U ovom kratkom radu pokušat ću prikazati osnovne crte Gomerina lika i njezine u Knjizi proroka Hošee, u poglavlju 1-3. Ponajprije želim se prisjetiti kako je prorok Hošea posljednji prorok podrijetlom sa Sjevera. Zanimljivost kod proroka Hošee jest da njegova zadaća nije bila samo prenijeti Božju poruku drugima nego je proročka služba, koju je imao, za njega samoga bila teret.
Zašto teret? Tu nam dolazi u igru Gomera. Bog će preko Hošee biti Bog koji sudi ali ujedno i ljubi. Ljubav tako može biti razočarana ali niti u jednom trenutku ne prestaje biti ona koja spašava. Ljubav Božja upravo je kod Hošee prikazana u obliku zaručnika i zaručnice, točnije muža i žene, a kasnije roditelja i djece. Ovdje ne želim ulaziti u povijesno-politički okvir u kojem je Hošea djelovao, pošto smo ranije na predavanjima vidjeli kako u doba proroka Hošee Sjeverno Kraljevstvo plaća danak i doživljava Asirsko pustošenje, i tako se miješa pučanstvo na području nekadašnjeg Izraela.
Prisjetimo se kako o osobi Hošei nemamo puno podataka, ali dva važna stoje u knjizi, dva imena koja nas upućuju kako je Hošea sin oca koji se zove Beeri i kako je muž žene Gomere. Gomerina uloga tako postaje velika. Ona će Hošei roditi troje djece koja imaju simbolična imena Jizreel, Lo Ruhamah i Lo Ammi.
Hošeino ime prevedeno s hebrejskog jezika znači „Gospodin je spasio“. Hošeu možemo prikazati kao čovjeka dubokih osjećaja, iskazuje težinu Gospodinove poruke u svom osobnom životu te tako svojim iskustvom posreduje Božju poruku. Gospodin ovdje progovara preko Hošeinog osobnog života. Bibličari kada gledaju ulogu Hošee, pitaju se kakve je zadatke imao prije nego što je postao prorok, djelujući u Sjevernom Kraljevstvu na mjestima gdje su se ljudi okupljali da prinesu žrtvu. Postoje tri interpretacije. Prema prvoj misli se da je bio običan građanin, prema drugoj da je bio svećenik ili kraljevski službenik, a treći ga stavljaju među levite. Njegovo djelovanje svrstava se između 750. i 725. g. pr. Kr., a Samarija pada 722. god. pr. Kr., ali podatke o tome ne možemo iščitati iz njegove knjige pa se pretpostavlja da je umro prije tog događaja.
Kada se gleda struktura knjige, vidljivo je kako je knjiga nabijena osjećajima, koji idu iz krajnosti u krajnost, od razočaranja do goleme ljubavi. Takav naboj utječe na strukturu knjige. Različiti bibličari dijele knjigu na dva, tri ili četiri dijela. Za ovo izlaganje koristit ću podjelu bibličara R. Martin-Acharda, koji knjigu dijeli na dva dijela: prvi dio Hoš 1-3 i drugi dio Hoš 4-14. Ovdje nas zanima prvi dio knjige, a on je unutar prve strukture podijeljen na
a) 1,2-9 prijetnja/sud; 2,1-3 obećanje, b) 2,4-15 prijetnja/sud; 2,16-25 obećanje i c) 3,1-4 prijetnja/sud; 3,5 obećanje.
Gledajući teološku poruku proroka Hošee, svoju strukturu dali su i bibličari L. Alonso Schökel i J. L. Sicre Diaz, smatrajući kako je prvi dio podijeljen u četiri podnaslova od kojih je
a) 3,1-5 autobiografsko izvješće, b) 1,2-9 biografsko izvješće c) 2,4-17 spjev o odnosu između zaručnika i zaručnice i d) 2,1-3.18-25 različita proroštva o spasenju.
Nas ovdje zanima poglavlje 1-3 u kojima je govor o nečuvenoj i jedinstvenoj Gospodinovoj naredbi proroku da se oženi bludnicom Gomerom. Kada se gleda tko je Gomera postoje različita tumačenja, bibličari smatraju kako je dobio nalog da se oženi ženom bludnicom, drugi smatraju kako Gomera nije bila u početku bludnica nego je to postala napustivši Hošeu i otišavši s drugim čovjekom, treći opet smatraju da Gomera nije bila bludnica ni nevjerna žena nego je krivo interpretirana od strane prorokovih učenika. Mogli bismo tako smatrati da je Hošein brak neka alegorija, ali on je bio istinski brak koji ne smije isključiti i metaforično značenje.
Početak knjige jasno nam govori kako Gospodin daje u imperativu Hošei zadatak da se oženi ženom bludnicom, jasno nam govori glagol heb. znh (bludničiti), time Gomera ulazi u prorokov život i stavlja sebe i proroka na pozornicu Božje objave. Gledajući tako Bog vidi sebe i njegov odabrani narod, želi time pokazati vjernost i nevjernost naroda. U prva tri poglavlja stavlja se naglasak na glagol bludničiti, koji će se odnositi za ženu, djecu ali i samu zemlju.
Kada se govori o Gomeri uz njezino ime nalazimo oznaku ešet zenunim (žena bludnica), što nam daje na znanje kako se ovdje radi o konkretnoj ženi, a značenje da je bludnica može se odnositi na prakticiranje odnosa s muškarcima izvan bračne zajednice ili bludničenje koje je bilo vezano u ono vrijeme uz hram boga Baala. Kada gledamo teološko značenje, bludničenje se ovdje uzima kao odvraćanje od Gospodina i prianjanje uz druge bogove.
Žena bludnica rađa djecu bludničku, koja u knjizi imaju simbolična imena, ta imena upućuju na stanje odnosa između Gospodina i naroda, tako je Jizre’el (Bog koji sije, oplođuje), ali nije samo simbolično ime jer je Jizre’el i plodna ravnica na kojoj se dogodio pokolj. Tako značenje toga Gomerinog djeteta može se prenijeti na značenje naroda Gospodinovog koji je počinio zločin iznevjerio je Gospodina i odao se štovanju Baala, ali i prolio nedužnu krv zaboravivši da Gospodin daje život i štiti narod.
Drugo Gomerino bludničko dijete je Lo ruhamah (Ne mila) i označava stanje u kojem Gospodin vidi svoj narod zbog njegovih grijeha, narod je odbacio ljubav i okrenuo se idolima. Zadnje dijete, drugi sin, po imenu Lo ammi (ne narod moj), govori kako je nekada narod Gospodinov odlučivši se za Baala odbacio Gospodina i samog sebe tako isključio iz izabranja Gospodinova, odbacio je Savez koji je ranije sklopio. Bludničenje se također ovdje odnosi i na zemlju, a zanimljivo je koliko god se narod ovdje smatra ne narod, odbačen, prekršitelj Saveza, Gospodin ga nikad ne naziva bludnički narod, već zemlju koja je Božje stvorenje, dar boga čovjeku naziva bludničkom. Čovjeku je zemlja povjerena na upravljanje, a vidimo kako čovjek svojim djelima može uprljati zemlju i tako umjesto blagoslova na sebe i zemlju staviti prokletstvo.
U Gomeri tako možemo vidjeti sliku iskrivljene ljubavi bez istinske spoznaje, ona predstavlja cjelokupni narod. Gomera kao nevjerna zaručnica predstavlja narod, a Hošea kao vjerni zaručnik Jahvu. Ljubav kojom ljubi zaručnik pokazati će kako iz Ne-naroda postaje narod, i kako iz Ne mile postaje mila, to je ona istinska Gospodinova ljubav kojom ljubi svakog od nas. Tako je Gospodin preko Gomere pokazao kako je moguće biti istinski zaručnik koji ljubi i kad druga strana ne pokazuje ljubavi. Takva se ljubav pokazuje kao istinska snaga koja iz temelja mijenja stanje i otvara budućnost.
