nepokretan u svojoj statičnosti.

Uostalom, Pavao dobro zna da, unatoč “brizi za sve Crkve” (2 Kor 11,28), Crkva nije njegova. Jasno to pokazuju različiti genitivi pripadanja i izvora koje on koristi: ona nije samo “tijelo Kristovo”, nego je i “Crkva Božja”, “Božja njiva, Božja građevina, …Hram Božji” (1 Kor 3,9.16). Ovaj posljednji opis posebno je zanimljiv, jer pripisuje spletu međuosobnih odnosa, kakvi postoje u nekoj zajednici, izričaj koji je obično služio da bi se opisalo fizičko mjesto, temenos smatran svetim. Odnos između Crkve i hrama stoga preuzima dvije komplementarne dimenzije: s jedne strane, svakako se na crkvenoj zajednici primjenjuje karakteristika izdvojenosti i čistoće koja je pripadala svetoj građevini, no, s druge strane, nadiđen je koncept materijalnog prostora u kojem se posebno častila božanska prisutnost, dok je ta vrijednost prenesena na stvarnost žive zajednice vjere.

Poseban bi govor trebalo posvetiti izričaju “narod Božji”, koji je kod Pavla zapravo sekundaran. Apostol ga spominje tek nekoliko puta (usp. 2 Kor 6,16-18; Rim 9,25-26) u navodima Staroga zavjeta (usp. Lev 26,12; Hoš 2,25). On pokazuje prije da o Crkvi promišlja u obliku obitelji, kao što to jasno izriče česta uporaba, pa makar obogaćena povijesno-spasenjskom perspektivom, različitih međusobno povezanih ideja kao što su “očevi, potomstvo, baština, sinovi, braća.”

Uostalom, sljedeća Poslanica Timoteju izričito će označiti Crkvu kao “dom Božji” (1Tim 3,15), a to je doista originalna definicija, sigurno različita od definicije Crkve kao “građevine Božje” (1 Kor 3,9), jer se odnosi na Crkvu ne kao na “građevinski” rezultat premda božanske inicijative, nego kao na zajedničarsku strukturu toplih međusobnih odnosa obiteljskoga obilježja. Neka nam dakle apostol pomogne da sve više i temeljitije shvatimo otajstvo Crkve, a posebice da je ljubimo i odgovorno surađujemo u njezinoj izgradnji.

9. Važnost Pavlove kristologije: Pre-egzistencija i Utjelovljenje

(Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 22. 10. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 9. dio)

Središnja uloga uskrsloga Isusa u otajstvu Otkupljenja

Draga braćo i sestre, u prošlotjednim katehezama razmišljali smo o “obraćenju” svetog Pavla, plod osobnog susreta s Isusom raspetim i uskrslim i zapitali smo se kakav je bio odnos Apostola naroda sa zemaljskim Isusom. Želimo se sada pobliže upoznati s naukom o središnjem mjestu Krista uskrsloga u otajstvu spasenja koji nam je on ostavio. On je, naime, kriterij vrednovanja događaja i stvari, cilj svakog napora koji Pavao poduzima da navijesti evanđelje, velika ljubav koja podupire njegove korake na putovima svijeta. Riječ je o Kristu živom, stvarnom, s točno određenom povijesnom dimenzijom. Za Apostola, Isus Krist nije jednostavno subjekt doktrinarne, moralne ili ideološke poruke, već je živa osoba, protagonist odlučujućeg događaja u povijesti svijeta.

Tko je čitao spise svetoga Pavla zna dobro da on nije bio zaokupljen time da ispripovijeda pojedine događaje iz Isusova života, nije poput drugih svetih pisaca išao za tim da napiše “Evanđelje”. Njegov je pastoralni i teološki cilj bio toliko okrenut izgrađivanju novonastalih zajednica, da je on spontano bio usredotočen na naviještanje Isusa Krista kao “Gospodina” živa i prisutna među svojima. Otud ta Pavlova karakteristična usredotočenost na ono bitno (esencijalnost) u kristologiji, koji se u obrazlaganju dubine otajstva vodi stalnom i točno određenom brigom: naviještati Isusovu smrt i uskrsnuće kao vrhunac njegova zemaljskog života i ishodište kasnijeg razvoja čitave kršćanske teologije. Za Apostola uskrsnuće nije zaseban događaj, odvojen od smrti na križu: Uskrsli je uvijek onaj koji je, najprije, bio raspet. Stoga, između Onoga koji živi u slavi i zemaljskog Isusa postoji potpuna spasenjska, a ne samo povijesna, identičnost. Raspeti se nije istopio u Uskrslom; isti onaj Isus koji je raspet jedno je s Onim koji je sada živ među svojima. To je Pavao shvatio u susretu na putu za Damask: u tome trenutku objavljeno mu je da se Raspetog na Kalvariji ne treba promatrati kao “prokletstvo Božje” (Pnz 21,23), već kao žrtvu prinesenu za otkupljenje svijeta.

Apostol s divljenjem razmišlja o skrivenoj tajni Raspetog-Uskrslog i preko trpljenja koja je Krist podnio u svojem čovještvu (zemaljska dimenzija) uspinje se k onom vječnom postojanju u kojem je On jedno s Ocem (predvremenska dimenzija). “A kada dođe punina vremena”, piše on, “odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4,4-5). Da bismo shvatili Pavlovu misao o temi Kristove preegzistencije i utjelovljenja treba imati pred očima neke starozavjetne tekstove, koji ističu naglašenu ulogu preegzistentne Mudrosti pri stvaranju svijeta. U tome smislu treba čitati biblijske ulomke poput ovog retka iz Psalma 90: “Prije nego se rodiše bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi!” (r. 2), odnosno ulomaka poput onoga koji govori o Mudrosti stvarateljici: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje” (Izr 8,22-23). Sugestivna je također pohvala mudrosti, sadržana u istoimenoj knjizi: “Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1).

U tome shvaćanju je ipak prešutno sadržana također ideja da Mudrost, sišavši u ljudski svijet, može biti odbačena, s teškim posljedicama po onoga koji je ne sluša (usp. Izr 1,20-32; i apokrif 1 Henok 42). Sveti se Pavao poziva na tu mudrosnu perspektivu kada se priprema sastaviti prve obrise svoje kristologije, poglavito ondje gdje propovijeda da je Krist, “Božja snaga i Božja mudrost” postao za nas “mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje” (1 Kor 1,24.30). Ili kada objašnjava da Krist, zajedno s Mudrošću, može biti odbačen prije svega od vlastodržaca ovoga svijeta (usp. 1 Kor 2,6-9), tako da se u Božjim planovima može javiti paradoksalna situacija, u kojoj se mudrost preinačuje u prividnu ludost, upravo križ, koji će se preokrenuti u put spasenja za čitav ljudski rod.

Daljnji razvoj toga mudrosnog ciklusa, u kojem se vidi kako se Mudrost ponižava da bi zatim bila uzdignuta usprkos odbacivanju onih koji joj se protive, prikazan je u poznatom himnu sadržanom u poslanici Filipljanima (usp. 2,6-11). Velika većina egzegeta se slažu u tome da ta perikopa prenosi kompoziciju koja je nastala prije no što je sastavljena poslanica Filipljanima. To nije nevažna činjenica, jer to znači da je judeokršćanstvo, još prije svetoga Pavla, vjerovalo u Isusovo božanstvo, koje se shvaćalo i kao Kristovu preegzistenciju “kao trajni lik Božji” i ujedno kao uzdignuće čovjeka Isusa po kojem postaje jednak Bogu kao “Gospodin”. Struktura teksta o kojem je riječ može se podijeliti u tri kitice, koje prikazuju glavne odrednice puta koji je prošao Krist. Njegova preegzistencija, izražena riječima “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom” (r. 6) kao da je u opreci sa slijedećom situacijom, koja je izražena suprotnom rečenicom “sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge” (r. 7), ponizivši samoga sebe “poslušan do smrti, smrti na križu” (r. 8). Ono što zatim slijedi u tekstu dobro tumači prijedlog “zato” (na grčkom, dio, r. 9), koji objašnjava njegovu proslavu: “Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom” (ondje). Pogađa kontrast između enormnosti silaska prema dolje (kenosis) i kasnije proslave, koja se pojavljuje kao uzdizanje iz okrutne neznatnosti i poniženosti. Treba bez sumnje isključiti da kenosis, poniženje, sa sobom nosi napuštanje božanstva. Smisao je taj da se Krist odrekao toga da nameće svoj prethodni božanski položaj i preuzima stanje koje nije imalo a to je stanje sluge. Dakle, Krist nije izgubio neku od svojih božanskih osobina, već preuzima na sebe ono što nije imao, postaje maleni i ponizni sluga. Prema Pavlovu tekstu, ponižavanje se na paradoksalan način događa preuzimanjem onoga što nije imao. Kasnija je proslava, na kraju, gotovo spontana posljedica najdubljeg i potresnog značenja poniženja.

Osim poslanice Filipljanima, ima i drugih mjesta u Pavlovoj literaturi gdje su teme preegzistencije i silaska Sina Božjega na zemlju međusobno povezani. Poistovjećivanje Mudrosti i Krista, sa svim svojim kozmičkim i antropološkim posljedicama, nalazimo ponovno u prvoj poslanici Timoteju: “On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu” (3,16). Upravo se na tim pretpostavkama može bolje definirati ulogu Krista kao jedinog posrednika, u pozadini je uvijek jedan te isti Bog Staroga zavjeta (usp. 1 Tim 2,5 u vezi s Iz 43,10-11; 44,6).

Nova i razrađenija formulacija mudrosne kristologije, u Pavlovim spisima, gravitira oko ideje Krista kao “prvorođenca”, osobine koja se u poslanici Kološanima (1,15-20) snažno ističe kako bi se istaknuo primat nad svim stvarima koji se svejednako odnosi na kozmološki, ekleziološki i eshatološki vidik. Pavlov genij je uspio objediniti to učenje sa sjajnom sintezom primijenjenom na one koji ljube Boga i pozvani su, prema njegovu naumu, “da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,29).

Dolazi se tako do potpunije faze toga razvoja mudrosne kristologije koju je formulirao Pavao, kada u poslanici Efežanima on ocrtava božanski naum spasenja koji je u punini ostvaren u Kristu, u kojem se ostvaruje rekapitulacija svega. Riječ je o divnoj poruci kojoj ćemo se još vratiti. Ovdje ćemo je tek spomenuti, najavljujući da Pavao, u toj poslanici koju resi izvanredna teološka zbijenost, ističe dužnost vjernika da odgovori na božansku inicijativu vlastitim pristankom: svi smo pozvani surađivati na ostvarivanju čudesnog plana koji Krista čini glavom Crkve, njegova Tijela, “punine Onoga koji sve u svima ispunja” (Ef 1,23).

10. Važnost kristologije: teologija križa

(Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 29. 10. 2008. – Sv. Pavao, 10. dio)

Kristov križ u središtu Pavlova navještaja

U osobnom iskustvu svetoga Pavla jedno je neosporno: dok je u početku bio progonitelj i vršio nasilje nad kršćanina, od trenutka svoga obraćenja na putu za Damask, on je prešao na stranu Krista uskrsloga: Krist je postao smisao njegova života i razlog njegova propovijedanja. On je sav svoj život, koji je bio sve samo ne miran i u kojem se Pavao često našao na udaru opasnosti i nevolja, utrošio za duše (usp. 2 Kor 12,15). U susretu s Isusom on jasno shvaća središnje značenje križa: shvatio je da je Isus bio mrtav i da je uskrsnuo za sve. Na križu se, dakle, očitovala besplatna i milosrdna Božja ljubav. Tu je ljubav Pavao iskusio u samome sebi (usp. Gal 2,20) i od grešnika je postao vjernik, od progonitelja apostol. Iz dana u dan, u svojem novom životu, osjećao je da je spasenje “milost”, da sve dolazi od Kristove smrti a ne od naših djela. “Evanđelje milosti” postalo je tako za njega jedini način shvaćanja križa, mjerilo ne samo njegova novog života, već također odgovor njegovim sugovornicima. Među njima su bili, prije svega, Židovi koji su uporno stavljali u djela a ne u Kristov križ svoje shvaćanje spasenja; bili su tu zatim Grci, koji su svoju ljudsku mudrost suprotstavljali križu; bile su tu, na kraju, skupine krivovjeraca, poglavito gnostika, koji nisu u stvarnoj drami Krista uskrsloga prepoznavali mogući put istinske spoznaje.

Za svetoga Pavla križ ima temeljni primat u povijesti čovječanstva i predstavlja žarišnu točku njegove teologije, jer je križ isto što i spasenje kao milost za svako stvorenje. Tema Kristova križa postaje bitna i prvotna sastavnica Apostolova propovijedanja: najsvjetliji primjer odnosi se na korintsku zajednicu. Crkvi u kojoj su neredi i sablazni poprimili zabrinjavajuće razmjere i gdje se zajednica našla izložena prijetnji strančarenja i unutarnjih podjela koje su narušavale jedinstvo Kristova tijela, Pavao se ne obraća uzvišenim riječima ili mudrošću, već naviještanjem Krista i njegova križa. Njegova snaga nije u uvjerljivim riječima nego, koliko god da to izgledalo nevjerojatno, u slabosti i drhtaju onoga koji se uzda samo u “snagu Božju” (usp. 1 Kor 2,1-4). Križ, po svemu onome što predstavlja i dakle također po teološkoj poruci koju sadrži, sablazan je i ludost. Apostol to ističe takvom zapanjujućom snagom da je dobro poslušati same njegove riječi: “Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja… svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,18.23). I u drugim prigodama i drugim zajednicama, poput onih u Galaciji, snažno je naviještena riječ križa. Sveti Pavao, bez previše komplimenata, naziva ‘bezumnima’ Galaćane što su se dali opčarati, i to upravo oni pred čijim je očima “Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti” (Gal 3,1); oni ne smiju, ni zbog kojeg razloga, obeskrijepiti “sablazan križa” (Gal 5,11).

Prve kršćanske zajednice, kojima se Pavao obraća, znaju vrlo dobro da je Isus uskrsnuo i da je živ; Apostol želi podsjetiti ne samo Korinćane i Galaćane, već sve nas, da je Uskrsli uvijek Onaj koji je bio raspet. ‘Sablazan’ i ‘ludost’ križa kriju se upravo u činjenici da tamo gdje se čini da je sve sam neuspjeh, patnja i poraz, upravo tamo je sva snaga beskonačne Božje ljubavi. Ta se ljubav očituje na način koji nitko ne bi očekivao i koji se naizgled kosi s uvriježenim pravilima prema kojima se tumači Božje djelovanje. Kristov križ je, da tako kažemo, ‘središte središta’ kršćanskog otajstva. Sigurno da utjelovljenje i uskrsnuće zauzimaju središnje mjesto u kršćanstvu; sveti Pavao kao da u propovijedanju riječi križa sažima vrhunac Božje ljubavi prema nama ljudima. Paradoks Boga koji se ponižava sve do posvemašnje napuštenosti je sablazan, jer je Krist, Mesija, trebao biti slavan no međutim Isus Nazarećanin, Raspeti, pojavljuje se kao poraženi, kao marginalni čovjek.

Za Židove je križ skandalon, to jest zamka ili kamen spoticanja: nekako kao da predstavlja smetnju koja sputava vjeru pobožnog Izraelca koji ne nalazi ništa slična u Svetom pismu. Pavao, s nemalom hrabrošću, kao da ovdje kaže da je posrijedi nešto vrlo veliko: za Židove križ kao da je u proturječju s biti samoga Boga, koji se uvijek objavljivao čudesnim znacima. Dakle, prihvatiti Kristov križ za čovjeka povlači duboko obraćenje u njegovu odnosu prema Bogu. Ako je za Židove razlog odbacivanja križa objava, to jest vjernost Bogu otaca, za Grke, to jest pogane, mjerilo na temelju kojeg sude da križ treba odbaciti je sam razum. Za ove potonje, naime, križ je moria, ludost, doslovce nešto neukusno (od lat. insipidus), to jest neposoljena hrana; to nije dakle zabluda, već uvreda samom zdravom razumu (sensus comunis). Pavao je u više navrata doživio odbacivanje kršćanskog navještaja, koji se smatralo čistom ‘glupošću’, nečim potpuno nevažnim, čime uopće nema smisla razbijati glavu. Za one koji su, poput Grka, vidjeli savršenstvo u duhu, u čistoj misli, već je neprihvatljivo i to da Bog postane čovjekom, uranjajući u sva ograničenja prostora i vremena. Vjerovati pak da Bog može skončati na križu njima je bilo potpuno nezamislivo!

Kako oni koji su smatrali da Bog nije podložan patnji i da je u Bogu odsutno svako trpljenje (apatheia), mogu shvatiti Boga koji se utjelovio i koji je poražen, koji je čak ponovno uzeo tijelo da živi kao uskrsli? “Još ćemo te o tom slušati!” (Dj 17,32) uzvratiše podrugljivo Atenjani Pavlu, kada im je govorio o uskrsnuću mrtvih. Savršenošću su smatrali oslobađanje od tijela shvaćenog kao tamnica; kako onda ponovno uzimanje tijela ne smatrati potpunim zastranjenjem? U antičkoj kulturi kako se čini nije bilo prostora za poruku o utjelovljenom Bogu; događaj “Isusa Nazarećanina” činio se sav u znaku potpune ludosti a križ je zacijelo to bio na poseban način. Ali zašto je sveti Pavao upravo govoru o križu dao tako važno mjesto u naviještanju evanđelja? Odgovor nije težak: križ otkriva svu “snagu Božju” (usp. 1 Kor 1,24) i prije svega njegovu ljubav: “Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi” (ondje r. 25). Raspeti je mudrost, jer jasno pokazuje tko je uistinu Bog, to jest snaga ljubavi koja spašava čovjeka. On se služi načinima i sredstvima koja se ljudima čine samo slabošću. Raspeti otkriva, s jedne strane, čovjekovu slabost i, s druge, istinsku Božju snagu, to jest besplatnost ljubavi: upravo ta potpuna besplatnost ljubavi je prava mudrost.

