Kategorije
Duhovnost

Svjećnica 2021

Poslušajte, preuzmite

Kategorije
Duhovnost

Krist poučava s vlašću

4. nedjelja (god. B): Pnz 18,15-20; 1 Kor 7,32-35; Mk 1,21-28

poslušajte, preuzmite (.mp3, 7MB; 7:18 min): Krist poučava s vlašću
Krist poučava s vlašću (B 4)

U četvrtu nedjelju liturgijske godine B evanđelje (Mk 1,21-28) nas vodi u nutrinu kafarnaumske sinagoge. To je mjesto okupljanja, molitve, slušanja Božje Riječi. Sve do danas Božji narod okuplja se kao živa Crkva da bude sa svojim Gospodinom.

Evanđelje po Mateju izravno napominje da je Isus ostavio Nazaret i doselio se u Kafarnaum (Mt 4,13). Zacijelo ga stoga od početka zovu Nazarećaninom jer je kao došljak primljen među njih. U Dan Gospodnji, u sveti, blagoslovljeni dan Božjega počinka, Rabi Isus poučava, a njegovo silno djelo poslužit će kao dokaz. Dio je njegova naučavanja. Okupljeni potvrđuju: uočavaju kako je nov i snažan Isusov nauk (Mk 1,27). Isus budi ponajprije zanos (ἐκπλήσσομαι 1,22) i zatim zaprepaštenje (θαμβέομαι 1,27).

U davnini, na svetoj gori Sinaju, sva je zajednica doživjela prodornost i veličanstvo Božjega govora. Zato su tražili da više ne slušaju izravno taj glas i ne gledaju silni oganj iz straha za vlastiti život (Pnz 18,16). Sada Isus u sinagogi daje pravo i puno značenje Savezu s Bogom.

Ispunja se što je drevni izbavitelj i zakonodavac Mojsije u oproštajnom govoru na dan svoje smrti prorokovao (Pnz 18,15). Štoviše ispunja se ono što je sam Bog najavio na Sinaju kod sklapanja Saveza (18,18). Jednoga od braće Galilejaca Otac podiže da bude novi Mojsije – Sina svojega, jedinorođenoga. Njega treba slušati (Pnz 18,15 usp. Mt 17,5; Mk 9,7; Lk 9,35)! Licem u lice u razgovoru je s Ocem. Potpuno mu je privržen (usp. 1 Kor 7,35).

Isus u sinagogi u Kafarnaumu pokazuje tko je prorok. Toliko blizak, povezan i otvoren s Bogom da mu Bog može u usta staviti i nahraniti ga svojim riječima (usp. Pnz 18,18). Samo će te riječi on izricati. Život mu je u tome da isključivo u Božje ime govori (18,20). Jedino ono što Otac zapovijedi, to će nam reći. Isus potvrđuje da je prorok prije svega posrednik Saveza s Bogom. Božje riječi donosi nama, naše riječi nosi Bogu.

Gospodin živo objavljuje u sinagogi kako časni Božji Zakon ne govori samo o vidljivom svijetu koji mjerimo centimetrom, gramom i sekundom. Koliko je briga za svijet (usp. 1 Kor 7,33.34) bitna svjesni smo posebice zbog virusa koji ne prestaje harati i zbog potresa koji traju i traju. Ali Isus, evo, odmah na početku svojega djelovanja, pokazuje da Zakon dopire do one dublje, ključne, duhovne razine. “Duh oživljuje” (Iv 6,33), reći će poslije.

Ako je duh nečist, onda izaziva zbrku, izokreće. Opsjeda i sputava. Isusovo poučavanje tako je snažno da odmah, i to na svetom mjestu istupa nečisti duh (Mk 1,23), ne ostaje prikriven u potaji. Obuzeo je čovjeka. Buči (κράζω 1,23), zarobio je čovjekov “ja” pa on govori najprije u množini (“s nama”, “nas” Mk 1,24). Je li to on ili je zloduh, ili obojica? Razdijeljen u sebi, nije više svoj.

Ima on oštru spoznaju. Zna Isusa po imenu i odakle je (“Isus Nazarećanin” 1,24). Zna da je Božji, da je sav svet (“Svetac Božji” 1, 24). Ali ništa mu ne vrijedi oholo pozivanje na vlastito znanje.  

Može li nam oslobođena duša evanđeoskoga sretnika pomoći da bolje pojmimo privrženost Gospodinu, povezanost s Bogom,o kojoj apostol piše (1 Kor 7,35)? Ovaj čovjek iz iskustva zna kako je duh bitan i više se neće površno svijetu posvećivati. Riječi Pavla apostola aktualne su na poseban način. Mnogo je danas neoženjenih i neudatih, nisu našli ili su napustili svoju ljubav, ali ne zato što bi ugađali Bogu, nego sami sebi. I tako trpe. Duh zavojevač zarobljava nas u našu sebičnost i nečistoću.

Čisto srce, koje je Gospodin izbavio iz ralja zloduha, po naravi se “brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu” (1 Kor 7,32.34), Spasitelju svome. Iz te privrženosti Gospodinu (7,35), iz Božje svetosti, koja prožima i tijelo i duh (usp. 7,34), prelijeva se onda bujica ljubavi prema bližnjemu. Tako ću pronaći ljubav svojega života, tako ću Kristovom ljubavlju cijeloga života voljeti svoju ženu, svojega muža. Takvu ljubav smetnje više ne zaustavljaju i ne prekidaju. Takva ljubav sjaji kao primjer koji privlači (usp. 1 Kor 7,35).

Nečisti duh koji opsjeda i viče iz ljudske nutrine (Mk 1,23), trese čovjekom i zaglušuje strahovitim vriskom (1,26), duh je koji iskrivljuje pogled i izokreće istinu. Krista optužuje da donosi propast i da mu je nakana uništavati (1,24). Otac laži ima istu metodu otpočetka. Lažno se postavlja kao autoritet. Želi Krista ispitivati i pozivati na red. Stavlja ga u pitanje (“Što ti imaš s nama?” Mk 1,24).

Snaga Gospodinova poučavanja, na koje se kratak evanđeoski izvještaj vraća četiri puta (glagol διδάσκω “poučavati” Mk 1,21.22; imenica διδαχή “pouka” 1,22.27), najbolje se vidi u odrješitoj zapovijedi koju je nečisti duh primoran poslušati (ὑπακούω 1,27). Isus nastupa s vlašću (ἐξουσία 1,22.27). Utišava bukača, izgoni ga (1,25). Oslobađa ljudsku dušu u čiju se nutrinu zloduh uvukao, zaposjeo ju je. Isus naređuje šutnju jer, sav Očev, ne nameće i ne ističe sama sebe.

Zdvojan krik (φονή μεγάλη 1,26) nečistoga duha otkriva dubinsku krizu u kojoj je držao čovjeka. Muka je to koju će sam Gospodin na križu oćutjeti kad jednakim snažnim glasom bude zazivao: “Bože moj!” (φονή μεγάλη 15,34). Već sada na djelu je ona snaga koju će nam Gospodin po svojoj muci i svojemu uskrsnuću darovati.

Koja utjeha i blaženo ozdravljanje, nova sveta bezbrižnost (usp. 1 Kor 7,32) nastaju u ovom čovjeku!? Razumijemo da se ne samo odmah o tome u Galileji govori posvuda uokolo (Mk 1,28), nego i danas među nama.

Isusu, kad čistim Duhom pobjeđuje

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Gospodinu, dok stvara Dvanaestoricu

Uz #današnjeEvanđelje (petak 2. tjedna): Mk 3,13-19

James J. Tissot, Krist ustanovljuje Dvanaestoricu

I nas pozivaš k sebi, u svoje visine (ἀναβαίνω Mk 3,13), Bože naš. Biraš koga ti hoćeš (θέλω 3,13), prema svojoj svetoj volji, prema ljubavi svojoj. Kad se odazovemo, onda napuštamo svoju sebičnost i svoje uskogrudne, uplašene nacrte. S Mojsijem skidamo obuću i stupamo na sveto tlo (usp. Izl 3,5), odlazimo (απέρχομαι Mk 3,13) k tebi. Potvrđuju to nova imena koja daješ i Petru-Stijeni (3,16) i Sinovima groma (3,17).

