Propovjednik (Prop) – Kohelet

Pisana hebrejskim jezikom ova je knjiga u predaji sačuvana u trećem dijelu HB pod uobičejnim nazivom Kohelet (קהלת – od glagola okupiti). U grčkoj tradiciji dobiva naziv Ekklesiastes od ekklesía – sazvana zajednica, koji je sačuvan i u latinskome (Ecclesiastes), a u hrvatskoj pamtimo naziv Crkvenjak.

Knjiga je stilski privlačna jer nudi razmišljanja u prvom licu koja formalno djeluju kao osobno svjedočenje i autentično iskustvo. Sam “Propovjednik” javlja se za riječ od 1,12. Osim toga u tekstu postoje i dijaloški sročene rečenice upućene izravno sugovorniku (2. lice jd.).

U tumačenju kako je Knjiga Propovjednikova strukturirana dva su smjera. Jedan vidi u knjizi niz pojedinačnih izreka koji su slobodno ili po asocijacijama povezane. Drugi smjer traži kompoziciju koja obuhvaća pojedine dijelove, a i cijelu knjigu. U naše vrijeme sve se više navode razlozi koji upućuju na to da knjiga ima odabranu i promišljenu strukturu.

Backhaus i Schwienhorst-Schönberger ovako raščlanjuju knjigu:

1,1 naslov
1,2 okvir i motto – ključna riječ: „ispraznost“ (KS),
„taština“ (Šarić); doslovno: „dašak“
(I.) 1,3–3,22 Izlaganje: kako čovjek može biti sretan?
(II.) 4,1–6,9 Objašnjenje: susret s običnim poimanjem sreće i tradicionalnim vrijednostima
(III.) 6,10–8,17Obrana: sučeljenje s drugim tumačenjima ljudske sreće
(IV.) 9,1–12,7Primjena: poziv na radost i djelotvornost
12,8 okvir i motto („ispraznost“)
12,9–14 dva pogovora

U čitanju ove knjige čovjek nailazi na mnoga protuslovlja koja treba pravilno shvatiti. Teorija citata objašnjava napetosti i protuslovlja pretpostavljajući da Propovjednik citira pojedina mišljenja s kojima se kritički suočava. Propovjednik nema takve poglede nego ih kritizira i pobija. Citati se međutim u tekstu ne mogu lako prepoznati jer nisu posebno označeni. Tri autora (Whybray, Michel und Backhaus) razradili su kriterije po kojima se može ustvrditi što su citati.
Citati odgovoraju i tumačenju uz pomoć različitih književnih vrsta jer jednako tako pokazuju da Propovjednik ispituje i provjerava mudrosnu tradiciju.

Knjiga ima elemente dijaloga koji su poznati iz grčke filozofije u tradiciji cinika i stoika. Često se govor i odgovor, tvrdnja i pobijanje u knjizi tako izmjenjuju da se izvana ne može vidjeti gdje započinje odgovor pa je potrebno proučiti sadržaj. Ovakav tekst odgovara školskom predavanju koje uzima u obzir protivne tvrdnje i diskusiji nakon predavanja u kojem treba uvažiti prigovore. U okviru jedne glavne misli obrađuju se različite teme. Glavna misao programatski se razvija na početku djela i potom se primjenjuje na različite situacije u običnom životu. Na temelju tema i motiva koje nudi tradicija glavna se misao prosuđuje.

Iako knjiga na prvi pogled odiše svojevrsnim skepticizmom i rezignacijom, stavljajući sve u pitanje, ipak jasno pronalazi u Bogu i izvor mudrosti i radosti – dakle i intelektualne i emocionalne, životne pozitivnosti (2,26).

Propovjednik u prvom dijelu (1,3–3,22) iznosi osnove zasade svoje filozofije sretnog života. U drugom dijelu (4,1–6,9) razjašnjava je i produbljuje u dijalogu s predfilozofskim poimanjem sreće. U trećem dijelu brani je u dijalogu s protivnicima čije riječi navodi i pobija. U četvrtom dijelu (9,1–12,8) Propovjednik poziva svoga učenika da prione uz njegov nauk.

Usred kritiziranja i pobijanja životnih stavova i propitivanje svekolike prakse u knjizi se nalaze i izravne pouke o praktičnom odnosu prema Bogu npr. u 4,17-5,3. Hram – “kuća Božja” stvarnost je s kojom se kao redovitom računa (4,17). Vraća knjigu na središnju biblijsku misao o Božjoj prisutnosti i potvrđuje lik Salomona, koji je graditelj hrama. Religijska praksa ne svodi se na izvršavanje obreda nego se zahtijeva slušanje što je u SZ-u definicija vjere. Vjerovati – znači slušati Božju riječ. Pouka o molitvi koja oprezno postupa s riječima (5,1) uzima u obzir izravan govor Bogu kao naravnu stvar, a svojim sadržajem nalazi odraz i u Isusovoj pouci da uslišanje ne dolazi zbog mnoštva riječi (Mt 6,7). UPozorenje da zavjet treba izvršiti (5,3) potiče osjećaj vlastite vrijednosti i ističe poštovanje vlastitih riječi. Preuzimanje obveze također veže Propovjednika na središnu biblijsku temu Saveza.

Ishodišno pitanje je ipak pragmatično i utilitaristički usmjereno. Propovjednik traži korist, dobit ili profit za čovjeka. Što je ono vrijedno, do kakva ploda čovjek može doći (1,3). Potraga za dobiti (hebr. jîtrôn) 11 puta je naznačena i povezuje sve formalne dijelove knjige (1,3; 2,11.13[2x]; 3,9; 5,8.15; 7,12; 10,10s).

Prvi pogovor 12,9–11 svrstava Propovjednika u biblijsku mudrosnu tradiciju (usp. Sir 37,22–26) i ubraja njegove riječi u nadahnute mudrosne spise. Tom pogovoru odgovara i prvi dio naslova koji glasi: „Riječi propovjednikove“ (KS: „misli propovjednikove“).

Drugi pogovor 12,12–14 preuzima i nanovo povezuje središnje pojmove i motive iz knjige. Povezuje strah Božji i obdržavanje zapovijedi. Obrazlaže etičke zahtjeve upozoravajući na Božji sud i tako podupire misao koja je izrečena već u 11,9. Upotrebljava i redovit poziv iz mudrosne tradicije: „sine moj“ (v12) koji se u knjizi izbjegava. U vezi s ovim drugim pogovorom stoji i drugi dio naslova “sin Davidov, kralj u Jeruzalemu” koji odgovara autobiografskoj refleksiji o kraljevskom životu u 1,12–2,26 te osim općenitog biblijskog mudraca precizira da je riječ o Salomonu. Pomoću drugog pogovora Knjiga Propovjednikova uvrštena je u mudrosnu teološku tradiciju koju od početka temeljito ispituje i prosuđuje.

1. Uz Knjigu mudrosti Propovjednik je u Starom zavjetu najbliži filozofiji.
2. Kritičko eudaimonističko polazište, antropocentrička pitanja, ciklička kozmologija u kojoj se stalno sve ponavlja i vraća čine Propovjednika dijaloškim partnerom antičke i moderne filozofije.
3. Upozoravajući na granice ljudskog dijelovanja i kritizirajući mentalitet posjedovanja Propovjednik vodi do važnosti vlastitog iskustva.
4. Propovjednik pobija sve antropologije i teologije koje zahtijevaju da čovjek bude sretan tek s onu stranu i samo u zagrobnom životu.

Prema L. Schwienhorst-Schönberger, Das Buch Kohelet (1995.)

09.01.08.
ispravljeno i prošireno 08.01.09.

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

(c) za potrebe studenata

Robovanje i robovlasništvo u Bibliji

Na uglednom, visoko uređenom zagrebačkom fakultetu student prilazi, tražeći brzinski odgovor, držim li da je biblijska tvrdnja u Knjizi Izlaska: “Rob je vlasništvo” (Izl 21,20) dokaz da je Sveto pismo nešto bolesno. Zaista, kako to povezati s osnovnim pogledom da je čovjek stvoren na sliku Božju? No, hajde, to je ipak Stari zavjet. Pribrojimo li tome međutim novozavjetnu ponovljenu zapovijed sv. Pavla: “Robovi, slušajte gospodare!” (Ef 6,5; Kol, 3,22) i njegove propise za robove kako u svemu moraju biti podložni gospodarima (Tit 2,9) i častiti ih (1 Tim 6,1), vidimo koliko Pismo ne ostaje samo na opisu ideala, nego otvorenih očiju promatra naš svijet. I nije tek riječ o svijetu iz daleke prošlosti. Uz Međunarodni dan ukidanja ropstva, 2. prosinca 2018., Papinski radio iz Rima objavljuje vijest o preko 40 milijuna robova u svijetu danas. Koliko obespravljenih ima tu oko nas, u našoj sredini? O tome govori Biblija.

Prvi zakon za shvaćanje uvijek je vidjeti kontekst. Knjiga Izlaska zaista govori o robu, kojega je gospodar udario, ali zato da propiše kako gospodar snosi krivnju i zaslužuje kaznu ako je roba usmrtio. “Ne ubij” vrijedi i u odnosu prema robovima.

Vrijednost Pisma je u tome što iskreno gleda na stanje stvari, ali onda nudi i putokaze za rješenje. Pojmovi postaju jasni kad promotrimo da starozavjetni hebrejski jezik rabi izraz izveden od עבד abad što znači služiti i najprije ga susrećemo već kod stvaranja za čovjeka koji treba opsluživati zemlju. Grčki se prijevod u riječi δοῦλος također ne muči s finom, presudnom nijansom: označuje i roba i slugu.