Sveti Pavao još je jednom to iskusio u samom svom tijelu i to svjedoči u raznim dijelovima svoga duhovnog puta, koji su postali točno određene referentne točke za svakog Isusova učenika: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9); i još: “lude svijeta izabra Bog da posrami mudre” (1 Kor 1,28). Sveti Pavao se do te mjere poistovjećuje s Kristom da i on, premda sred mnogih kušnji, živi u vjeri Sina Božjega koji ga je ljubio i dao samoga sebe za svoje i za naše grijehe (usp. Gal 1,4; 2,20). Taj Apostolov autobiografski podatak postaje paradigmatski za sve nas, do te mjere da je u davanju samih sebe sadržano podsjećanje na predanje Sluge Jahvina (usp. Iz 53,5.8), savršeno utjelovljena od Krista koji je “dok mi još bijasmo nemoćni… već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro” (Rim 5,6). Božji se naum očitovao u činjenici da je pokazao svoju ljubav tako da “dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). Sve je to bilo moguće jer nas je križ otkupio od prokletstva zakona (usp. Gal 3,13 sl.). Prema starozavjetnom zakonu “obješeni je prokletstvo Božje” (Pnz 21,23); sada je međutim Krist namjesto nas preuzeo na sebe prokletstvo. Slično tome, Bog je pribio na križ našu zadužnicu, to jest osudu zbog počinjenih prijestupa (usp. Kol 2,14; i Rim 7,7; Gal 4,4). Krist je na taj način postao “Pomirilište” (Rim 3,25). Izrazom Pomirilište, na grčkom hilasterion, Pavao želi dozvati u pamet poklopac kovčega saveza, koji na dan okajanja biva poprskan krvlju žrtve (usp. Lev 16,14-16; Izl 25,17; i Heb 9,5).

Sveti Pavao pružio je divnu sintezu teologije križa u Drugoj poslanici Korinćanima (5,14-21), gdje je sve obuhvaćeno dvjema temeljnim tvrdnjama: s jedne strane Krist, s kojim je Bog postupio kao s grijehom u našu korist (r. 21), je umro za sve (r 14); s druge, Bog nas je pomirio sa sobom, ne ubrajajući nam naše grijehe (rr. 18-20). Tim “otajstvom pomirenja” svako je ropstvo otkupljeno (usp. 1 Kor 6,20; 7,23). Na osobnom planu vjernikova života, teologija križa pretače se u tvrdnju da se s vjerom razapinje samoga sebe, da bi se postalo dionikom Kristove smrti i uskrsnuća (usp. Gal 5,24; Rim 6,3-11; Fil 3,10 sl.). Križ će tako moći doista postati znak Boga koji nas je do kraja ljubio i bit će odbačena napast, uvijek prisutna u nama, da se klonimo ‘slabosti’ Božjega puta. U stvari, samo u potpunom prihvaćanju slabosti križa može se za nas pojaviti sva snaga Duha Božjega. Tako ćemo i mi, prema učenju koje dolazi od primjera svetoga Pavla, moći reći: “A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu” (Gal 6,14).

11. Važnost kristologije: uskrsnuće ima odlučujuću ulogu

Uskrsnuće – ključ i os Pavlove kristologije

 (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 5. 11. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 11. dio)

Draga braćo i sestre!

“Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša… još ste u grijesima” (1 Kor 15,14.17). Tim snažnim riječima iz Prve poslanice Korinćanima sveti Pavao daje shvatiti koju je presudnu važnost pridavao Isusovu uskrsnuću. U tome događaju, naime, krije se rješenje problema koji je predstavljala drama križa. Križ sam po sebi ne bi mogao objasniti kršćansku vjeru. Uskrsno se otajstvo sastoji u činjenici da “bi… uskrišen treći dan po Pismima” (1 Kor 15,4) – tako svjedoči prva kršćanska tradicija. Tu se krije ključ Pavlove kristologije: sve se vrti oko te osi. Čitav Pavlov nauk ima svoje ishodište i vrhunac u otajstvu Onoga koga je Otac uskrsnuo od mrtvih. Uskrsnuće je temeljna činjenica: gotovo prapočelo (usp. 1 Kor 15,12), na temelju kojeg Pavao može izložiti svoj kratki navještaj (kerygma) (usp. 1 Kor 15,12): Onaj koji je raspet i koji je tako očitovao beskrajnu ljubav prema čovjeku, uskrsnuo je i živ je među nama.

Važno je uvidjeti vezu između navještaja uskrsnuća, u obliku u kojem ga Pavao izlaže, i navještaja kakav susrećemo u prvim kršćanskim zajednicama. Tu se uistinu može vidjeti važnost tradicije koja je postojala prije Apostola i koju on, s velikim poštovanjem i pozornošću, želi i sam dalje prenositi. Tekst o uskrsnuću, sadržan u pog. 15,1-11 Prve poslanice Korinćanima, dobro ističe povezanost između onoga “primiti” i onoga “prenositi”. Sveti Pavao pridaje veliku važnost doslovnog prenošenja tradicije; na kraju tog ulomka ističe: “tako propovijedamo, tako vjerujete” (1 Kor 15,11), ističući time jedinstvo kerigme za sve vjernike i za sve one koji će naviještati Kristovo uskrsnuće. Tradicija na koju se nadovezuje je izvor iz kojeg treba crpiti. Originalnost njegove kristologije nije nikada nauštrb vjernosti tradicije. Kerigma koju su izložili apostoli uvijek prethodi osobnoj Pavlovoj preradi; on u svakom svom tumačenju i obrazlaganju polazi od zajedničke tradicije, u kojoj se izražava vjera svih Crkava.

Uputno je ovdje pojasniti kako sveti Pavao, u naviještanju uskrsnuća, nije zaokupljen time da predstavi cjelovito doktrinarno izlaganje o uskrsnuću, već se te teme dotiče odgovarajući na sumnje i pitanja koja mu postavljaju vjernici; riječ je dakle o prigodnom govoru, ali punom življene teologije. Tu se susreće usredotočenost na ono bitno: mi smo “opravdani” po Kristu, to jest Krist koji je umro i uskrsnuo učinio nas je pravednicima i dionicima spasenja.

Na vidjelo izbija prije svega činjenica uskrsnuća, bez kojega bi kršćanski život bio naprosto apsurdan. Toga uskrsnog jutra se dogodilo nešto izvanredno i, istodobno, vrlo konkretno, praćeno točno određenim znacima, koje su zamijetili brojni svjedoci. I za Pavla, kao i za druge novozavjetne pisce, uskrsnuće je vezano uz svjedočenje onih koji su imali izravno iskustvo susreta s Uskrslim. Riječ je o gledanju i slušanju ne samo očima odnosno osjetilima, nego nutarnjim svjetlom koje potiče prepoznati ono što vanjska osjetila potvrđuju kao objektivnu datost. Pavao – kao i sva četiri Evanđelja – stoga pridaje temeljnu važnost ukazanjima, koja su uvjeti za vjeru u Uskrsloga koji je ostavio grob prazan. Stvara se tako onaj lanac tradicije koji će se, preko svjedočanstva apostola i prvih učenika, protezati do budućih pokoljenja. On podsjeća da se Uskrsli ukazao Kefi, Dvanaestorici, braći kojih je bilo pet stotina zajedno, Jakovu, svim apostolima (usp. 1 Kor 15,5-7), i na kraju i njemu, uključujući ga tako u prvu skupinu izravnih svjedoka: “Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (r. 8).

Prva posljedica, ili prvi način izražavanja toga svjedočanstva, je naviještanje Kristova uskrsnuća kao sažetka evanđeoskog navještaja i kao vrhunca puta spasenja. Sve to Pavao čini u raznim prigodama: u Antiohiji Pizidijskoj (usp. Dj 13,29 sl.), u Ateni (usp. Dj 17,31), pred sinedrijem (usp. Dj 23,6), pred upraviteljem Feliksom (usp. Dj 24,21), kraljem Agripom (usp. Dj 26,6-8) kao i, implicitno, rimskim Židovima (usp. Dj 17,32). I kada ga je rimski sudac dao izvesti pred sinedrij kaže: “Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih” (Dj 23,6). Pavao to opetovano ponavlja u svojim poslanicama (usp. 1 Sol 1,9 sl.; 4,13-18; 5,10), u kojima se poziva također na svoje osobno iskustvo (usp. Gal 1,15-16; 1 Kor 9,1). Taj veliki misionar naviješta Isusovo uskrsnuće ne samo podozrivim Židovima, već i Grcima koji su se snažno opirali prihvatiti njegov navještaj zbog svoga dualističkog mentaliteta koji, premda prihvaća da je duša besmrtna, ipak spasenje vidi u oslobađanju od tijela, a ne u njegovu ponovnom preuzimanju nakon smrti.

No, možemo se zapitati: koji je, prema Pavlu, duboki smisao događaja Isusova uskrsnuća? Zašto je uskrsnuće za njega tako presudna tema? Pavao daje svečani odgovor na to pitanje na početku Poslanice Rimljanima, koju započinje pozivanjem na “evanđelje Božje… o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih” (Rim 1,1.3-4). Pavao zna dobro, i to mnogo put ističe, da je Isus bio Sin Božji oduvijek, od trenutka svoga utjelovljenja. Novost uskrsnuća sastoji se u činjenici da je Isus, uzdignut iz poniženja svoga zemaljskog života, postao Sin Božji “u snazi”. Isus ponižen sve do smrti na križu može sada reći jedanaestorici: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18). Ostvarilo se ono što kaže Psalam 2.: “Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske” (r. 8). Zato s uskrsnućem započinje naviještanje Kristova evanđelja svim narodima – započinje Kristovo Kraljevstvo, to novo Kraljevstvo koje ne pozna druge vlasti osim vladavine istine i ljubavi.

Uskrsnuće stoga definitivno otkriva pravi identitet i izvanrednu veličinu Raspetoga. To je uvišeno dostojanstvo, tome dostojanstvu nema premca: Isus je Bog! Za svetoga Pavla tajni Isusov identitet, bar s metodološkog gledišta, više se otkriva u otajstvu uskrsnuća, no u utjelovljenju. Dok naslov Krist, to jest “Pomazanik”, kod Pavla teži postati pravo ime Isusa a naziv Gospodin pobliže određuje njegov osobni odnos s vjernicima, sada naslov Sin Božji ilustrira duboki Isusov odnos s Bogom, koji se u punini otkriva u događaju uskrsnuća. Može se stoga reći da je Isus uskrsnuo da bude Gospodar živima i mrtvima (usp. Rim 14,9; i 2 Kor 5,15), ili, drugim riječima, da nas opravda (usp. Rim 4,25).

Sve to ima važne posljedice za naš vjernički život: pozvani smo čitavim svojim bićem biti dionici cjelokupnog događaja Kristove smrti i uskrsnuća. “Umrli smo s Kristom” i “vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje” (Rim 6,8-9). To prelazi u dioništvo u Kristovim patnjama, koje uvodi u puno suobličenje s Njim putem uskrsnuća kojem stremimo u nadi. To se dogodilo i svetom Pavlu, čije je osobno iskustvo opisano u poslanicama koliko bolnim toliko i realističnim tonovima: “da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih” (Fil 3,10-11; usp. 2 Tim 2,8-12). Teologija križa nije teorija – to je zbilja kršćanskog života. Živjeti u vjeri u Isusa Krista, živjeti istinu i ljubav za sobom povlači svakodnevna odricanja i trpljenja. Kršćanstvo nije lagodan put, to je prije zahtjevan uspon, obasjan svjetlom Krista i njegove velike nade. Kršćanin se nalazi između dviju krajnosti: na jednom je kraju uskrsnuće koje se već na neki način dogodilo ili je zajamčeno (usp. Kol 3,1-4; Ef 2,6), a na drugom žurnost uključivanja u onaj proces koji sve vodi prema punini, opisan u Poslanici Rimljanima živopisnom slikom: kao što čitavo stvorenje uzdiše i muči se gotovo kao u porođajnim bolima, tako i mi uzdišemo iščekujući otkupljenje svoga tijela (usp. Rim 8,18-23).

Možemo, ukratko, sa svetim Pavlom reći da pravi vjernik postiže spasenje ispovijedajući ustima da je Isus Gospodin i vjerujući svojim srcem da ga je Bog uskrisio od mrtvih (usp. Rim 10,9). Na taj se način uključuje u onaj proces po kojem se prvi Adam, zemljani i podložan raspadljivosti i smrti, preobražava u posljednjeg Adama, nebeskog i neraspadljivog (usp. 1 Kor 15,20-22.42-49). Taj je proces započeo Kristovim uskrsnućem, na kojem se stoga temelji nada da ćemo i mi jednoga dana moći s Kristom ući u svoju pravu domovinu koja je na nebu. Nošeni tom nadom nastavimo svoj put očima srca uprta u nebo, odakle – da se poslužimo Pavlovim riječima – iščekujemo “Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,20-21).

12. Eshatologija: iščekivanje ponovnoga Dolaska

Pavlov nauk o paruziji: drugom Kristovu dolasku

 (Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 12. 11. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 12. dio)

Draga braćo i sestre, tema uskrsnuća, o kojoj smo govorili prošli tjedan, otvara novu perspektivu očekivanja Gospodinova ponovnog dolaska, te nas stoga navodi na razmišljanje o odnosu između sadašnjeg vremena, koje je u utjelovljenju i uskrsnom događaju našlo svoju puninu, i budućnosti (eshaton) koja nas čeka u konačnom susretu kada će Krist predati Kraljevstvo Ocu (usp. 1 Kor 15,24). Uvijek kada se govori o eshatologiji polazi se od događaja uskrsnuća: u njemu, i u križu koji mu je prethodio, sadržan je sav smisao našega spasenja.

Kasniji odjek Pavlova učenja o temi eshatologije nalazi se u Poslanici Titu: “Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista” (2,11-13). Pisac ovdje povezuje pojavljenje Božje slave, donositeljice spasenja, sa iščekivanjem blažene nade očitovanjem (epifaneia, r. 13) velikoga Boga i spasitelja Isusa Krista. Taj ulomak, čije riječi prodiru do dna čovjekove duše, smješten je u kontekst moralne pouke i u njemu se ponovno osjeća bliski odjek važnog ulomka iz Poslanice Solunjanima u kojem je sveti Pavao sažeo za stanovnike toga grada svoje prvobitno shvaćanje paruzije (usp. 4,13-18). Apostol ne želi ostaviti solunske kršćane u neznanju o onima koji su umrli. To bi moglo dovesti do toga da klonu duhom; stoga im želi dati razlog čvrste nade, koju on ovako opisuje: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime” (4,14). Na kraju će se svi, kaže on, okupiti na jednome mjestu u neposrednom iščekivanju Krista (usp. 1 Sol 1,10). Pavao opisuje sve to vrlo živopisnim izrazima i simboličnim slikama koji, ipak, prenose jednu jednostavnu i duboku poruku: na kraju će se pojaviti Gospodin, mrtvi u Kristu će uskrsnuti i “tako ćemo uvijek biti s Gospodinom” (4,17). Upravo će vječni život, kao “bivstvo s Gospodinom” označavati čitavo kršćansko eshatološko učenje.

To međutim nije jedino Pavlovo viđenje iščekivanja paruzije; on kasnije mijenja perspektivu, govoreći o negativnim događajima koji će morati prethoditi tom konačnom i završnom događaju. Ne treba nasjedati na obmane da dan Gospodnji, vremenski gledano, samo što nije došao. U Drugoj poslanici Solunjanima govori se još o Gospodinovu dolasku i onomu što će mu prethoditi: “A što se tiče Dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad Dan Gospodnji” (2,1-2). U nastavku teksta govori se da će prvo doći do apostazije i morat će se otkriti čovjek kojega Pavao ne opisuje bolje već kao ‘Čovjeka bezakonja’, ‘Sina propasti’ (2,3). To raspirivanje zla i zloga zadržat će neka stvarnost ili osoba koji nisu ništa bolje opisani (usp. 2,6-7). No, vjernik se ne bi trebao izravno upuštati u istraživanje tih simboličkih likova, nego treba iz toga steći sigurnost da, prije konačnog događaja, Krist treba kraljevati sve dok ne podloži sve pod svoje noge i sve dok ne bude pobijeđen posljednji neprijatelj – smrt (usp. 1 Kor 15,25-26).