Dva su Šimuna (Mk 3,16.18), dva su Jakova (17.18), dvojica nose slavno ime tvojega naroda, Juda (Mk 3,19, usp. Lk 6,16; Iv 14,22). Uzimaš braću, dvojicu i još dvojicu, jer su zajedno stasali, znaju se. Autentični, ne mogu jedan drugome glumiti. Već sada na prvo mjesto stavljaš Petra (Mk 3,16), pa makar ga u nizu razdvojio od njegova brata (3,18). Tu je Filip kojega s Andrijom vraćaš iz svijeta grčkoga imena, Filip koji je pozvao prijatelja Natanaela tako da mu najaviš pogled na anđele koji uzlaze i silaze nad tobom (usp. Iv 1, 51). Tu je i Matej, kojega si izvukao iz njegova života u novcu da ga zauvijek zahvalno pamtimo po Evanđelju. Biraš i Tomu, Blizanca, kojega ćeš posebno primiti i poučiti nakon uskrsnuća (usp. Iv 20.27). Ti sam hoćeš i Judu, premda je izdajnik (Mk 3,19). Nije li to zato da uza te i on ima priliku otići iz svojih nauma i poduzimanja, prihvatiti zakon tvojega srca, prije nego bude kasno?

Stvaraš nas, kao na početku (2x ποιέω Mk 3,14.16 usp. Post 1,1). Činiš novo (usp. Iz 43,19). Uspostavljaš cijelu sveobuhvatnu zajednicu za svih dvanaest plemena svojega naroda (2x δώδεκα Mk 3,14.16). Kreiraš nas da budemo s tobom, da svoj život dijeliš s nama, i da nas šalješ. Zato što nas ti šalješ, mi smo apostoli – poslanici.

Mene šalješ s tvojom misijom, da činim što ti činiš, kao što je Otac tebe poslao (usp. Iv 20,21) – da donosim tvoje evanđelje, da tvojom vlašću izbacujem demone.

Ti, Gospodine, ustanovi srž mojega života, definiraj tko sam! Daj mi veličinu i vrijednost, kako si već Abrahamu obećao (Post 12,2)! Svojom božanskom rukom ispisuješ ime na mojemu vlastitom “ja”, ime koje me trajno veže uza te.

22. 1. 2021.

Niko Bilić

Kategorije
Duhovnost

Molitva zahvale, molitva prošnje

na Silvestrovo 2020.

Papa Franjo na predzadnji dan u godini, u srijedu, 30. prosinca, posljednju je generalnu audijenciju u 2020. posvetio zahvalnosti. Podsjetio je na onog jednoga gubavca koji se zahvalno vraća Isusu (Lk 17,15) i ima dvostruku radost: osim izlječenja, još i susrest s Isusom. Njegov primjer pokazuje, ističe Papa, da postoje zahvalni ljudi i nezahvalnici.

Kraj godine uvijek je prilika za zahvalan pogled unatrag, ali na čemu zahvaliti? Ovaj put također usrdno molimo za svršetak pandemije i za sve žrtve potresa. Molimo da Bog podari mir našem tlu i našim dušama. U Došašću smo živo osjetili kako se sav svijet ujedinio u iščekivanju da dođe spasenje. A ovi božićni dani do u dubinu, na zaista potresan, zastrašujući i tragičan način pokazuju nam kako je lomljiv, krhak, nestalan i uzdrman ovaj naš svijet u koji Spasitelj dolazi. Nema u sebi čvrste točke. A Isus dolazi, i to ne kao silan junak koji sve može, nego kao maleno Dijete. Sebe nam daje.

Na misi polnoćki u drugom čitanju, u Poslanici (Tit 2,11-14) slušali smo milosti Božjoj koja se već pokazala i o slavi koja će se tek očitovati. Iščekujemo je kao našu “blaženu nadu”, i to kod svake svete mise ponavljamo. Živimo između te dvije objave – to je naš vijek, naš sadašnji svijet. A i jedna i druga objava jest Isus.

Poslanica ističe da milost spasiteljica odgaja. Isus je sama sebe dao da nas otkupi i očisti. Stvara zajednicu. To smo “mi” – narod koji Gospodin za sebe uzima, bitan mu je, tiče se njegove biti prema riječima Poslanice.

Učitelj nas odgaja za život razborit, pravedan, u prijateljevanju s Bogom, ispunjen željom da činimo dobra djela. Za to se traži da zaniječemo i odreknemo se nepoštovanja prema Bogu te privlačnosti i nadahnuća samih stvorenja. Otkupitelj nam je omogućio da više nikad ne živimo bez Božjega zakona kao bezakonici. Ipak tek čekamo da se on, naš Spasitelj, pokaže u svojoj slavi kako veliki Bog.

Molitva Isusu:

Ti si, Gospodine, milina Očeva. Ti si milost spasiteljica za sve ljude. Već si nam došao, ali tek čekamo i blaženo se nadamo da ćeš nam do kraja pokazati kako si slavan, velik Bog.

Ti nas odgajaš. U tvojem životu vidimo što je razbor, pravednost i puna pobožnost u ovom našem svijetu.

Otkupitelju naš, snagom svojega presvetog Srca – samim sobom – očisti nas od nevjere, od nepoštivanja Božjega zakona i od robovanja stvorenim stvarima! Uzmi nas za sebe! Tako ćemo biti tvoj narod, tvoja predraga svojina!

Pitanja za rad:

  • 1. Gdje mi se je u protekloj godini pokazala Božja milost koja me spašava, Otkupitelj koji me čisti?
  • 2. Kada sam osjetio da sam dio živog Božjega naroda?
  • 3. Kako želim tražiti slavu velikoga Boga u idućoj godini?

Poslušajte!

Ilustracija: Eva Vukina https://www.instagram.com/evavukinaart/​ – (Nakon potresa u Petrinji i Banovini)

31. 12. 2020.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Čudesna formula ljubavi

ili Gdje stanuje Bog?

Vrati se k sebi i naći ćeš stan Božji jer Mesija i Otkupitelj htio je na sebe uzeti ljudsku narav. Hram si Duha (1 Kir 6,19)! Vrati se k sebi i naći ćeš se sa dječakom Samuelom u svetištu (usp. 1 Sam 3,3) i davno prije negoli je velebni jeruzalemski hram podignut.

Vrati se k sebi i znat ćeš kako ljubiti bližnjega jer on je kao ti. Pogledaj sebe i znat ćeš što znači: Ljubi ga kao sebe sama (usp. Lev 19,18)!

Pronađi Krista i znat ćeš koja ti je zadaća u svijetu. Jednu je novu zapovijed dao: da ljubimo kao što je on ljubio (usp. Iv 13,34).

Pronađi bližnjega i naći ćeš Krista jer je rekao: tko primi onoga koga ja šaljem, mene prima (Iv 13,20). I zato što je rekao: što učinite jednome od najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25,40). Učitelj pita: “Što tražite?”(Iv 1,38), a poslije Andrija pronalazi Šimuna (1,41). I izvješćuje: “Našli smo Mesiju” (1,41).

Gdje stanuje Bog? U tajni stvorenja, u svetosti sakramenata, u djelima ljubavi. Gdje stanuje Bog? U najdubljoj dubini duše koju je stvorio i kojoj iz čas u čas daje da bude. Gdje stanuje Bog? Ondje odakle me poziva svetim, tajnim glasom, a ja uporno pogrešno mislim da je to zov karijere, ugleda, udobnosti, oholosti. I trčim, opet i opet, čas amo, čas tamo, umjesto da smireno, smjerno, pun sreće kažem: “Slušam, Gospodaru moj!” (usp. 1 Sam 3,9.10)

Blago Samuelu koji je uživao spasonosnu, ispravnu i plodnu pouku Elijevu. Potrajalo je dok je postalo jasno, ali isplatilo se.

Čas je da se prostodušno, bez ustezanja i bez protokola, upitamo koliko smo naučili prepoznati i poslušati Božji glas u savjesti. Nema drugoga cilja naše duhovnosti i svekolike prakse pobožnosti doli prepoznati volju Božju koja traži da u djelo provedem ljubav u svijetu danas.