Put do odgovora započnimo tako da se podsjetimo kako je sam Josip, Jakovljev sin miljenik, bio hebrejski rob u Egiptu (Post 39,17.19), a Biblija nam otkriva i kako je do toga došlo: rođena braća su ga prodala. Mnogo kasnije, Nehemija za velike obnove nakon izgnanstva u 6. stoljeću pr. Kr. žestoko će kritizirati svoje suvremenike. Nakon što su sav napor dali na to da otkupe svoju braću iz tuđinskoga ropstva, sada oni jedni druge uzimaju kao roblje (Neh 5,8).

Drugi korak prema biblijskom odgovoru daje isti Juda koji je predložio da brata Josipa prodaju umjesto da ga ubiju. Juda Jakovljev sama sebe pred Faraonovim zamjenikom dragovoljno nudi da bude rob u Egiptu (Post 44,33), samo da Benjamin bude pušten. I takav stav ima ploda.

Glavno starozavjetno rješenje skriva se u poznatom Božjem govoru koji prvi put Mojsiju pred gorućim grmom spominje “moj narod”, govoreći o robovima na rubu Egipatskoga društva. Upravo će otkupljenje iz kuće ropstva biti osnovica na kojoj počiva obvezujuća snaga Božjih zapovijedi, uvijek iznova se ponavlja i dio je obrazovnoga sustava (Reci sinu: “Bili smo faraonovi robovi Pnz 6,21).

Biblija zaista od početka, primjerice kod obrezanja koje se kod Abrahama propisuje kao neizbrisiv znak Saveza na tijelu, gleda kako Savez s Bogom obuhvaća i onoga koji je novcem kupljen (Post 17,12.23.27). U radosno blagovanje Pashe, Pashe koja definira identitet Božjega naroda, prihvaćen je i kupljeni rob (Izl 12,44).

Znači, Savez uključuje i robove u Božjem narodu? Da, ali ako je Hebrej pao u dužničko ropstvo, onda će on sedme godine biti slobodan, i to ne praznih ruku, nego uz obilne darove koji su Zakonom propisani (Izl 21,2; Pnz 15,1). Osim toga, ako je robovlasnik nanio povredu od koje je rob izgubio oko (Izl 21,26) ili zub (27), onda na ime odštete rob dobiva slobodu.

Cijela stvar postaje pravno još zahtjevnija kad čitamo doslovan propis da se brata, pripadnika Božjega naroda, ne smije uzeti u roblje (Lev 25,39; Pnz 25,39). Mojsije u Ponovljenom zakonu jasno kaže: Tko brata uzme u roblje, neka umre (Pnz 24,7).

Kakva su prava roba u Bibliji pokazuje poziv “Radujte se pred Gospodinom” (Pnz 12,12) koji se izrijekom primjenjuje i na roba i ropkinju. Za njih vrijedi i hodočasnička gozba (Pnz 12,18) i proslava Blagdana sjenica (Pnz 16,14).
U Mojsijevu oproštajnom psalmu, s kojim sluga Božji pokazuje da ozbiljno prihvaća posljednju zapovijed, za nas osobito vrijedi kako očekuje da će doći kraj robu i slobodnjaku (Pnz 32,36). Mojsije tako postavlja temelj za znanu u Novom zavjetu dvaput zapisanu Pavlovu misao kako u Kristu nema više rob – slobodnjak (Gal 3,28; Kol 3,11)

Novozavjetni odgovor u Bibliji zaista možemo potražiti najprije u teologiji toga prvoga pisca i teologa kršćanstva koji ističe kako Kristov poziv vrijedi i za roba; štoviše , bolje je odazvati se Kristu, negoli postati slobodan (1 Kor 7,21). Ta logika počiva u Pavlovu promatranju da i robu i slobodnome, plaća dolazi od Gospodina (Ef 6,8). Nezatomljivi zahtjev gospodarima da dobro postupaju zasniva se u činjenici da i oni imaju Gospodara (Ef 4,1) kojemu su odgovorni i kojemu polažu račun.

Pavao može takvim promišljanjem zaslužiti povjerenje jer je samoga sebe učinio robom (1 Kor 9,19), sam je Kristov rob (Gal 1,10). Može tako pisati kad je sam odbjegloga roba Onezima vratio njegovu gospodaru, svojem prijatelju Filemonu. Time je ponajprije prekoračio zapovijed koja propisuje: Ne vraćaj onoga koji se spasio kod tebe (Pnz 23,16). Time također definira novi odnos, jer odbjegloga sada vraća ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata u Kristu (Flmn 1,16).

Završni biblijski odgovor nije neki propis ili promišljanje nego sama osoba Isusa Krista, kako i na početku ustanovismo. Isus ostvaruje ono što u pjesmama o sluzi Jahvinu opisuje prorok Izaija, najavljujući njegove patnje i pobjedu. Krist je rob Jahvin. Taj vrhunski biblijski naslov koji se prvi put pojavljuje za velikoga Mojsija (Pnz 34,5), označava roba. Isus je podložan ističe Pavao (Gal 4,4), a pravni status koji prihvaća najbolje ocrtava čuvena cijena od 30 srebrnjaka, izravno propisana u Knjizi Izlaska kao naknada gospodaru ako je njegov rob stradao od tuđe stoke (Izl 21,32). Lako onda uočavamo kako u uzvišenu kristološkom hvalospjevu stoji da se hotimično odrekao božanskog dostojanstva i postao rob (Fil 2,7).

Biblija dakle promatra kako se Božji narod konstituira oslobođenjem iz Kuće ropstva. Učitelj Isus otvoreno tumači: tko čini grijeh, rob je grijeha. Iz vrzinoga kola gubitka prava i oduzimanja prava, jedino je u otkupljenju spas, Sin Božji oslobađa.

Arhiv: TFMVI – Petoknjižje (16./17.)

ilirik_logoEgzegeza SZ – Izbor iz Petoknjižja na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik
zimski semestar 2016./17., petkom od 10:00
3. godina preddiplomskog studija
TFMVI, Ivana Lučića 5-6

Stanje: [insert_php]the_modified_date(“d.m.Y”); [/insert_php]

1) 14.10.16.
PDF * Biblijski kanon. Imanentna hermeneutika (.ppt) * Uvod u Biblijsku teologiju * Razvoj Kanona *

2) 21.10.16. PDF * Stvaranje svijeta i čovjeka; Evolucija na prvim stranicama Biblije (.ppt)Dobrota u strukturi stvaranja * Na sliku Božju * Tajna kršćanske plodnosti (Iv 15,1-8) * Eva – žena * Prvi grijeh (Post 3)

3) 28.10.16. PDF * Kajinov sindrom; Božji savez s Noom (.ppt) * Eva – žena * Prvi grijeh (Post 3) * Kajinov sindrom * Prvi savez * “Prvi savez. Post 9, 8-17 u teologiji saveza.” u Crkva u svijetu: CUS. 47 (2012) ISSN 0352-400, 1, Split 2012. *

4) 4.11.16. PDF * Abraham vjernik (Post 12.15.17) i njegova kušnja (Post 22) .ppt * Abrahamov poziv

5) 11.11.16. PDF Jakov je Izrael (.ppt) * Početak iz snova * Jakovljev zavjet (Post 28,20-22) * Jakovljeva molitva (Post 32,10-13) * Borba za blagoslov (Post 32,25-31) * Sukob Ezava i Jakova * Praotac Jakov opet u domovini (Post 35) * Obiteljski dijalog u životu praoca Jakova

6) 18.11.16. PDF * Mojsije i Mirjam u Knjizi Izlaska (.ppt)Mojsijev poziv * Središnji događaj * Riječi koje je Bog izgovorio * Proročica Mirjam

7) 25.11.16. PDF * Kušnja u pustinji i Mojsijeva druga prilika (.ppt) * Sudbonosna pustinja (Izl 32) * Mojsijeva druga prilika * Pogledajte: Mojsije i pravi Bog na HTV (Izl 32 i 34) (10.11.13.)

8) Levitski zakonik (.ppt)

9) Knjiga Brojeva (.ppt) * Obiteljski sukob (Br 12) * Mojsije zagovornik

10) Ponovljeni zakon (.ppt) * Prikaz prema G. Brauliku * Mojsije – uzor prorok

11)  Mojsije – sluga Gospodnji; Jošua u Petoknjižju (.ppt)

12)  Egzistencijalna molitva patrijarha Jakova; Božji narod u Knjizi Izlaska (.ppt) * Jakovljeva molitva * Poslušajte: Egzistencijalna molitva patrijarha Jakova

13) Aron, brat Mojsijev; Blagoslov – dar i zadatak (.ppt) Aron, svećenik * Poslušajte: Aron, svećenik (.mp3, 3,17MB; 3,28 min.) * Aron, brat Mojsijev u Izl i Lev * Blagoslov – dan i zadan

Za ispit je potreban opći pregled obrađivanih biblijskih tekstova iz Petoknjižja koji su ovdje navedeni.
Iz nekog prikladnoga Uvoda uz Stari zavjet (Introduction…) potrebno je proučiti onaj dio koji govori o petoknjižju.
Studenti mogu po vlastitom odabiru za ispit pripraviti po jednu knjigu, jednu temu i jedan lik iz Petoknjižja.
Radi didaktike i jasnijega izlaganje tri odabrane stvari studenti mogu po vlastitom izboru spremiti u tri različita smjera: za (1) rad s djecom, za (2) predavanje studentima i kao (3) stručno izlaganje na znanstvenom simpoziju.