Premda Pavlove tvrdnje o budućim i konačnim događajima ponekad mogu izgledati nejasne, mnogo su precizniji i dorađeniji zaključci o napetosti u kojoj se nalazi vjernikov život. Te tvrdnje o budućim događajima ipak ne treba tumačiti samo s kronološke točke gledišta. Činjenica da su prvi kršćani, u zanosu iskustva Isusa uskrsloga, mogli smatrati da je dovršetak svega blizu, ne umanjuje svijest da je u sadašnjem trenutku, to jest sada, za nas izvršeno spasenje: “Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim” (Rim 5,9-10). Kada se u nekim prvim zajednicama bilo raširilo uvjerenje da je konačno uskrsnuće već dogodilo, tako da se ne treba više ništa čekati, sam Pavao reagira protiv takvog zanesenjačkog načina razmišljanja (usp. 1 Kor 15,12 sl.; 2 Tim 2,18). Isusovim je uskrsnućem oblikovan novi čovjek, koji, istina, treba rasti u mjeri Krista, ali je već neka oblikovana stvarnost. Sada je vrijeme milosno, pred našima je očima “vrijeme spasa” (2 Kor 6,2) i mi rastemo sve dok se Krist ne oblikuje u nama (usp. Gal 4,19).

Iz cjelokupnog učenja svetog Pavla o temi očekivanja Gospodinove paruzije, mogu se izdvojiti neke uporišne točke. Prije svega zaključujemo da je Krist postojao prije svakog stvorenja (usp. Kol 1,17) i da je prvorođenac onih koji uskrisavaju od mrtvih (ondje 1,18). On stoga postaje središte jedinstva i pomirenja (ondje 1,15-20). Snažni Pavlov kristocentrizam ne narušava ravnotežu ni konačnog eshatološkog događaja, koji se dogodio jednom zauvijek, ni ispunjenja koje će se dogoditi prema Božjem naumu. Situaciju “u međuvremenu”, u kojoj se mi nalazimo, moramo živjeti u Kristu, opečaćeni Duhom, kao “zalogom” naše baštine, u iščekivanju potpunog otkupljenja onih koje je Bog posvojio (usp. Ef 1,14). To iščekivanje izlazi na vidjelo, između ostalog, u zajedničkim sastancima na kojima se blaguje isti kruh i pije iz iste čaše, “dok on ne dođe” (1 Kor 11,20.26).

Nadalje, preobrazba za koju Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima kaže da je blizu (usp. 4,15-17) odigrava se u životu punom nevolja (usp. 2 Kor 4,11), u kojem kršćanin gleda smrti u oči, ali sa sviješću o uskrsnuću (ondje 4,14). Očekuje stoga, da parafraziramo Pavla, vječno boravište i zaodijevanje nebeskim tijelom: “Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. U ovome doista stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem” (5,1-2). Sadašnjost se sada živi u znaku očekivanja da se pojavimo pred Gospodnjim sudom, kako bi primili zasluženo (usp. 2 Kor 5,10). Ta perspektiva mora da je pobudila pokoju teškoću navodeći na zaključak kako se preferira duži boravak na zemlji. Smisao je, međutim, da taj boravak mora biti na korist drugih, kao što je to bilo u Pavlovu slučaju u odnosu prema Filipljanima (usp. Fil 1,21-26). Kako god bilo, kršćanina ne smije minuti želja i ne smije prestati hitati prema budućoj nagradi (usp. ondje 3,12-14). Prava domovina uvijek ostaje ona nebeska (usp. ondje 3,20-21).

Iz Pavlova učenja o eshatologiji nadalje proizlazi činjenica o univerzalnosti poziva na vjeru, koji je zajednički i Židovima i poganima, kao znak i predokus budućih stvarnosti, zbog čega možemo reći da već sada sjedimo na nebesima s Isusom Kristom, ali kako bi pokazali u budućim vjekovima bogatstvo milosti (usp. Ef 2,6 sl.): tu “poslije” postaje neko “prije” čime se želi jasno pokazati da je u stanju u kojem živimo već unaprijed ostvareno ono buduće. To nevolje sadašnjega časa čini podnošljivijima, jer se ne mogu usporediti s budućom slavom (usp. Rim 8,18). Kročimo u vjeri a ne u gledanju, i premda bismo više voljeli iseliti se iz tijela i naseliti se kod Gospodina, ono što se u konačnici jedino računa jest to da omilimo Njemu (usp. 2 Kor 5,7-9).

Sveukupno uzevši, možemo reći da bogato učenje svetoga Pavla u vezi očekivanja Gospodinove paruzije teži prikazati i udariti temelje “evanđelju milosti” o kojem u ovim katehezama razmišljamo. Apostol je isključivo zaokupljen time da navijesti kako je naše spasenje vezano uz uskrsni događaj i eshatološku budućnost. On je u Poslanici Rimljanima domišljato stopio zajedno dva vidika (uskrs i budućnost koja nas očekuje): “Ta u nadi smo spašeni!” (8,24). Odmah se nameće pitanje: nije li kršćaninu na prvome mjestu vjera? Nije li možda vjera u Boga, koji se objavio u Kristu, žarište čitavoga života? Sigurno da je tako, ali budući da je vjera odgovor i zajedništvo s Bogom u Sinovljevom Duhu, naša se nada ne temelji na nekoj utopiji, već na stvarnoj i sve većoj “novosti života”. Upravo polazeći od izraza svetog Pavla: “u nadi smo spašeni” (Rim 18,24), u svojoj sam drugoj enciklici Spe salvi želio pokazati kako je spasenje/otkupljenje vezano uz nadu koja naše korake vodi prema pouzdanom cilju: “Prepoznatljiva je odlika kršćana da su oni ljudi koji imaju nadu: ne znaju do u tančine što ih čeka, ali znaju, općenito uzevši, da njihov život ne skončava u ispraznosti. Samo kada se sa sigurnošću zna da će budućnost imati pozitivan ishod i sadašnji se trenutak nekako lakše podnosi i živi” (Spe salvi, 2). “Nada je, kao nada, otkupljenje” (ondje, 3) i sama je vjera na neki način nada (ondje, 2). “Kršćanska (je) vjera i za nas danas nada koja preobražava i ima glavnu riječ u našem životu…Vjera je supstancija nade” (ondje, 10).
Sveti Pavao u zaključku Prve poslanice Korinćanima donosi zaziv prvih kršćanskih zajednica iz sirsko-palestinskih krajeva: Marana, tha!, što doslovno znači: “Dođi, Gospodine naš” (16,22). Trebamo se naviknuti da i mi sami ponavljamo u molitvi taj časni zaziv. On u sebi krije okus izvorne kršćanske duhovnosti, dobro izražava svijest o spasenju koje se već dogodilo u Uskrsu kao i radosno i vedro iščekivanje vjernika koji, poduprt nadom, ide ususret Gospodinu.

13. Nauk o opravdanju: od djela do vjere

(Papa Benedikt XVI. na Trgu sv. Petra, 19. 11. 2008. – Sv. Pavao, 13. dio)

Opravdanje po vjeri, a ne po djelima Zakona

Draga braćo i sestre!

Na našem putu kojim nas vodi sveti Pavao, želimo se sada zadržati na složenom nauku o opravdanju, koji zauzima središnje mjestu u apostolovim poslanicama: govorit ćemo najprije o odnosu između djelâ i vjere a zatim o odnosu između vjere i djelâ.

Kada je Pavao susreo Uskrsloga na putu za Damask bio je potpun čovjek: besprijekoran po pravednosti koja proizlazi iz zakona (usp. Fil 3,6), nadmašio je mnoge svoje vršnjake u obdržavanju Mojsijevih zakona i revno je zastupao otačke predaje (usp. Gal 1,14). Prosvjetljenje koje je doživio na putu za Damask potpuno mu je promijenilo život: sve zasluge, koje je stekao u svojoj besprijekornoj vjerskoj karijeri, počeo je smatrati „otpadom” pred uzvišenošću spoznanja Isusa Krista (usp. Fil 3,8). Poslanica Filipljanima nam pruža dirljivo svjedočanstvo Pavlova prijelaza s pravednosti utemeljene na zakonu i stečene obdržavanjem propisanih djela, na pravednosti utemeljenu na vjeri u Krista: on je shvatio da je sve ono što se do tada činilo dobitkom zapravo pred Bogom bio gubitak te je odlučio sav svoj život staviti na jednu kartu: na Isusa Krista (usp. Fil 3,7). Skriveno blago u polju i dragocjeni biser u čije stjecanje je uložio sve drugo nisu više predstavljala djela zakona, već Isus Krist, njegov Gospodin.

Odnos između Pavla i Uskrsloga postao je tako dubok da on tvrdi kako Krist nije samo njegov život, već sav njegov žitak, u tolikoj mjeri da čak i smrt postaje dobitak samo da se do njega vine (usp. Fil 1,21). To ne znači da je prezirao život, već da je shvatio da za njega život nema druge svrhe i nije stoga imao druge želje osim da, kao na nekom atletskom natjecanju, dođe do Krista i ostane zauvijek s Njim: Uskrsli je postao početak i svršetak njegova života, razlog i cilj njegova trčanja. Samo briga za sazrijevanje vjere onih kojima je navijestio evanđelje i skrb za sve Crkve koje je osnovao (usp. 2 Kor 11,28) naveli su ga da sporije trči prema svome jedinom Gospodinu kako bi pričekao učenike da zajedno trče prema cilju. Ako u prethodnom obdržavanju zakona nije ništa imao sebi spočitavati s gledišta moralne neporočnosti, sada kada je zahvaćen Kristom više voli ne iznositi sudove o samome sebi (usp. 1 Kor 4,3-4), već trči kako bi dohvatio Onoga od kojega je zahvaćen (usp. Fil 3,12).

Upravo je to osobno iskustvo odnosa s Isusom Kristom razlog zbog kojeg Pavao smješta u središte svojega navještaja evanđelja nepomirljivu oprečnost između dva različita puta prema pravednosti: jednom izgrađenom na djelima zakona, drugom utemeljenom na vjeri u Krista. Alternativa između opravdanja po djelima zakona i opravdanja po vjeri u Krista postaje tako jedna od prevladavajućih tema koje se provlače kroz njegove poslanice: „Mi smo podrijetlom Židovi, a ne ‘grešnici iz poganstva’. Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati” (Gal 2,15-16). Kršćanima u Rimu pak poručuje da „svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu” (Rim 3,22-24). Opravdanje u Kristu je besplatni čin koji Bog čini bez ikakve čovjekove pomoći i koji nalazi u daru pomirenja svoj najviši izraz: „Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim” (Rim 5,10). Neiscrpni izvor opravdanja jest i ostaje Kristov križ, jer u njemu On „posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje”(1 Kor 1,30) i mi, jednom pomireni po vjeri, postali smo u Njemu „pravednost Božja” (2 Kor 5,21).

U tome zakon i njegova djela, kao i svako drugo ljudsko djelo, nisu ni od kakve koristi. Štoviše, čini se kako upravo iz zakon proizlazi jedan dokaz protiv besplatnog opravdanja u Kristu: „obješeni [je] prokletstvo Božje”, kaže se u jednom retku Ponovljenog zakona (21,23). I upravo je zbog toga „djela zakona” Pavao, prije susreta s Kristom, bio uvjeren da je bilo dobro i hvalevrijedno progoniti one koji su počeli vjerovati u raspetog Mesiju i Sina Božjega. Prodor milosti, dok mu je zatvorio tjelesne oči, otvorio mu je oči srca da otkrije jedini put opravdanja: vjeru u Krista koji mu je, viseći na križu, dao novi život po Duhu (usp. Gal 3,13-14).

Pavao će tako moći jasno izraziti prosvjetljenje koje je primio na putu za Damask: zakon je u sebi svet, dobra, pravedna je i sveta zapovijed, dolazi naime od Boga (usp. Rim 7,7-13); međutim, po zakonu se ne stiže do opravdanja; štoviše, s toga stanovišta, zakon ostaje nepremostiva prepreka za onoga koji je smatra nužnom za opravdanje. Kada je, prilikom incidenta u Antiohiji o kojem smo govorili u jednoj od prethodnih kateheza, Pavao ušao u oštar spor s Petrom, to se dogodilo zato jer je ponašanje ovog potonjeg moglo izroditi ideju da su, za napredovanje na putu opravdanja, bili nužni obrezanje i pridržavanje određenim pravilima prehrane i židovskom kalendaru. Takva jedna dopuna učinila bi križ uzaludnim (usp. Gal 5,2) i relativizirala put opravdanja, koji je Bog otvorio u Kristu po Duhu: „Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro” (Gal 2,21).

Stoga, Pavao Mojsijev zakon, kao Božji dar, ne smatra nikako dokinutim, jer se ubraja među neopozive darove (usp. Rim 11,29) kojima Gospodin obasipa svoj izabrani narod: „Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen” (Rim 9,4-5). Ukidanjem toga zakona ugrozio bi se identitet Izraela. Ipak zakon ne može dati život: taj se dar ostvaruje samo ispunjavanjem obećanja danih Abrahamu. A prvo obećanje, iz kojeg proizlazi opravdanje vjernika, je obećanje Duha (usp. Gal 3,14). Sada je pak s opravdanjem u Kristu zakon relativiziran, postao je nevažan, i, kao takav, ne može ponuditi nikakav put opravdanja. Zakon, uči Pavao, ima svoj dovršetak u Kristu (usp. Rim 10,4) i nalazi svoje ispunjenje u zapovijedi ljubavi (usp. Gal 5,13-14; Rim 13,8-10).

Prije sola fides, u središtu Pavlova navještaja evanđelja je solus Christus: on je jedini spasitelj svijeta, koji relativizira sve drugo, uključujući i zakon: „Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje” (Rim 5,1-2). Zato je jedino čime se možemo ponositi Kristov križ (usp. Gal 6,14). Sa svetim Pavlom moramo priznati da nam je samo Gospodinova milost omogućila da postanemo dionici njegova Tijela koji je Crkva.

14. Nauk o opravdanju: Apostol poučava o vjeri i o djelima

(Papa Benedikt XVI., u dvorani sv. Pavla VI., 26. 11. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 14. dio)

Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha

Draga braćo i sestre, ako su vjernici besplatno opravdani i ako u tome djela – djela Zakona a još manje općenito ljudska djela – nemaju nikakvog udjela, da bi bili opravdani potrebno je da se na naš život izlije živa voda Duha i da bude bogat njegovim “plodom” (usp. Gal 5,22). U prethodnoj smo se katehezi zadržali na apsolutnoj besplatnosti spasenja, koje je Bog ostvario u Kristu, po Duhu Svetom: danas svoju pažnju upravljamo na posljedice koje proizlaze iz činjenice da smo opravdani po vjeri i iz djelovanja Duha u kršćanskom životu.

Moramo priznati da su u povijesti kršćanstva dvije razine – nevažnost djela za postizanje spasenja i opravdanje koje daje plodove Duha – često miješane, što je imalo za posljedicu brojna pogrešna tumačenja. Zapravo, nije nimalo slučajno da sveti Pavao, u istoj Poslanici Galaćanima, u kojoj stavlja krajnje snažan naglasak na besplatnost opravdanja, ističe također odnos između vjere i djela: “Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6). Zato postoje, s jedne strane, “djela tijela”, a to su “bludnost, nečistoća, razvratnost…” (Gal 5,19-21); a s druge, kršćanski je život jačan djelovanjem Duha koji daje “ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost” (Gal 5,22): to su plodovi Duha.

Prva u tomu nizu kreposti je ljubav a posljednja uzdržljivost. Zaista, Duh, koji je Ljubav Oca i Sina, izlijeva svoj prvi dar – ljubav, u naša srca (usp. Rim 5,5); a ljubav da bi se u punini izrazila zahtijeva uzdržljivost. O ljubavi Oca i Sina koja nas zahvaća i stubokom preobražava naš život govorio sam u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est. Vjernici znaju da se u međusobnoj ljubavi u nama, po Duhu, nastanjuje Božja i Kristova ljubav. U istoj Poslanici Galaćanima Pavao će reći da, noseći teret jedni drugih, vjernici ispunjavaju zapovijed ljubavi (usp. Gal 6,2). Opravdani po daru vjere u Kristu, pozvani smo živjeti u Kristovoj ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo na temelju toga na kraju svoga života biti suđeni. Da međusobna ljubav predstavlja izraz i glavnu posljedicu opravdanosti, pokazuje glasovita pohvala ljubavi u Pavlovu hvalospjevu ljubavi: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči… Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje…” (1 Kor 13,1.4-5). Kršćanska je ljubav itekako zahtjevna jer proizlazi iz potpune Kristove ljubavi prema nama: ta nas ljubav privlači sebi, prihvaća, grli, podupire, pa čak u neku ruku i muči, jer prisiljava svakoga od nas da ne živi više za samoga sebe, zatvoren u vlastiti egoizam, već za “Onoga koji za nas umrije i uskrsnu” (usp. 2 Kor 5,15). Kristova nas ljubavi čini u Njemu novim stvorenjem (usp. 2 Kor 5,17) koje postaje dio njegova mističnoga Tijela koji je Crkva.

Promatrana u toj perspektivi, središnji položaj opravdanja bez djela, koje u Pavlovu učenju zauzima prvo mjesto, nije u proturječju s vjerom djelatnom u ljubavi; štoviše zahtijeva da svoju vjeru pokazujemo životom po Duhu. Često se znalo vidjeti neutemeljeno proturječje između teologije svetoga Pavla i one svetoga Jakova, koji u svojoj poslanici piše: “kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva” (2,26). Zapravo se tu radi o tome da, dok je Pavao zaokupljen prije svega time da pokaže da je vjera u Krista nužna i dovoljna, Jakov stavlja naglasak na posljedične odnose između vjere i djela (usp. Jak 2,2-4). Zato, kako za Pavla tako i za Jakova, vjera djelatna u ljubavi potvrđuje besplatni dar opravdanja u Kristu. Spasenje, primljeno u Kristu, treba čuvati i svjedočiti “sa strahom i trepetom. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja… držeći riječ Života”, reći će nadalje sveti Pavao kršćanima u Filipima (usp. Fil 2,12-14.16).