Nalazimo se u poglavlju koje govori o gorama Izraelskim. Ovo proroštvo najavljuje ponovnu pobjedu Izraelskih gora nad Edomskim. Prorok Ezekiel je prorok Duha. Bog mu daje nalog i on ide, hrani se Božjom riječju, sluša je i ona postaje sadržaj u prorokovu srcu. Prorok proniče duhom. On donosi radosno proroštvo ali i proroštvo koje kori grijehe naroda. Jahve zna što čini i sam ispravlja grešku svoga naroda koji je oskvrnuo njegovo ime. Posvećuje svoje ime da pokaže narodu svome, koji očito ne vidi tu važnost, i znat će narod, kaže Jahve Bog, da je njegovo ime sveto. Jer Jahve je svet i samo ga on može posvetiti.
Bog ima interes da posveti svoje ime, veliko i sveto, ali ne samo to, nego će i svome narodu dati nešto od sebe, od svoga dostojanstva, od svoje svetosti, a to je njegov vlastiti Duh kojega će udahnuti i novo srce koje će usaditi u nas. Kao da nam Jahve na taj način govori: bez moje intervencije, bez mog udjela u vašem životu nećete spoznati svetost moga imena. Kada Duh svoj udahnem u vas, onda ćete hoditi mojim stazama, slušat ćete me, jer Duh će vas voditi. Zamjenit će Jahve srce kameno svoga naroda i dati nam novo srce, srce od mesa, živo srce, srce života, koje nas pokreće i vodi k Bogu.
Nije slučajno da Jahve koristi simbol kamena (Ez 36,26) da opiše u kakvom se stanju nalazi njegov narod. Kamen je simbol smrti, mrtvila, beživotnosti. On je bešćutan, ne vidi, ne čuje, ne osjeća. Od kamena se rade lažni bogovi. Bog želi svom narodu dati novo srce od mesa koje je središte i izvor života. Upravo po tom srcu, Bog želi da ga izbliza upoznamo i slijedimo, ali i da ga drugi po nama upoznaju. Kada čitamo tekst imamo osjećaj da Jahve Bog progovara svakome osobno (Ez 36,22-28). Govor nije upućen nekoj trećoj skupini, nego upravo nama koji čitamo. „Vas“, „vaše“, „moj narod“, „vaš Bog“, riječi su izravno upućene čitatelju ali i svim svjetskim narodima što ih je stvorio.
„Znat će narodi da sam ja Gospodin“ (Ez 36,23) bilježi prorok. Upotreba imenice goj upućuje na tuđe narode, pogane, koji još nisu upoznali Boga. Dajući nam novo srce, srce živo i nov duh, kao da Bog želi učiniti sve narode svjedocima svoje svetosti koji će raznositi po svem svijetu radosnu vijest o svetom imenu Božjemu. Oni će biti njegov narod, a Jahve njihov Bog (36,28). Bog nas poziva da ga upoznamo izbliza, daje nam poslanje, govori nam što ćemo biti i kako ćemo postati njegovi svjedoci.
Vidimo i potpunu prorokovu predanost Bogu. Slušajući ga, gledamo njegov lik ali jasno prepoznajemo Riječ Božju. Uviđamo kako Bog, malo po malo, mijenja čovjeka na najdubljoj razini. Ta promjena vodi do samoga središta, do čistog srca, a u srcu prebiva Bog sam! „Poškropit ću vas, očistit ću vas od svega, dat ću vam novo srce i nov duh udahnut ću u vas“ (36,25-26). Tako Bog sklapa savez i čovjek ulazi u zajedništvo s njime. Postaje dio nas i mi dio njegove svetost.
Božji Duh i živo srce koje nam daje čine nas sposobnim da vršimo njegovu volju. Da ponovo čujemo, vidimo, živimo i osjećamo da smo pripadnici Božjeg naroda. Narod koji slijedi svog Boga i čvrsto nogama hoda po zemlji otaca svojih, srcem i duhom uperenim u nebo gdje pripadamo, a to jest stvar srca.
Za početak možemo reći da u užem smislu Jona nije prorok iako spada u dvanaest tzv. malih proroka. Jona je i u prvoj molitvi optužio Boga za svoju situaciju kada se našao u ribljoj utrobi, ali on se ipak moli Bogu da ga izbavi, a što je opisano u Jon 2,2 pa nadalje u drugom poglavlju. Međutim sada je ova druga molitva, kada se usporedi s prvom, totalno neshvatljiva, a Jona je, može se reći, započinje na perfidan (ironičan) način. U 4,1 Jona se veomarasrdio i u takvom stanju je započeo svoju molitvu. U 4,2 govori da je Bog: milosrdan, milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom i koji se sažaljuje nad zlom. Prvi dio opisa Boga je citiranje iz Izl 34, 6 (Objava Mojsiju), dok je Jona još dodao sažaljenje nad zlom, što je također činjenica jer se Bog netom prije u trećem poglavlju smilovao cijelom velikom gradu Ninivi. Nakon ovog uvoda Jona odmah u 4, 3 radikalno zaoštrava i htio bi najradije umrijeti govoreći Bogu da mu uzme život, gdje kaže da mu je smrt bolja od života. Bog se ne postavlja na jednak način kao Jona, nego ga mirnim glasom opominje kad ga pita u 4,4 je li se on s ikakvim pravim razlogom ljuti i da li ima išta dobroga od te ljutnje, a to isto ponavlja naknadno i u 4, 9. Dok je Jona i dalje čekao (i nadao se) da li će se Bog ipak predomisliti i ipak uništiti Ninivu, Bog je dao da iznikne bršljan koji će hladiti Joninu glavu (4,6). Tako je Bog već drugi put pomogao Joni, a Jona je valjda zaboravio da ga je Bog izbavio i iz riblje utrobe (2,11), premda i sam potvrđuje neposredno prije izbavljenja da spasenje dolazi od Boga (2,10). Zanimljivo je da na prvo Božje opominjanje Jon 4,4 Jona šuti (potpuno ignorira Božju opomenu), dok kod drugog Božjeg opominjanja poslije usahnuća bršljana daje sebi za pravo da se ljuti, ali ipak ulazi u kakav takav dijalog (Da s pravom sam ljut 4,9) i konačno postaje slušatelj Božje riječi (4,10).
Iz ovog malenoga spisa (svega četiri poglavlja, a posebno baš iz ovog kratkog četvrtog poglavlja), može se izvući mnogo pouka. Bog je, može se reći, dosta oštro nastupio s mornarima, kraljem i cjelokupnim gradom i dogodio se neočekivani uspjeh njihova obraćenja, a u čemu je što posredno, što neposredno sudjelovao i prorok Jona. Međutim Bog je vidio da je Jona u puno težem stanju od netom navedenih sudionika i s njim je onda Bog nastupio veoma nježno i strpljivo (poput blagog lahora), gdje je morao uložiti puno više truda da bi ga Jona poslušao, a kada ga je Jona počeo slušati tek je onda i mogao čuti Božju pouku iz 4,10-11. Druga stvar je da se Jonu nekako može razumjeti da mu nije bilo drago spasenje Ninive (Asirci su mu bili neprijatelji), ali Bog se može svakome smilovati i oprostiti mu, a to traži i od nas samih. Recimo isto tako da Jona prolazi čudan proročki put. Zbog svojega prorokovanja nema nikakvih problema s ljudima iako im donosi teške riječi (dok recimo prorok Jeremija ima velikih problema s onima koji slušaju njegova proroštva, a što će Jeremiju na kraju doći i glave). Jona dapače u svojem proroštvu postiže potpuni uspjeh gdje ga ljudi slušaju (ustvari slušaju Božju riječ) i trenutno se obraćaju Bogu. Dok Jona ima najviše problema sam sa sobom (što se može dogoditi svakome od nas), a Bog je ipak spreman uložiti svaki trud da spasi i takvu tvrdu i pomalo okoštalu dušu.