Susret s Bogom donosi spoznaju vlastitoga bića koje mi je darovano. Što je intenzivniji, dublji susret s Bogom, to mi je jasnije, tko sam ja. Što bolje znam tko sam, to mi je jasnije što mi je činiti.

Izvještaj o dječaku Samuelu namijenjen je prije svega roditeljima jer im otkriva tu divnu sposobnost i zadaću da svoju djecu dovedu do poznavanja Boga, do prepoznavanja Božjega glasa. Samuel još nije bio poznavao Gospodina, još se nije susreo s Objavom (usp. 1 Sam 3,7), a onda mu iskusni stari svećenik pokazuje pravi stav pred Bogom (3,9). Kada četvrti put zazvoni nebeski poziv, kad Gospodin gotovo opipljivo stane preda nj i dadne mu osjetiti svoju blizinu (3,10), Samuel spremno samoga sebe – baš kao Blažena Djevica Marija u Nazaretu – prepoznaje kao slugu Gospodnjega i zauzima stav slušanja, stav mudroga srca kralja Salomona (usp. 1 Kr 3,9 “srce koje sluša”).

Nakon više od desetljeća u kojemu je bilo vrlo popularno govoriti – čini se ipak uvelike iz financijskih interesa – o zlostavljanju malodobnih, treba istaknuti kako je i ovdje moguć težak propust. Roditelji koji ne vode svoje dijete u susret Božjemu Srcu, koji u odgoju ne posreduju i ne izgrađuju zdravu sliku o Bogu, čine težak prijestup zlostavljanja vlastitoga djeteta.

Danas je pravi čas da iziđemo iz kruga svojih predrasuda i lažnih očekivanja, divna je prigoda da upoznamo Krista kakav jest: Jaganjac Božji (Iv 1,36). Brate, sestro: prioni uza nj kao što on prionuo uza te! Prioni uza nj da budeš jedan duh s njime!

Danas je pred nama evanđeoski holizam – holistički pristup po mjeri evanđelja, koji kaže: nema toga u mom tijelu, što ne bi bilo obilježeno i prožeto Duhom; nema te sile u meni koju ne bi trebalo posvetiti Božjem kraljevstvu. Uđi u sveti hram i pronađi Učitelja! Kod njega je odgovor. Ako ne znam što mi je činiti i što Bog želi, promotrit ću evanđeoski Petrov susrest s Kristom koji za Petra znači definiciju životnoga puta i njegova povijesnoga poslanja. Ti si Šimun, bit ćeš stijena (usp. Iv 1,42)!

Kolika mi je cijena? Na koliko bih se procijenio? Sv. Pavao odgovara: kupljeni smo. Otkupnina jest onaj koji je Tijelom postao da prebiva među nama. Otkupnina to je predragocjena krv koju je prolio. Sebe daje, svoje tijelo i svoju krv – i danas, na oltaru.

Niko Bilić, SJ

2. nedjelja, god. B
1 Sam 3,3b-10.19; 1 Kor 6,13c-15a.17-20; Iv 1,35-42

Kategorije
Duhovnost Nastava

Otac Zaharija

Zaharija, otac Ivana Krstitelja, starozavjetni je svećenik u Novome zavjetu. Štoviše, kad u razgovoru s Božjim glasnikom opisuje svoju dob (πρεσβυύτης Lk 1,18), dat će osnovicu za ime novih, Kristovih svećenika – prezbitera.

Divimo se novozavjetnoj Božjoj dobroti i s pravom ističemo kako Bog čini velike stvari daleko od središta moći, u Nazaretu primjerice, i s „malim“ ljudima, izvan sustava, bez visokih položaja. Svećenik Zaharija međutim pravi je primjer da se Bog javlja i usred establishmenta i ondje pripravlja svoja djela.

Zaharija je čovjek koji odano obdržava zapovijedi i propise, živi u njima (ἐν Lk 1,6). Vjerno obavlja Zakonom propisano hramsko bogoslužje (1,8) koje okuplja cijelu zajednicu na molitvu (1,10.21). Stari svećenik ostaje služiti do kraja svoga roka usprkos neobičnim događajima koji su se zbili (1,23).

Otac Zaharija prvi je čovjek kojemu se u Evanđelju objavio Božji glasnik Gabriel – vjesnik Božje snage, i to ondje, kamo po naravi pripada – u Hramu, Božjemu prebivalištu. Zaharija, svećenik, kadar je razumjeti jezik anđela i uspostaviti dijalog s njime. Prvi je koji sluša radosnu vijest – evanđelje jer mu je Gabriel, u skladu sa svojim poslanjem, donosi (grč. εὐαγγελίσασθαι 1,19). Gabriel svojom izjavom otkriva da je Zaharija bio molitelj. Upozorava ga, naime, da mu je usrdna molitva (grč. δέησις 1,13) uslišana i to je prva poruka koju Zaharija prima s neba.

Biblijski tekst, istina, ističe Zaharijinu nevjeru pa njegovu poznatu nijemost tumači kao korektivnu kaznu, što po naravi prihvaćamo. Ipak, ono što nebeski glasnik kaže o Zaharijinu novu stanju, znači ponajprije šutnju i tišinu (σιοπάω Lk 1,20). Svećenik će šutjeti dok se čudesna najava ne ispuni. Ima li prikladnije i prirodnije reakcije pred misterijem?

Poslije će, ispisujući na pločicu “Ivan mu je ime” (Lk 1,62) dokazati da poslušno izvršava nalog koji je od Boga primio (1,13). Unatoč prvoj nevjerici, dobro je on slušao i usvojio Božju poruku. Zapamtio je i zapovijed i ime koje treba dati.

Riječi koje nakon devetomjesečne tišine Zaharija izgovara jesu proslava i hvala Bogu (Lk 1,64). Primjenjuje onu izvornu moć da blagoslivlja (grč. εὐλογέω) po kojoj je čovjek od početaka na sliku Božju. Duga šutnja pretočila se u svećenikov velik hvalospjev “Benedictus – Blagoslovljen” koji je ušao u srce novozavjetne molitve. Biblija otvoreno opisuje: upravo u času kad započinje veliku molitvu Zaharija je ispunjen Duhom Svetim, a njegove su riječi proročki govor (προφητεύω 1,67). Svećenik je Zaharija, dakle, prorok jednako kao što za svojega sina najavljuje: “a i ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati” (1,76). Tako se, eto, u Svetom pismu nastavlja časni niz Božjih proroka po čijim je ustima Bog objavio da će “podići snagu spasenja” svojemu narodu (1,69).

(18.03.10.; 10.04.10.) 6. 11. 2020.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Žarište kršćanstva

Ustroj i poruka teksta o blaženstvima u Mt 5,1-12

James Tissot, Govor o Blaženstvima (1886.-96.), iz niza Život Kristov, Brooklyn Museum

Prava egzegeza – tumačenje Biblije, vodi nas natrag k Riječi Božjoj, daje nam da je dublje, bolje i više razumijemo. Toj se zadaći, skromno ali odvažno, posvećuje i naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i u ovoj novoj, neobičnoj akademskoj godini. Stoga sa strahopoštovanjem promatramo ovaj cijenjeni, globalno poznat sveti odlomak u Matejevu evanđelju (Mt 5,1-12) koji opisuje žarište kršćanstva.

Kratak uvod ocrtava prizor s Isusom, koji je zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio teksta Mt 5,3-10 donosi Isusove prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7) kojima, na isti opisan način, govoreći o “njima” u trećem licu, u čuvenih osam blaženstava nabraja one ljude koje proglašava sretnima, primateljima milosti. Kad slušamo o siromašnima, o ožalošćenima, o gladnima i žednima, o progonjenima, s pravom se odmah pitamo: Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost?  U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno svojim slušateljima: “Blago vama!”