Izbor iz Petoknjižja na TFMVI petkom, od 9:50
3. god. preddiplomskoga studija, zimski s. 15./16.

stanje: 29.01.16.

1) 09.10.15. Biblijski kanon. Stvaranje svijeta i čovjeka (.ppt) * Uvod u Biblijsku teologiju * Razvoj Kanona * Dobrota u strukturi stvaranja * Na sliku Božju * Tajna kršćanske plodnosti (Iv 15,1-8)

2) 16.10.15. Adam i Eva, Kajinov sindrom (.ppt) * Eva – žena * Prvi grijeh (Post 3) * Kajinov sindrom

3) 23.10.15. Božji savez s Noom (.ppt) * Eva – žena * Prvi grijeh (Post 3) * Kajinov sindrom * Prvi savez * “Prvi savez. Post 9, 8-17 u teologiji saveza.” u Crkva u svijetu: CUS. 47 (2012) ISSN 0352-400, 1, Split 2012. *

4) 30.10.15. Abraham vjernik (Post 12.15.17) i njegova kušnja (Post 22) .ppt * Abrahamov poziv

4) 6.11.15.  Jakov je Izrael (.ppt) * Početak iz snova * Jakovljev zavjet (Post 28,20-22) * Jakovljeva molitva (Post 32,10-13) * Borba za blagoslov (Post 32,25-31) * Sukob Ezava i Jakova * Praotac Jakov opet u domovini (Post 35) * Obiteljski dijalog u životu praoca Jakova

5)13.11.15. Mojsije i Mirjam u Knjizi Izlaska (.ppt)Mojsijev poziv * Središnji događaj * Aron, svećenik * Aron, brat Mojsijev * Proročica Mirjam

6) 20.11.15. Kušnja u pustinji i Mojsijeva druga prilika (.ppt) * Riječi koje je Bog izgovorio * Sudbonosna pustinja (Izl 32) * Mojsijeva druga prilika * Pogledajte: Mojsije i pravi Bog na HTV (Izl 32 i 34) (10.11.13.)

7) 27.11.15. Levitski zakonik (.ppt)

8) 4.12.15. Knjiga Brojeva (.ppt) * Obiteljski sukob (Br 12) * Mojsije zagovornik

9) 11.12.15. Ponovljeni zakon (.ppt) * Prikaz prema G. Brauliku * Mojsije – uzor prorok

10) 18.12.15. Mojsije – sluga Gospodnji; Jošua u Petoknjižju (.ppt)

11) 15.01.16. Egzistencijalna molitva patrijarha Jakova; Božji narod u Knjizi Izlaska (.ppt) * Jakovljeva molitva * Poslušajte: Egzistencijalna molitva patrijarha Jakova

12) Aron, brat Mojsijev; Blagoslov – dar i zadatak (.ppt) Aron, svećenik * Poslušajte: Aron, svećenik (.mp3, 3,17MB; 3,28 min.) * Aron, brat Mojsijev u Izl i Lev * Blagoslov – dan i zadan

Za ispit je potreban opći pregled obrađivanih biblijskih tekstova iz Petoknjižja koji su ovdje navedeni.
Iz nekog prikladnoga Uvoda uz Stari zavjet (Introduction…) potrebno je proučiti onaj dio koji govori o petoknjižju.
Studenti mogu po vlastitom odabiru za ispit pripraviti po jednu knjigu, jednu temu i jedan lik iz Petoknjižja.
Radi didaktike i jasnijega izlaganje tri odabrane stvari studenti mogu po vlastitom izboru spremiti u tri različita smjera: za (1) rad s djecom, za (2) predavanje studentima i kao (3) stručno izlaganje na znanstvenom simpoziju.

Zvanje proroka Jeremije (Jr 1,4-19)


U čuvenom poglavlju o Jeremijinu zvanju jasno je da je prorok od prije začeća Bogu blisko poznat, već prije rođenja Bog ga je posvetio (Jr 1,5). Poglavlje opisuje pravi razgovor. Triput Jeremija svjedoči kako mu je došla Božja riječ (r. 4.11.13). Naći ćemo da Gospodin 6 puta progovara, a prorok triput odgovara. Pritom jedan drugoga oslovljaju vlastitim imenom, što potvrđuje bliskost.

U redovitom biblijskom opisu zvanja nailazimo na znak. Ovaj put to je ruka koja dodiruje Jeremijina usta (1,9). Sam Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta u skladu s izvornom definicijom proroka u Pnz 18,18. Sam će Jeremija poslije posvjedočiti da Božje riječi u njegovim ustima postaju oganj (Jr 5,14). Božji poziv je univerzalan: Jeremija je prorok narodima  (poganima Jr 1,5.10). Dva viđenja potvrđuju zvanje: badem (11) podsjeća da Bog bdije nad svojom riječju (12), a lonac koji sa sjevera kipi (13) upozorava na napadače koji dolaze kao Božji sud (14-16).

Trostruku zadaću dobiva Jeremija: da bude grad, stup i zidina (18). Okvir je to za cijelu njegovu knjigu jer traži od proroka da narodu služi umjesto Jeruzalema, hrama i gradskih bedema koji će biti razoreni u Jr 52.

Klasičan proročki poziv traži da najprije Jeremija svojom osobom, svojim životom bude svjedok („Idi!“ 1,7); zatim treba i svojim riječima naviještati, ali točno ono što mu Bog zapovjedi (r.7.17). Premda Bog od proroka traži da „opaše bedra!“ tj. da krene u boj, sam Jeremija u vlastitoj procjeni za sebe vidi da je još „mali“, „mališ“ (r. 6.8) – poput Samuela dok je kao dječak doživio poziv. Ne čudimo se da je Jeremija naknadno tvrdio kako ga je Gospodin zaveo (20,7). Ipak, kad kaže da ne zna govoriti (1,6), najbolje se vidi koliko je subjektivan sud ograničen jer Jeremija je jedan od vrhunskih govornika ne samo u Bibliji.

Molitva velikog izbavitelja (Ps 90)


Psalam 90 naširoko je poznat po r. 4 koji ističe da je i tisuću godina Bogu prisutno koliko i jučerašnji dan, pa nas podsjeća da Bog poznaje i čuva našu prošlost. Čuven je i r. 10 koji bilježi ukupan raspon čovjekova života od 70, odnosno 80 godina ako smo jaki, pa nas potiče da gledamo na svoj život kao cjelinu. Najveća pak pouka krije se u r. 12 koji baš u prolaznosti našega života nalazi osnovicu za stjecanje mudrosti.

Psalam ima osobitu vrijednost jer pripada Mojsiju, Božjem čovjeku, a po naravi je definiran baš kao molitva (Ps 90,1). Mojsije moli kao zagovornik, obraćajući se Bogu u ime cijele zajednice kojoj je na čelu (“nam” r. 1; “Bog naš” r. 17). Veliko strahopoštovanje Mojsijevo u psalmu se posebice očituje tako što u izvorniku samo jednom (r. 13) rabi vlastito, sveto Božje ime Jahve.

U prvom dijelu Mojsije uzdiže svoju misao na veličinu i vječnost Stvoritelja nasuprot stvorenju. Bog je okrilje, čvrsta točka. I goleme planine tek su sitna stvorenja koja nastaju. Naraštaji prolaze, a Božja vjernost ostaje: “od koljena, do koljena”. Mojsije spominje i sluge Božje i njihovu djecu, kao iduću generaciju, što je podsjetnik na izlazak iz Egipta kada je tek nov naraštaj ušao u obećanu zemlju.

Drugi dio Mojsije posvećuje teškom razdoblju ropstva koje su doživjeli kao Božju srdžbu (r. 7-11). Fenomen je to koji  nas izjeda, straši i zbunjuje (r. 7), uništava naše dane i godine (r. 9). Podrijetlo joj Mojsije vidi u našim razotkrivenim krivnjama (r. 8).

Završni, treći dio psalma (12-17) počinje molbom da dobijemo nagradu nakon poniženja u kojem smo bili izloženi zlu (15). Vrlo smjelo Mojsije prihvaća i te teške dane kao plod Božje ruke (“šibao si nas”), i potom doslovce traži od Boga da se obrati, da umjesto ljutnje pokaže smilovanje (14). Slično je na gori Sinaju postupio tražeći da Bog odustane od svoje ljutnje (Izl 32,12). Božja dobrota bit će prava hrana. Silan završetak psalma molba je da mi ljudi, kao Božji sluge, možemo tako djelovati da plod naših ruku bude poput Božjega djela: uspješan i stalan (Ps 90,17).

Nehemija – graditelj jeruzalemskih zidina

Autobiografija

Nehemija, premda ima vlastitu knjigu u Bibliji, pripada među manje poznate svetopisamske likove. Njega uloga jest da u vrijeme povratka iz sužanjstva od kralja dobiva naslov i službu namjesnika. Zastupnik je vrhovne kraljevske vlasti što je i pisanim dokumentima, koje dobiva, potvrđeno.

Osnovno je obilježje ovog spisa da glavni lik sebe prikazuje autobiografski (kao npr. Judita M. Gavrana), a stilska posebnost jest u postupnom prikazivanju. Tek na kraju 1. poglavlja, nakon svoje duže molitve, Nehemija nam otkriva što je po službi i kako to da ima neposredan pristup kralju. Nehemija je kraljevski peharnik Neh 1,11. Službu poznajemo iz povijesti Josipa Egipatskog (Post 40) gdje je faraonov službenik označen istom hebr. riječju משׁקה mašqê.