Svi drugi proroci su zaduženi prorokovati drugim ljudima, a Jona, dok prenosi Božji glas drugim ljudima, taj glas mora donijeti i sebi. Možemo reći da je u stvari u ovoj knjizi, uz naravno Boga, glavni lik Jona. Tu dakako nipošto nećemo zaobići ni Ninivu i njezine žitelje, jer ih u Evanđelju spominje i Isus (usp. Mt 12,41; Lk 11,32). Ali isto tako Isus spominje u Evanđelju i Jonu u ribljoj utrobi u kontekstu svoga uskrsnuća (usp. Mt 12,40), a što je veoma važna stvar za sveukupnu biblijsku poruku.
Izak obuhvaća svojom pretpoviješću i posmrtnim značenjem 33 poglavlja u Post. Ubrojen u potomstvo Abrahamovo (13,15s) prisutan je u tekstu sve do Jakovljeva putovanja u Egipat, kad se Jakov Susreće s Bogom svoga oca Izaka (46,1.3). Božje obećanje da će biti i Izakov Bog (17,7) pratit će SZ čim Izakovo ime bude uvršteno u formulu o Bogu otaca אלהי יצחק) 28,13… Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev 3,6)
Obećani. Kao krvni potomak I. je kontrast kućnom sluzi (15,4), kao Sarin sin Jišmaelu (17,16.19). U I. obećanje potomstva postaje konkretno. On pripada brojnom potomstvu (15,6), koje će doduše pretrpjeti dugačko sužanjstvo (v13), ali će ipak dobiti zemlju u posjed (15,18; 17,8) u skladu s vječnom pripadnošću Bogu ברית עולם) 17,7). Upravo s Izakom Bog želi također sklopiti savez ברית) 17,19.21). Kao što nevjericom ispunjen smijeh naznačuje, nije dovoljna jedna objava (c17). I druga, u liku trojice posjetitelja opipljiva, potrebna je da bi Bog potvrdio obećanje sina (18,1–15).
Rođenje. Sa smijehom Abrahamovim צחק) 17,17) i Sarinim (18,12s.15) povezano ime I. će primiti (21,1). Vrijeme rođenja je najavljeno (17,22; 18,10.14) pa tako i dolazi (21,1). Usprkos smijehu u svojoj su starosti dobili dijete (21,2.7; 24,36). I. je prvi na kojem se obrezanje izvršuje prema propisu (21,4; usp. „sin od 8 dana“ 17,12).
Sin. Izvještaji o mladom I. ostavljaju dojam da I. postaje objekt. Majka ga želi kao jedinog baštinika („moj sin“ 21,10). Kod kušnje Abraham ga više put označava s „moj sin“ (22,7s), a pritom je spreman zaklati ga (v10). Podređivanje Izaka može se prepoznati u imenici נער (22,5.12) koja inače označava sluge (v3.5.19). Kad je Rebeka uspješno zaprošena I. je prisutan samo u razgovorima („moj/tvoj sin“, odn. „sin moga gospodara“).
Čovjek/muž (usp. 24,65; 26,11). Vlastito prebivalište kod izvora Lahaj Roi (24,63; 25,11), ženidba s Rebekom (24,67; 25,20) i pogreb očev zajedno s Jišmaelom (25,9) nov su početak za I. kao što to i naslov תולדת יצחק (25,19) obilježava. Slično Abrahamu i on ima posla s jednim Abimelekom, pred kojim je iz straha za vlastiti život zatajio svoju ženu (26,9). Pozitivni pothvati muža Izaka jesu iskapanje zdenaca i njihovo imenovanje (v21s) te uspješni pregovori שׁלום) v31) koje ovaj put on sam provodi (v26–31). Njegova se veličina vidi po njegovu blagoslovom stečenu bogatstvu (v12–14) i po vlastitim slugama (v19.25.32).
Otac Izak (27,22.26…). Iako je za roditeljstvo molio (25,21) ono je od početka opterećeno jednostranom ljubavi prema Ezavu (v28), čija ženidba opet nanosi bol Izaku (26,35). Vrhunac očinske tragedije (c27) povezan je s iščekivanjem smrti (usp. 26,9) koju prati slabost očiju (27,1s) i apetit na divljač. Unatoč provjeri (ime v19, opip v21s, miris v27) i dvojbi zbog glasa (v22) Izak biva prevaren. Oponašajući isključivost svoga oca (25,6), čiji blagoslov sam nije dobio, podjeljuje samo jedan blagoslov. O kobnoj prijevari sinovi nikad više ne razgovaraju sa svojim ocem. Ipak I. umire „sit dana“ i obojica će ga zajedno sahraniti (35,29) što se može promatrati kao čin izmirenja.
Sluga Jahvin? Ovaj Izakov naslov iz molitve Abrahamova sluge (24,14) može se povezati s dvije Božje objave Izaku (26, 2.24). Abimelek sa svojm pratnjom vidi u Izaku „Jahvina blagoslovljenog” (26,29) što odgovara dvostrukom izvještaju da prima od Boga blagoslov (25,11; 26,12). Odnos prema Bogu I. izražava molitvom (25,21), podizanjem oltara (26,25) i problematičnim blagoslivljanjem. Više put spomenuti (27,23.30.33.25.41), s Rebekinom željom i Jakovljevim lukavstvom povezani blagoslov (27,27–29), I. ponavlja pri slanju Jakova u Padan Aram (28,1–4). „Blagoslov“ Ezava (27,39f) za koji ovaj opetovano moli (27,31.34.38), odgovara doduše Izakovoj nakani (27,4.7.25), ali po svom sadržaju ostaje upitan.
Poznajemo Mojsija kao malo dijete ostavljeno u košarici. I potom pamtimo velikog voditelja naroda koji na Sinaju sklapa Savez s Bogom nakon oslobođenja iz kuće ropstva. A što je bilo između, kako je on postao silnim Božjim slugom? Pogledajmo izbližega 2. poglavlje Knjige Izlaska. Kao ishodište našeg promatranja možemo uzeti onaj, za mladoga Mojsija važan čas, kad ga majka dovodi faraonovoj kćeri (Izl 2,10)
Bezbrižni svijet djetinje razdraganosti on naglo ostavlja za sobom. Momak, možda zastrašeno i usporeno, ulazi u carstvo egipatske kulture. Za njega su egipatska vjerovanja i znanja, nastambe i običaji, drevna vladavina nešto dosad nepoznato i novo. Mladost, nalik rođenju, uvijek znači neki izlet u nepoznato.
Pravni proces posinjenja, koji vladareva kći provodi, dječaku Mojsiju vjerojatno malo znači, ali on neposredno opaža i osjeća da je primljen u novu sredinu. “I bude joj sin” ili “i postade joj sinom” kaže hebr. tekst doslovno. Nova ga obitelj okružuje, sasvim drugačiji ljudi postaju mu bliski. Od siromašnog djeteta iz zasužnjenog naroda u stranoj zemlji on postaje član kraljevske obitelj, posvojeni unuk faraonov. Hebr. prijedlog ל označava pripadnost: “on postaje njezin sin.”
Mladi je Mojsije doveden, majka ispunja svoju obvezu i predaje ga. U tekstu on je objekt naznačen hebrejskim nastavkom הו- i kod majke koja ga “odvodi” kao i kod faraonove kćeri koja ga je “izvadila” iz vode. Ulazak u egipatski dvor zbiva se mimo mladićeve volje, to nije njegov odabir i odluka. Mladost, znamo, koliko god bila ispunjena oduševljenjem i posebnom životnom energijom često znači podvrgavanje odlukama i volji odraslih. Sretan put u osobnu slobodu zahtjeva prihvaćanje zadanih normi.