Često smo skloni podleći istim onim pogrešnim tumačenjima kojima je podlegla korintska zajednica: budući da smo opravdani po vjeri u Krista “sve je dopušteno”. Dopušteno nam je stvarati podjele u Crkvi, Tijelu Kristovu, slaviti euharistiju ne posvećujući brigu za one koji su u potrebi, težiti višim darovima ne vodeći računa o tome da smo čvrsto međusobno povezani kao udovi istoga tijela, i tako redom. Pogubne su posljedice vjere koja nije ukorijenjena u ljubavi, jer se svodi na samovolju i subjektivizam koji nanose silnu štetu nama samima i našoj braći. Naprotiv, moramo si ponovno dozvati u svijest da, upravo zato jer smo opravdani u Kristu, ne pripadamo više samima sebi, već smo postali hram Duha i zato smo pozvani proslaviti Boga u našemu tijelu (usp. 1 Kor 6,19). Silno bismo obezvrijedili neprocjenjivu vrijednost opravdanja ako ne bismo Krista proslavili svojim tijelom, budući da smo otkupljeni visokom cijenom njegove krvi. Zapravo, upravo je to naše bogoslužje “umom” i “duhom”, zbog kojeg nas Pavao zaklinje “prikazati svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu” (Rim 12,1). Na što bi se svela liturgija upućena samo Gospodinu, kada ne bi, istodobno, bila služba za našu braću, na što bi se svela vjera koju se ne bi pokazalo djelima ljubavi? Apostol često svoje zajednice podsjeća na posljednji sud, kada ćemo se svi “pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10; usp. također Rim 2,16).

To što etika koju Pavao predlaže vjernicima ne zastranjuje u oblike moralizma i pokazuje se aktualnom za nas danas, to je zato jer, svaki put, polazi uvijek od osobnog i komunitarnog odnosa s Kristovim opravdanjem, da bi se zatim odjelotvorila u životu po Duhu. Zato se svako etičko nazadovanje ne ograničava na individualnu sferu ili na subjektivni ambijent, već je istodobno obezvrjeđivanje osobne i zajedničke vjere: iz nje proistječe i na nju ima presudan utjecaj. Pustimo da do nas dopre pomirenje, koje je Bog u Kristu jednom zauvijek izvršio, da do nas dopre “luda” ljubav Boga prema nama: nitko i nikada nas neće moći odijeliti od njegove ljubavi (usp. Rim 8,39), koja nas osposobljava da možemo davati prave plodove Duha.

15. Apostol poučava u kakvu su odnosu Adam i Krist

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 3. 12. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 15. dio)

Sv. Pavao o istočnome grijehu

Draga braćo i sestre!

U današnjoj katehezi zadržat ćemo se na odnosima između Adama i Krista, koje je sv. Pavao zacrtao u glasovitom odlomku Poslanice Rimljanima (5, 12-21), u kojima daje Crkvi bitne obrise nauka o istočnome grijehu. Zapravo, već je u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao usporedio praroditelja i Krista: “Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni… Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni” (1 Kor 15, 22. 45). U Rim 5, 12-21 usporedba između Krista i Adama je bolje razložena i kaže više. Pavao prolazi poviješću spasenja od Adama do Zakona te od Zakona do Krista. U središtu toga prizora nije toliko Adam s posljedicama koje je grijeh imao po čovječanstvo, nego više Krist s milošću koja je, po njemu, obilato na čovječanstvo izlivena. Ponavljanjem riječi “toliko više” (u hrv. prijevodu Duda-Fućak to se značenje zapravo prenosi pomoću izraza “mnogo obilatije”, “mnogo će više”, op. prev.) kad se govori o Kristu, on ističe kako dar u njemu primljen daleko nadilazi Adamov grijeh i posljedice koje je on prouzročio po čovječanstvo, tako da Pavao može doći do zaključka: “Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5, 20). Stoga usporedba koju Pavao uspostavlja između Adama i Krista jasno ističe inferiornost prvoga u odnosu na premoć drugoga.

S druge strane, Pavao spominje Adamov grijeh upravo zato da bi ukazao na neizmjeran dar milosti u Kristu. Moglo bi se reći kako se ne bi, da nije želio ukazati na središnje mjesto milosti, zadržavao govoreći o grijehu koji “po jednom čovjeku uđe u svijet, i po grijehu smrt” (Rim 5, 12). Stoga, ako je u vjeri Crkve sazrela svijest za dogmu o istočnome grijehu, onda je to zato što je ona povezana s drugom dogmom, onom o spasenju i slobodi u Kristu. Posljedica toga jest da ne bismo nikada smjeli izdvojeno govoriti o Adamovu grijehu i o grijehu čovječanstva, a da ih ne shvaćamo u svjetlu opravdanja u Kristu. U suprotnome, dovodimo se u opasnost da upadnemo u iste poteškoće koje su pratile teški put sv. Augustina u traženju Istine. U početku je čitao Pismo te mu se činilo, već na prvim stranicama, da malo vrijedi u odnosu na filozofske traktate koji su ga odgajali. Kad se obratio, uzeo je u ruke knjige Staroga i Novoga zavjeta i stekao je posve nov dojam. O tome nam je ostavio stranice od neprocjenjive vrijednosti u svojim Ispovijestima. Glasovit je odlomak u kojemu izvještava o toj unutarnjoj promjeni: “Tako se vratih na mjesto gdje je sjedio Alpije i gdje sam ostavio Apostolovu knjigu kad sam ustao. Uzeo sam je, otvorio i pročitao, šutke, prvi redak na koji mi bijahu pale oči. Pisalo je: Ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i… ne pogodujte požudama (Rim 13, 13-14). Ne htjedoh dalje čitati, niti mi je trebalo. Uistinu, čim pročitah tu rečenicu, u srce mi uđe svjetlost, gotovo sigurnost, i raspre se sve tmine sumnje” (VIII, 12, 19).

Druga zabuna, danas vrlo raširena zbog različitih evolucionističkih teorija o početku ljudske vrste, odnosi se na obezvrjeđivanje Adamova grijeha, svedenog na puki mit kojega bi se bilo dobro osloboditi. Zapravo, židovska literatura u Pavlovo doba često se bavila trima prvim poglavljima Knjige Postanka, ne da bi istraživala početke svijeta, nego vlastitu sadašnjost te pronašla tumačenja za negativne aspekte ljudskoga i političkoga stanja. Prvu struju, koju ćemo nazvati “fatalističkom”, predstavlja pisac apokrifa Četvrta knjiga o Ezdri: “Zbog svog je zlog srca Adam, prvi čovjek, sagriješio – i bi pobijeđen, on i oni što su od njega rođeni” (3, 20-26). Prema tome, sadašnje je ljudsko bivstvovanje nesretno zbog Adama i njegovoga grijeha: on je odgovoran za stanje u koje je upalo čovječanstvo. Na drugoj je strani pisac apokrifa Druge knjige Baruhove: “Nije dakle uzrok Adam, osim za sebe samoga. Svi mi, svaki od nas postao je Adam samome sebi” (54, 15-19). Ta druga perspektiva otvorena je za odgovornost svake ljudske osobe: svatko je graditelj svoje povijesti. Ako dakle ta dvojica autora prilaze Adamu na različite načine, onda je to zato što s jedne strane žele objasniti ljudsku sudbinu koja je pritisnuta grijehom, a s druge slobodu svakoga čovjeka dok čini grijeh. Rekli bismo da su opće ljudsko stanje i stanje pojedinca međusobno duboko povezani.

Istim se pitanjima Pavao bavio u prvim poglavljima Poslanice Rimljanima, koji prethode odlomku Rim 5, 12-21. S jedne strane Apostol pokazuje da su “svi sagriješili i potrebna im je slava Božja” (Rim 3, 23), a s druge da je “po jednome čovjeku ušao u svijet grijeh” (Rim 5, 12). Kao što se vidi, Pavao je bio svjestan obaju tumačenja unutar kojih su se kretali pisci njegovoga vremena, kako onoga koje se odnosi na katastrofalni Adamov učinak tako i onog drugog, pozornog na moralnu odgovornost pojedinih ljudskih bića. No, Apostol ne razrješuje konflikt opredjeljujući se za jedno ili za drugo stajalište, nego tako što se utječe milosnome opravdanju u Kristu: “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom” (Rim 5, 1). Jedino Krist, novi Adam, oslobađa čovječanstvo od grijeha smrti, darivajući nam milost opravdanja.

U toj je perspektivi razumljivo da krštenje, na koje Pavao upućuje u Rim 6, 1-14, osim što oslobađa od istočnoga Adamova grijeha koji prati svaku ljudsku osobu, ujedno uvodi u novi odnos s Bogom, čineći da stvorenje bude sin: “Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6, 4). Dioništvo u Kristovu križu uvodi u posve novi život u odnosu na život staroga čovjeka, u život koji je plod Duha što je izliven u naša srca (usp. Rim 5, 5). Tako se oslobođenje od Adamova i od svakoga drugoga grijeha preobražava u osobnu slobodu za služenje Gospodinu u braći. Iz tog novog života proizlazi velika odgovornost vjernika prema onima koji nisu u Kristu. Zato će se Pavao ponovno vratiti na prve stranice Knjige Postanka, kako bi istaknuo da je “stvorenje uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne svojom voljom, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje” (Rim 8, 19-20).

Dar milosti, primljen u Kristu, stavlja vjernike u novo stanje, da preuzmu na sebe jauke čovječanstva i svega stvorenja, kako bi njihovo iščekivanje usmjerili prema konačnom ostvarenju one nade u kojoj smo spašeni. Toj sam nadi, koja se rađa iz Kristove ljubavi i vjere u njega, posvetio encikliku Spe salvi (“U nadi spašeni”), pozabavivši se stranicama Poslanice Rimljanima: vjernici ne polažu svoju nadu u neizrečeno ili u nepredvidljivo, nego u Krista, “nadu slave” (Kol 1, 27). Upravo su svjedocima te nade postali veliki mučenici vjere. Nada u Krista ne razočarava jer ne dolazi od nas samih, nego iz Božje ljubavi koja je obilato razlivena u našim srcima, po Duhu koji nam je dan (usp. Rim 5, 5). Unatoč patnjama koje proživljavamo u sadašnjem životu, možemo na sebe preuzeti jauke čovječanstva i stvorenja kako bismo s Pavlom posvjedočili da je Krist više od našega života: on je za nas naprosto “život”, koji u konačnici potpuno obeskrjepljuje žalac smrti (usp. 1 Kor 15, 56), kojemu su sada podložna sva Adamova djeca.

16. Teologija sakramenata

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. PavlaVI., 10. 12. 2008. – Sv. Pavao, apostol, 16. dio)

Novo rođenje

Draga braćo i sestre, slijedeći sv. Pavla, u katehezi od protekle srijede vidjeli smo dvoje. Prvo, da je naša ljudska povijest od samih početaka zagađena zloporabom stvorene slobode, da se želi emancipirati u odnosu na božansku volju. No, tako ne nalazi pravu slobodu, nego se opire istini te, sukladno tome, izvrće naše ljudske stvarnosti. Izvrće nadasve temeljne odnose: prema Bogu, između muškarca i žene te između čovjeka i zemlje. Rekli smo da se ta zagađenost naše povijesti širi čitavim njezinim tkivom te da se ta naslijeđena mana povećavala te je sada posvuda vidljiva. A druga stvar je sljedeća: Od sv. Pavla saznajemo da postoji novi početak povijesti, i u povijesti, po Isusu Kristu, po Onomu koji je čovjek i Bog. S Isusom, koji od Boga dolazi, započinje nova povijest koja se oblikuje na temelju njegovoga ‘da’ Ocu te je stoga utemeljena ne na oholosti lažne emancipacije, nego na ljubavi i istini.

No, sada se postavlja jedno pitanje: kako mi možemo ući u taj novi početak, u tu novu povijest? Kako ta nova povijest dopire do mene? Po prvoj, zagađenoj povijesti, neizbježno smo povezani po svojem biološkom porijeklu, budući da pripadamo jedinstvenome korpusu čovječanstva. No, kako se ostvaruje zajedništvo s Isusom, to novo rođenje kojim stječemo pripadnost novome čovječanstvu? Kako Isus ulazi u moj život, u moje biće? Osnovni odgovor sv. Pavla, i čitavoga Novoga zavjeta glasi: ulazi po djelovanju Duha Svetoga. Ako prvu povijest pokreće – da se tako izrazimo – biologija, drugu pokreće Duh Sveti, Duh uskrsloga Isusa. Taj je Duh na Pedesetnicu udario početak novoga čovječanstva, nove zajednice, Crkve, Kristova Tijela.

Moramo biti još konkretniji: kako taj Kristov Duh, Duh Sveti, može postati mojim Duhom? Odgovor glasi da se to događa na tri načina koji su uzajamno usko povezani. Prvi je ovaj: Duh Sveti kuca na vrata mojega srca, dotiče me u nutrini. No, budući da novo čovječanstvo mora biti pravo tijelo, budući da nas Duh mora ujediniti te stvarno stvoriti zajednicu, budući da je novome početku svojstveno nadilaženje podjela i okupljanje raspršenih, taj se Kristov Duh služi dvama elementima vidljivog okupljanja: riječju naviještanja te sakramentima, osobito krštenjem i euharistijom. U Poslanici Rimljanima sv. Pavao kaže: “Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen” (10, 9), tj. ući ćeš u novu povijest, povijest života a ne smrti. Sv. Pavao nastavlja: “Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?” (Rim 10, 14-15). U sljedećem odlomku još kaže: “Vjera po poruci” (Rim 10, 17). Vjera nije proizvod naše misli, našega razmatranja, ona je nešto novo što ne možemo izumiti, nego je samo možemo primiti kao dar, kao novinu koja je proizvod Božji. Vjera ne dolazi po čitanju, nego po posluhu. Nije samo unutarnja stvar, nego je odnos s Nekim. Pretpostavlja susret s navještajem, pretpostavlja postojanje drugoga koji naviješta i stvara zajedništvo.

I naposljetku navještaj: onaj koji naviješta ne govori od sebe, nego je poslan. Nalazi se unutar misijskog ustroja koji započinje s Kristom kojega je poslao Otac, prelazi na apostole – riječ apostoli znači “poslani” – i nastavlja se u službi, u poslanju koje prenose apostoli. Novo tkivo povijesti očituje se u tom misijskom ustroju, preko kojega u konačnici govori sam Bog, njegova osobna Riječ, Sin, govori s nama i dolazi k nama. Riječ je tijelom postala, u Isusu, kako bi doista stvorila novo čovječanstvo. Stoga riječ navještaja postaje sakramentom u krštenju, koje je novo rođenje iz vode i Duha, kao što će reći Ivan. U šestom poglavlju Poslanice Rimljanima sv. Pavao kazuje duboke riječi o krštenju. Čuli smo taj tekst, ali možda ga je dobro ponoviti: “Ili zar ne znate: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (6, 3-4).

U ovoj katehezi, dakako, ne možemo ulaziti u iscrpno tumačenje toga teksta koji nije lagan. Samo bih tri stvari želio ukratko napomenuti: prvo, “kršteni smo” je pasivni oblik. Nitko ne može krstiti samoga sebe, potreban je drugi. Nitko sam sebe ne može učiniti kršćaninom. Postati kršćaninom jest pasivni proces. Samo nas drugi može učiniti kršćanima. A taj “drugi” koji nas čini kršćanima, koji nam daje dar vjere, na prvoj je razini zajednica vjernika, Crkva. Od Crkve dobivamo vjeru, krštenje. Ako ne dopustimo toj zajednici da nas oblikuje, ne postajemo kršćanima. Autonomno, samoproizvedeno kršćanstvo jest proturječje u sebi. Na prvoj razini taj drugi jest zajednica vjernika, Crkva, no na drugoj razini ta zajednica ne djeluje sama od sebe, prema vlastitim zamislima i željama. I zajednica živi u istom pasivnom procesu: samo Krist može konstituirati Crkvu. Krist je pravi darovatelj sakramenata. To je prva točka: nitko sama sebe ne krsti, nitko sam sebe ne čini kršćaninom. Kršćanima postajemo.

Druga stvar je ovo: krštenje je više od pranja. Ono je smrt i uskrsnuće. Sam Pavao, govoreći u Poslanici Galaćanima o preokretu u svojemu životu, opisuje ga riječima: umro sam. U onome času doista započinje novi život. Postati kršćanima više je od kozmetičkog zahvata koji bi više manje potpunome postojanju dodao neto više. Riječ je o novome početku, o novome rođenju, o smrti i uskrsnuću. Dakako, u uskrsnuću na novi način blista ono što je u prijašnjem životu bilo dobro.

I treće: materija je dio sakramenta. Kršćanstvo nije posve duhovno. Ono uključuje tijelo. Uključuje kozmos. Proteže se do novih nebesa i nove zemlje. Vratimo se na posljednje riječi u Pavlovome tekstu: tako – kaže “hodimo u novosti života”. To je pitanje za ispit savjesti za svakoga od nas, hoditi u novosti života. To je krštenje.