Tek u 5,14, nakon što je izvijestio o gradnji Jeruzalemskih zidina, saznajemo da je po kraljevskoj odrebi postavljen za upravitelja u Judeji (פחה (5,14s.18; 12,26) te je time na ravnoj nozi s upraviteljima za koje je imao kraljevska pisma (2,7.9).

Vrijeme radnje u ovoj je knjizi obilježeno vladavinom kralja Artakserksa. U istom postupnom stilu prvo u tekstu nalazimo nazanku da je riječ o 20. godini (1,1), a tek potom se spominje kraljevo ime (2,1). Kad nam Nehemija otkrije svoju službu koju mu je kralj povjerio saznat ćemo da je trajala punih 12 godina tj. do 32. godine Artakserksova kraljevanja (5,14). U posljednjem poglavlju knjige saznat ćemo da se radnja proteže i preko toga roka, jer je 32. godine Nehemija bio vraćen na dvor te je morao tražiti poseban dopust da se vrati u Jeruzalem gdje se još jednom pobrinuo za red u hramu i u zajednici.

Mjesto radnje koje se u knjizi spominje jest ponajprije dvor Suza (1,1–2,17), gdje je Nehemija u kraljevskoj službi i gdje obavlja razgovor s kraljem (2,2–7) koji mu dopušta da na određeno vrijeme pođe u Jeruzalem kako bi potaknuo obnovu grada i na Nehemijin mudar prijedlog opskrbljuje ga pismima punomoći (2,7s).
Glavni dio knjige smješten je u Jeruzalemu (od 2,11) gdje se odvija sve ostalo zapisano u knjizi.

Graditelj

Prva polovica Knjige Nehemijine mogla bi nositi naslov “Jeruzalemske zidine” jer opisuje pripreme, početak i rad na obrambenom gradskom zidu te dovršetak i njegovo značenje za zajednicu te odnos s okolnim pučanstvom i stranicima.

Slično kao što Ezrina knjiga prije popisa zajednice povratnika stavlja naredbe i darove za gradnju hrama, tako Neh još puno opširnije izlaže otežan tijek radova na zidinama sve do dovršetka (7,1) pa tek onda donosi onaj istovjetan popis onih koji su “prije uzašli” iz Ezr 2.

Nehemija je dobar organizator jer uspijeva okupiti sve izraelske obitelji (c3). Kad susrećemo da se neka imena ponavljaju, to onda znači da su isti ljudi preuzeli obnovu dvaju objekata. Koji su objekti na popisu?

Od imena koja se spominju zanimljivo je ime Nehemija 3,16 jer je imenjak, ali ima drugo “prezime”: sin Azbukov (nasuprot “sinu Hakalijinu” 1,1; 10,2).

Ustroj zajednice o kojoj Nehemija izvješćuje razvijeniji je i bogatiji. Dok se u Ezr ističu uz “Izraelski narod” “svećenici” i “leviti”, Nehemija spominje još i velikaše, savjetnike i nadstojnike (2,16).

Ratnik i političar

Nehemija osim posla organizira i djelatnu obranu: “Svaki je od graditelja, dok je radio, nosio mač pripasan uz bok” (4,12)

Neprijatelji se javaljaju odmah nakon kraljevskog poslanja u c2. Krug protivnika se širi:

2,10 Sanbalat i Tobija
2,19 Sanbalat, Tobija i Gešem
4,1 Sanbalat, Tobija, Arapi, Ašdod

Nehemijin prikaz odnosa s protivnicima može se shvatiti ili kao krimi-priča ili kao političko umijeće. c5 opisuje kako nastaju razdori unutar vlastite zajednice koje treba prevladati. To je poglavlje u kojem istom saznajemo da je Nehemija postavljen za upravitelja (פחה). c6 opisuje kako Nehemiji lukavi protivnici 4x puta šalju lažni poziv na pregovore s nakanom da izvrše atentat.

Ondje se spominje i pismo koje protivnici objavljuju i koje je po svom sadržaju pamflet, kleveta slična pismu upućenom Artakserksu u Ezr 4.
Posljednje je lukavstvo pokušaj da ga preko doušnika namame u svetište te ga ondje u potaji ubiju.

Nehemija molitelj

Već u početku svoje knjige Nehemija se predstavlja kao molitelj. Čuvši o “velikoj nevojli” Ostatka u Jeruzalemu daje se na molitvu koju u cijelosti zapisuje 1,5–11.

Osim toga prije negoli dadne odgovor kralju on “zaziva Boga” (2,4). U izvorniku stoji ona ista riječ “moliti” kao i u 1,4 (פלל).

Nehemijin je tekst prožet molitvom. Način na koji su molitveni tekstovi prisutni u ovoj knjizi može se s pravom označiti kao mistika u svakodnevici ili duhovne vježbe u svagdanjem životu. Nehemijina posebnost jest u tome da svoj izvještaj isprepliće s molitvenim zazivima. Poput kakve moderne strelovite molitve naći ćemo usred autobiografskog prikaza događanja riječi izravno Bogu upućene.

Tako npr. kad opisuje prve pothvate neprijatelja koji su još na razini riječi, poruge i zle propagande, prva Nehemijina reakcija jesu molitvene riječi koje smješta neposredno u tijek opisa. Bez uvoda i okvira umeće ih takoreći 3,36s. Stvar iznosi pred Boga i od njega traži djelotvornu inicijativu. Sud nad neprijateljima prepušta Bogu. U hebrejskom prepoznatljiva je na početku riječ šema kojom započinje molitva.

Strelovita molitva za Božju pravednu naplatu neprijateljima (6,14), slična onom prvom zazivu nalazi se u tekstu odmah nakon izvještaja o lukavim pokušajima atentata. Tu Neh u riječima upućenim Bogu poimence spominje dvojicu protivnika (Sanbalat i Tobija).

Drugog sadržaja, ali iste forme jesu molitveni zazivi koji Nehemija zapisuje nakon opisa svog velikodušnog postupanja za upraviteljske službe (5,19). Traži od Boga da mu uračuna njegova dobra djela. Na isti će način Neh završiti svoju knjigu (13,31), a prije toga osvrnut će se na svoju brigu za hram (3,14).

Osim toga u ovoj knjizi zapisana je jedna od najvećih biblijskih molitava, pokornička molitva levita 9,5–37 koja sadrži u teološkom smislu povijest spasenja.

Dijaspora i domaći

Činjenica da se opet vraća na dvor nakon 12 godina namjesničke službe govori da je već uspostavljena dijaspora, tj. da nisu svi pripadnici Izraela povratnici. Također sukobi u Jeruzalemu potvrđuju da osim povratnika postoji i dio zajednice koji je ostao u zemlji.

Ono po čemu Nehemija pronalazi mjesto u Svetom pismu jest izgradnja jeruzalemskih zidina. O tome osobno svjedoči, piše u 1. licu. Dobio je obavijesti o ruševinama, kralj mu daje dopuštenje i on kreće u Jeruzalem gdje organizira praktički cijelu zajednicu. Svaka obitelj preuzima po dio posla. Ukljanjaju pukotine, obnavljaju, grade.

Ni protivnici ih ne mogu zaustaviti sve dok zidine nisu potpuno dovršene i svečano blagoslovljene.

Nehemija omogućuje da cijela zajednica povratnika dobije zaštitiu i da nakon sužanjstva može opet započeti život u slobodi u vlastitoj domovini.

Državnik i voditelj zajednice

Pobrinut će se također da se unutar zidina osobito poštuje zakon subote, svetog počinka (13,15–22). Unutar zidina bit će moguće organizirati veliku svečanost – Blagdan sjenica, kad će se s posebnog postolja cijelom narodu čitati Zakon, odlomak po odlomak, s tumačenjima (c8).

Nehemija stvara pravne mogućnosti za obnovu zidina razgovarajući s kraljem (2,1–6) i priskrbljujući pisane ovlasti (2,7–9). On sam stječe uvid i stvara “idejni projekt” za svog noćnog obilaska oko Jeruzalema (2,11–16).

Nehemija organizira cijelu radnu ekipu. Među radnicima su i svećenici (3,1.22.28). U popisu se mogu razlikovati pripadnici pojedinih obitelji, predstavljenih imenom glavara (Eljašib, Zakur, Hasnaja, Merimot itd.) ali i stanovnici drugih mjesta (Jerihon 3,2; Mispa v7, Tekoa v27). Osim toga spominju se napose i neka zanimanja: zlatari i trgovci (3,32). Sve to pokazuje kako je Nehemija uspio okupiti i povezati razne slojeve i skupine oko zajedničkog projekta.

Od objekata koje grade najviše se spominju pojedina vrata od kojih Ovčja vrata tvore okvir cijelog opisa (3,1.32). Tako i literarnom strukturom potvrđuju da je krug zatvoren. Spominju se primjerice Riblja vrata (3), Dolinska vrata, Smetlišna vrata (13), Izvorska vrata (15), Vodena (26), Konjska (28), Istočna (29). S ovčjim i “nadgledničkim” (31) ukupno ih je 9.

Zidine, glavni objekt gradnje, spominju se 8x (v8.13.15.27.22.25.38[2x]).

Nehemija također zapisuje izvještaj o tijeku i dovršetku posla.