Razumljiv bi nam bio unutarnji otpor, gnušanje i odbojnost mladića Mojsija koji mora ostaviti svoje i prihvatiti posve drukčiji odgoj. Ali upravo to iskustvo stranog egipatskog života omogućit će mu uspješno izvršenje budućeg poslanja. U naše vrijeme, školska i fakultetska sredina za mladoga čovjeka uvijek predstavlja neki strani svijet u odnosu na obitelj, ali ona treba dati mladima nužnu duševnu širinu.
Sveto pismo bilježi kako Mojsije upravo u to vrijeme dobiva ime od svoje pomajke (Izl 2,10: i zazva njegovo ime: “Mojsije”. I reče: “jer sam ga iz vode izvukla”.) Mladi čovjek dobiva osobnu iskaznicu, znak raspoznavanja po kojem ga mogu prozvati u javnosti bilo da ga pohvale, kao npr. kod dobrog uspjeha u školovanju, bilo da ga pokude zbog nevaljalštine. Više se ne može kriti u roditeljske skute i njima prepuštati odgovornost. Ime, kažu nam teolozi, u Svetom pismu označava bit. To je ime kojim će sam Bog jednom zazvati Mojsija (Izl 3,4).
M. Noth (Das zweite Buch, 15) napominje kako se ovdje ime tumači na temelju hebr. jezika premda je faraonova kći egipćanka. Objašnjenje imena ne odgovara precizno izvještaju budući da dječak nije doslovno “iz vode izvađen”. Objašnjenje imena koje u biblijskom tekstu nalazimo Noth svrstava u pučku etimologiju koja se u SZ češće susreće. Ime je izvedeno od glagola משׁה koji stoji na kraju rečenice: dadne mu ime moše jer ga je, reče: mešitihu. Hebrejsko ime moše po svom je obliku aktivni particip: onaj koji izvlači, vadi. U biblijski bi izvještaj odgovarao pasivni oblik. Aktivni particip može se teološki opravdati: kao što je izvučen iz nevolje, tako će Mojsije sam biti onaj koji izvlači, izbavitelj iz nevolje.
“Moše” tj. “Mozis” skraćeni je oblik egipatskog imena: Amozis ili Tutmozis. Mojsije ga prima od egipćanke i ono označava njegov ulazak u egipatsku kulturu koji će biti od presudnog značenja za izlazak.
Mladost je doba žestokih sukoba. Mladom čovjeku ne treba dugo da vidi kako stvari stoje. Premda je sam uživao povlastice kraljevskoga roda, Mojsije zamjećuje kako Egipćani teškim radovima Hebrejima ogorčavaju život: “nemilosrdno su im nametali svakovrsne napore” (Izl 1,13). Mladi Mojsije uspješno u sebi svladava zadatak određivanja identiteta i opredjeljivanja za širu životnu zajednicu kojoj pripada. To je već jasni znak odrastanja. Ako si Mojsije s pravom može postaviti pitanje je li Hebrejac ili Egipćanin, Sveto pismo jednoznačno određuje. Promatrajući muke Izraelaca u Egiptu, Mojsije je došao među “svoj narod” kako veli hrv. prijevod (Izl 2,11). Hebrejski izvornik još više precizira i veli kako je došao “k svojoj braći” (אח v11); to je ista imenica koja se nalazi na kraju rečenice: “Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca – brata njegova”. Poznato je da su mladi posebno osjetljivi na pripadnost nekoj skupini. Mojsije je od mladosti usmjeren ne samo na malu grupicu, nego mu Pismo dopušta da se poistovjeti s jednim narodom.
Prava bura, međutim, tek počinje. Pogođen neljudskim postupkom nekog Egipćanina prema njegovu sunarodnjaku, mladić Mojsije reagira radikalno (2,11). Odlučuje se na napad istom mjerom, kojemu odmah potom nastoji zamesti trag (v12). Što u jednoj mladoj duši izaziva izravan susret s nasilnom smrću, možemo zamisliti. Pogotovu ako ju je u naletu mladenačkog osjećaja vlastitim rukama skrivio. U tekstu stoji: “udari Egipćanina”. Upotrijebljen je isti glagol נכה (v11s) koji stoji u opisu za Egipćanina kad tuče Hebrejca. Korjenitost mladih koji će iz osjećaja pravednosti ili pak izrazite mržnje podići ruku i na najbliže, poznata nam je.
Također ćemo u mladoj duši lako prepoznati rigidnost i nepopustljivost u moralnoj podjeli na dobro i zlo odnosno na crno-bijeli svijet. Stoga razumijemo Mojsijevu veliku zabunu kad ponajprije uočava da Egipćani, koji su ga, doduše, primili, razbojnički postupaju. Njegova je presuda odrješita: on udara. U njegovoj glavi jasna je podjela: Egipćani su grešni i zli, a Hebreji nevini trpe. Međutim, bespoštedna mladenačka naivnost brzo se otrježnjuje. Hebrejci koje je idealno shvatio međusobno se napadaju (v13). Naprasno se ruši slika prema kojoj bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da se oni zauzimaju jedan za drugoga i međusobno se brane pred neprijateljem.
Sunarodnjaci ne samo da mu ne priznaju nikakav autoritet, nego mu još pripisuju ubilačke nakane (v14). Mojsijev nerealan osjećaj sigurnosti, s kojim se bio odlučio udariti Egipćanin i posredovanje među zavađenim Hebrejcima, rasprsnut će se kao balon. Mladi je čovjek sklon graditi veliku sigurnost tek na vlastitoj samouvjerenosti i mašti. Nema realnih temelja, zdravo samopouzdanje tek treba izgraditi. Sva podmukla dubina osobne panike brzo izbija na površinu. Pokušaj da prikrije zločin nije uspio. Mojsije ostaje bez svakog zaleđa; faraon mu uopće više nije zaštitnik, nego ga štoviše hoće smaknuti (Izl 2,15). Usporedba s modernim sukobom mladeži s autoritetom gotovo se nameće. U svađi mogu pasti i oštre riječi koje mlada duša čuje kao primjerice: “Ubit ću te”. Faraonova kći koja je Mojsiju pomajka uopće se više ne pojavljuje. Mladić je prepušten svojoj sudbini; ostaje sam. Do u dubinu može osjetiti ljudsku samoću, ne pripada ni jednima ni drugima.
Dubinsku krizu mladi Mojsije uspješno prevladava. Metoda kojom se u prvi mah služi jest bijeg (ברח v15), ali to je spasonosan bijeg jer ga ne vodi u bolest, nego do novog boravišta. Hebr. glagol ישׁב (2,15) znači da se nastanio. Još jednom Mojsije započinje novi život, ali sada na vlastitu inicijativu. To više nije tjeskobni majčin pokušaj da nekako spasi dijete (v3), ni odluka faraonove kćeri da mu pokloni život (v6.9), pa ni dječakov ulazak u svijet egipatskog dvora kojim se ispunjuje roditeljska obveza (v10).
U Midjanskoj zemlji Mojsije će spasiti (ישׁע) pastirice od zlostavljanja (v17). U tom podhvatu još možemo nazrijeti nešto od želje da se pokaže važnim pred djevojkama i mladenački idealizam u obrani od nepravde prema slabijima. Činjenica je da se ovdje Mojsije prvi put s uspjehom zauzima za druge što će biti njegovo životno poslanje. Ovdje to čini primjerenije nego prije, bez brzopletog i krajnjeg rješenja ubojstvom. Prvi put u Bibliji Mojsije je subjekt teološki važnom glagolu ישׁע koji će ući u ime Isus.
O čemu opisni dio teksta izvještava (v17) to potvrđuju spašene sestre pred svojim ocem (v19). Pri tom povećavaju važnost njegova djela i na drugi način označuju njegov budući pothvat: on ih je “izbavio iz ruku” neprijatelja (נצל).