Sada dolazimo do sakramenta euharistije. Već sam u drugim katehezama pokazao s koliko dubokog poštovanja sv. Pavao doslovno prenosi predaju o euharistiji koju je primio od samih svjedoka posljednje noći. Prenosi te riječi kao dragocjeno blago povjereno njegovoj odanosti. Tako u tim riječima doista čujemo svjedoke te noći. Poslušajmo Apostolove riječi: “Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu po večeri govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.'” (1 Kor 11, 23-25). Taj je tekst neiscrpan. I glede njega, u ovoj katehezi, tek dva zapažanja. Pavao ovako prenosi Gospodnje riječi o kaležu: ovaj je kalež “novi Savez u mojoj krvi”. U tim se riječima krije aluzija na dva temeljna teksta iz Staroga zavjeta. Prva se aluzija odnosi na obećanje novoga saveza u Knjizi proroka Jeremije. Isus kaže učenicima i kaže nama: sada, u ovome času, sa mnom i s mojom smrću ostvaruje se novi savez; s mojom krvlju u svijetu započinje ta nova povijest čovječanstva. No, u tim je riječima prisutna i aluzija na savez na Sinaju, kad je Mojsije rekao: “Ovo je krv Saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi” (Izl 24, 8). U onom se slučaju radilo o krvi životinja. Krv životinja mogla je biti samo izraz želje, iščekivanja prave žrtve, istinskog bogoštovlja. Darom kaleža Gospodin nam daruje istinsku žrtvu. Jedina prava žrtva jest Sinova ljubav. Po daru te ljubavi, vječne ljubavi, svijet ulazi u novi savez. Slaviti euharistiju znači da nam Krist dariva samoga sebe, svoju ljubav, kako bi nas suobličio samome sebi te na taj način stvorio novi svijet.

Drugi važan vid nauka o euharistiji javlja se u istoj Prvoj poslanici Korinćanima gdje sv. Pavao Kaže: “Čaša blagoslovna koju blagoslivljemo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da smo jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (10, 16-17). U tim riječima također se vidi kako osobni tako i društveni značaj sakramenta euharistije. Krist se sjedinjuje sa svakim od nas ponaosob, no isti se Krist sjedinjuje i s muškarcem i sa ženom pored mene. A kruh je i za mene i za drugoga. U pričesti primamo Krista. No, Krist se jednako tako sjedinjuje s mojim bližnjim: Krist i bližnji u pričesti su nerazdvojni. I tako smo svi mi jedan kruh, jedno tijelo. Euharistija bez solidarnosti s drugima jest zlorabljena euharistija. Nalazimo se na korijenu te istovremeno u središtu nauka o Crkvi kao Tijelu Kristovu, Tijelu uskrsloga Krista.

Ujedno vidimo i sav realizam toga nauka. Krist nam u euharistiji daje svoje tijelo, daje samoga sebe u svojemu tijelu te nas na taj način čini svojim tijelom, ujedinjuje nas sa svojim uskrslim tijelom. Ako čovjek jede običan kruh, taj kruh u probavnome procesu postaje dio njegovoga tijela, preobražen u supstancu ljudskoga života. No, u svetoj se pričesti događa suprotan proces. Krist Gospodin nas suobličuje sebi, uvodi nas u svoje slavno tijelo te svi zajedno postajemo Tijelom njegovim. Tko pročita samo 12. poglavlje Prve poslanice Korinćanima te 12. poglavlje Poslanice Rimljanima mogao bi pomisliti kako su riječi o Kristovu Tijelu kao organizmu karizmi tek neka vrsta sociološko-teološke usporedbe. Doista se u rimskoj politologiji ta usporedba tijela i različitih udova koji čine jedinstvo koristila za samu državu, kako bi se istaknulo da je država organizam u kojemu svatko ima svoju ulogu, dok mnoštvo i različitost uloga tvore tijelo, a svatko opet ima svoje mjesto. Čitajući samo 12. poglavlje Prve poslanice Korinćanima moglo bi se pomisliti kako je Pavlu dovoljno da jedino to primijeni na Crkvu, da je i ovdje riječ samo o sociologiji Crkve. Ali, imajući na umu ovo, 10. poglavlje, vidimo da je stvarnost Crkve bitno drugačija, mnogo dublja i istinitija od slike države kao organizma. Jer Krist stvarno daje svoje tijelo i čini nas svojim tijelom. Postajemo uistinu sjedinjeni s Kristovim tijelom te smo na taj način sjedinjeni i jedni s drugima. Crkva nije tek korporacija poput države, ona jest tijelo. Nije puka organizacija, nego je pravi organizam.

I na kraju, ukratko ćemo reći nešto o sakramentu ženidbe. U Poslanici Korinćanima nalaze se tek neke naznake, dok je Poslanica Efežanima uistinu razvija duboku teologiju ženidbe. Pavao ovdje definira ženidbu kao “veliko otajstvo”. Kaže to smjerajući “na Krista i na Crkvu” (5, 32). U tom odlomku valja istaknuti uzajamni odnos koji se oblikuje u vertikalnu dimenziju. Uzajamna pokornost mora usvojiti govor ljubavi, čiji se uzor nalazi u ljubavi Krista prema Crkvi. Taj odnos Krist-Crkva daje prvenstvo teološkom aspektu bračne ljubavi, te ujedno afektivni odnos među supružnicima uzdiže na višu razinu. Istinski brak dobro će se ostvarivati u životu ako u trajnom ljudskom i afektivnom rastu bude nastojao uvijek ostati vezanim uz djelotvornost riječi i uz značenje krštenja. Krist je posvetio Crkvu, očistivši je u kupelji vode popraćenoj riječju. Osim što je očituje, dioništvo u Gospodnjem tijelu i krvi ne može drugo doli trajno zapečatiti vezu koja je po milosti nerazrješiva.

I na kraju poslušajmo riječ sv. Pavla Filipljanima: “Gospodin je blizu” (Fil 4, 5). Čini mi se da smo shvatili da je, po riječi i po sakramentima, Gospodin blizak u čitavom našem životu. Molimo da nas u dubini našeg bića sve više dotiče ta njegova blizina, kako bi se rodila radost – radost koja se rađa kad je Gospodin stvarno blizu.

17. Duhovno bogoslužje

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 7. 1. 2009. – Sv. Pavao, apostol, 17. dio)

Pavlovo učenje o duhovnom bogoslužju

Draga braćo i sestre, na ovoj prvoj općoj audijenciji u 2009. godini želim uputi svima vama srdačne želje za novu godinu koja je upravo započela. Oživimo u sebi zauzetost da otvorimo Kristu um i srce, da budemo i živimo kao njegovi pravi prijatelji. Njegovo će društvo dati da ove godine, usprkos neizbježnim nevoljama, bude hod ispunjen radošću i mirom. Naime, samo ako ostanemo sjedinjeni s Isusom, nova će godina biti dobra i sretna.

Zadaća sjedinjenja s Kristom je primjer koji nam pruža također sveti Pavao. Nastavljajući kateheze koje su njemu posvećene, zadržat ćemo se danas u razmišljanju o jednom od važnih aspekata njegove misli: bogoslužja koji su kršćani pozvani vršiti. U prošlosti se znalo govoriti o Pavlovoj malne protuobrednoj tendenciji, o jednoj njegovoj “spiritualizaciji” ideje bogoslužja. Danas se bolje shvaća da je Pavao vidio u Kristovu križu povijesni preokret, koji preobražava i obnavlja zbilju bogoslužja. Taj se novi pogled na bogoslužje javlja prije svega u tri teksta iz Poslanice Rimljanima.

1. U Rim 3,25, nakon što je govorio o “otkupljenju u Kristu Isusu”, Pavao nastavlja s jednom za nas misterioznom formulacijom: Bog ga je “izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri”. Izrazom “Pomirilište”, koji nama zvuči dosta čudno, sveti Pavao aludira na takozvano “pomirilište” u drevnome hramu, to jest na pokrov kovčega saveza, kojeg se shvaćalo kao dodirnu točku između Boga i čovjeka, kao točku Njegove tajanstvene prisutnosti u ljudskom svijetu. To se “pomirilište”, na veliki dan pomirenja – “yom kippur” – škropilo krvlju žrtvovanih životinja – krvlju koja je na simboličan način donosila grijehe od protekle godine pred Boga i tako bi grijesi bačeni u bezdan božanske dobrote, kako se vjerovalo, bili malne upijeni snažnim Božjim zahvatom, zaboravljeni, oprošteni. Život je započinjao iznova.

Sveti Pavao, podsjećajući na taj obred kaže: tim se obredom izražavalo želju da se svi naši grijesi stvarno predaju bezdanu božanskog milosrđa i na taj način učini da nestanu. Ali krvlju životinja to se ne ostvaruje. Bio je nužan stvarniji doticaj između ljudskoga grijeha i božanske ljubavi. Taj se doticaj zbio u Kristovu križu. Krist, pravi Božji Sin, koji je postao pravi čovjek, preuzeo je na sebe sav naš grijeh. On sâm je dodirna točka između ljudske bijede i božanskog milosrđa; u njegovu se srcu raspršuje i nestaje žalosno mnoštvo zala koje je čovjek počinio i obnavlja se život.

Otkrivajući tu promjenu, sveti Pavao nam kaže: Kristovim križem – najvišim činom božanske ljubavi koja je postala ljudskom ljubavlju – stari je obred sa životinjskim žrtvama u jeruzalemskom hramu dokinut. Taj simbolični obred, obred želje sada je zamijenio stvarni obred: Božja ljubav utjelovljena u Kristu je privedena svojoj punini u smrti na križu. To nije spiritualizacija stvarnoga obreda, već stvarni obred zamjenjuje simbolični i privremeni obred. Kristov križ, njegova ljubav s tijelom i krvlju je stvarni obred, potpuno odgovara stvarnosti Boga i čovjeka. Za Pavla je era hrama i njegova obreda završila već prije izvanjskog uništenja hrama: Pavlove se riječi ovdje savršeno podudaraju s riječima koje je izrekao Isus, koji je najavio kraj hrama i nagovijestio drugi “nerukotvoreni” hram – hram svoga uskrsloga tijela (usp. Mk 14,58; Iv 2,19 sl.).

2. Drugi tekst o kojem bih ovdje htio govoriti nalazi se u prvom retku 12. poglavlja Poslanice Rimljanima. Tu čitamo: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje”. U tim je riječima prisutan prividni paradoks: dok žrtvovanje u pravilu podrazumijeva smrt žrtve, Pavao ga naprotiv dovodi u vezu s kršćaninovim životom. Izraz “prikažite svoja tijela”, zbog kasnijeg shvaćanja žrtve, poprima obredni obris i znači “žrtvovati, prinijeti” (kao što se čita u vezi djeteta Isusa u Lk 2,22: “poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu”). Poziv na “prikazivanje tijelâ” odnosi se na čitavu osobu; naime, u Rim 6,13 on poziva: “predajte sebe”. Uostalom, izričito spominjanje tjelesne dimenzije kršćanina koincidira s pozivom “proslavite dakle Boga u tijelu svojem” (1 Kor 6,20): riječ je naime o čašćenju Boga u najkonkretnijem svakodnevnom životu, satkanom od vidljivih i opipljivih odnosâ.

Takvo je vladanje opisano kao “žrtva živa, sveta, Bogu mila”. Upravo tu susrećemo imenicu “žrtva” (na grčkom thysía). U običnom govoru taj je izraz pripadao sakralnom kontekstu i koristio se za označavanje klanja životinje, čiji bi se jedan dio spalio u čast bogova dok bi drugi dio pojeli oni koji su prinosili žrtvu. Pavao taj izraz primjenjuje na kršćaninov život. Naime, on se u opisu te žrtve služi s tri pridjeva. Prvi – “živa” – izražava ideju životnosti, tako da Krizostom komentira: “Pred sobom imamo novo pravilo o žrtvi i čudnovatu vatru u kojoj ova gori: naime za nju nisu potrebna drva ili neka druga materija, jer ta vatra gori u svakome od nas, ta vatra isto tako ne spaljuje žrtvu, već je naprotiv oživljava” (PG 670,596). Drugi pridjev – “sveta” – podsjeća na Pavlovo poimanje svetosti koje nije vezano uz mjestâ ili predmete, već uz samu kršćaninovu osobu. Treći pridjev – “Bogu mila” – doziva možda u svijest česti biblijski izraz žrtve koja se prinosu Bogu “na ugodan miris” (usp Lev 1,13.17; 23,18; 26,31; itd.).

Odmah potom, Pavao definira taj novi način života: to je “duhovno bogoslužje”. Komentatori teksta znaju dobro da grčki izraz (tēn logikēn latreían) nije lako prevesti. Latinska Biblija prevodi taj izraz s “rationabile obsequium”. Ista riječ “rationabile” (kojom je prevedena grčka riječ logiké) javlja se u Prvoj euharistijskoj molitvi Rimskog kanona u kojoj se moli da Bog primi taj prinos kao “rationabile”. Uvriježen talijanski prijevod (jednako i na hrvatskom, pr.) “duhovno bogoslužje” ne odražava sve nijanse grčkog teksta (odnosno latinskog). U svakom slučaju nije riječ o nekom manje stvarnom obredu, ili čak samo slikovitom, već o konkretnijem i realističnijem obredu – obredu u kojem sâm čovjek u svojoj cjelini kao biće obdareno razumom, postaje klanjanje, proslava Boga živoga.

Taj je Pavlov izraz, koji se zatim ponovno javlja u rimskoj euharistijskoj molitvi, plod dugog razvoja vjerskog iskustva u stoljećima prije Krista. U tome se iskustvu susreću teološki razvoji Staroga zavjeta i tekovine grčke misli. Bacimo pogled bar na neke sastavnice toga razvojnog puta koji će dovesti do novog shvaćanja obreda koji se javlja kod svetoga Pavla. Proroci i mnogi psalmi snažno kritiziraju okrutne žrtve. Kaže primjerice Psalam 50(49): “Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve što je ispunja. Zar da ja jedem meso bikova ili da pijem krv jaraca? Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu…” (rr. 12-14). U istome smislu kaže slijedeći psalam, 51(50): “Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti” (r. 18 sl.). U Danielovoj knjizi, pisanoj u doba novog razorenja hrama za vrijeme helenističke vladavine (2. st. pr. Kr.) nalazimo novi ulomak u istom pravcu. Sred vatre Azarja ovako pjeva: “Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, paljenice, klanice, prinosa, kada, ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi i da nađemo milosrđe. No primi nas slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova… takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas da nas pomiri s tobom” (Dan 3,38 sl.). Pri uništenju svetišta i obreda, u toj situaciji u kojoj je lišen svakog znaka Božje prisutnosti, vjernik prinosi kao pravu žrtvu srce slomljeno – svoju želju za Bogom.

U helenističkom svijetu nalazimo slične razvoje. Kaže se da se Boga ne može častiti krvlju životinja, pravo klanjanje je onda kada je čovjek sjedinjen s Božjom voljom. Izraz “klanjanje” – logiké – treba također tumačiti u smislu da je “riječ”, odnosno molitva istinsko klanjanje – riječ je o molitvi u kojoj se čovjekov duh uzdiže k Bogu, postaje suobličen Bogu (usp. O. Casel, E. Käsemann). No tu se javlja problem koji pokreće taj u sebi tako lijep razvoj: on naime povlači za sobom opasnost spiritualizacije religije koja više ne bi obuhvaćala također tijelo i ne bi stvarala zajedništvo među vjernicima. I tako se objašnjava zašto i Psalam 51 i Daniel 3 priželjkuju, usprkos kritikama na koje su naišli, povratak hrama, njegovih žrtava u novom i pročišćenom obliku u smislu duhovnog bogoštovlja, u još uvijek nevidljivoj sintezi.

Stižemo tako do svetoga Pavla. On je baštinik tih razvoja, želje za istinskim bogoslužjem, u kojem sam čovjek postaje slava Božja, živo klanjanje sa čitavim svojim bićem. U tome smislu on poručuje Rimljanima: “prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje” (Rim 12,1). Pavao tako ponavlja ono što je natuknuo u 3. poglavlju: hramu u kojoj su se žrtvovale životinje, hramu zamjenskih žrtava, došao je kraj. Došlo je vrijeme pravog bogoslužja. No ovdje se javlja i opasnost pogrešnog shvaćanja: to se novo bogoslužje može tumačiti u moralističkom smislu, naime da prinoseći svoj život mi vršimo istinsko bogoslužje. Na taj bi način žrtvovanje životinja zamijenio moralizam: sâm čovjek bi činio sve sam svojim duhovnim naporom. A to sigurno nije bila namjera svetoga Pavla. Kako bismo dakle trebali tumačiti to “duhovno bogoslužje”? Pavao uvijek pretpostavlja da smo postali “Jedan u Kristu Isusu” (Gal 3,28), da smo umrli u krštenju (usp. Rim 1) i sada živimo s Kristom, po Kristu, u Kristu. U tome jedinstvu – i samo tako – možemo postati u Njemu i s Njim “živa žrtva”, prinositi “duhovno bogoslužje”. Žrtvovane su životinje trebale zamijeniti čovjeka, služile su kao “zamjena”, ali nisu mogle zamijeniti čovjekovo darivanje samoga sebe. Isus Krist, u svojem darivanju Ocu i nama, ne postavlja se na naše mjesto, već nosi u sebi čovjeka, naše grijehe i našu želju; predstavlja nas, preuzima na sebe. U zajedništvu s Kristom, ostvarenom u vjeri i u sakramentima, postajemo, unatoč svim svojim nedostacima, živa žrtva: zbiva se “duhovno bogoslužje”.