Izvještaji u prvom licu mn. potvrđuju da je i sam Nehemija bio graditelj (“gradimo” 3,33.38).

Jednako kao što 1. l. mn naznačuje da je i sam Nehemija aktivno uključen u posao, tako će – u skladu s postupnim oisivanjem, na kraju opisa rada i ratovanja izričito spomenuti kako je i on osobno bio u akciji: “Ni ja, ni moja braća… nismo skidali svojih haljina. Svatko je imao pri ruci svoje oružje” 4,17

Nehemija će također izrijekom posvjedočiti da se “držao posla oko zida” (5,16).

Nova zajednica

Kad piše o “Jehudim” (1,2) Nehemija stvara jednu novost, doprinos biblijskom rječniku i ujedno izvještava o specifičnosti zajednice. Može se prevesti kao pripadnice Judina plemena ili stanovnici Judeje, ali i doslovno kao plural od Juda. Kad ih prvi put spominje u 1,2 to je povezano s “ljudima iz Judeje”.

Kad Nehemija piše “molili smo” (KS “zazvali smo” 4,3), rabeći isti glagol kojim opisuje svoju dugu molitvu c1, onda znači da nije samo on molitelj kako to struktura “strelovitih molitvica” pokazuje. Ratnička obrana koju organizira ne počiva samo na oružju koje radnici-vojnici (4,12) imaju.

Specifičnost njegove teologije jest pojam “Bog velik i strašan”. Tako on oslovljava Boga na očetku svoje molitve (1,5). Dvostruki atribut možemo prevesti i kao “silan i respektabilan, tj. štovanja vrijedan”. Nije to sam Nehemijin subjetkivan duhovni doživljaj u odnosu prema Bogu, nego je ujedno djelotvoran argument pred cijelom zajednicom koju treba ohrabriti i osokoliti: Mislite na Gospoda, velikog i strašnoga! (4,8). Takva oznaka potječe iz Pnz, a pojavit će se u i velikoj levitskoj molitvi u Neh 9. “Velik i strašan” postat će obilježje tzv. apokaliptičke literature (Dan 9,4; Joel 3,4; Mal 3,23), što svjedoči da je i Neh kasni spis.

Kad Nehemija u svom izvještaju točno navodi i riječi sunarodnjaka (4,4) i protivnika (4,5) znači da mudro osluškuje obje strane. To je bitan dio njegove obrambene strategije i političkog umijeća.

Upravo dobra obaviještenost i mudrost omogućt će mu da iziđe na kraj i s otvorenim napadom (c4) i s naknadnim lukavim pozivima na pregovore koji bijahu zapravo pokušaj atentata, a tako s izdajicama u vlastitim redovima (Šemaja, Tobija) (c6).

U knjizi se pojavljuje motiv Jahvina rata ili rata Gospodnjega kad uopće ne dolazi do sukoba nego je “Bog osujetio osnove naprijatelja” (4,9). Učiniti napadača bezopasnim, lišiti razorne moći bitna je karakteristika Jahvina rata još od Izl 14. Sve se odigrava prije nego izraelska vojska uopće krene u boj.

Kad Nehemija prepoznaje strah u zajednici, kad vidi da se ljudi boje (4,8) onda to znači da je on čovjek koji ima uvid u duševno stanje ljudi.

Nehemija se zna obratiti cijeloj zajednici (4,8.13s.16). Na više mjesta u knjizi naći ćemo riječi koje je izgovorio pred javnošću i koje su donijele rezultate.

Nehemija zna okupiti i motivirati ljude (c3), ohrabriti (c4), ali i nahraniti: “Svakoga se dana o mom trošku pripremalo … za sve” (5,18).

Asketsko poštenje Nehemijino očituje se u tome da nikada nije živio od nameta i da je otpustio dugove sunarodnjacima (c5).

Osobitom revnošću kojom se pobrinuo za svetost hrama možda je i literarni uzor za evanđeoski opis očišćenja hrama, Isusova svetog gnjeva. Nehemija može biti literarni prototip prema opisu u 13,8. Izvještaj svakako upozorava na opasnost da liturgijski prostor službenici bogoštovlja zlorabe za vlastiti komfor i pogrešne svrhe.

U revnosti za obdržavanje zakona Neh još jednom svjedoči o svom konkretnom zalaganju vlastitim rukama kad ne samo kori, nego i tuče i čupa kose onima koji pristaju na nedopuštene ženidbe (13,25).

Nehemijina dovitljivost ne očituje se samo u tome da si je na početku osigurao kraljevske punomoći (1,7–9) i da je spretno izlazio na kraj s protivnicima i izdajicama (c4.6), nego i u još nečemu. Nakon isteka 12godišnje službe vratio sa na kraljev dvor. Ali kada bude potrebno opet poći u Jeruzalem on će si kod kralja ishoditi dopust 13,6s.

Neh 7 doduše donosi isti onaj popis koji u Ezr 2 služi za predstavljanje povratnika. Razlika je ipak u tome da u skladu sa središnjom temom knjige, darovi koji se spominju (7,69) nisu namijenjeni za Dom Božji kao u Ezr 2,68, nego se navodi općenito da su to darovi “za gradnju”, doslovce za posao, djelo. Iz konteksta je jasno da se radi o izgradnji jeruzalemskih zidina.

Nehemija i Ezra

U izvještaju o svečanom čitanju zakona (c8) u prvi plan stupa Ezra, pisanje prelazi od autobiografije u opisni oblik. O Nehemiji čitamo u 3. licu. On je namjesnik koji zajedno s Ezrom i levitima govori narodu (8,9). Osim toga upućuje zajedinici dodatnu riječ u vlastito ime (8,10). Ovaj kratak govor opet pokazuje voditelja koji ima uvid u emocionalno stanje ljudi (4,8). Ondje strah, ovdje žalost. Govor očituje voditelja koji ima oka za konkretne stvari kao što je prehrana (usp. 5,17). Ondje se izvješćuje da je redovito spremao obrok, ovdje ih šalje: “jedite sočno i pijte slatko!” Poticaj na bratsko dijeljenje u tom govoru napokon odgovara njegovom vlastitom primjeru odricanja od danaka i opraštanja dugova (c5).

Ovaj kratak govor 8,10 osim toga pokazuje da je poznati biblijski citat koji snagu Božjeg naroda vidi u Božjoj radosti, u Božjoj emociji – Nehemijina misao. Radost Gospodnja vaša je jakost. To su njegove riječi upućene zajedinici. Treba zapravo misliti na onu radost koja pripada Bogu, veselje pred Bogom slavljeničke zajednice koje je osobitost Pnz-a.

Posljednji put Neh se u 3. licu spominje u 12,26, i opet uz Ezru, nakon popisa Levijevaca povratnika u 12,1–25.

Veliko bogoslužje posvete Jeruzalemskih zidina (od 12,27) opet je autobiografski pisano.

23.05.07./04.12.2008.

N. Bilić SJ

Upute za ispit: Proroštvo i apokaliptika na FTI

Cijenjeni i dragi studenti na FTI, srdačno hvala na zanimanju i marljivosti! Predmet “Proroštvo i apokaliptika” od početka ima jasnu svrhu. Što bolje upoznati – odgovorno i pravedno prema pisanoj Božjoj Riječi – Proročke knjige Staroga zavjeta u Svetom pismu. U tome kao uvod i pratnja pomaže i stručna literatura. U ispitnom vremenu prilika je da pokažete koliko ste u tom poslu bili uspješni!

Za prolaznu ocjenu na ispitu, uz pregled gradiva s predavanja dostupan ovdje na http://amdg.ffrz.hr/?page_id=310, može se po vlastitom izboru uzeti jedan “veliki”, jedan “mali prorok” i jedna tema koju proroci obrađuju. Radi didaktike može se jednu točku pripraviti za rad s djecom, drugu za odrasle, a treću za znanstveni simpozij. Najviše uvijek vrijedi što preciznije poznavanje biblijskoga teksta. Ispitni rokovi su 14. i 28. lipnja te 6. i 13. rujna 2017., ispiti se redovito održavaju u uredu br. 118 na 1. katu Fakulteta. Po običaju u slučaju velikog broj pristupnika, vrijede i idući dani. Vrijeme konzultacija u semestru vrijedi kao izvanredni ispitni rok (obično srijedom u 11.00 h). Na vratima ureda obično je okvirni raspored u koji se možete upisati radi boljeg planiranja vremena.

Puno blagoslova i uspjeha! Dobro došli!

Nepoznati prorok Gâd

Biblijski prorok Gâd ne pripada među popularne i poznate. Pozadinski je i na prvi pogled nevažan prorok, ali ipak će obilježiti ključan korak u poodmakloj dobi uzor-kralja Davida. Kolikogod on bio nepoznat tri njegove rečenice ulaze u Sveto pismo (1 Sam 22,5; 2 Sam 24,13.18); štoviše dvije će biti ponovljene u drugom izvještaju (1 Ljet 21,11s.18).

“Nemoj ostati u svome skrovištu, nego idi i zađi u zemlju Judinu.”
“Hoćeš li da dođu tri gladne godine na tvoju zemlju, ili da tri mjeseca bježiš pred svojim neprijateljem koji će te goniti, ili da bude tri dana kuga u tvojoj zemlji? Sada promisli i gledaj što da odgovorim onome koji me poslao!”
“Idi i podigni Jahvi žrtvenik na gumnu Araune Jebusejca!”