Deset zapovijedi, kao svojevrsni temeljni zakon Božjega naroda u Starom zavjetu, u Bibliji pronalazimo na dva mjesta – ponavlja se, što ponajprije ima svoje pedagoške razloge (Izl 20,1-17; Pnz 5,6-21). Slično ćemo i Blaženstva, taj ustav kršćanske vjere, naći na dva mjesta. Osim Mateja, bilježi ih i Lukino evanđelje (Lk 6,20-26), koje Isusa prikazuje kako govori u nizini (Lk 6,17), naglašavajući da se Gospodin i Učitelj spustio i ponizio. Sin Božji postao je Sin Čovječji. Osnovna razlika od Matejeva evanđelja jest u tome što se ovdje Isus u Blaženstvima odmah izravno obraća svojim učenicima i tako od početka pokazuje o kome je riječ. Osim toga, u Lukinu evanđelju, odmah uza svoj stijeg s četverostrukim “Blago vama!” (Lk 6,20-22) postavlja i onaj suprotni s četverostrukim “Jao vama!” (6,24-26), a upućuje ga sitim bogatašima, koji se smiju i nasljednici su lažnih proroka. Zacijelo je ova podjela također poslužila sv. Ignaciju, utemeljitelju Družbe Isusove, da u čuvenim Duhovnim vježbama zacrta središnje Razmatranje o dvije zastave.

Opće je poznato da je središte Isusova života i naučavanja Otac nebeski. Vrijedi li to i za samu strukturu teksta o blaženstvima u Matejevu evanđelju (Mt 5,3-12)? Isus devet puta ponavlja “blaženi” (grč. 9x μακάριοι 5,3-11). Uz to upravo devet puta govori o Ocu koji tješi (5,4), nasićuje (r. 6), iskazuje smilovanje (r. 7), dodjeljuje naslov svojim sinovima (r. 9), Otac im je (r. 9), Bog, vidljiv čistima (r. 8), nebeski kralj siromasima (r. 3) i progonjenima (r. 10), ima spremljenu veliku plaću (r. 12).

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. On je naš Učitelj za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našemu unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srcem počeli prikupljati svoja prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Kad smo mala djeca, ako imamo dobre roditelje, oni se s ljubavlju i velikom skrbi brinu za to kako nam je. Važan dio naše samostalnosti, našega sazrijevanja i odrastanja jest voditi brigu o svojemu unutarnjem životu. Osim onih doista najbližih s kojima dijelimo život, nitko od ljudi nema izravnoga uvida u to kako mi je, koliko sam zadovoljna osoba i koliko mi je dobro, pa, prema tome, ni od koga ne mogu pravo očekivati da se brine za ono što je u meni najdublje i najsvetije, najvažnije. Zato njegu, blagost i milosrđe valja primijeniti u postupanju prema vlastitoj duši, prema osobnomu duhovnom životu.

Početak i kraj

Možemo li u tekstu o Blaženstvima relativno jednostavno prepoznati drevni hebrejski ustroj koji naslov takoreći piše na kraju? Poznajemo takav fenomen, primjerice, iz Levitskoga Zakonika u popisu brojnih uputa, a i na završetku cijele knjige (“Zapovijedi koje je Gospodin dao Mojsiju za Izraelce” Lev 27,34). Još je daleko poznatije kako, u opisu prelaska preko Crvenoga mora (Izl 14), završetak, nakon sažeta ponavljanja (“posred mora po suhom” Izl 14,29), daje teološki naslov cijelome poglavlju (“osvjedoči se Izrael o moći Gospodnjoj” 14,31). Posljednji redak Evanđelja o blaženstvima otkriva da Rabbi Isus, kad im se izravno obrati, u svojim slušateljima vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost njima nagoviješta.

Početak poglavlja ističe da Isus gleda svoje okupljene slušatelje i uspinje se na goru. Izvrsno je to upozorenje kako u čitanju biblijskih tekstova valja živo paziti na kontekst. Kome Gospodin govori? Prva rečenica spominjući mnoštvo (4,25; 5,1) veže se uz prethodno poglavlje. Ondje su navedeni slušatelji kojima Isus, svečano započinjući poučavanje, upravlja Govor na gori. Od “učenika” (grč. μαθηταί 5,1) koji su mu pristupili, a s tim se nazivom ovdje prvi put u Evanđelju pojavljuju, do sada ćemo poimence naći tek dvaput po dva brata: Petra i Andriju (Mt 4,18) te Ivana i Jakova (4,21).

“Mnoštva” i to “brojna” (grč. ὄχλοι πολλοί Mt 4,25) navodi Matejevo evanđelje u množini, gledajući na silan svijet koji je slijedio Isusa ne samo iz Galileje, nego i iz sjeveroistočne pokrajine s Deset gradova, iz velike, glavne, Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje su od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena. Svi oni slijede (grč. ἀκολουθέω Mt 4,25) Isusa pa su u biti njegovi učenici. Među njima su i oni bezbrojni “patnici, bolesni, opsjednuti, mjesečari i uzeti” iz “cijele Sirije” kojima je Gospodin dao izlječenje na dar (Mt 4,24) i, sada, sa svojim pratiocima koji su ih doveli, slušaju. Prizor s Blaženstvima predočuje što je to kršćanstvo: Neomeđeni niz duša koje odasvud dolaze do Isusa, okupljaju se oko njega, prilaze mu. On im je u središtu, njega slijede. Od njega traže spas, primaju upute za svoj život.

To je narod Božji koji Isus poučava. Mojsije im je na izvorima povijesti dao pet knjiga Zakona. Kralj David u pet knjiga Psalama, kao odgovor na Božji govor, ostavio im je svoj molitveni životopis. Sada Emanuel otvara prvi od pet učiteljskih govora koje će Matej zabilježiti s prepoznatljivom zaključnom naznakom da je “Isus dovršio” izlaganje (ἐτέλεσεν ὁ Ἰησοῦς Mt 7,28; 11,1; 13,53; 19,1;  26;1). Tako stoji na kraju Govora na gori (Mt 5-7), na kraju poslanja danog apostolima (Mt 10), na kraju prispodoba (Mt 13) i govora o Crkvi (Mt 18), te napokon na kraju govora protiv farizeja i o posljednjem sudu (Mt 23-25). Svečano prozborivši na početku prvoga govora: “Blago njima” Gospodin i Učitelj još jednom pokazuje kako nastavlja i ispunja drevna Pisma koja, primjerice, zbirku Psalama započinju proglasom: “Blago čovjeku”. Ipak za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključni odsjek Blaženstava (Mt 5,11-12) izvrsno objašnjava kako je cio tekst građen. Isus se sada obraća izravno – dijaloški, u drugom licu – svojim slušateljima kako svjedoči četiri puta ponovljena osobna zamjenica “vi” (grč. 4x ὑμεῖς Mt 5,11.12) i tri glagola u 2. licu – jedan u izjavnom obliku (“blago vama” tj. izvorno: blaženi ste Mt 5,11) i dva kao zapovijed (radovati se, klicati 5,12). Upravo dva imperativa: “radujte se!” i “kličite!” u Mt 5,12 daju najbolju definiciju što znači ono “blago njima”.

Svih osam blaženstava (Mt 5,2-10) zajedno s devetim izravnim: “blaženi ste” tj. “sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruk poziv (5,12). Gospodin poziva najprije na radost (5,12) kakvu će na dva mjesta staviti u svoju oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24), rasvjetljujući posve usporedbu s talentima u kojoj je dobri i vjerni sluga pozvan: “Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21.23). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva spomenuto u Evanđeljima, koje ipak dobro poznajemo kod Isusove Majke, kad njezin duh klikće u Bogu, Spasitelju (Lk 1,47), i kod samog Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

U završnom se dijelu odlomka odmah vidi da Gospodin Blaženstvima izokreće naše normalno i redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno optužuju i lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek može pritom biti sretan? Prvi odgovor zacijelo možemo tražiti u velikoj plaći (grč. μισθός πολύς Mt 5,12) koju će Otac nebeski jednom dati, a koju je upravo na taj način kao veliku nagradu u davnim početcima prvi put obećao Abrahamu (μισθός πολύς LXX Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (οὐρανός Mt 5,12). I kad na početku i na kraju niza blaženstava, kao otvorenje i zaključak, govori o kraljevstvu nebeskom (οὐρανός 5,3.10), onda govori o Bogu. Isus očito slijedi običaj prepoznatljiv poimence u Knjigama o Makabejcima u kojima se spominjanje Boga izbjegavalo zbog političkog nametanja mnogoboštva u helenizmu i umjesto toga govorilo se “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika, služeći se trpnim glagolskim oblikom da upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi Blaženstva hotimice prevodimo povratnim glagolom sa zamjenicom “se”, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6). Da smo na pravom putu kad tako čitamo, potvrđuje Majka Marija kad proglašava: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (θεός Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9). Blaženstvo je Božja stvar i Očev dar.