Dovršetak mladenačkog odrastanja smijemo potražiti u svetopisamskom izrazu ‘pristane’ (יאל hi. v21) koji opisuje Mojsijevu volju da ostane u midjanskoj zemlji i osnuje svoju obitelji. Mojsijev je pristanak već samostalna i odgovorna odluka koja bitno usmjeruje njegov dalji život.
Kao mladić Mojsije se morao suočiti s temeljnim zadatkom postizanja osjećaja vlastite vrijednosti jer je na neki način rođen kao neželjeno dijete. Budući da je, naime, egipatski vlastodržac izdao poznatu naredbu da svako muško novorođenče bude ubijeno kojom završava prvo poglavlje (1,22), nije teško zamisliti kako je ambivalentan i bolno neodređen bio osjećaj roditelja kad je Mojsije došao na svijet. Zasigurno, u mučnom sužanjstvu, pritisnuti teškim prisilnim radom, roditelji ne ostaju bez ponosa što im se rodio nasljednik. Ali, sva radost zbog rođenja potomka bijaše gorko zaražena strepnjom za sudbinu dječačića koji nije smio ostati na životu. Prva tri mjeseca mora biti skriven (Izl 2,2). Ne smije se znati da postoji. Mladić Mojsije morat će razriješiti ovu mučnu dvojbu zabilježenu u njegovim emocijama: je li njegov život vrijedan ili nije, isplati li se živjeti u ovakvom svijetu ili ne. Znamo, naime, da stav i osjećaj roditelja prema životu njihova djeteta postaje u ranom djetinjstvu njegov stav prema vlastitom životu.
Mojsijeva svetopisamska povijest snažno ističe zadatak odvajanja. Mladić kojeg će faraonova kći posiniti proživio je uz svoju majku svega tri mjeseca prije nego je prepušten svojoj sudbini. Njegova hrabra i odlučna majka s pravom je mogla biti majčinski zaljubljena u njega i zadivljena svojim sinčićem za kojeg Pismo kaže da je “krasan” (טוב Izl 2,2 usp. “i vidje da je dobro” Post 1). Ipak majka u prijelomnom času njegova najranijeg djetinjstva spremno zatomljuje svoj osjećaj, odvaja se od sina i pušta ga da doslovce zaplovi u svoj život.
Pritom “smola i paklina” (Izl 2,3) kojom mu je majka oblijepila spasonosnu košaricu u hrv. prijevodu neodoljivo podsjeća na Noinu korablju koja je po Božjoj naredbi na isti način obložena (usp. Post 6,14). U izvorniku ista riječ koja označava veliku lađu koja spašava od potopnih voda preuzeta je za malu košaricu koja će Mojsijev život sačuvati (תבה 6,14–16… 2,3.5) . Upozorenje je to da se ni ovi događaji kojima je Mojsije u prvim mjesecima života bio obilježen ne odvijaju bez Božjega promisla, premda u izvještaju nije, kao kod Noe, zapisana riječ Gospodnja upućena Mojsijevoj majci ili njegovu ocu. Košarica od trstike ne vodi u propast i smrt nego naprotiv, poput korablje, treba usred uništenja poštedjeti i očuvati na životu.
Mojsije može zahvaliti dovitljivoj majci što mu je omogućila budućnost: formalno-pravno njegova je majka ispunila slovo zakona. Mojsije je kao muško dijete dospio do rijeke kako je vlastodržac bio propisao: “Svako muško dijete bacite u rijeku!” (1,22). Zapovijed je ispunjena. Ali brižna majka nije ga bila prepustila struji u glavnom toku snažnoga Nila, nego je, mudro, položila malog Mojsija “u trstiku na obali Rijeke” (Izl 2,3). Majka koja nije ugađala sebi i svom osjećaju, nego je svekoliko potvrđivala život djeteta, omogućila je mladiću Mojsiju da prebrodi nove oluje koje dolaze. Majku nije zadržao nepravedni zakon, nego je i samu sebe izložila opasnosti da je optuže.
Silnu ulogu koju mladi imaju u Svetom pismu, uz Mojsija, odlično ocrtava lik Mojsijeve sestre. U opisu Mojsijeva života ona je u pozadini, ali je vrlo važna. Sestra ostaje prisutna uz Mojsija i onda kad je majka već morala ostaviti svoje dijete. Sveti tekst nas ne izvješćuje je li odvažna i radoznala sestra bila u dogovoru s majkom ili je njezina straža na Nilu tipičan mladenački pothvat, nestašna pustolovina koju izvodi na svoju ruku. Takvu pustolovinu, doduše, prate opasnosti; roditelji mogu pomisliti kako će ostati i bez svoje, zacijelo prvorođene, miljenice. Ipak, pustolovina počiva na želji i motivu koji se skrivaju u duši mladog čovjeka. Ondje im treba potražiti razlog. Odmah imamo puno razumijevanje za postupak sestre koja je “podalje stala da vidi što će biti” (Izl 2,4) s njenim malim bracom. Očito, djevojčica nije bila sputana strahom i nije se od žalosti zavukla u najskriveniji kutak obiteljskog doma da u ljutoj depresiji oplakuje brata.
Zadivljujućom hrabrošću djevojka će preskočiti svaku sramežljivost i stupiti pred Egipćanke koje su došle na rijeku. Zanimljivo, ni za nju u Svetom pismu ne nalazimo u ovoj zgodi nikakva Božjeg naputka koji bi bio prepoznatljiv po formuli: “i dođe riječ Gospodnja”. Ne preostaje nam drugo nego da sami pokušamo dokučiti što li se zbilo u duši hrabre djevojke.
Vjerojatno neopazice i iz prikrajka, možda i uplašeno, ona očito motri što se zbiva, kako je bila i nakanila. Po izgledu, po odjeći i ukrasima može prepoznati ženu visokog roda i njezine pratilje. Kad se osigurala da su nađenomu sužanjskom djetetu iskazale naklonost, djevojka smjelo pristupa s gotovim prijedlogom “Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama?” (v7) Otvoreno i izravno obraća se vladarevoj kćeri što je sigurno bilo hrabro, ali ujedno potvrđuje sklonost mladog čovjeka da se ne zadržava na formalnostima i protokolima nego je neposredan. Koliko god to neprimjereno izgledalo i protivno društvenim normama, mlada ropkinja iz tuđeg naroda ne zaustavlja se jer je u pitanju život. Mlada duša, ponesena ljubavlju, ima u sebi pregolem potencijal zauzimanja za druge.
Poznavajući neopterećenu i živahnu inteligenciju mladeži, lako ćemo prihvatiti da je spretna zamisao plod djevojčina uma. Svojom zamolbom faraonovoj kćeri omogućit će da Mojsije, protivno svim očekivanjima, bude othranjen na grudima vlastite majke. Na upit svoje mlađahne kćeri majka bijaše primljena kod visokopozicionirane gospodarice i uspostavila je kakvu-takvu izravnu vezu s njom što prema društvenim pravilima nipošto nije bilo lako. Osim toga, zahvaljujući djevojčinu prijedlogu Mojsijeva će majka u krajnjoj nevolji pod nepravednim režimom, doći do predragocjenog prihoda za svoju obitelji jer joj faraonova kći obećaje plaćanje (v9).