Ta je sinteza u pozadini Rimskog kanona u kojem se moli da taj prinos postane “rationabile” – da se ostvaruje duhovno bogoslužje. Crkva zna da se u Presvetoj Euharistiji posadašnjuje Kristovo samodarivanje, njegova istinska žrtva. Ali ona moli da zajednica koja slavi bude stvarno sjedinjena s Kristom, preobražena; moli da mi sami postanemo ono što ne možemo postati vlastitim silama: “rationabile” prinos koji je Bogu ugodan, koji je slava Božja. Tako ta euharistijska molitva tumači na pravilan način riječi svetoga Pavla. Sveti Augustin je to divno pojasnio u 10. knjizi svoga djela O državi Božjoj. Citirat ću samo nekoliko rečenice. “Ovo je žrtva kršćanâ: mnogi i jedan u Kristu”… “Čitava otkupljena zajednica (civitas), to jest zbor i društvo svetih, biva prinesena Bogu po Velikom Svećeniku koji je predao samoga sebe”… “Prave žrtve su djela ljubavi” (10,6: CCL 47, 27 sl.).

3. Na kraju još samo kratko o trećem tekstu iz poslanice Rimljanima koji se odnosi na novo bogoslužje. Sveti Pavao kaže tako u 15. poglavlju: “…poradi milosti koja mi je dana od Boga – da budem bogoslužnik Krista Isusa među poganima, svećenik evanđelja Božjega te prinos pogana postane ugodan, posvećen Duhom Svetim” (15,15 sl.). Htio bih istaknuti samo dva vidika toga divnog teksta i jedinstvene terminologije u Pavlovim poslanicama. Prvo, sveti Pavao tumači svoje misijsko djelovanje među narodima svijeta za izgrađivanje sveopće Crkve kao svećenički čin. Naviještati evanđelje radi ujedinjavanja narodâ u jedno tijelo Krista uskrsloga je “svećenički” čin: pripravlja naime pravu žrtvu. Drugo: cilj misijskog djelovanja je – možemo tako reći – kozmička liturgija: da narodi ujedinjeni u Kristu, svijet kao takav postane Božja slava, da “postane ugodan [prinos], posvećen Duhom Svetim”. Ovdje na vidjelo izlazi dinamični aspekt, aspekt nade u Pavlovu shvaćanju bogoslužja: Kristovo samodarivanje uključuje težnju da sve privuče zajedništvu njegova Tijela, da ujedini svijet. Samo u zajedništvu s Kristom, Čovjekom-uzorom, koji je jedno s Bogom, svijet postaje kakvim ga svi mi želimo: zrcalo Božje ljubavi. Taj dinamizam je uvijek prisutan u Euharistiji – taj dinamizam mora nadahnjivati i oblikovati naš život.

18. Teološki vidici u Poslanici Kološanima i Efežanima

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 14. 1. 2009. – Sv. Pavao, 18. dio)

Istovjetnost poslanicâ Kološanima i Efežanima

Draga braćo i sestre!

Među Pavlovim poslanicama nalazimo dvije, Kološanima i Efežanima, koje se u određenoj mjeri mogu smatrati istovjetnima. Naime, i u jednoj i u drugoj je prisutan način izražavanja koji se susreće samo u njima, i izračunalo se da se više od trećine riječi Poslanice Kološanima nalazi također u Poslanici Efežanima. Na primjer, dok se u Kološanima doslovno čita poziv: “Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu” (Kol 3,16), u Efežanima se preporučuje isto to: “Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!” (Ef 5,19). Pored toga, u obje se poslanice nalazi takozvani “obiteljski zakonik”, kojeg nema u drugim Pavlovim poslanicama, to jest niz preporukâ upućenih muževima i ženama, roditeljima i djeci, gospodarima i robovima (usp. Kol 3,18-4,1 odnosno Ef 5,22-6,9), premda Poslanica Efežanima više razvija temu odnosa između muža i žena s glasovitom temom odnosa između zaručničkog Krista i Crkve.

Još je važnije konstatirati da se jedino u tim dvjema poslanicama spominje naslov “glava”, kefalé, koji se pridaje Isusu Kristu. I on se upotrebljava na dvije semantičke razine. U prvom značenju, Krist je shvaćen kao glava Crkve (usp. Kol 2,18-19 i Ef 4,15-16). To znači dvoje: prije svega da je on vladar, upravitelj, te glavni i odgovorni koji vodi kršćansku zajednicu kao njezin vođa i njezin Gospodin (usp. Kol 1,18: “On je Glava Tijela, Crkve”; Ef 5,23: “Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve”); a zatim da je on poput glave koja čvrsto povezuje i oživljava sve udove tijela nad kojima je postavljena (prema Kol 2,19 treba držat se “Glave, Njega od kojeg [je] sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano”). I u jednom i u drugom slučaju, Crkvu se smatra podređenom Njemu, bilo zato da slijedi njegovo uzvišeno vodstvo, bilo također zbog toga da primi sve životne snage koje od njega dolaze. Ta je ideja posebno razrađena u Poslanici Efežanima, gdje čak i crkvene službe, namjesto da ih se (kao u 1 Kor 12) dovodi u vezu s Duhom Svetim, dijeli uskrsli Krist: on je onaj koji “‘dade’ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje” (4,11). Od Njega “sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi” (4,16). Krist je naime potpuno predan tome da “sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane” (Ef 5,27).

Ali, u jednom drugom značenju i na jednoj više izvanjskoj razini, Krista se smatra također glavom nebeskih sila i cijeloga svemira. Tako u Kološanima čitamo da Krist “skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi” (2,15). Slično tome u Efežanima nalazimo napisano da, njegovim uskrsnućem, Bog postavi Krista “iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu” (1,21). Tim riječima dvije poslanice nam predaju veoma pozitivnu i plodonosnu poruku. Ona glasi: Krist se ne boji eventualnog takmaca, jer je viši od bilo koje vlasti koja misli poniziti čovjeka. Jedino je On “ljubio vas i sebe predao za nas” (Ef 5,2). Zato, ako smo sjedinjeni s Kristom, ne smijemo se bojati nijednog neprijatelja i nikakve protivštine; ali to dakle znači da se moramo čvrsto držati njega i da ne smijemo popustiti ni na tren!

Čak je i cio svemir podložen njemu i njemu stremi kao svojoj glavi. Glasovite su riječi Poslanice Efežanima, koja govori o Božjem naumu “uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (1,10). Slično tome u Poslanici Kološanima se čita da “u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo” (1,16) i “uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima” (1,20). Više univerzalističku viziju od te nije moguće zamisliti, i ona priliči samo Kristu uskrslom. Krist je Pantokrátor, kojem je sve podloženo: u mislima nam se odmah javlja Krist Svevladar, koji ispunjava udubljeni apsidalni prostor bizantskih crkava, kojeg se ponekad prikazuje kako sjedi visoko nad čitavim svijetom ili čak poviše duge čime se označava njegova jednakost samome Bogu, koji ga je posjeo zdesna sebi (usp. Ef 1,20; Kol 3,1) te dakle njegova neusporediva služba onoga u čijoj su ruci ljudske sudbine.

Takvu jednu viziju može pojmiti samo Crkva, ne u smislu da bi si ona htjela bespravno prisvojiti ono što joj ne pripada, već u drugom, dvojakom smislu: bilo zato što Crkva priznaje da je Krist na neki način veći od nje, jer se njegovo gospodstvo prostire također izvan njezinih granica, bilo zato jer je jedino Crkva prozvana Kristovim Tijelom, a ne cio svemir. Sve to znači da moramo pozitivno shvaćati zemaljske zbilje, jer ih Krist u sebi uglavljuje, i istodobno moramo živjeti u punini naš specifični crkveni identitet, koji je najsrodniji identitetu samoga Krista.

Postoji nadalje također jedan poseban pojam, koji je tipičan za te dvije poslanice: riječ je o pojmu “otajstva”. Jednom se govori o “otajstvu njegove volje” (Ef 1,9) a na drugim mjestima pak o”otajstvu Kristovu” (Ef 3,4; Kol 4,3) ili čak o “otajstvu Božjem – Kristu, u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena” (Kol 3,2-3). Ono označava nedokučivi Božji naum o određenju čovjeka, narodâ i svijeta, o kojem se govori također u apokaliptičkoj literaturi toga doba; primjerice u svicima iz Kumrana piše: “Sve što je Bog odredio dogodit će se u svoje vrijeme, kako on odluči u otajstvima svoje mudrosti” (1QpHab 7,14). Tim jezikom dvije poslanice nam kažu da se u Kristu nalazi punina toga otajstva. On u cjelini, a ne samo u nekom aspektu svoje osobe ili u nekom trenutku svojeg postojanja, nosi u sebi neistraživu dubinu božanskog nauma spasenja. U njemu poprima svoj oblik ono što se naziva “mnogolika mudrost Božja” (Ef 3,10), jer u njemu “tjelesno prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9). Od sada pa nadalje, nije moguće razmišljati i klanjati se Božjoj dobrohotnosti, njegovoj suverenoj eudokía, a ne susresti se osobno s Kristom u osobi, u kojem se to “otajstvo” tako reći utjelovljuje i postaje vidljivo i opipljivo. Prispijeva se tako promatranju “neistraživog bogatstva Kristova” (Ef 3,8), koje nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Nije da Bog nije ostavio iza sebe stope, jer je sam Krist Božji trag, njegov najveći otisak; međutim postaje se svjesno “što je Dužina i Širina i Visina i Dubina” toga otajstva koje je “nadspoznatljivo” (Ef 3,18-19). Čiste intelektualne kategorije tu nisu dostatne i, nakon što priznamo da mnoge stvari nadilaze naše umne sposobnosti, moramo se pouzdati u poniznu i radosnu kontemplaciju ne samo umom, već i srcem.

Na kraju nešto o, već ranije spomenutom, pojmu koji se tiče Crkve kao Kristove životne družice. U Drugoj poslanici Korinćanima apostol Pavao je usporedio kršćansku zajednicu sa zaručnicom, te ovako piše: “Ljubomoran sam doista na vas Božjim ljubomorom: ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu” (2 Kor 11,2). Poslanica Efežanima produbljuje tu sliku, pojašnjavajući da Crkva nije samo obećana, već je stvarna Kristova zaručnica. On ju je, tako reći, osvojio za sebe i to je platio životom: kao što kaže tekst te poslanice, “sebe [je] predao za nju” (Ef 5,25). Postoji li veći dokaz ljubavi od toga? No on se i brine za njezinu ljepotu i to ne samo za onu koju se stječe krštenjem, već i za onu koja se mora povećavati iz dana u dan po besprijekornom životu, “bez ljage i nabora”, u njezinu ćudorednom vladanju (usp. Ef 5,26-27). Odatle do općeg iskustva kršćanske ženidbe je mali korak; štoviše, nije niti sasvim jasno koja je početna referentna točka za pisca te poslanice: treba li u svjetlu odnosa između Krista i Crkve promatrati vezu muškarca i žene, ili pak u svjetlu iskustvene datosti bračne zajednice promatrati odnos između Krista i Crkve. U svakom slučaju, naša je poslanica gotovo na pola puta između proroka Hošee, koji je opisivao odnos između Boga i njegova naroda kao već sklopljenu ženidbu (usp. Hoš 2,4.16.21), i vidioca iz Otkrivenja, koji će predočiti eshatološki susret između Crkve i Jaganjca kao radosnu i neprolaznu svadbu (usp. Otk 19,7-9; 21,9). Neka nam Gospodin pomogne ponovno otkriti svu važnost tih pojmova za naš, pojedinačni i zajednički, kršćanski život!

19. Teološki vidici u Pastoralnim poslanicama

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 28. 1. 2009. – Sv. Pavao, 19. dio)

Pavlove pastoralne poslanice

Draga braćo i sestre!

Posljednje Pavlove poslanice, o kojima bih želio govoriti, zovu se pastoralne poslanice, jer su upućene pojedinim pastirima Crkve: dvije Timoteju i jedna Titu, inače uskim suradnicima svetog Pavla. U Timoteju Apostol je vidio gotovo alter ego; naime povjerio mu je važne misije (u Makedoniji: usp. Dj 19,22; u Solunu: 1 Sol 3,6-7; te u Korintu: usp 1 Kor 4,17; 16,10-11), a kasnije se o njemu pohvalno izrazio: „Nikoga doista nemam tako srodne duše tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo” (Fil 2,20). Prema Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskog, iz 4. stoljeća, Timotej je zatim postao prvi efeški biskup (usp. 3,4). Što se tiče Tita, mora da je i on bio vrlo drag Apostolu, koji izričito kaže za njega da je „vrlo revan… moj drug i suradnik” (2 Kor 8,17.23), štoviše „pravi sin po zajedničkoj vjeri” (Tit 1,4). Bio je zadužen za nekoliko vrlo osjetljivih misija u korintskoj Crkvi, čiji rezultati utješiše Pavla (usp. 2 Kor 7,6-7.13; 8,6). Kasnije, prema onome što nam je preneseno, Tito se pridružio Pavlu u Nikopolu u Epiru, u Grčkoj (usp. Tit 3,12), koji ga šalje u Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10). Prema poslanici koju je Pavao uputio Titu, ovaj je kasnije postao biskup Krete (usp. Tit 1,5).

Poslanice upućene toj dvojici pastira zauzimaju posebno mjesto u Novom zavjetu. Većina egzegetâ danas su mišljenja da te poslanice nije pisao Pavao osobno, već da su nastale u „Pavlovoj školi”, te da odražavaju njegovu ostavštinu za novi naraštaj, no da ipak možda uključuju poneki kratki spis ili riječ samoga Pavla. Primjerice, neke riječi Druge poslanice Timoteju zvuče toliko autentično da mora da ih je izgovorio sam Apostol.

Nema sumnje da su crkvene prilike koje izlaze na vidjelo iz tih poslanica različite od onih iz središnjih godina Pavlova života. On, sada, osvrćući se na prošlost, naziva samoga sebe „propovjednikom, apostolom i učiteljem” poganâ u vjeri i u istini (usp. 1 Tim 2,7; 2 Tim 1,11); predstavlja se kao onaj koji je zadobio milosrđe, jer – kako piše – „na meni Isus Krist prvome pokaza svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni” (usp. 1 Tim 1,16). Dakle bitno je to da se stvarno u Pavlu, progonitelju obraćenom prisutnošću Uskrsloga, očituje Gospodinova velikodušnost na ohrabrenje nama, da bi nas to potaklo nadati se i pouzdati u Gospodinovo milosrđe koji, usprkos našoj malenosti, može učiniti velike stvari. Pored toga u njihovoj se pozadini naziru i nova kulturna okruženja. Naime u tim se poslanicama spominju učenja koja treba smatrati potpuno iskrivljenim i lažnima (usp. 1 Tim 4,1-2; 2 Tim 3,1-5), poput onih koja uče da ženidba nije dobra (usp. 1 Tim 4,3a). Vidimo kako je suvremena ta briga, jer se i danas Sveto pismo ponekad čita zbog povijesne znatiželje a ne kao riječ Duha Svetoga, u kojoj možemo čuti sâm Gospodinov glas i upoznati njegovu prisutnost u povijesti. Mogli bismo reći da je, u tome kratkom popisu zabluda prisutnih u te tri poslanice, već unaprijed moguće razabrati neka obilježja onog kasnijeg zastranjenja koje je nazvano gnosticizam (usp. 1 Tim 2,5-6; 2 Tim 3,6-8).

Na ta učenja pisac daje dva osnovna odgovora. S jedne strane on upućuje na duhovno čitanje Svetog pisma (usp. 2 Tim 3,14-17), to jest na čitanje koje Sveto pismo promatra kao „nadahnuto” i plod Duha Svetoga, tako da čovjek zahvaljujući tome može biti „spasonosno poučen”. Sveto se pismo čita ispravno kada se uđe u dijalog s Duhom Svetim, tako da se iz toga izvuče svjetlo „za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16). U tome smislu ta poslanica dodaje: „da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban” (2 Tim 3,17). Drugi odgovor se sastoji u stavljanju naglaska na dobar „polog” (parathéke): to je jedan poseban izraz koji susrećemo u pastoralnim poslanicama kojim se označava apostolska vjera koju treba čuvati uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama. Taj takozvani „polog” treba dakle promatrati kao apostolsku tradiciju u njezinoj cjelini i kao mjerilo vjernosti naviještanju evanđelja. A ovdje moramo imati pred očima da u pastoralnim poslanicama kao i u čitavom Novom zavjetu, izraz „Pisma” izričito znači Stari zavjet, jer novozavjetni spisi tada još nisu niti postojali ili nisu još uvijek bili sastavni dio kanona Svetog pisma. Zato je tradicija apostolskog navještaja, toga „pologa”, ključna za shvaćanje Svetog pisma, Novog zavjeta. U tome su smislu Pismo i predaja, Pismo i apostolski navještaj kao ključ za njegovo tumačenje, veoma bliski te se gotovo stapaju, tvoreći zajedno „čvrsti temelj Božji” (2 Tim 2,19). Apostolski navještaj, to jest predaje, je nužna da bi se shvatilo Sveto pismo i dokučilo ondje Kristov glas. Trebamo naime biti „priljubljen[i] uz vjerodostojnu riječ nauka da može[mo] i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike” (Tit 1,9). U pozadini svega toga je vjera u povijesnu objavu Božje dobrote, koja je u Isusu Kristu na konkretan način očitovala svoju „ljubav prema ljudima”, ljubav za koju se u grčkom izvorniku na znakovit način koristi izraz filanthropía (Tit 3,4; usp. 2 Tim 1,9-10) – čovjekoljublje.