Isus i ja

Još više bi nam blaženost, radost i sreću, koja ne odgovara našim prvim naravnim impulsima, mogla razjasniti zamjenica u tumačenju “zbog mene” (grč. ἐγώ, naglašeni genitiv, Mt 5,11). Pojavljuje se doduše samo jedanput u Blaženstvima, ali ključna je. Kao što ljudi mogu trpjeti progonstvo zbog (grč. ἕνεκεν  Mt 5,10) pravednosti, tako im se to, uz uvrede i laž, može zbiti zbog Isusa (r. 11). Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim riječima “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Objavljuje unutarnju – duhovnu – snagu svoje vlastite božanske Osobe. Tko zbog Isusa trpi uvrede i izrugivanje, tko je zbog njega progonjen, tko sjedinjen s Isusom doživljava da lašci sve moguće zlo iznose protiv njega, taj je blažen. Nevidljiva, osjetljiva, fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5) nosi blaženstva!

Je li presmiono prepoznati u Blaženstvima Isusov govor o Presvetom Trojstvu? Ističe sebe, višestruko govori o Ocu, a Duh Sveti je prepoznatljiv ne samo u spominjanju utjehe (grč. παρακαλέω Mt 5,4) koju će ožalošćeni primiti jer on je Tješitelj (παράκλητος Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). Osim toga upravo nas devet put naznačeni, da tako kažemo, “duhovni osjećaj” blaženosti upozorava na prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko čiju je blizinu Preteča Ivan Krstitelj najavio (Mt 3,2), Isus nakon krštenja i kušnje u pustinji istim riječima uzima kao temeljni proglas i otvorenje svojega javnog djelovanja (Mt 4,17). Nakon što je okupio prve učenike u cijeloj će Galilejskoj zemlji pokrenuti kampanju upravo “Evanđeljem o Kraljevstvu” (Mt 4,23). Matej ovdje u Blaženstvima prvi put opet spominje “kraljevstvo” (grč. βασιλεία Mt 5,3.10) kao okvir za početak i kraj osmerostrukoga niza na način inkluzije. Upućuje nas da u Blaženstvima čitamo u čemu se sastoji i kako izgleda to kraljevanje nebesa. Kako to Božji, uzvišeni nebeski svijet koji nas nadilazi i ostaje iznad nas, upravlja zemljom? Kako Gospodnja nebesa vladaju ovim našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima. Gospodin ponajprije u trećem blaženstvu govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja u kojem se jedino i to samo tri put pridjev “krotak” pojavljuje. Matej preuzima i potvrđuje sliku koju prorok Zaharija nagoviješta i u Isusu prepoznaje poniznoga, blagoga – krotkoga kralja koji dolazi (Mt 21,5). Blaženstvo nudi danas vrlo aktualan program za ekologiju jer ne dopušta da se Biblija svetogrdno uzima za despotsko podvrgavanje ili neobuzdano izrabljivanje zemlje koju nam Bog dade. Krotki će baštiniti zemlju. Razumijemo takvo blaženstvo.

Slično nemamo teškoća ni u petom blaženstvu kod milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere. Izvorno riječ je o smilovanju (od grč. ἔλεος) koje poznajemo iz zaziva “smiluj se”  u svetoj misi i kod litanija (eleison, grč. ἐλέησον).  Odmah uviđamo logiku i kod one čistoće srca (5,8) u šestom blaženstvu, za kojom od naravi žudimo. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj, središte i sveti oslonac Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna (Lk 1,28), gledala sinka, dijete svoje – u naručju i pod križem.

U sedmom blaženstvu napokon, stoji ista riječ koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (grč. ποιέω Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14). U hrvatskom jeziku poznajemo je iz riječi “poezija” koja označuje umjetničko stvaralaštvo, a ovdje govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Ustanovljuju ga i proizvode. Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i posljednjim, osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali biti gladan i žedan pravednosti, doživjeti proganjanje – pa bilo to i samo subjektivno, iznutra – zato što poštujemo pravednost, ideali su koje lako priznajemo i zasigurno ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)? Biblijski narod Božji pamti jad (“bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom u Kući ropstva, zasigurno i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. tisućljeću, uza sav napredak, poznajemo teško siromaštvo koje doslovce ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i globalizirane ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, u tumačenju si pomažemo najčešće tako da slijedimo upravo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus jednostavno i bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8 grč. nominativ s dativom) koje najlakše prepoznajemo kao blaženu slobodu od grijeha koju nam Isus donosi. Otac nam je svojim oproštenjem dariva. Čista srca oni su koje je Isus oslobodio od nečistoga duha. Kojeg li blaženstva u srcu! Čovjek vidi da je Bog djelovao u njemu.

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak još jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus nastavlja i potvrđuje časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke svoje vrhunce. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i izvršavaju, doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici i siromaštini, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično u razumijevanju idućega naoko protuslovnoga blaženstva o ožalošćenima pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem? Ondje je drugo blaženstvo izravno upućeno onima koji “plaču”: “Blago vama koji sada plačete!” (grč. κλαίω Lk 6,21). Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (grč. πενθέω Mt 5,4). To su u prvom redu oni koji oplakuju nekoga svojega jer je preminuo. Opis je to koji se u grčkoj Bibliji prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (LXX Post 23,2). Isusovo blaženstvo bilo bi, dakle, ponajprije općenito u blaženoj nadi da će pokojni ustati od mrtvih. Gospodin sam najavljuje: “Ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju, koje je Radosna vijest, “žalovanje” (πενθέω Mt 5,4; 9,15; Mk 16,10; Lk 6,25) prava je rijetkost, pojavljuje se samo četiri puta, i vodi u vrlo određenom smjeru. Osim u blaženstvima (“Blago ožalošćenima!” Mt 5,4; “Jao vama koji se sada smijete, vi ćete žalovati i plakati!” Lk 6,25), Isus će ovom riječju upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik među njima, ali da će im on biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Prema tome, Isus, kao i inače, govoreći o ožalošćenima govori o svojemu životu te najavljuje blaženstvo onima koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve ­– uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

13.  listopada 2020.

dr. sc. Niko Bilić, SJ
Fakultet filozofije i religijskih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Blago nama

Sadržaj i poruka evanđeoskih Blaženstava u Mt 5,1-12

Poslušajte, preuzmite! (.mp3; 25MB; 26:28 min.)

Uvodna molitva:

Promotrimo čuveni odlomak Mt 5,1-12, koji opisuje žarište kršćanstva. Uvod ocrtava prizor s Isusom koji je, uspevši se na goru, zauzeo učiteljski – sjedeći – položaj (Mt 5,1-2). Glavni dio Mt 5,3-10 Isusove su prve riječi u Govoru na gori (Mt 5-7), kojima na isti opisan način, u trećemu licu, sa slavnih osam blaženstava nabraja one koje proglašava sretnima, primateljima Božje milosti. Tko od nas nije već osjetio da zbog siromaštva ne trpi neki nedostatak? Koliko puta smo gladovali i žeđali za pravednošću i osjetili da nas nepravedno progone? Tko ne zna što je to žalost? U posljednjem odsjeku Mt 5,11-12 Gospodin pravi zaokret i obraća se izravno slušateljima “Blago vama!”

Učitelj Isus

Kod blaženstava zasigurno je najvažnije da ih govori Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. To je naš Učitelj, za kojim smo pošli, kojega poznajemo. Redovnički zavjet siromaštva lako ćemo pronaći u “Blago siromasima!” (Mt 5,3), čistoću u “Blago čistima srcem!” (Mt 5,8), a poslušnost je vjerojatno ponajviše u podložnosti kraljevstvu nebeskom (Mt 5,3.10) u kojemu Bog vlada.

Kad govori o blaženosti, Gospodin govori o našem unutarnjem životu, o onom dragocjenom, bogatom, nepreglednom, nezamjenjivom  svemiru koji nosimo u sebi i koji raste od prvoga trenutka otkako smo pod majčinim srce počeli prikupljati prva iskustva pa sve do sada. Isus govori o tome kako nam je, kako smo, o onome što nas ispunja i što onda širimo oko sebe. Isus govori o onome za što će apostol poslije napisati: “Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). Bogu je važno što nam je u srcu.