Sveto je pismo vrlo moderno. Kažu da su europski mislioci upozorili kako je suvremeno društvo starog kontinenta društvo bez očeva. Mama je, bar donekle, i unatoč kadikad neljudskim zakidanjama, priznata kao neka društvena uloga. Dočim nitko sve do najnovijeg doba nije govorio o očevima. Naziv »tata« nije priznat kao uloga osim u najužem društvu obitelji. Muškarac se definirao po svojemu poslu i javnoj ulozi; stvarno je bio malo nazočan u djetetovu odrastanju. Zanimljivo, eto, i Mojsije je primjer mladog čovjeka kod kojeg je otac posve u pozadini. Majka ima ima glavnu ulogu u njegovu djetinjstvu, a otac se tek spominje i jedva ostavlja kakav trag u duši svog sina. Za Mojsija znamo tek to da mu je otac »neki čovjek od Levijeva koljena« (Izl 2,1) i ništa više. Tek mnogo kasnije u Sv. pismu saznat ćemo ime oca Mojsijeva. Spominje se u Br 26,59 i u 1 Ljet 5,29, a glasi Amram.
Je li uz pomajku, faraonovu kćer, imao i nekog poočima, koji bi trebao biti njezin muž, ne znamo. Njegov tipični mladenački sukob s muškim autoritetom prenesen je na faraona koji zapravo ima ulogu djeda. Usprkos takvom, eto, nazovimo ga nedostatku oca, Božji izabranik dopunja mjeru svoga ljudskog rasta.
Psiholozi nam osim toga svjedoče da je lik oca osobito važan u izgrađivanju onog najvažnijeg odnosa, zdravog odnosa prema Bogu. Vidjeli smo da, nažalost, Mojsije nipošto nema idealne uvjete u tom pogledu. Otac je gotovo sasvim odsutan u njegovoj mladosti. Mojsije će čak doživjeti da ga faraon odlučuje pogubiti, što ostavlja neizbrisiv trag na njegovoj duši. Pa ipak Mojsije će postati revni Božji sluga.
Možda bi, posebno odgojitelji, rado čuli o neposrednim Božjim uputama za život mladeži. Za Mojsijeve mladosti, vidjeli smo, nasuprot obilnim Božjim objavama koje će kasnije primati, Bog ne progovara; nema nikakva izravnog Božjeg zahvata, usprkos našem očekivanju. Sveto pismo, dakle, mladima dopušta da odrastaju posve oslonjeni na ljudske sile, ali isto tako ne isključuje Božju slobodu da poduzme što i kako On to hoće.
Vidjeli smo kod Mojsija kako se rađa u potlačenosti i doslovnom ropstvu, živi kao mladić u stranoj zemlji. Za mnoge mlade to je i danas stvarnost. Koliko Sv. pismo uočava problem društvenih okolnosti za mladog čovjeka također je bilo očito. Mojsije se rađa s osudom na smrt. Suvremeno razlikovanje željene i neželjene trudnoće nije daleko od faraonove zapovijedi o kojoj sa zgražanjem slušamo. Sveto pismo, dakle, ne zatvara oči ni pred takvim krajnjim teškoćama; i dosljedno pokazuje Božji naum.
Ako smo htjeli uočiti dovršetak dinamike mladosti, kod Mojsija smo išli sve do samostalne odluke, odgovornog raspolaganja vlastitim životom. Mojsijeva mladost jasno obuhvaća razdoblje do stvaranja vlastite obitelji.
Kod Mojsija možemo zamijetiti kako su se u tom životnom odsjeku njegovi odgojitelji posvema povukli, izvršili su svoju zadaću. U nastavku odrastanja, koji nadilazi razdoblje mladosti, doživjet će potvrdu vlastitog identiteta u Bogu. Mojsije će doživjeti poznati susret s Bogom u gorućem grmu. Ali tu već započinje nova povijest odraslog muža.
U pristupu svetom tekstu važno je čuvati postupnost. Teološki zaključci i tvrdnje, aktualizacija teksta tek su na trećem stupnju. Prije toga uočavamo formu i sadržaj teksta.
Kako prepoznati formu teksta?
Želimo li uočiti kako je neki tekst i od čega građen od pomoći je predočiti si mogućnost da stojimo pred nekom zgradom. Prije nego što bilo što znamo o njezinim stanarima, možemo precizno uočiti kako je građena. Je li visoka? Ima li nekih neobičnih građevinskih elemenata, nešto što odmah upada u oči? Koliko ima prozora? Gdje su vrata? Kakav je krov itd.
Slično je i kod analize umjetničke slike. Prije prepoznavanja sadržaja možemo točno odrediti veličinu slike, uočiti boje, njihov intenzitet i eventualni kontrast. Možemo pogledati kako su elementi na slici raspoređeni. Postoji li neko središte slike koje se već po bojama prepoznaje? Prije toga uočit ćemo ako ima nešto neobično ili nešto što se možda ponavlja.
Tako je i kod pristupa tekstu. Već smo u osnovnoj školi analizirali kratke tekstove, npr. pjesme, ili književna djela u kojima smo prepoznavali glavne likove, vrijeme i mjesto radnje te tražili kompoziciju: uvod, zaplet, preokret i rasplet. Textus znači tkanje, tkivo.
U analizi biblijskoga teksta obično najprije uočavamo granice odakle dokle se proteže odlomak, jer tako poštujemo kontekst i pazimo kako je tekst povezan i smješten u kanonu. Po naravi uočit ćemo najprije ako ima nekih neobičnosti i neočekivanih elemenata u tekstu. Uočit ćemo ključne riječi koje nose i objedinjuju tekst. Ako k tome postoje ponavljanja, to će biti najbolji oslonac da odredimo dijelove teksta i njihov međusobni odnos.
Ako je moguće prepoznat ćemo vrijeme i mjesto radnje, a svakako je potrebno uočiti koji su likovi u tekstu. Oni su nositelji radnje i često određuju dijelove teksta. Posebnu vrijednost pritom ima utvrđivanje komunikacijske strukture, tj. tko kome govori, tko se kome obraća u tekstu.
Sve to vodi do određivanja kompozicije teksta i njegove tzv. dinamike tj. uočavanja postoji li neki početak i ishodište, tijek i razvoj događanja i moguće napetosti, i napokon nudi li tekst kraj i rješenje.
Ako ove elemente utvrdimo prije pregleda sadržaja i traženja (teološke) poruke bit ćemo daleko pravedniji prema tekstu i skromniji, oprezniji ali i bogatiji i precizniji u zaključcima.
Činjenica je da sv. Pismo, iako u manjem broju u odnosu na muškarce, donosi i važnu ulogu žena, a ako na „vagu stavimo“ djelo koje je učinila Djevica Marija, onda se s pravom može govoriti o uzvišenom položaju žene. O jednoj od njih, nešto manje poznatoj, govori Druga Knjiga o Kraljevima u 22. poglavlju, kao i Druga knjiga Ljetopisa u 34. poglavlju. Riječ je o proročici Huldi.
Prva misao koja se javlja nakon pročitanog odlomka, u kojem upoznajemo Huldu, je njezina „povezanost“ sa proročicom Anom koju upoznajemo u Lukinom evanđelju. Naime, u oba odlomka prisutan je govor o Božjoj riječi – dok Hulda prenosi Božju opomenu, Ana pripovijeda o Utjelovljenoj Riječi. I Ana i Hulda su povezane sa Hramom: Ana ne napušta Hram nego molitvom i postom služi Bogu, a Hulda se pojavljuje kao proročica za vrijeme obnove Hrama te po njezinu prenošenju Božje riječi bivaju porušeni svi žrtvenici idolima u Jeruzalemu. Osim toga, kralj se pokajao i obratio Bogu. Bez sumnje, proročicu Huldu možemo prepoznati u govoru o ženi vrsnoj koji kaže: „Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice“ (Izr 31, 27).
Hulda, kao i Ana, ima svoju povijest. Iako kratko, biblijski tekst kazuje nam tko je zapravo ona: žena od muža Šaluma, čiji su oci također poznati. Isto tako, njezino mjesto stanovanja je navedeno – to je Jeruzalem, i to novi grad.