U cjelini uzevši, vidi se dobro da se kršćansku zajednicu opisuje vrlo jasnim izrazima, prema identitetu koji ne samo da se distancira od neprikladnih tumačenja, već prije svega potvrđuje vlastitu usidrenost u bitne odrednice vjere, koja je ovdje istoznačnica za „istinu” (1 Tim 2,4.7; 4,3; 6,5; 2 Tim 2,15.18.25; 3,7.8; 4,4; Tit 1,1.14). U vjeri na vidjelo izlazi bitna istina o tome tko smo mi, tko je Bog, kako trebamo živjeti. A Crkvu se naziva „stupom i uporištem” (1 Tim 3,15) te istine (istine vjere). U svakom slučaju, ona ostaje otvorena zajednica, koja odiše univerzalizmom, moli za sve ljude svih meridijana i položaja, da prispiju spoznaji istine: Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine”, zato što „Krist Isus… sebe samoga dade kao otkup za sve” (1 Tim 2,4-5). Zato je osjećaj univerzalnosti, premda je još uvijek riječ o malim zajednicama, snažno presudan i ima presudnu važnost za te poslanice. Uz to oni koji pripadaju toj kršćanskoj zajednici „nikoga… ne pogrđuju” i „očituju svaku blagost prema svim ljudima” (Tit 3,2). To je prva važna sastavnica tih poslanica: univerzalnost i vjera kao istina, kao ključ za tumačenje Svetog pisma, Staroga zavjeta te tako na vidjelo izbija jedinstvo navještaja i Pisma i živa vjera otvorena svima i svjedok Božje ljubavi prema svima.

Druga tipična sastavnica tih poslanica je njihovo razmišljanje o ministerijalnoj strukturi Crkve. Upravo je u njima po prvi put predstavljena trostruka podjela na biskupe, prezbitere i đakone (usp. 1 Tim 3,1-13; 4,13; 2 Tim 1,6; Tit 1,5-9). Možemo zapaziti u pastoralnim poslanicama pojavu dviju ministerijalnih struktura te tako nastanak definitivnog oblika Crkvene službe. U Pavlovim poslanicama koje su nastale sredinom njegova života, Pavao govori o „nadglednicima” (Fil 1,1) i „poslužiteljima”: to je tipična struktura Crkve koja se oblikovala u epohi poganskog svijeta. Ostaje međutim dominantan lik samoga apostola te se stoga ostale službe razvijaju tek postupno.

Dok, kao što sam rekao, u Crkvi koja se oblikovala u poganskom svijetu imamo biskupe i đakone, a ne prezbitere, u Crkvama koje su nastale u židovsko-kršćanskom svijetu prezbiteri su dominantna struktura. Na kraju pastoralnih poslanica, dvije strukture se ujedinjuju: sada se pojavljuje izraz „nadglednik” (biskup) (usp. 1 Tim 3,2; Tit 1,7), uvijek u jednini, uz kojeg uvijek ide određeni član. A pored „nadglednika” nalazimo prezbitere i đakone. I nadalje je presudan lik Apostola, ali tri poslanice, kao što sam već rekao, nisu više upućene zajednici, već osobama: Timoteju i Titu, koji su s jedne strane pojavljuju kao biskupi, a s druge počinju zauzimati Apostolovo mjesto.

Zapažaju se tako počeci stvarnosti koja će se kasnije nazvati „apostolsko nasljeđe”. Pavao vrlo svečanim tonom kaže Timoteju: „Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva” (1 Tim 4,14). Možemo reći da se u tim riječima naziru također prvi obrisi sakramentskog karaktera te službe. I tako imamo jezgru katoličke strukture: Sveto pismo i predaja, Sveto pismo i navještaj, tvore cjelinu, ali se toj, tako reći doktrinarnoj, strukturi mora pridodati osobna struktura, nasljednici apostolâ, kao svjedoci apostolskog navještaja.

Važno je na kraju zapaziti da u tim poslanicama Crkva promatra samu sebe kao nešto ljudsko, nalik kući i obitelji. Osobito u 1 Tim 3,2-7 čitaju se vrlo detaljni napuci o biskupu, poput ovih: on mora biti „besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?… A treba da ima i lijepo svjedočanstvo od onih vani”. Tu se moraju prije svega primijetiti važna sposobnost poučavanja (usp. također 1 Tim 5,17), koju se spominje i u drugim ulomcima (usp. 1 Tim 6,2c; 2 Tim 3,10; Tit 2,1), a zatim jedna posebna osobna karakteristika „očinstva”. Biskupa se naime smatra ocem kršćanske zajednice (usp. također 1 Tim 3,15). Uostalom shvaćanje Crkve kao „Božje kuće” vuče svoje korijene iz Staroga zavjeta (usp. Br 12,7) i ponovno je formulirana u Heb 3,2.6, dok se na jednom drugom mjestu čita da kršćani nisu više stranci ni gosti, već sugrađani svetih i ukućani Božji (usp. Ef 2,19).
Molimo Gospodina i svetog Pavla da i mi, kao kršćani, uzmognemo sve više, u društvu u kojem živimo, biti prepoznatljivi kao članovi „Božje kuće”. Molimo također da crkveni pastiri sve više steknu očinske, u isti mah nježne i snažne, osjećaje u oblikovanju Božje kuće, zajednice i Crkve.

20. Mučeništvo sv. Pavla i njegova baština

(Papa Benedikt XVI. u dvorani sv. Pavla VI., 4. 2. 2009. – Sv. Pavao, 20. dio)

Pavlova mučenička smrt – Značenje sv. Pavla za sve kršćanske vjeroispovijesti

Zaključujemo niz naših kateheza o svetom Pavlu: danas želimo govoriti o završetku njegova zemaljskog života. Drevna kršćanska tradicija jednodušno svjedoči da je Pavao umro mučeničkom smrću te da je mučeništvo podnio ovdje u Rimu. Novozavjetni spisi nam ne donose izvješće o tome. Djela Apostolska završavaju svoja izvješća spominjući uzništvo apostola Pavla, koji je ipak mogao primati sve one koji bi mu dolazili (usp. Dj 28,30-31). Samo u drugoj Poslanici Timoteju nalazimo ove njegove proročanske riječi: “Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska” (2 Tim 4,6; usp. Fil 2,17). Ovdje se koriste dvije slike – obredna slika žrtve te slika, iz svijeta pomorstva, popuštanja priveza pri isplovljavanju – koje na diskretan način aludiraju na događaj smrti i to okrutne smrti (to se možda jasnije vidi iz talijanskog prijevoda Biblije gdje spomenuti citat u slobodnom prijevodu glasi: “Što se pak tiče mene, samo što nisam prinio žrtvu ljevanicu, prispio je trenutak da razvijem jedra”, pr.).

Prvo svjedočanstvo o svršetku svetoga Pavla dolazi nam iz prve polovice 90-ih godina prvog stoljeća, dakle nešto manje od tri desetljeća nakon njegove stvarne smrti. Riječ je, da budemo precizniji, o Pismu koje je Crkva u Rimu, sa svojim biskupom Klementom, napisala Crkvi u Korintu. U tekstu toga pisma poziva se vjernike da imaju pred očima primjer apostola i, neposredno nakon što se spominje Petrovo mučeništvo, navodi se sljedeće: “Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se postiže nagrada strpljivosti. Uhićen sedam puta, prognan, kamenovan, bio je Kristov glasnik na Istoku i na Zapadu, te je zbog svoje vjere stekao čistu slavu. Nakon što je propovijedao pravednost čitavom svijetu, i nakon što se otisnuo i do najudaljenijih krajeva na Zapadu, podnio je mučeništvo pred vladarima; tako je otišao s ovoga svijeta i prispio na sveto mjesto, postavši time najveći uzor strpljivosti” (1 Klem 5,2). Strpljivost o kojoj se ovdje govori nije sinonim za rezignaciju, već se odnosi na ono što je Pavao “pretrpio” za Krista. Diskutabilna je informacija, prema kojoj se pod izrazom “krajnji zapad” misli na Španjolsku, u koju je Pavao svakako kanio ići (usp. Rim 15,24).

Veoma je zanimljiv, međutim, red kojim se spominju dva imena: Petrovo i Pavlovo, premda je ovaj obratan u svjedočanstvu Euzebija Cezarejskog iz 4. stoljeća, koji je, govoreći o caru Neronu, bio pisao: “Tijekom njegove vladavine upravo je u Rimu Pavlu odrubljena glava a Petar je bio raspet. To izvješće potvrđuju imena Petar i Pavao, koja su i danas ostala sačuvana na njihovim grobovima u tome gradu” (Hist. eccl. 2,25,5). Euzebije zatim u nastavku prenosi raniju izjavu nekog rimskog prezbitera koji se zvao Gajo, koja potječe s početka drugoga stoljeća: “Ja ti mogu pokazati trofeje apostola: ako odeš u Vatikan ili na Via Ostiense, ondje ćeš naći trofeje utemeljitelja Crkve” (isto, 2,25,6-7). “Trofeji” su nadgrobni spomenici, a radi se o samim grobovima Petra i Pavla, koje mi i dan danas nakon dva tisućljeća častimo na istome mjestu: ovdje u Vatikanu kada je riječ o svetome Petru, u bazilici Svetog Pavla izvan zidina na Via Ostiense kada je riječ o Apostolu naroda.

Zanimljivo je primijetiti da se dvojicu apostola spominje zajedno. Premda nijedan drevni izvor ne govori o tome da su oni istodobno obnašali svoje poslanje u Rimu, kasnija će kršćanska tradicija, na temelju povijesnih svjedočanstava i prije svega činjenice da su obojica pokopani u glavnom gradu carstva, obojicu smatrati utemeljiteljima Crkve u Rimu. Tako se, krajem 2. stoljeća, kod Ireneja Lyonskog u vezi apostolskog nasljeđa u različitim Crkvama čita sljedeće: “Budući da bi bilo predugo nabrajati nasljeđe svih Crkava, ograničit ćemo se na Crkvu koja je najveća i najdrevnija i svima poznata, Crkvu koju su u Rimu utemeljila i utvrdila dvojica najslavnijih apostola – Petar i Pavao” (Adv. haer. 3,3,2).

Ostavimo ipak sada po strani Petra i usredotočimo se na Pavla. Prvo izvješće o njegovu mučeništvu nalazimo u Pavlovim djelima, pisanim krajem 2. stoljeća. Ona spominju da ga je Neron osudio na smrt odrubljivanjem glave i da je kazna odmah potom izvršena (usp. 9,5). Datum smrti varira već u najstarijim izvorima, koji je smještaju između progona koje je pokrenuo Neron nakon požara u Rimu u srpnju 64. i posljednje godine njegove vladavine, to jest 68. (usp. Jeronim, De viris ill. 5,8). To računanje uvelike ovisi o kronologiji Pavlova dolaska u Rim, kojeg neki znanstvenici smještaju ranije, već u 56. godinu. Kasnije će tradicije precizirati dva druga elementa. Jedan, kojeg se najčešće drži legendom, je da se mučeništvo zbilo na Acquae Salviae, na Via Laurentina. Prema tome izvješću, nakon odrubljivanja glava je tri put odskočila a svaki je put iz zemlje potekao mlaz vode, zbog čega se to mjesto i danas naziva “Tri fontane” (Petrova i Pavlova djela Pseudo-Marcela, iz 4. stoljeća). Drugi, u skladu s drevnom, već spomenutom, tradicijom prezbitera Gaja, je da je pokopan “izvan grada… na drugoj milji Via Ostiense”, ili preciznije “na imanju Lucine”, koja je bila ugledna kršćanka (Pavlova muka Pseudo-Abdije, iz 4. stoljeća). Tu je, u 4. stoljeću, car Konstantin bio podigao prvu crkvu, koju su zatim između 4. i 6. stoljeća znatno proširivali carevi Valentin II., Teodozije i Arkadije.

Bilo kako bilo, lik svetog Pavla umnogome natkriljuje njegov zemaljski život i njegovu smrt; on je naime ostavio za sobom veličanstvenu duhovnu baštinu. Prvi patristički komentar, koji je do nas došao, o nekom novozavjetnom spisu je komentar velikog Aleksandrijca Origena, vezan uz Pavlovu Poslanicu Rimljanima. Sveti Ivan Krizostom, osim komentara na njegove poslanice, napisat će o njemu sedam nezaboravnih panegirika. Sveti Augustin upravo njemu duguje odlučujući korak u svojem obraćenju. Sveti Toma Akvinski ostavit će nam lijep komentar na njegove poslanice, koji predstavlja najzreliji pod srednjovjekovnih egzegeza. Pravi preokret se zbio u 16. stoljeću s protestantskom reformom, koja je potaknula ponovno javljanje studija o njemu. Luther će, koliko god da to paradoksalno zvučalo, reći: “Od kada sam shvatio Pavla, nisam više moga cijeniti nijednog drugog naučitelja” (Tischreden br. 347), ali je njegovo sveukupno tumačenje Apostola na doličan način ispravio Tridentski sabor.

U 19. stoljeću, prikupljanjem najvrsnije baštine prosvjetiteljstva, dolazi do ponovnog oživljavanja pavlinizma na planu istraživanja koje je bilo više znanstveno. Do novih proučavanja Apostola dolazi prije svega u Njemačkoj i u tim je studijima u cijelosti osvijetljen povijesni vidik njegova lika, Crkava koje je ustanovio i samoga evanđelja koje je propovijedao. Na poseban su način izbile na vidjelo osobitosti njegova evangelizacijskog djelovanja, pridonijevši tako ocrtavanju njegove snažne osobnosti velikodušnog apostola i originalnog mislioca. U posljednje su vrijeme studije o Pavlu dobile novi zamah zbog rasprava vezanih uz središte njegove teologije, koje čak i neki protestantski autori nastoje odvojiti od Lutherova klasičnog stanovišta, dajući, u vezi kršćanskog identiteta, više prednost kategorijama sudjelovanja a manje pravnim kategorijama.

No, ne možemo šutke prijeći preko nekih vjerskih pokreta, koji su se javili u moderno doba u Katoličkoj Crkvi, a koji nose njegovo ime. Tako se u 16. stoljeću javila “Kongregacija svetoga Pavla” nazvana barnabiti, u 19. stoljeću “Misionari svetog Pavla” ili pavlisti, te u 20. stoljeću mnogostruka “Famiglia Paolina” (“Pavlova obitelj”) koju je ustanovio blaženi Giacomo Alberione, a da ne spominjemo svjetovni institut “Družba svetog Pavla”. U dobroj mjeri, pred nama ostaje lik jednoga apostola i veoma plodnog kršćanskog mislioca: svakom onom tko mu se približi to će biti na korist. U jednom od svojih panegirika, sveti Ivan Krizostom povukao je originalnu usporedbu između Pavla i Noe, te je ovako govorio: Pavao “nije povezivao drvene daske da bi sagradio arku; radije, namjesto da povezuje drvene ploče, sastavio je pisma i tako je istrgnuo od valova ne dvoje, troje ili petoro članova svoje obitelji, već cio svijet kojem je prijetila pogibao (Paneg. 1,5). Upravo to može i nadalje i uvijek činiti Pavao. Nadahnjivati se na njemu, kako na njegovu apostolskom primjeru tako i na njegovu nauku, bit će stoga poticaj, ako ne jamstvo, za učvršćivanje kršćanskog identiteta svakog od nas kao i za pomlađivanje čitave Crkve.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Grješnica (Lk 7,36-50)

Kao pjesnik neugasive čežnje, kao nasmrt ranjena duša ulazi čovjek grješnik. Kao proročica pragrijeha, ljuta rana koja boli i ne zacjeljuje, dolazi žena Gospodinu. Sva potresena, zacijelo u smrtnome strahu; srce joj lupa, noge odsječene. Prijestup svetoga zakona kažnjava se smrću. Kamenovanjem. Ona prilazi jer više nema što izgubiti. Čovjek izgrizen grijehom poznaje svoju bol. Grijeh u duši pakao je na licu zemlje, koji samo Bog može zaustaviti. Koga savjest pritisne, zaludu mu okolišati i umnožavati gorčinu i jad. Besmisao, beskorisnost, egzistencijalna promašenost ne daju se prikriti prividnim izgovorima.

Žena grješnica slika je Crkve koja se udara u prsa i ispovijeda svoj preveliki grijeh. To je Crkva sretnica: smije biti na gozbi na koju kao gost stiže sam Gospodin, tijelom i krvlju. To je grješnica sretnica koja je zavrijedila takva i tolika Otkupitelja. Prima na dar njegovu riječ oproštenja. U Svetomu pismu: »Idi!« znači: živi! Pođi i pruži korak u svojemu životnom hodu!