Čovjek koji živi u celibatu i Bogu posvećenom životu osobito je dužan voditi brigu o svojem unutarnjem životu. Nitko od bližnjih nema izravnoga uvida u to koliko sam kao osoba zadovoljan i koliko mi je dobro, pa ni od koga ne mogu pravo očekivati da vodi brigu o onome što je u meni najdublje i najsvetije. Zato blagost i milosrđe valja posvetiti i u ponašanju prema vlastitoj duši, osobnom duhovnom životu.

Početak i kraj

U Blaženstvima smijemo potražiti hebrejski ustroj koji naslov piše na kraju. Posljednji, ključni, redak Blaženstava otkriva da Rabbi Isus u svojim slušateljima, kad ih izravno oslovi, vidi današnje proroke (Mt 5,12). Što su proroci u prošlosti doživljavali, Gospodin za sadašnjost nagoviješta svojim slušateljima.

Isus je mnoge spasio od njihovih patnji (Mt 4,24) i oni ga sada, zajedno sa svojim pratiocima, koji su ih doveli k Isusu, slušaju. Početak opisuje kako Isus gleda te bezbrojne ljude (grč. “mnoštva”, množina) koji ga slijede a dolaze iz Galileje, iz sjeveroistočne pokrajine s deset gradova, iz velike, glavne Judejske zemlje na jugu sa svetim gradom Jeruzalemom, a tako i s one druge, istočne strane rijeke Jordan gdje u od davnine smješteni Rubenovo i Gadovo te pola Manašeova plemena (Mt 4,25). Od apostola tu su tek Petar i Andrija (Mt 4,18) te Ivan i Jakov (4,21). Svečano prozborivši: “Blago njima” Gospodin i Učitelj nastavlja Pisma u kojima Psalmi započinju proglasom: “Blago čovjeku” (Ps 1,1). Za razliku od Staroga zavjeta Isus ne govori individualno, nego se obraća zajednici.

Zaključak tumači cio tekst Blaženstava. Oba imperativa: “radujte se!” i “kličite!” (Mt 5,12) definiraju što znači “blago njima”. Svih osam blaženstava (Mt 5,3-10) zajedno s devetim: “blaženi ste, sretnici ste” (5,11) slijevaju se u Isusov dvostruki poziv. Isus poziva na radost (5,12) kakvu će dvaput staviti u oporuku na Posljednjoj večeri (“da vaša radost bude potpuna” Iv 15,11; 16,24). Drugi je poziv na ono klicanje, jedva koji put spomenuto, a poznajemo ga kod Isusove Majke, kad njezin duh kliče (Lk 1,47), i kod Sina Božjega kad je u Duhu klicao slaveći Oca (Lk 10,21).

Blaženstvo od Oca

Na završetku se odlomka vidi da Gospodin blaženstvima izokreće naše redovito poimanje. Sretni smo, kaže, kad nas vrijeđaju i rugaju nam se, kad nas progone, kad nas lažno proglašavaju zlima (Mt 5,11). Kako čovjek pritom može biti sretan? Prvi odgovor smijemo tražiti u velikoj plaći koju će Otac nebeski jednom dati, a u davnim ju je početcima prvi put obećao već Abrahamu (“Nagrada tvoja bit će vrlo velika” Post 15,1).

O Bogu Ocu Isus u blaženstvima govori na tri načina. Ponajprije, kad spominje nebesa kao ovdje na završetku (Mt 5,12), i kad na početku i na kraju niza blaženstava govori o kraljevstvu nebeskom (5,3.10) onda govori o Bogu. Očito slijedi običaj primjerice Knjiga o Makabejcima, u kojima se spominjanje Boga izbjegava zbog helenističkog nametanja mnogoboštva i umjesto toga stoji “Nebo”.

Isus također govori o Ocu prema redovitu običaju evanđeoskoga jezika da trpnim glagolskim oblikom upozori kako je Bog kao subjekt na djelu. Čuvajući duh hrvatskoga jezika, mi blaženstva prevodimo povratnim glagolom, ali Evanđelje je jasno: Bog će utješiti (Mt 5,4). Bog će nasititi pravednošću one koji za njom gladuju i žeđaju (5,6) slično kao što je Majka Marija proglasila: “gladne napuni dobrima” (Lk 1,53). Otac će iskazati smilovanje onima koji sami imaju smilovanja (7). On će dati ime svojim sinovima (5,9) koji donose mir poput uskrsloga Sina, kad govori i ponavlja: “Mir vama!” (Iv 20,19.21).

Isus napokon govori o Ocu imenicom Bog, naznačujući koga to motre ljudi čista srca (Mt 5,8), i ističući da su mirotvorci sinovi Božji (Mt 5,9).

Isus i ja

Ovu blaženost, koja ne odgovara impulsima naravi, još više može razjasniti zamjenica u objašnjenju “zbog mene” (Mt 5,11), koja se doduše pojavljuje samo jedanput, ali ključna je. Kao što ljudi trpe progon zbog pravednosti (Mt 5,10), tako im se to može zbiti zbog Isusa. Isusov “ja” sadržan u zaključku pokazuje nam o čemu se radi u Blaženstvima. Kao što će u Ivanovu evanđelju više puta očitovati svoju vlastitu osobu čuvenim proglasom “Ja sam”, tako i ovdje Isus objavljuje sama sebe. Tko zbog njega trpi, taj je blažen. Fina životna veza između kršćaninova “ja” i Isusova “ti”, kakvu će sam Gospodin opisati, govoreći o trsu i lozama (Iv 15,5), nosi blaženstva!

Je li presmiono tražiti u Blaženstvima Isusov govor o Presvetomu Trojstvu? Ističe sebe, mnogostruko upućuje na Oca, a Duh-Tješitelj prepoznatljiv je ne samo kod utjehe (Mt 5,4), nego “duhovni osjećaj” blaženosti naznačuje prisutnost Duha, koji je Božji unutarnji život.

Kako nebo kraljuje

Kraljevstvo nebesko koje je već Krstitelj najavio, Isus nakon krštenja i pustinje uzima za otvorenje javnoga djelovanja (Mt 4,17), a, nakon što je okupio prve apostole, cijelu će zemlju podići upravo evanđeljem o kraljevstvu (Mt 4,23). U Blaženstvima se prvi put iznova pojavljuje kraljevstvo na početku i na kraju niza (Mt 5,3.10) i poziva da čitamo u čemu se sastoji to kraljevanje nebesa. Kako to Božji svijet, koji nas nadilazi, upravlja našim ljudskim svijetom?

Lako nam je, recimo to tako, s “pozitivnim” blaženstvima! Gospodin govori o krotkosti (Mt 5,5) koja obilježava njegovo srce (11,29). Specijalitet je to Matejeva evanđelja, u kojem se jedinom taj pridjev pojavljuje, i potvrđuje Zaharijino proroštvo: Isus je ponizan, blag kralj (Zah 9,9; Mt 21,5). Blaženstvo nudi posve aktualan program za ekologiju: Krotki će baštiniti zemlju. To razumijemo.

Slično nam je i kod smilovanja, milosrđa (Mt 5,7), u kojem papa Franjo gleda srž naše vjere, i kod one čistoće srca (5,8), za kojom od naravi žudimo. Rado prihvaćamo da je pravo blaženstvo gledati Boga koji je nositelj Kraljevstva, kao što je Majka, milosti puna, gledala sinka u naručju i pod križem. U Evanđelju čistoća je suprotnost nečistim dusima koje Isus svojom snagom istjeruje iz opsjednutih.

Ista riječ, zatim, koja u grčkoj Bibliji opisuje Božje stvaranje (Post 1,1) i naznačuje da je Isus sazdao Dvanaestoricu kao instituciju (Mk 3,14), govori o Isusovim slušateljima koji stvaraju mir (Mt 5,9). Bez teškoće spoznajemo da su takvi mirotvorci blaženi i da su djeca Božja.

Protuslovlje u blaženstvima?