Govor o Huldi mogao bi se podijeliti u tri dijela: 1. problem koji izaziva potrebu za proroštvom; 2. susret sa proročicom Huldom i njezino posredništvo u Božjoj riječi; 3. promjena i rasplet događaja nakon Huldina govora.
U svome djelu Hulda je potpuno posvećena službi navještenja Božje riječi. Cijeli odlomak o njoj, na oba biblijska mjesta u kojima se paralelno pojavljuje, govor je Božji koji Hulda prenosi narodu i kralju osobno. Kao što je njezina poruka u odnosu na subjekt dvostruka jer govori narodu i kralju, tako je dvostruka i u odnosu na sadržaj: proroštvo ima opomenu, ono što bismo mogli tumačiti kao negativni sadržaj te utjehu, odnosno ono što je pozitivno.
Što je razlog za Huldinu intervenciju? Naime, u Hramu je za vrijeme obnove pronađena Knjiga Zakona dana od Boga preko Mojsija. „Osnovni članak tog zakona jest: ‘Jedan Bog, jedno svetište!’ To je konkretni način ostvarivanja potpune vjernosti ‘ljubomornom Bogu’ i obdržavanja njegovih zapovijedi. Polemika protiv ‘uzvisina’ odražava povijesnu činjenicu da su raspršena lokalna svetišta – često puta podignuta na mjestima nekadašnjih kanaanskih svetišta – bila prilika za nepoželjno preuzimanje kanaanskih kultnih elemenata i u mnogo slučajeva postajala su središte idolatrije.“ (Harrington, 1987., str. 186-187.)
Nakon što je kralj Jošija pročita, razdire svoje haljine svjestan da je narod daleko od ove riječi. Zanimljivo je da upravo za njega, žena od Šaluma koji je čuvar odjeće, donosi poruku milosti. Kao i nekoć kod stvaranja, „Bog je vidio da je dobro“ ono što Jošija činio te sve preko Hulde ističe i hvali: omekšalo ti je srce, ponizio si se, razdro si haljine i plakao preda mnom, zato sam te uslišio te ćeš s mirom leći u grob i nećeš vidjeti nesreću poslanu na ovo mjesto (usp. 19-20).
Hulda se očituje kao primjer onoga što u Novom Zavjetu susrećemo u Kristovu govoru: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17, 10). Drugim riječima, u njezinu govoru prisutna je samo ono što Bog kazuje, a ništa od onog što je njezino, zbog čega u više navrati započinje poruku naglašavajući: „ovako veli Jahve, Bog Izraelov“ ili pak po završetku dodaje: „riječ je Jahvina“.
U ovom odlomku ponovno se susrećemo sa Božjim gledanjem na čovjeka, ljubljeno stvorenje. Naime, Proročica govori o Božjem zapažanju svega što narod čini te u njezinu govoru možemo uvidjeti jarost, u Starom Zavjetu poznat Božji osjećaj, ali i želju da spasi čovjeka i da ga ima uz sebe. Božja riječ u ovom odlomku kada kaže: „ostavili su me“ nalikuje vapaju sa križa: „Žedan sam“. Istina, u ovom slučaju Bog objavljuje kaznu za narod koja je navedena Zakonom pronađenim u Hramu.
Naposljetku valja istaknuti učinak Huldina posredništva u Božjoj opomeni. Kao rezultat ove poruke u zajednici se događaju promjene – svi žrtvenici bivaju porušeni. Životni zaokret koji se javlja nakon Huldina proroštva ponajviše je uočljiv kod samog kralja Jošije što pokazuje biblijski zaključak: „Nije bilo prije njega takva kralja koji se obratio Jahvi svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom…“
Četrnaesto poglavlje Knjige Postanka koje obrađujem ima 24 retka, a podijeljeno je na dva naslova: (Vojna četvorice velikih kraljeva 14, 1-16; i Abraham i Melkisedek 14, 17-24).
14, 1-16: Od prvog retka poglavlje govori o ratu četvorice kraljeva protiv petorice kraljeva. S jedne strane su: Amrafel kralj Šineara; Ariok kralj Eliasara; Kedor-Laomer kralj Elama; i Tidal kralj Gojima. Dok su s druge strane: Bera kralj Sodome; Birša kralj Gomore; Šinab kralj Adme; Šember kralj Sebojima; i kralj Bere odnosno Soara kome nije navedeno ime. Ova prva četvorica su odnijeli pobjedu i prognali ovih pet kraljeva i sve im opljačkali (zaradili su ogromni ratni plijen), a redak 12 govori kako su zarobili i Abrahamova (Abramova) bratića Lota koji se odijelio od Abrahama i nastanio se u Sodomi (o odjeljivanju Lota od Abrahama govori 13. poglavlje Knjige Postanka). Redci 13 i 14 govore kako je zbog svog bratića Lota Abraham, koji je inače u svim ostalim poglavljima koje govore o njemu u Knjizi Postanka opisan kao miroljubiva osoba naglo uvučen u rat. O tom Abrahamovom ratovanju govore svega četiri retka (Post 14, 14-17).Šesnaesti i sedamnaesti redak govore o Abrahamovom trijumfu i zaradi (povratak) velikog ratnog plijena i svog bratića Lota. Sa sedamnaestim retkom ulazimo u drugi naslov ovog 14 poglavlja, a redci 18-20 opisuju susret Abrahama s Melkisedekom kraljem Šalema. Melkisedek je ključna osoba Abrahamove spoznaje Boga.
U nastavku prikazujem ključne natuknice za moje izlaganje.
Ovo četrnaesto poglavlje ne pripada nijednom od tri velika izvora Knjige Postanka (Jahvistički, Svećenički i Elohistički), a sami biblijski izvor ovog poglavlja je poprilično tajnovit gdje bibličari pretpostavljaju da je ovo preradba neke stare predaje. Kad se malo bolje pogleda imena zaraćenih kraljeva odskaču od drugih starozavjetnih biblijskih imena. Zanimljivo je da ni Melkisedek nema ni svoje obiteljske loze ni podrijetla, kao ni ovo biblijsko poglavlje. Doduše neki izvan biblijski izvori govore o nekom Melkisedekovom podrijetlu, gdje se čak spominje i ime njegove majke, ali to za ovo izlaganje i za ovaj kolegij ne smatram relevantnim, pa ne bih išao dalje od ovoga što sam spomenuo, a tiče se navodnog Melkisedekovog podrijetla. Sami početak koji govori o ratu dva puta u kratko vrijeme spominje rat između četvorice kraljeva protiv petorice (isti tekst se praktički ponavlja). Treba reći da je ovo poglavlje otvorilo neke ključne stvari u biblijskoj povijest i to u svega 24 retka.
Redak 13 spominje da je Abraham Hebrejac (Abram Hebrejac) što mi se čini vrlo važno jer o Hebrejima govori tek Knjiga Izlaska na samom početku. Abraham je ipak praotac Izabranog naroda.
Redak 13 spominje bjegunca koji donosi Abrahamu vijest o sužanjstvu Lota, a taj bjegunac je rođak Eškole i Anera koji su Abrahamovi saveznici, gdje se može spoznati da su ljudski savezi ratnički, jer je dolazak tog glasnika uveo Abrahama u rat.