Ime nosi po sinu Izraelova praoca Jakova, sedmome po redu, kojemu ime Lea objašnjava: Sreća. “Došla je sreća” veli ona kratko i jasno (Post 30,11), podsjećajući na bliskost i dragost koju majka izražava djetetu govoreći: “Srećo moja!”. To je, dakako, ujedno ime cijeloga jednoga Izraelova plemena. Mogli bismo ga prevesti kao Srećko ili Felix.

Gâd je čovjek koji ima uvid u stvari, on motri i promatra; bit će mudrac i vidjelac u kraljevoj službi (hebr. חזה 2 Sam 24,11; 1 Ljet 21,9; 29,29; 2 Ljet 29,25). Od prve epizode u kojoj se pojavljuje, već za Davidove mladosti, Gâd se u Bibliji odlikuje jednoznačnim naslovom “prorok” nabi’ (hebr. נביא 1 Sam 22,5) koji određuje njegovu važnost i zadaću. Njegova vjerodostojnost u tekstu je osvjedočena i onim što možemo nazvati “proročkom osobnom iskaznicom” – izvještajem o dolasku Božje riječi: “I dođe mu riječ Gospodnja” – čitamo o njemu, susrećući se tako s uvriježenom proročkom formulom u 2 Sam 24,11. I Knjige Ljetopisa koje dosljedno izbjegavaju pripisati Gâdu časni naslov “prorok” priznaju njegov izvorni autoritet kad sveti tekst spominje da mu Bog govori i kad dvaput opetuje glasničku formulu “Gospodin ovako govori” (1 Ljet 21,10.11), obilježavajući početak proročkih riječi koje treba proglasiti.

Glavni izvještaj o proroku Gâdu tekst je koji izričito govori o Božjoj kazni tj. o onome što se događa kad iz oholosti i obijesti pokušavamo pobrojati što je u našoj vlasti i kad se oslanjamo isključivo na vlastite sile u stvarima koje nas nadilaze.
Nakon pogrješnoga pothvata prebrojavanja naroda tj. ratnika, Gâd dolazi Davidu kao prenositelj Božje riječi. Kad je već i sam kralj uvidio da se je time uzoholio, uzdižući i veličajući sama sebe, i da je krenuo nezdravom i nerealnom samouvjerenošću oslanjati se na vlastite sile, prorok će donijeti Božji pravorijek. Gâdu Božji nalog dolazi kao odgovor na Davidovu pokajničku molitvu. Oba puta, nepogrješivo i postojano, prorok nastupa kao odgovor na kraljevu molitvu. Bog proroku progovara i kad David prvi put nakon smotre naroda moli (2 Sam 24,10; 1 Ljet 21,8) i opet kad, potresen razmjerima nevolje, ponovno upućuje Bogu svoj pokajnički zov, ističući da je on sagriješio i da nj i njegov dom trebaju doći posljedice (2 Sam 24,17; 1 Ljet 21,17).

Davidu ostaje sloboda odabrati između triju posljedica njegova postupka. Riječ je o pravoj Božjoj kazni, ograničenoj, ali strašnoj: glad, poraz ili pošast-bolest (2 Sam 24,13; 1 Ljet 21,12). Koliko god čudno zvučale strahote s kojima se kralj i njegov narod imaju suočiti nakon prebrojavanja ratnika, Biblija osobito ističe slobodu koju Davidu i u ovakim prilikama prorok objavljuje. Kralj može izabrati. “Biraj!” reći će mu prorok (בחר 1 Sam 24,12; 1 Ljet 21,10), služeći se pritom istom onom dobro nam znanom riječi iz središnje teološke teme o izabranom narodu. Kao što je Bog sebi odabrao narod (Pnz 7,6), tako kralj sada može birati.

Obrat u Davidovu srcu postaje očit kad on nedužan narod dobrohotno promatra kao “ovce” kojima treba biti pastir (2 Sam 24,17), vraćajući se na sliku svoga mladenaštva i službe iz koje ga je Bog pozvao, i kad prema ponovljenomu izvještaju  u Knjizi Ljetopisa jasno pred Bogom priznaje da je to njegov, Božji narod. “Tvoj narod” – kaže David (1 Ljet 21,17).

David je morao osjetiti i naučiti da ljudi nisu njegovo imanje i da sve pobjede koje je izvojevao ne počivaju na ljudskoj sili. Da, on je vladar, on jest vlast, ali zemlja i ljudi nisu njegovo vlasništvo. Uspjeh zahtjevne životne škole očituje se u Davidovu pristupu gospodaru imanja na kojem će izgraditi žrtvenik (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,24). Kralj ne želi jednostavno uzeti, premda mu čovjek i nudi, nego će uredno platiti, kako bi od svojega prinio žrtvu Bogu. Gâdova uloga poziv je i poticaj na obraćenje svakoj zloporabi vlasti, oštro stavlja u pitanje svaki oblik državničkoga apsolutizma i izopačivanje religije u izrabljivačke svrhe.

U Gâdovu govoru jasno se razlikuju Božje riječi koje prenosi kao glasnik (2 Sam 24,13a; 1 Ljet 21,12a) od njegova osobnoga obraćanja Davidu u kojem traži njegov odgovor (2 Sam 24,13b; 1 Ljet 21,12b). Osobnim, neposredno upućenim riječima, pokazuje tri stvari. Ponajprije, slično drugim prorocima, u izravnoj je, nehinjenoj i neuvijenoj komunikaciji s kraljem, s vrhovnom državnom vlasti. Bez okolišanja, s autoritetom, traži od kralja odgovor. Prorok potom sama sebe definira, govoreći da je Bog onaj koji ga šalje. Proročka je životna zadaća poslanje od Boga. Gâd napokon otkriva specifičnost svoje uloge u ovom slučaju koji nas odmah može podsjetiti na Mojsija uz brdo Sinaj, kao posrednika u razgovoru između Boga i ljudi. Prorok treba kraljev odgovor prenijeti Bogu.

Bez ustručavanja Gâd nalaže kralju što mu je činiti (2 Sam 24,13; 1 Ljet 21,12). Naređuje mu da isti čas, smjesta, pođe promotriti stvar (“vidjeti”  ראה 1 Ljet 21,12). Šalje ga da se bez odgađanja dadne na duhovni posao, na promišljenje: “Raspoznaj i vidi!” (“spoznati”, “vidjeti” ידע , ראה 2 Sam 24,13). Traži od Davida intelektulnu aktivnost, blisko upoznavanje, refleksiju i procjenu kakvu sam Stvoritelj čini nakon pojedinih svojih djela (usp. ראה 7x u Post 1). Kralj je očito poslušao i izvršio njegov nalog jer mu spremno, bez odugovlačenja (već u idućem biblijskom retku) daje svoj odgovor (2 Sam 24,14; 1 Ljet 21,13). Pritom se očituje kako je Gâd čovjek pred kojim kralj otvara svoju dušu, iznosi mu svoje osjećaje; otvoreno priznaje svoju tjeskobu i strah. Povjerenje i blizina počivaju zacijelo na njihovoj povezanosti iz davnih mladenačkih Davidovih dana. Prorok je prisutan u prvo doba Davidova bijega pred Šaulom. On svjetuje Davidu da ne ostaje u tvrđi u koju se sklonio s 400 ratnika, nego da pođe u Judeju. David već tada sluša i polazi.

Prorok Gâd velikoga Davida čini liturgom. Na njegovu riječ David će podići prvi Bogu posvećeni oltar i prinijet će prve žrtve (2 Sam 24,25; 1 Ljet 21,26). Inicijativa je to koju mu prorok priopćuje. Ta činjenica može rasvijetliti kasniji spomen iz doba dobroga kralja Ezekije kako su levitski glazbenici postavljeni u jeruzalemskom hramu i po Gâdovoj zapovijedi (2 Ljet 29,25).

Navikli smo i s pravom očekujemo da čovjek pripravna srca u Svetom pismu svoju zadaću izvršava na Božju riječ, prema Božjem nalogu. Koliki autoritet Gâd uživa očituje se u izvještaju o kralju Davidu koji na njegovu riječ polazi; prema prorokovoj naredbi krenuo je podići žrtvenik izvješćuje Sveto pismo (“riječ Gâdova” דבר גד 2 Sam 24,19; 1 Ljet 21,19). Ipak sveti tekst bez odgode razjašnjava i potvrđuje da se sve to zbiva u skladu s Božjom zapovijedi (2 Sam 24), da je prorok govorio u Božje ime (1 Ljet 21).