Teže nam je s onim, nazovimo ih, “ambivalentnim” blaženstvima, četvrtim i osmim, koje obilježava ista pravednost (Mt 5,6.10). Ni glad ni žeđ, kao ni progon, nipošto nisu poželjno blaženstvo. Ali glad i žeđ za pravednošću, doživjeti progon zato što poštujemo pravednost, ideali su koje priznajemo i zacijelo ih iz iskustva poznajemo.

Šok i otpor izazivaju dva uvodna Isusova proglasa. Zar su blaženi oni koje je pogodila neimaština (Mt 5,3)? Kako mogu biti sretni oni koji su u žalosti (5,4)?

Narod Božji pamti jad (=”bijeda/siromaštvo/ubogost” Izl 3,7) pod faraonskom šakom, a tako i iz pustinje i iz babilonskoga progonstva. Mi danas, u 3. mileniju, uza sav napredak, poznajemo opako siromaštvo koje ubija do pola svijeta, a najviše zbog naše sebične, loše raspodjele i ravnodušnosti.

Budući da to nikako nije poželjno, pomažemo si tako da slijedimo upravo ovo Matejevo evanđelje. Za razliku od Luke, gdje Isus bez okolišanja proglašava: “Blago vama, siromasi!” (Lk 6,20), Matej blaženstvo uzdiže na razinu duhovnoga siromaštva (Mt 5,3). Zaista, sam gramatički izrijek stavlja ovo blaženstvo uz bok čistima srcem (Mt 5,8).

Blaženstvo siromaha postaje nam ipak jasnije i životnije prepoznamo li kako i ovdje Isus preuzima časna Pisma iz starine, onu teologiju koja je u Knjizi Malih proroka dosegla neke od svojih vrhunaca. Sefanija bilježi kako jedino siromasi poštuju i doslovce “čine” Božje pravo (hebr. mišpat Sef 2,3), dok ga ostali izokreću i preziru, gaze pravdu. U tom je poštivanju, ne u gorkoj oskudici, njihova veličina. Zbog toga su blaženi!

Tajnovita uskrsna radost

Može li nam slično kod idućega blaženstva pomoći usporedba s Lukinim evanđeljem gdje su jednostavno oni koji “plaču” (“Blago vama koji sada plačete!” Lk 6,21)? Kod Mateja Isus govori o “ožalošćenima” (Mt 5,4) koji oplakuju nekoga svojega. Opis je to koji se prvi put pojavljuje kad Abraham u žalosti oplakuje svoju pokojnu Saru (Post 23,2). Blaženstvo bi, dakle, ponajprije bilo u blaženoj nadi da će pokojni jednom ustati od mrtvih. Gospodin najavljuje: “ja ću ga uskrisiti” (Iv 6,44.54).

No u Evanđelju “žalovanje” je prava rijetkost i vodi u vrlo određenu smjeru. Osim u blaženstvima (Mt 5,4; Lk 6,25), Isus će upozoriti da svatovi ne mogu biti u žalosti dok je zaručnik s njima, ali da će im biti ugrabljen (Mt 9,15). Blaženstvo postaje vrlo jasno kada u Markovu evanđelju Marija Magdalena ožalošćenima dolazi sa zapanjujućom radosnom vijesti o susretu s Uskrslim (Mk 16,10). Isus, prema tome, naviješta da su blaženi oni koji oplakuju njegovu otkupiteljsku smrt jer dovršetak te žrtve – uskrsnuće, prvina usnulih (1 Kor 15,20) – utjeha je koja dolazi.

(red. 2. 10. 2020.)

Niko Bilić, SJ

Molitva Isusu, Učitelju:

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Očeva volja

u Isusovoj prispodobi o dva sina (Mt 21,28-32)

Dobra je egzegeza, dobro je tumačenje Biblije koje nas vodi natrag k Riječi Božjoj i daje nam da je iznova, još bolje razumijemo. Evo prave prilike da se u pouci Isusa, Učitelja, s poštovanjem, duboko poklonimo vječnom misteriju Očeve volje koju treba izvršiti (usp. Mt 21,31) i da je iz blizine što dublje promotrimo. Volju Oca nebeskoga najviše otkrivamo u središtu, u žrtvi Sina njegova jedinoga, ljubljenoga, koja započinje na križu, a završava se Uskrsom – Prvina usnulih, kao prinos sama sebe daje Ocu (usp. 1 Kor 15,20), koji će ga nato “posvema uzvisiti i milosno mu dati ime nad svakim imenom” (Fil 2,9).

Očev vinograd

Svaki put u molitvi “Oče naš” zazivamo: “Budi volja tvoja!”, baš kao sam Gospodin u Getsemanskom vrtu (Mt 6,10; 26,42). Prorok Ezekiel od davnina u izravnoj polemici objavljuje da je put Gospodnji pravedan (Ez 18,25). Pogledajmo tu pravednost, uđimo u srce očevo kako nam ga Gospodin i Učitelj u svojoj prispodobi ocrtava! Osjetimo očevu dušu, pogledajmo sinove njegovim očima!

Otac ima vinograd. Sve je spremno, zrelo, osunčano, slatko, sočno. Milina! Otac prilazi i progovara očinski, toplo i blisko: “Sinko! Rođeni! Dijete moje!” (grč. τέκνον Mt 21,28). Potiče, bodri, pokreće. On pristupa i prvomu (r. 28) i drugomu sinu (r. 30).

Prvi sin

Otac u svojoj velikodušnoj, strpljivoj roditeljskoj mudrosti dopušta i prihvaća da prvi – prema proročkom opisu – bezbožno (usp. Ez 18,27) odgovara: “Neću!” (Mt 21,29). Razara očinski autoritet, vrijeđa očevu ljubav.

Prvi sin predstavlja carinike i bludnice (Mt 21,31.32) koji su zaglavili u svom grijehu i hode putom nepravde. Ali prvi sin je također poput sina razmetnoga (usp. Lk 15,17-19). Uvidio je i odvratio se od svoje bezbožnosti, odvratio se od svoga ne-djelovanja (usp. Ez 18,27.28), od svojega “neću”. Obratio se je. Poslušao je Ivana Krstitelja koji je “došao k nama putom pravednosti” (Mt 21,32). “Predomislio se i otišao” u vinograd (21,29). Otac radosno može reći: Sada “izvršava moje pravo i pravicu” mojega srca (Ez 18,27). Prikuplja sin slasne plodove. Ima život.

Drugi sin

Istim očinskim srcem otac gleda i drugoga sina. Evanđelje ističe da mu na isti način pristupa (grč. ὡσαύτως “isto tako” Mt 21,30). Drugi sin međutim, predstavlja nositelje vlasti u hramu i u narodu (usp. “glavari svećenički i starješine narodne” Mt 21,23). Predstavlja Božji narod. Nas predstavlja. Nama Isus nudi pouku. Daje nam da sami vidimo (usp. Ez 18,28; Mt 21,32) pa da se obratimo.

Gledajući pred sobom ne svoga tatu, nego “gospodara”, “gazdu”, drugi sin kaže: “Evo me, tu sam. Ja sam onaj pravi. Ja (grč. ἐγώ Mt 21,30)!” Ali sve samo na toj egoističnoj riječi ostade. Bolan je rascjep između riječi i djela.

Obvezali smo se na pravednost, sklopili smo savez s Bogom, ali odvratili smo se od svoje pravednosti (Ez 18,26). Činimo nepravdu – prema Bogu, prema svojima, i prema sebi. Kad je Ivan Krstitelj došao i pozivao: “Obratite se!” (Mt 3,2), nismo mu povjerovali (usp. Mt 21,32). Hoćemo li se sada predomisliti kad vidimo da se rasipni sin vratio ocu, da su carinici i bludnice poslušali glas? Nemamo života u sebi, oduzimamo život vlastitoj duši. Slatkoća, jedrina, obilje sunce koje se skrilo u bobicu grožđa za nas ne postoji. Vinograd ostaje tuđina, a ne baština.