Sveta šutnja

Farizej poziva Isusa na blagovanje. Žena ne govori ništa. Farizej u sebi optužuje Isusa i grješnicu prijezirnim riječima. A grješnica, zagušena čašom kajanja koja se već prelila, zacijelo ne nalazi ni jednu bistru misao – ona šuti. Farizej Šimun, možda samouvjereno i nadmoćno, siguran u svoj argument, kaže Isusu da je spreman saslušati što mu ima reći. A žena, kojoj ni ime ne znamo, samo šuti, otraga, do nogu Isusovih, u suzama. Na Isusovu prispodobu uglednik farizej kao da je zatečen jer su razotkrivene njegove misli, odgovara s oprezom. A grješnica cijelo vrijeme šuti, ni riječi ne progovara. Prepuna se duša u riječi pretočiti ne da; u ljepuškaste, izvitoperene, površne riječi koje ne kazuju gotovo ništa.

U dubini duše ona prima na dar oproštenje. Spustilo se iz Božjih visina i uskrisilo dušu. Kao svježe okopanu zemlju, brižljivo obrađenu i pognojenu, kišom natopljenu. Drač i korov, suša i iscrpljenost prevelika, nestali su; novo sjeme, ljubaznom rukom zasijano, može niknuti. Gospodin je šalje na poljane mira. Jednom je oluji naredio da umukne. Sada ženu vjernicu šalje: Pođi u svoj mir! Mir duše i mir savjesti, to je novi pravac koji Otkupitelj zadaje vjernoj duši.

Životna svrha

Umjetnik pisane riječi, evanđelist Luka, daje nam skriveni naputak koji će pažljivo oko prepoznati: mir – to je novi prostor koji evanđeoska grješnica prima na dar, mir – to je perspektiva koju Otkupitelj otvara, to je smjer kojim ona ide. Isto je ono otkupiteljsko smirenje koje će učenici primiti na uskrsnu večer kada Gospodin stane u sredinu i kaže: »Mir vama!«

Ne znamo kako je ušla u kuću. Možda u dotrajaloj haljini, možda raspuštenih, nepočešljanih kosa, pod pritiskom vruće želje da vanjskim izgledom više ne skriva prljavštinu i grdobu koje joj stežu dušu. Možda. Evanđelje o tome šuti.

Je li učinila kao udovica koja u hramsku riznicu ubacuje sav svoj žitak? Možda je sve uložila u skupocjenu pomast. Čula je za svetoga Učitelja koji joj je posljednja nada. Mora do njega, pa makar poginula pod kamenjem. Kada čovjek u bijedi vlastitoga grijeha dodirne dno, hrabrost i ludost objeručke hvataju zadnju slamku koja se pruža. Kada nađe dragocjen biser, sretnik riskira sve, samo da ga kupi.

Vjera koja spašava

Omiljena duhovna šansona opisuje ženu koja traži spas dodirujući tek rubove Isusova odijela. Izmučena dugogodišnjom bolešću, nakon pustih liječnika i lijekova, došla je do Spasitelja, vjerujući da će biti izliječena ako ga samo dotakne. Za ženu u farizejevoj kući ne znamo je li se i ona već dugo mučila i borila sa svojim grijehom, s javnom osudom izvana i s grižnjom savjesti iznutra. Nije li i ona ponesena čvrstom vjerom da će biti dovoljan samo susret? Ne smišlja ona taktiku, ni izgovore, ni nabrajanje mučnih grijeha. Ne traži ništa. Samo da ga susretne, da ga vidi, da bude u njegovoj blizini, da mu djelom iskaže čast i poštovanje. Gospodin hvali njezinu vjeru, vjeru spasiteljicu.

Ono što kao javna grješnica, odbačenica, uopće nije imala, sada prima na dar: čast i poštovanje koje sama iskazuje Isusu. Žena u farizejevoj kući postaje ona koja pomazuje Pomazanika Gospodnjega. Pred njom je Mesija doista Mesija, Krist, Pomazanik. Ova vjernica ulazi u evanđeoski tekst da postane uzorom vjere za sve nas. Živi, ali ne više ona, nego živi u njoj Krist.

Molitva

Vjerne žene spremit će pomast, pritisnute tragedijom tvoje smrti, Gospodine. Rano ujutro, prvoga dana, poći će do groba. Žele ti iskazati svoju ljubav. Marija Magdalena u plaču, zbog mnogih suza, ne će prepoznati da stojiš pred njom. I žena grješnica došla je u farizejevu kuću s dragocjenom pomašću, i njoj je obilje suza teklo iz očiju. Snaga tvojega uskrsnuća, Gospodine, već je tada zasjala i probila led prijezira. Skrušena duša susrela je tebe. Gospodine, ti ne podliježeš logici prijezira. Ne prezireš Šimunov poziv, nego ga prihvaćaš i zajedno s njim blaguješ. Ne prezireš ni suze, ni poljupce, ni pomast raskajane duše. Ti ne prezireš, nego cijeniš i ljubiš. Sâm ćeš jednom, pri pashalnoj večeri, ustati od stola i oprati noge svojim učenicima.

p. Niko Bilić, SJ

Jezik Crkve, str. 92-94.

vidi: Molitva u kući farizeja Šimuna

Kategorije
Duhovnost

Molitva u kući farizeja Šimuna

uz #današnjeEvanđelje: Lk 7,36-50 (četvrtak 24. tjedna)

Ti, Veliki, Dobri, Sveti, dolaziš u moj dom.
Bog se odaziva na poziv neznatnoga stvora.
Odgovaraš na moje misli jer ih znaš.
Hoću li ti noge oprati, kao što ti, Ponizni, to svojim učenicima činiš?
Dajem li ti s ljubavlju poljubac, ili sam kao Juda kome samo usne Učitelja ljube, a u srcu mu Zli hara?
Klanjam li se tebi, Pomazaniče Očev, ili oholo buncam o “mesiji” mojih interesa i neznanja?
Pokaži mi, Gospodine, kolike si mi duge otpustio, smilovao mi se, milost mi dao.
Ti me povedi i pouči da te ljubim,
ljubim mnogo, do kraja.
Kad tvoje Tijelo primam,
da mu pristupam sa suzama kajanja koje teku i teku
zbog tolikih mojih grijeha,
da ga s pažnjom, nježno u svoje tijelo primam,
da ti dadnem pomazanje najdubljom srži svojega bića, onim što jesam,
svojim “ja”, svojim tijelom i krvlju,
svojim životom.
Tada više neću imati svoju bunu i nemir,
nego tvoj mir, Spasitelju moj.

17. 9. 20.

p. Niko Bilić, SJ

Vidi: Grješnica

Kategorije
Duhovnost

Mudrosti vječna

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Beskrajno obilje opraštanja

(13. 9. 20. Mt 18,21-35, 24. nedjelja, godina A; četvrtak, 19. tj.)

U središtu Božje riječi na 24. nedjelju u godini A nalazi se srce, sućutna nutrina evanđeoskoga gospodara koji oprašta neizmjerno velik dug (Mt 18,27), oslobađa cijelu obitelj od toga da budu prodani u ropstvo (18,25). Koje je to olakšanje i blaženstvo! Pred njima je život. Punim plućima mogu odahnuti. Spašeni su. Biblijska riječ o gospodaru opisuje milosrđe (σπαλγχνίζω M5 18,27), a izvorno označava toplu, milu, nježnu majčinsku utrobu koja štiti i hrani novi život djeteta koje raste u njoj. Skrbi za nj.

Kao i toliko puta Petar, apostolski prvak, pokazuje da je rođen za voditelja. Prvi izlazi s ključnim pitanjem (Mt 18,21). Dobri Učitelj ponajprije posiže za početcima Pisma gdje Kajinov potomak rasteže u beskraj lanac krvne osvete, umnažajući je sedamdeset puta (Post 4,24) pa i danas još istu paklensku zabludu ludo prikrivamo kao svetu obvezu. Isus donosi korjenit preokret u milosnu rijeku opraštanja koja teče i teče. Pokazuje tako koliko povjerenje ima u Petra, kako je velik u njegovim očima i koliko očekuje od njega (Mt 18,22). A da je stvar krajnje ozbiljna pokazuje zaključak na svršetku gdje će Isus – što jedva kad čini – Oca nebeskoga usporediti s ljutitim gospodarom koji dužnika predaje mučiteljima dok sve ne dobije natrag (Mt 18,34.35). Osim toga Isus, kao i toliko, puta pitanje učenika upotrebljava da još jednom razjasni što je to kraljevstvo nebesko (Mt 18,23).

Svi marljivi ljubitelji Božje riječi koji iz dana u dan pratite čitanja s pravom upozoravate kako smo ovo isto Evanđelje čuli prije točno mjesec dana, 13. kolovoza, u četvrtak, 19. liturgijskoga tjedna, dan prije liturgijskoga spomena na sv. Maksimilijana Kolbea, koji je kao žrtva iz ljubavi dao život za bližnjega u nacističkom koncentracijskom logoru. Toga je istog dana, 14. kolovoza, vrlo prikladno, kod nas u Hrvatskoj Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom domovinskog rata. Koliko je Božji narod već oprostio, i ne prestaje praštati!

Kad iznova slušamo o tome kako se gospodar smilovao svome sluzi pa je i on bio dužan smilovati se (2x ἐλεέω Mt 18,33), dokaz je to da Biblija zna kako je vrijedno, kako je dobro i kako važno ponavljanje. Smilovanje na koje kralj upozorava svoga nemilosrdnoga podanika poznamo i u biblijskom jeziku kada za Božić pjevamo Kyrie eleison, kad u svakoj misi ponavljamo: Gospodine, smiluj se!

Ponajprije, kad je došao čas polaganja računa, sluga ne okoliša. Odmah se ponizno klanja, kralju, pada ničice (Mt 18,26). Priznaje dug, moli. I on, i poslije njegov kolega izriču molbu “Strpljenja imaj!” (Mt 18,26.29) koja smjera na onu velikodušnost i širokogrudnost, dodiruje onu osobinu koju u biblijskoj formuli o Božjem milosrđu obično prevodimo kao “spor na srdžbu” (Izl 34,6), a izvorno označava da je Bog dugoga daha. Molba je to: Budi velike duše nada mnom! Široke ruke!

Ne samo da priznanje i molba prethode velikodušnu oproštenju, nego ona mora biti iskrena. A u to donekle sumnjamo. Najprije stoga što prvi sluga krajnje olako obećava da će sve vratiti (Mt 18,26). Ako jedan jedini talent označava dvadesetak godina rada, s pravom zvuči preuzetno kad je evanđeoskim rječnikom jeziku u pitanju mirijadu, takoreći bezbroj talenata (Mt 18,24) Sumnjamo još više stoga što iz ovoga čovjeka odmah potom svom silinom izbija hladnokrvna bešćutna agresija. Svoga kolegu s posla grubijanski hvata za vrat (Mt 18,28) i baca ga u tamnicu (18,30) zbog daleko, daleko manje stvari. Riječ je o tek stotinu radnih dana (“sto denara” Mt 18,28), malo više od tri mjeseca. Za razliku od moćnoga kralja ovaj podanik iznutra odbija, neće oprostiti.

Važan je dan danas. Zagreb-grad u kojem je politički vrh cijele naše Hrvatske domovine danas je u na svojem 289. zavjetnom hodočašću koje svoje početke zahvaljuje upravo jednom redovniku iz Družbe Isusove. Pater Ivan Šimatić djelovao je u 18 stoljeću u našoj povijesnoj, središnjoj crkvi sv. Marka i uživao naslov “prvog propovjednika kraljevine”. U ondašnjoj nevolji, a tako i danas u pandemiji Grad pada nice s evanđeoskim slugama. Ponizno molimo s vjernom  Majkom i Zagovornicom, Majkom Božjom Bistričkom. Pristupamo poput onih drugih evanđeoskih kolega s posla (usp. Mt 18,31). Pogođeni, ožalošćeni, sve iznose gazdi i mjerodavna odlučna reakcija s autoritetom ne izostaje.

Molitva za dar opraštanja

Poslušajte:

Život iz Božjega oproštenja (video, LTV, 16. 9. 2017.)

Kategorije
Duhovnost

Molitva za dar opraštanja

Uz Mt 18, 21-35 (A 24. nedj.)

unknown artist; Agnus Dei with a Banner of the Order of St John; Museum of the Order of St John; http://www.artuk.org/artworks/agnus-dei-with-a-banner-of-the-order-of-st-john-135595

Sveti Kralju nebeskoga kraljevstva, dobri Gospodaru moj! Ti znaš kolike si mi velike grijehe oprostio zbog pomirne žrtve svojega Sina. Zbog Jaganjca Božjega, njegova križa i uskrsnuća.

            Zato te molim: zaustavi me kad poželim svojim rukama krojiti pravdu. Spriječi me da ne činim nasilje i zlo svojemu bližnjemu koji se neznatno ogriješio o mene. Ne dopusti da ga svojim riječima, svojim ponašanjem, svojim mislima i osjećajima bacim u zatvor ljudske izoliranosti, prezira i ignoriranja.

            Oče nebeski, ako od srca ne oprostim ti ćeš tražiti od mene pravednu naknadu za sve moje prijestupe, svu krivicu i sve moje grijehe.

            Slušam tvoj božanski zahtjev i znam da svojim silama ne mogu. Tražiš da bezbroj puta oprostim, da opraštam u beskraj. Ne mogu. Baš zato padam ničice pred tobom i zaklinjem te: Podari mi milosrdno ganuće i sažaljenje svojega božanskoga srca. Daj da u središtu svoga bića spoznam kako se tebi srce smililo i ražalilo. Jedino tako mogu tvojom snagom oprostiti.

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Ključevi neba

21. nedjelja, godina A: Iz 22, 19-23; Rim 11, 33-36; Mt 16, 13-20

Ove je 2020. godine Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma bio točno na 21. nedjelju u liturgijskoj godini. Kako ga izvrsno obilježiti? Tako da se poklonimo Sinu Božjemu koji za nas svetom Žrtvom postade. On je Otkupitelj. Nasuprot našemu traženju glasovitosti koja se posvuda nameće, on osvaja logikom skrovitosti. On je tajna vjere koju s ljubavlju valja čuvati (usp. “neka nikomu ne reknu” Mt 16,20). Zajedno s apostolskim prvakom Petrom poput prvih učenika kod Euharistije smo u trenutku smirenja, dubine, iskrenosti, u okrilju naše crkve. Blizu smo, nasamo s Učiteljem Isusom (usp. Mt 16,13).

Poziva nas da njemu otvorene duše izreknemo što se sve čuje o njemu. Koliko to zapažamo? Petar vidi koliko Isusa, njegova ljubljenoga učitelja pogrešno tumače, krivo shvaćaju (usp. Mt 16,14). Zar je Isus žestoki propovjednik stroge pokore i žurnog obraćenja, koji je, nakon što su mu glavu odrubili, ponovno ustao? Zar je moćni gromovnik, koji pred svima silovito dokazuje Božji autoritet i sada, evo, opet s neba silazi kamo je vatreno bio uznesen (usp. 2 Kr 2,11)? Je li Prorok pun sućuti i trpljenja koji naviješta budući Novi Savez koji će jednom doći (usp. Jr 31,31)?

Nakon što su kao apostolska zajednica podnijeli izvještaj, sada Petar u ime svih progovara (Mt 16,16). Prepoznaje spasonosnu, blaženu istinu o Mesiji, Sinu Božjemu. O dubino Božje mudrosti i spoznanja (usp. Rim 11,33)! Donijela si otkrivenje, apokalipsu (ἀποκαλύπτω Mt 16,17) – veliku objavu Petru koja ne dolazi iz samoga ljudskoga uma i smrtnoga tijela. To znanje Petru daje Otac s neba i zato je Petar blažen. Zato Isus proglašava još jedno blaženstvo!

Sve je spremno za novu višestruku objavu koju sada Petar prima izravno od Krista Isusa, Gospodina. Šimun prima svoje pravo ime (Mt 16,18). Pred Isusom prepoznaje sama sebe i svoje životno zvanje. Isus mu otkriva veličinu i vrijednost koju kao osoba ima: Petar – Stijena. Pred Sinom Boga živoga može u punini uživati jasnu svijest o samome sebi. Tu se utemeljuje zdravo samopouzdanje. Gospodin može na njemu graditi svoju zgradu živih duša koja će biti jača od sotonskih dveri Podzemlja.

Davno je Elijakim, sin Hilkijin, u Starom zavjetu dobio ključeve Doma Davidova (Iz 22,20.22). Što on otvori, ne zatvara se. Što on zatvori, neće se otvoriti. A u Novom zavjetu Šimun, sin Ivanov, dobiva Kristove ključeve koji otključavaju i zaključavaju nebeska vrata (Mt 16,19). Povjeren mu je ulaz u nebeski dvor.

Zahvalimo Bogu danas što nam u ovom Evanđelju donosi ne samo utemeljenje sakramenta Krštenja, kada Isus Petru daje pravo ime, nego također ustanovljenje službe Svetog Oca kojemu je kao Petrovu nasljedniku povjerena briga za izgradnju cijele Crkve. I još k tome: obrazlaže nam izvor sakramenta Pomirenja koji po služenju Crkve ovdje na zemlji može odriješiti od grijeha tako da to vrijedi i u nebu.

Petar apostol blažen je jer mu je Otac dao objavu. A živa Crkva danas u svetoj misi prima ne tek objavu i znanje, nego – u miru, ne Cezareje Filipove, nego kod oltara – prima Tijelo i Krv Krista, Pomazanika, Sina Boga živoga.

u okrilju bazilike Srca Isusova, 23. 8. 2020.

Niko Bilić, SJ