05.01.2011. corr. 09.01.2011.

dr.sc. Niko Bilić SJ

Proročica Mirjam

Mirjam je važna biblijska žena; po njoj i Blažena Djevica Marija dobiva ime. Listamo li Sveto pismo Mirjam će biti druga osoba s proročkim naslovom (Izl 15,20s) . Prva je od četiri žene koje su označene kao proročice (uz nju su još Debora, Hulda iNoadja). Uz Mirjam se prvi put pojavljuje ženski oblik imenice נבאיה nebi’â  (Izl 15,20). U Knjizi Izlaska, dakle u ključnom dijelu Zakona, čitamo:

Izl 15,20: I uze Mirjam, proročica, sestra Aronova, bubanj u svoju ruku. I iziđoše sve žene za njom uz bubnjeve i uz plesove.
21: I odgovarala im je Mirjam: „Pjevajte Jahvi jer se uzvisio veoma, konja i njegova konjanika vrgao je u more.“

Kad čitamo HB Mirjam susrećemo nakon ishodišnog događaja izraelske povijesti. Što je za kršćanina otkupljenje po križu i uskrsnuću Kristovu to je u HB izlazak, oslobođenje iz kuće ropstva. Prijelaz Kristov kroz smrt i grob u život u SZ-u je prijelaz preko Crvenog mora. Cjelokupni događaj izlaska sažet je u tom hodu posred mora u slobodu. Prvi put se ime ove proročice spominje nakon opisa prolaska (Izl 14), a vezano je neposredno uz veliku Mojsijevu pjesmu u Izl 15,1–18.
U biblijskom tekstu Mirjam se pojavljuje kao ona koja preuzima prve riječi pjesme o slavnom Božjem djelu. Jahve se uzvisio veoma. Jahve je doista uzvišen (hrv. prijevod: slavom se proslavio 15,1.21). Prva biblijska pjesma opisuje moćnu ruku Gospodnju koja izvodi Božji narod u slobodu, a uvodni redak riječi su koje izgovara proročica.
Njezin nastup je slavljenički. S tamburinom (תף v20) u ruci stupa na scenu. Proročka uloga sastoji se i u tome da je slijede sve ostale žene. Njihovo slavlje prvi je ples u Bibliji (מחלה v20).

Sažetak spasiteljskog djela Božjeg

Riječi koje Mirjam izgovara: “Jahve se uzvisio silno, konja i njegova konjanika svrgnuo je u more” čuveni bibličar M. Noth drži najranijom izrekom koja opisuje čudo na Crvenom moru i najranijim sačuvanim opisom spasiteljskog Božjeg djela, oslobođenja i izlaska. (Das zweite Buch Mose übersetzt und erklärt von Martin Noth, ATD 5, Berlin, 1960). Prema tome riječi proročice Mirjam prethodile bi i narativnom opisu događaja i bile bi izravno povezane s bogoslužjem. Riječi koje proročica izgovara jesu liturgijske riječi. Je li zato imenovana uz Arona, praoca svećeničkog roda?
Premda hebr. glagol ענה (v21) znači i “pjevati” njegovo je prvotno značenje “odgovoriti”. Redak 15,21 smijemo prevesti:  “I odgovarala im je Mirjam” pa se rečenicu koju izgovara može shvatiti kao neku vrstu odgovora Mojsiju i sinovima Izraelovim (v1). To je pripjev velikom hvalospjevu koji oni izgovaraju. Smijemo misliti na pripjevni psalam u našoj suvremenoj liturgiji. Nakon nekoliko stihova slijedi pripjevni redak kao potvrda, opetovanje i odobravanje izrečenoga. Gospodin se proslavio veli Mojsije i s njim Izraelci. Gospodin se proslavio potvrđuje Mirjam i svi će to prihvatiti i opetovati.

Novo značenje pjesme

Razlika u tekstu na početku Mojsijeve pjesme i u odgovoru poročice bitna je. Dok tamo svi kao jedan izriču svoju nakanu: zapjevat ću Jahvi (אשׁירה v1) proročica širi taj čin pohvale na cijelu zajednicu i formulira je u imperativu. Proročica potiče i bodri sve na hvalospjev: zapjevajte Jahvi (שׁירו v21). Proročka je zadaća pozivati cijelu zajednicu da hvali Boga za njegova djela.
Mirjam, s naslovom proročice, predstavljena je kao Aronova sestra (v20). Razlog tomu može biti određivanje Aronove uloge kod Mojsijeva zvanja, desetak poglavlja prije u istoj knjizi (Izl 4,16: hrv. “Tako, on će tebi biti mjesto usta, a ti ćeš njemu biti mjesto Boga.” ili još točnije, posve izravno kad se upotrebljava naziv prorok Izl 7,1: „tvoj brat Aron bit će tvoj prorok“.). Aronova je služba biti usta svome bratu u njegovu izbaviteljskom poslanju. Aron je Mojsijev prorok. Mojsije je pak s obzirom na Arona kao Bog. Na taj se način definira uloga proroka. Mojsije kazuje, Aron sluša i proglasit će riječi. Mirjam je Aronova sestra jer je proročica, premda se izričito na dva mjesta u Bibliji potvrđuje da je – logično – Mirjam i Aronova, a i Mojsijeva sestra (Br 26,59; 1 Ljet 5,29).

Sačuvan autoritet

Iz cjeline njezina života HB zapisuje zgodu kad se (i opet zajedno s Aronom) usprotivila Mojsiju (Br 12,1) te kad je pogođena gubom bila isključena iz taborišta (Br 12,10). I tada njezina važnost nije umanjena jer cio narod čeka dok njezina bolest ne prođe i dok on ne bude iznova primljena u zajednicu pa da tek onda krenu dalje na put u obećanu zemlju (Br 12,15).
Njezin prigovor o tome je li samo Mojsiju Bog govorio sam Gospodin pritom tako rješava da sve troje poziva (Br 12,4), i Mojsija i Arona i Mirjam, i pred njima govori o posebnosti svoga sluge Mosija (v6–8). Bog sam preuzima inicijativu i brani Mojsijev autoritet i traži strahopoštovanje. U tom će času Mojsije, na poticaj brata Arona (v11), biti zagovornik koji moli za bolesnu sestru (v13). Njegova je molitva uspješena i ona će biti izliječena (v15).
Zapisan je i kratak izvještaj o njezinoj smrti, tako da o svršetku njezina života znamo iz teksta (Br 20,1). O njezinoj mladosti pak smijemo slutiti da je Mirjam upravo ona dovitljiva sestra koja je pratila sudbinu novorođenoga Mojsija (Izl 2) i koja je već kao djevojčica razgovarala s faraonovom kćeri. Sestra je ona koja je omogućila da njezin mlađi brat Mojsije u miru provede prvo djetinjstvo. Uz vlastitu majku bit će podignut na noge. Je li to bila Mirjam ne znamo sigurno jer se ime ondje ne spominje.

Izbaviteljica i predvodnica

Prorok Mihej napokon potvrđuje vrhunsku važnost proročice Mirjam koja stoji uz bok Mojsiju i Aronu (Mi 6,4). Imenom 14x spomenuta u HB 5x je zajedno s njima dvojicom u istom bibilijskom retku. U Miheja to je Božji govor: “ja sam poslao preda te Mojsija, Arona i Mirjam” (Mi 6,4). U jednakoj mjeri veže proročicu uz izbavljenje kao i nedvojbeno najsilniji i najvažniji lik, Mojsija. Proročica je poslana od Boga pred licem cijele zajednice. U Božjem djelu izbavljenja ona je voditeljica koja hodi ispred.

21.04.15.; 09.10.2011. (09.04.07.; 14.01.08.; 31.01.09.)
Poslušajte:

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Abrahamov put u Post 14

Niko Bilić SJ

Vjera i politika u Starom zavjetu

Spoj ili sraz

Od svojih nas početaka Sveto pismo fascinira činjenicom da duhovni poziv od Boga, prijateljstvo i život s Gospodinom ne izdvajaju iz realne situacije u kojoj čovjek živi, premda bismo mi to možda voljeli. Ona najdublja, najintimnije osobna duhovna iskustva zbivaju se nama dok smo uključeni u stvarnu ljudsku zajednicu s njezinim uspjelim ili manje uspjelim ustrojem.

Filozofiji zahvaljujemo izraz politika. Poznato je da aristotelovska tradicija u čovjeku promatra ζων πολιτικον – živo osjetno biće političke naravi, tj. uklopljeno u život države. Pridjev πολιτικον srednji je rod, prema običaju klasičnih jezika upotrebljava se u množini i tako je doslovni izvor riječi politika i označava ono što se tiče zajedničkoga, javnog, državnoga života u državi. Politika, za razliku od svagdanjeg, ponajviše pejorativnoga značenja, označava štoviše najčasniju ljudsku djelatnost. Smjera na brigu oko zajedničkoga dobra.

Uz politiku odmah se veže pitanje vlasti i promatramo tko de facto upravlja. Jesu li to oni kojima je službeno povjerena ta dužnost i odgovornost ili netko drugi i neke druge silnice, kao kad se na primjer lako uvjerimo koliku ulogu ima novac. U Svetom je pismu zanimljivo uočiti kako već prva stranica (Post 1) govori izravno o vladanju, navodeći kako sunce vlada danom, mjesec noću), i kako čovjek treba biti dobar gospodar, i da mu zemlja podložna.