Vječni Sin Očev

Pravi put nudi Pra-Sin odvijeka, Jedinorođenac Očev. On govori nama okorjelima, nudi nam priliku i pouku. On je sama sebe učinio neznatnim, ponizio se (Fil 2,8), dragovoljno prihvaća da bude sluga premda je Sin (2,7). Sama je sebe opustošio (2,7). Odrekao se svojega božanskoga lika i uzeo naš ljudski lik. Od prve kaže: “Da!” te izvršava volju Očevu i u smrti, ne slavnoj poput Mojsija koji je uzišao na goru i motrio obećanu zemlju (Pnz 34,4), nego u sramotnoj smrti na križu (Fil 2,8) koja znači prokletstvo (Pnz 21,23). Sve ono neizmjerno, dragocjeno bogatstvo vlastitoga ljudskog života on napušta. Odriče ga se na križu. Predao ga je u ruke Očeve.

Isus je Sin Očev. Ne samo da je, kao i njegova Majka, rekao “Neka mi bude!” (Lk 1,38 usp. “Kako hoćeš ti!”, “Budi volja tvoja!” Mt 26,39.42) i otišao u vinograd Božji, nego je radi nas postao trs tako da mi možemo biti loze na njemu. To je volja Očeva. Križ je slika trsa na koji smo mi kao mladice nakalemljeni i primamo životne sokove. Primamo ne tek bujnu slast grozda, nego on nam samoga sebe daje, svoje tijelo i krv. To je volja Očeva.

26. nedjelja u godini A
čitanja: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32
CROSBI

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost Nastava

Uskrsne žene (Mk 16,1-7)

Bartolomeo Schedoni, Žene na Isusovu grobu (Le Marie al sepolcro), 1613.

Markovo evanđelje izvješćuje o odanim Galilejkama koje su ostale uz Isusa i kad je bio raspet i pokopan, a onda na grobu doživljavaju iznenađenje i primaju poslanje.

Vjerne Galilejke idu do Učitelja – iste one koje su promatrale mučeništvo na Golgoti (Mk 15,40). Pobijedile su same sebe i svoju žestoku bol, odano, pune sućuti bile su i kod pokopa: vidjele su »kamo ga polažu« (Mk 15,47) – piše Evanđelje. A kad je subotnji mir prošao kreću Galilejke u novi dan. I opet su uložile svoj novac. Kupile su dragocjene pomasti. Idu pomazati tijelo dragog Pokojnika. One ga i na uskrsno jutro žele s ljubavlju poslužiti kao što su to već u Galileji sve tamo od početka činile (Mk 15,41). Žele do pokojnika, do mrtvoga, i s pravom se pitaju što će s veoma velikim kamenom (Mk 16,4). Vidjele su da ga je Josip Arimatejac »dokotrljao na grobna vrata« (Mk 15,46). Mi smo ljudi takvi: idemo za svojim ciljevima, mislimo svoje misli. A Bog sprema iznenađenje nad iznenađenjima.

Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – precizno nabraja Markovo evanđelje (Mk 16,1). Iz iskustva znamo da je ženska duša kadra hitrije prihvatiti novu realnost, okreće se svagdanjim dužnostima. Učitelj je ubijen, mrtav je – prihvaćaju one kobnu stvarnost pa okretnom pameću i spretnim rukama kreću izvršiti propis i običaj. Kane učiniti ono što se uvijek tako radilo, ono što oduvijek vrijedi. Pokojniku treba iskazati počast. Idu na njegov grob kao što to i mi danas dragim pokojnima činimo.

Rano jutro već je u dubinama Starog zavjeta vrijeme susreta s Bogom, vrijeme Objave. I uskrsnim ženama sunčev izlazak donijet će susret s nebom. Ulaze u grob, a izlaze u život. Zalaze u grobnu tamu, a gledaju svijetlu bijelu haljinu. Traže izmučeno, izmasakrirano, mrtvo mučenikovo tijelo bez duše, a pred njima mladić pun jedrine i života – Božji glasnik s Božjom porukom (Mk 16,5). Računaju na smrt i žele dovršiti svoju vjernu službu kako bi se u miru s uspomenama povukle, a susrest će život koji buja i traži njihovo zalaganje. U tajnovitu mladiću, zaogrnutom u bijelu haljinu, susreću Očevu slavu koja je uskrisila Isusa od mrtvih i primaju poslanje.

Zna Božji glasnik njihov strah i zato veli: »Ne plašite se!« (Mk 16,6). Poznaje on njihovu potragu: žele naći Raspetoga koji je dopustio da ga mi ljudi odložimo. »Eno mjesta kamo ga položiše.« – pokazuje on. Još tamo u počecima Markova evanđelja farizeji i herodovci odvijećali su i donijeli odluku da ga pogube (Mk 3,6; usp. 11,18), i potom su izvršili svoj naum. Što će nama Sin Božji!? – šuruju zacijelo s ključnim pitanjem koje opet i opet gori paklenim plamom u povijesti svijeta. Maknuli su ga da mogu u miru nastaviti po svome, po svojim predajama, zanemarujući Božji zakon (Mk 7,8). Koliko puta smo se mi ljudi dali na besmislen, ali zlokoban pothvat da uklonimo i smaknemo Boga živoga i da ga zamijenimo svojim – robovlasničkim – idolima. Rezultate poznamo dobro. Na vlastitoj smo ih koži iskusili.

Dobre Galilejke na grobu Isusovu doživjet će pravo obraćenje. Od međusobna razgovora i pitanja o tome tko će im otkotrljati kamen (Mk 16,3) dolaze do slušanja Božje poruke, radosne vijesti: »Uskrsnu! (r. 6) Vidjet ćete ga (r. 7)!«. Postaju slušateljice Božje riječi. Od potrage za Pokojnim dolaze do proglasa o Uskrslome. »Ide pred vama u Galileju!« radosna je vijest koju su poslane prenijeti učenicima i njihovu novom voditelju (Mk 16,6). Od pomazanja mrtvog tijela okreću se poruci živim ljudima.

Isusov Uskrs znači život Crkve. Petar i drugi Isusovi učenici trebaju krenuti na veliko hodočašće koje traje sve do danas. I danas Sveti Otac, nasljednik Petrov vodi vjerne ususret Pobjedniku Isusu. Vidjet ćemo ga – u slavi Oca i anđela Božjih kako je sam rekao. Uskrsli Isus ide pred nama. Isus koji više ne umire potvrđuje našu iskonsku čežnju za vječnim životom (Rim 6,9).

Uskrs nije stanka i spokoj. Ne nalaze Galilejke onoga koga su tražile. Neće ga odmah vidjeti. Određena je to frustriranost koja traži akciju!  »Nazarećanina tražite?« – točno pogađa anđeo. Pa gdje je Nazaret? U Galileji! Ondje, odakle ste i vi rodom. U vašem kraju i zavičaju. Grob Isusov mjesto je obraćenja i danas. Treba se vratiti prvoj ljubavi i odanom služenju. Ne na vrhuncu slave i moći, ne u izvanrednim, upitnim polureligijskim iskustvima, nego tamo – u Galileji gdje ste odanom dušom slijedile Isusa i posluživale ga, ondje ćete ga vidjeti – poruka je iz Kristova groba(Mk 16,7). U vašim kućama, u vašim obiteljima, na svojem poslu, u svojim naporima i krizama – ondje tražite! Uskrs je poslanje svima nama da krenemo. Pođimo u svoju Galileju, ondje ćemo – tako nebo obećava – vidjeti Isusa.

Dobro sveti teolog Pavao objašnjava: Suukopani smo Kristom (Rim 6,3), kao što su ove tri uskrsne žene ušle u Isusov grob. Ali odande su poslane. Stari je čovjek umro (Rim 6,6). Živimo novim – darovanim – životom. Više nemamo pravo griješiti, nego živjeti Bogu. Naša djela trebaju biti Kristova djela. Naše riječi trebaju biti Kristove riječi, njegov pogled – naš pogled, naše srce po njegovu Srcu.

Zanimljivo, zadaća evanđeoskih žena bitno je intelektualna! Petar i drugi učenici čuli su da im je Isus na putu do Maslinske gore rekao: »Kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju« (Mk 14,28). Sada ih žene moraju podsjetiti na to. »Ide pred vama u Galileju… kako vam reče« – poruka je koju su poslane prenijeti (Mk 16,7). To je i naš put danas. Crkva budi svoje pamćenje i sjeća se što nam je Isus rekao kako bismo po njegovim riječima imali život – život koji traje.

15.03.12. - ur. 31.3.13.
2. izd. 26. 9. 2020.
CROSBI

Niko Bilić, SJ