Redak 22 je ključan redak cijeloga poglavlja gdje Abraham izriče svoju spoznaju Boga koji je pravi Bog Stvoritelj neba i zemlje. Naime to nije neki osobni Bog koji mu se obratio u 12 poglavlju ili neki od bogova koji je štovao njegov otac Terah, a Abraham je sve to gledao od svog djetinjstva (Terahovo višeboštvo se spominje u Jš 24, 2). Kada se vidi da je Abraham izvojevao pobjedu s tek 318 ljudi što spominje 14 redak lako se može zaključiti da je Bog izvojevao ovu pobjedu, međutim Abraham tek u susretu s Melkisedekom dolazi do te spoznaje dok Melkisedek govori, a o čemu izvještavaju redci 19 i 20. Posebno je važan redak 20. Tek poslije Abrahamove spoznaje dalje u 15. poglavlju Abraham počinje vjerovati Bogu i Bog mu to uračunava u pravednost (Abrahamova vjera koja mu se uračunava u pravednost se prvi put izriče u Post 15, 6). Dakle Abraham tek poslije svoje spoznaje stječe uvjete da Bog daje obećanje i sklopi s njim Savez, a što se prvi put spominje u 15. poglavlju, a onda i u 17. poglavlju. Nadalje Abraham poslije te spoznaje jednostavno vjeruje Bogu i to više puta dokazuje. Abraham se mimo svih običaja odrekao ratnog plijena o čemu izvještava 23. redak.
Melkisedek je onaj deseti kralj. Devet kraljeva je bilo u ratu, a on deseti je kralj mira (nije ratovao). Kralj Šalema (Jeruzalema), kralj pravednosti i mira. Melkisedek je ujedno i svećenik kojemu Abraham izdvaja desetinu od svojih dobara o čemu govori 20. redak. Melkisedek je i prorok jer je Abraham preko njega došao do već ranije spomenute spoznaje. Dakle Melkisedek vrši onu trostruku svećeničku službu. O Melkisedeku još govori Ps 110, 4 i Heb 5, 5-11; 6, 20-7, 28. I u Psalmu i u Poslanici Hebrejima se spominje ono poznato: zauvjek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. Poslanica Hebrejima posebno razlaže o Melkisedeku, gdje kaže da je bez loze, prije Levita itd. Melkisedek je bio svećenik Boga svevišnjega koji je pred Abrahama iznio kruh i vino o čemu govori redak 18, a što simbolizira Euharistiju. Također se iz već spomenutog Psalma 110 izvlači da je Melkisedek pralik kralja Davida, a David je pralik Mesije. S tim predstavnikom Boga je Abraham uspostavio može se reći savez mira (izbrojio mu je već spomenutu desetinu od svojih dobara), za razliku od ljudskih, ratničkih saveza o kojemu govori 13. redak.
U ovom kratkom izlaganju pokušat ću prikazati lik Samsona u Knjizi o Sucima u poglavljima 13-16.
Ponajprije početi ću od raščlanjivanja samih glava, te Vam predstaviti kako su Biblijski autori rasporedili podnaslove dotičnih glava. Trinaesta glava sastoji se od dva podnaslova, prozvanih 13, 1-8 „Navještenje Samsonova rođenja i 13, 8-24 „Anđeo se javlja drugi put. U tim poglavljima ne susrećemo izravno Samsona ali pratimo likove njegovih roditelja koji će kako ćemo kasnije vidjeti imati odlučujuću odluku u Samsonovom životu. Glava 14 također je podijeljena na dva podnaslova, prvi 14, 1-11 nazvan „Samsonova ženidba“ i drugi 14, 12-20 „Samsonova zagonetka“. U tim poglavljima vidljivo je kako se Samson miješa sa Filistejcima. Petnaesta glava podijeljena je isto na dva djela, od kojih je 15, 1-8 nazvan „Samson pali Filistejcima ljetinu“ i 15, 9-20 zvan „Magareća čeljust“. Petnaesto poglavlje stavlja pred nas Samsona koji ne dobiva naklanost Filistejaca, već njihov bijes, koji će biti uvertira za šesnaesto poglavlje. Šesnaesto poglavlje podijeljeno je na tri djela, 16, 1-3 „Zgoda s vratima Gaza“, 16, 4-21 „Dalila izdaje Samsona“ i 16, 22-31 „Samsonova osveta i smrt“. Zadnje poglavlje poznato nam je iz naših slavnih dana gledanja Disney crtanih filmova u kojem Samsonovi neprijatelji pokušavaju otkriti od kuda njegova snaga, te nakon velike ljubavi prema Dalili otkrije da je njegova kosa izvor snage. Filistejci ga uspiju svladati obrijavši mu glavu, ali dok je bio vezan za stupove srušio je teatar u kojem su bili njegovi neprijatelji, te tako usmrtio sebe i njih.
Lik biblijskog Samsona stavlja pred nas primjer kako se posvećenje zbiva Božjom inicijativom, u slučaju Samsona još od utrobe majčine oblikuje se kao pravo zvanje preko svojih roditelja. Duhovni rast Samsona vidljiv je preko cijele zajednice, a ne samo na njegovu inicijativu, Božji uspjeh može se ostvariti i preko ljudske slabosti. Zasigurno u životu Samsonovu odlučujuću ulogu u oblikovanju k putu Božjeg posvećenja imaju njegovi roditelji, koji životom svjedoče za Boga, čineći sve što traži. Njegovi roditelji čuvaju vjernost, razgovaraju o svojoj vjeri, a majka ima ovdje odlučujuću ulogu jer je bogoljubna žena.
Bog se objavljuje Samsonovim roditeljima, Monoahu i njegovoj ženi, te oni sa sigurnošću tvrde kako su primili objavu od Boga („Boga smo vidjeli“ Suci13,3-5). Njegove roditelje možemo smatrati Bogu posvećene osobe jer su izvršili nalog koje im daje Božji anđeo, i tako svojeg dječaka prepuštaju u Jahvinu službu, on je tako Božje zvanje. Samson sam sebe prepoznaje drukčijeg, nije kao svi drugi (Suci 16, 7). Bog Samsona naziva nazirej. Sam Monoah u Suci 13,12 pokušava od Božjeg anđela dobiti odgovor što znači taj izraz. Samsonovi roditelji zajedno se mole, i ima uz sve roditeljske primjere i njihov svetački život ipak Samson ima svoje padove. Vidljivo je kako odgoj nije nešto automatizirano.
Samson se usprotivio roditeljima, te vidi samo ono što je pravo njegovim očima, samo ono što se vidi. On skriva od roditelja svoju snagu koja je pod vodstvom Duha, tako ne zadobiva njihovo povjerenje. (Primjer je zagonetka koju je postavio, jer ni samim roditeljima nije dao riješenje). Nema povjerljiva dijaloga među njima.
Samsonov primjer života stavlja pred nas primjer kako Bogu posvećene osobe imaju značajnu ulogu u svijetu. Samson nam je svjedok duhovnog rasta, vidjevši kako se ravnao svojim očima, kasnije osjećajima, onda osvećivanjem i lažima. Tako je vidljivo njegovo ravnanje, umjesto ljubavi i prijateljstva koristi laž.
Samsonov zadatak je bio započeti spasenje Filistejaca, a zapravo dobiva njihov napad, preokret se događa u trenutku svezivanja od svojih sunarodnjaka. To vezivanje dovodi ga do toga da je pritisnut žeđu i tako on moli i dobiva izvor u stijeni. Prva zapisana Samsonova molitva u Suci 15,8 kada shvati da je žedan.
Priznati će svoje posvećenje koje je zadobio još u majčinoj utrobi, a doživio je da ga je Bog ostavio.
Kod Samsona u njegovu djelovanju vidljiva su dva puta, dvadeset godina bio je sudac, a pred samu smrt se obraća Bogu naziva ga imenom (Suci 16,28). Samsnova smrt nije bila uzaludna, imala je svoj plod, svladao je protivnike i ruši temelje neprijateljske kuće, te tako ispunja poslanje koje ima od utrobe majčine. Glavno pitanje je bilo jeli Samson izvršio volju Božju?.
Ostavši bez svojih očiju više se ne vodi prema svojem sudu, prema onome što vidi, te Samson nije više isti od početka ovog puta. Samson nije savršen lik i svijetli uzor ali je raširio svoje ruke i srušio stupove, te tako žrtvovaše svoj život spasio Izrael, ovu simboliku možemo povezati s Kristom umrlim na križu koji je spasio cijelo čovječanstvo.