Kraljevi ratuju (Post 14)

Abraham, od Boga pozvan na početku biblijske povijesti, redovito promatran kao začetnik svjetskih religija kolikogod bio eminentno vjernik, u živom je susretu s realnom politikom koja ga ne ostavlja po strani. Njegov put s Bogom ne sastoji se samo u osobnim duhovnim iskustvima, poslušnosti Bogu, nije samo u rodbinskim vezama, privatnim prijateljstvima i neprijateljstvima, nego je isprepleten s velikom i visokom politikom, tj. s narodnim zajednicama na širokom području, i s najvišim predstavnicima ljudske vlasti – kraljevima. Ima posla sa stranim, nepoznatim vladarima i uključen je u velike sukobe koji daleko nadilaze zauzetost i moć pojedinca. Abraham je u izravnom kontaktu s bjeguncem koji mu javlja vijest iz boja (Post 14,3), s kraljevima (v17.21s) i sa svećenikom (v19s)

Ponešto zamršen i nepopularan opis u Post 14 dobro nam pokazuje kako je ono prvo što Biblija od nas traži shvatiti sukob, ako postoji, te odrediti tko je na kojoj strani. Površan pogled nije dovoljan, pogrešna procjena stvara zbrku. Četiri su kralja: Amrafel, Arjok, Kedor-Laomer i Tidal pobrojani svaki sa svojim kraljevstvom već u prvom retku (Post 14,1). Odmah nakon toga nailazimo na drugu skupinu, pet njih: Bera, Birša, Šinab, Šemeber, te kralj Soara kojemu se ime ne navodi (v2). Dvije su skupine koje će se međusobno sukobiti, na što se opis vraća, navodeći ponovno i prepoznatljivo mjesto Dolinu Sitim definiranu kao Mrtvo more (v3.8). Navođenjem imena Biblija odmah upozorava da i u vrhu politike gdje se odlučuje o ratu i miru stoje žive ljudske osobe, čovjek silan i ranjiv i u isti mah. U ovom poglavlju sukob stoji u prvom planu, a od nas se traži da vidimo prepoznamo može li se odrediti tko je vođa, što na prvi pogled nije odmah jasno. Opis međutim jednoznačno na prvo mjesto stavlja kralja imenom Kedor-Laomer (v4) i jasno da je on predvodnik za kraljeve koji su “s njime” (v5.17). Iz iskustva znamo da je presudno prepoznati tko je istinski vođa u zajednici, tko pokreće bilo u dobru, bilo u zlu.

Pedagogija biblijskoga teksta vodi čitatelja dalje da prepozna pozadinu. Važno je prepoznati o kome je riječ i najprije možemo s pravom zastati na onome što poznajemo. Na početku druge skupine od pet kraljeva uočit ćemo poznatu Sodomu (v2.8.11.17.21s) i odmah uz nju Gomoru (v2.8.11). Njihova će sudbina imati ključnu ulogu, ta će kraljevstva biti opljačkana (v11), kraljevi poraženi i osramoćeni padom u katranske jame (v10), a sodomski kralj stupa u izravan kontakt s Abrahamom nakon njegovu pobjedonosne intervencije.

Nastanak sukoba

Biblijski pogled zaustavlja se na savezima, ligama koje postoje. Kraljevi se ujedinjuju (v3), stoji u Pismu, riječ je o združivanju, alijansi za boj. Poznato je da zajednički neprijatelj ujedinjuje. S druge strane i Abraham, koji će kasnije biti uvučen u sukob, u  savezu je s Amorjecima i tu opis donosi upravo poznatu riječ ברית . Bitna je ovo pozadina za ključan događaj koji se zbiva u idućem poglavlju. Nasuprot ratnim savezima vladara koji kreću u boj jedni na druge, nasuprot Abrahamovu savezu s ljudima, Amorejcima, Bog će sklopiti svoj savez s Abrahamom (Post 15,18), pokazujući kako ovi prethodni nisu dostatni za Božje nakane od početka usmjerene na “sve obitelji tla zemaljskoga” (12,3).

U tumačenju pozadine sukoba Sveto pismu nudi uvid u dulji vremenski rok. Uvid u ono što neko vrijeme traje važan je, a Pismo izričito navodi 12 godina služenja kralju Kedoru-Laomeru (14,4); riječ je zacijelo o vazalstvu, potlačenosti koje vjerojatno i rezultira pobunom u idućoj godini. Zbog toga očito kreće velik osvajački pohod nakon godine dane – podsjećajući na bolno povijesno iskustvo Jeruzalema da je odbijajući podložnost i dižući bunu protiv daleko nadmoćnijega Babilona izazvao vlastitu propast. Pobuna, kako Pismo, prikazuje izaziva veći rat, širi kontekst od dosadašnjega. Zavojevači pobjeđuju šest naroda koji se prije ne spominju: Refaimce, Zuzijce, Emijce (v5), Horijce (v7), Amorejce s kojima je Abraham u savezu, a tu je i Amalek (pisan u jednini, kao i Horijac i Amorejac u ovom tekstu) koji će postati simbolom pra-protivnika koji se opire Izraelu od čuvenoga boja u Izl 17.

Upravo u ovom kontekstu ratovanja i međunarodnoga sukobljavanja Abraham će biti definiran kao Hebrejac (v13). On je ispočetka izdvojen iz sukoba, nije na popisu ni osvajača, ni pobjeđenih. Ali bit će osobno upleten jer mu je bliski rođak, nećak Lot, u tekstu uobičajeno označen jednostavno kao “brat” (v12.14), dospio među stradalnike. Očito je, za razliku od Abrahama, Lot postao sodomski građanin, te je padom i pljačkom Sodome i Gomore i on zarobljen i odveden (v12).

Abraham – ratnik

Abraham je čovjek koji je u kontaktu s ljudima, znaju za njega i javljaju mu što se dogodilo (v13), a on sa svoje strane sluša i reagira, nije digao ruke kao da ga se ništa ne tiče ili već unaprijed uzmičući jer ništa ne može (v14). Biblija jasno kaže da je on uvučen u rat, kreće u oslobođenje zasužnjenoga, odvedenoga u progonstvo. Progonstvo i opet svakom biblijskom čitatelju budi živu asocijaciju na teško povijesno iskustvo cijeloga naroda u Babilonu.

Zanimljivo kako vojska sastavljena od onih koji su u njegovu domu rođeni vrijedi više od nadmoćnih saveznika. To su oni na koje se čovjek može do kraja osloniti jer ih poznaje, podigao ih je na noge. Brojka od 318 ljudi jako je malena nasuprot četirima kraljevima na čelu s Kedorom-Laomerom koji predvode očito svaki svoju kraljevsku vojsku. U isti mah to je vrlo velik broj za jedan dom, i pokazuje kako je Abraham vrlo moćan gospodar s veoma brojnim ljudstvom. Na svom ratničkom pohodu on stiže vrlo daleko, sve do Damaska koji je središte tamošnjega staroistočnoga svijeta; Abraham prodire na prostor velesile Arama.
Abrahamova pobjeda s malobrojnom četom nad savezom četvorice, kojima se onih pet udruženih nisu uspjeli suprotstaviti, ima čudesna obilježja i očito nadilazi same ljudske sile (v17). Pritom je ipak i dovitljiva taktika imala ulogu: koristi noć i napada s dvije strane (v15). Prema izvještaju, sam Abraham se borio: u hebr. tekstu on sam jest subjekt (הוא hû’ v15). Božansko vodstvo i pomoć ne isključuje ljudsku zauzetost i pamet. Sv. Toma će reći: gratia supponit naturam.

Sveto pismo ustvrđuje da je Abraham uspio postići ono što je htio: Izbavio je svoga rođaka iz ropstva (v16). Ali njegov pothvat – i to je bitno obilježje djelovanja po Božjoj volji i uz njegovu pomoć – postiže daleko veće plodove i seže šire od samoga Lota. Činjenica je: Lot je motivacija i u akciji koja je pokrenuta zbog njega Bog preko Abrahama cijelom porobljenom narodu donosi izbavljenje. Spašen je i narod Sodome, Lotovih sugrađana, i njihov posjed. Na takvoj pozadini kasnije postupanje Sodomaca i njihova iskvarenost u Post 19 poprima još teže razmjere.

Svećenik Melkisedek

Usred ove Abrahamove uključenosti u široku politiku pojavljuje se prvi biblijski svećenik Melkisedek (v18) koji će svojim riječima izravno potvrditi da je Bog dao izbavljenje (v20). Premda je i on kralj, nije bio uključen u sukob, a njegovo ime upozorava ne bitan zahtjev da pravednost treba kraljevati. Ime malkî-sedek doslovno možemo prevesti kao: pravednost (ili ono pravedno) je moj kralj. Nakon velikoga sukoba događa se u da prvi put čovjek u Bibliji blagoslivlja (v19s). Razumljivo je da takve užasne prilike najviše traže da čovjek aktivira tu božansku službu koju na početku Pisma jednoznačno Bogu pripada.

Abraham respektira Melkisedeka u njegovoj funkciji dajući mu desetinu (v20). Još nje puno važnije da se Abraham, nakon blagoslova, odriče ratnoga plijena, okrećući tako novu stranicu u povijesti ljudskoga ratovanja. Abraham ne zadržava ni ljudstvo kao roblje (v21), niti posjed (v22). Sodomski kralj opet može preuzeti vlast. I u tome Abraham ostaje simpatično realan: potrošena hrana neće se vraćati, a saveznici mogu uzeti svoj dio. Abraham koji uzdiže desnicu i zaziva Božje ime stvara uzor koji će u preuzimanju političkoga vodstva do danas biti poštovan. Činjenica jest da on svoju političku prisegu kojim se odriče plijena potvrđuje Božjim autoritetom.

Još je dragocjenije i dublje što upravno nakon ovoga uključivanju široku politiku, Abraham, susreći svećenička, dolazi do nove vrhunski bogate teološke spoznaje. On, poslušavši riječi kralja-svećenika, uviđa da je njegov Gospodin (יהוה ) – Bog uzvišeni (אל עליון v18.19.20.22), tvorac neba i zemlje (קנה שׁמים וארץ v19.22), kojemu je Melkisedek svećenik. Predragocjen je to uvid: Gospodin kojemu se osobno obratio i pozvao ga (12,1) jest Svevišnji Stvoritelj, kojemu je Melkisedek svećenik. Jedan ponajviše realno-politički pothvat dovodi, čini se, Abraham do toga da produbljuje spoznaju Boga.

10.10.11.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ, FFDI Zagreb