Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Mihej – teolog Ostatka

Kad otvorimo zbirku Dvanaestorice malih proroka jedino ćemo kod Miheja naći da čak pet puta govori o שארית Ostatku (2,12; 4,7; 5,6s; 7,18). Prorok se zanima i naviješta sudbinu Božjega naroda koji kroz nevolju i pročišćenje dobiva budućnost od Boga na dar. Misao o tome, dakako, nije izvorno samo njegova – susrećemo je primjerice već kod prvog velikog proroka Izaije ali Mihej joj posvećuje osobitu pozornost.

Mihej, za razliku od njegova imenjaka iz Ilijina doba, nema u svom imenu izričit navod ili kraticu Božjega svetog imena “Jahu” nego se može shvatiti kao upit: מיכה “Tko [je] kao…?” To je pitanje vrlo poznato u imenu arkanđela Mihaela, i upravo ga tako prorok definira u svojoj molitvi, uzimljući umjesto imena Jahve opću imenicu El – Bog. Retorički pita: “Tko je Bog kao ti?” (Mih 7,18).

Prorok bez titule

Mihej među malim prorocima pripada u one koji nemaju naslov proroka. U cijelom spisu nigdje nije opisan kao נביא. Naznaka podrijetla “Morešećanin” (1,1) daje slutiti kako potječe iz mjesta o kojem prorokuje, navješćujući mu zlu kob: bit će otpušteno, isključeno iz zajedništva: Lakišanka će tome Morešet-Gatu dati oproštajni dar (1,14).

Koliko je Mihej važan svjedoči Knjiga proroka Jeremije gdje se upravo Mihej, označen istim izrazom za podrijetlo “Morešećanin”, uzima kao primjer hrabroga upozoravanja na nevolju koja prijeti (Jr 26,18) – kod Jeremije se vjerno navode riječi o preoranom Sionu, o ruševini Jeruzalema i o hramu kao šumskoj uzvišici iz Mih 3,12.

Mihej je ipak poglavito sličan Izaiji jer mu je djelovanje smješteno u isto doba kralja Jotama, Ahaza i Ezekije (Mih 1,1; usp. Iz 1,1) i jer, premda u Judeji, govori ponajprije o sudbini Samarije i Sjevernoga kraljevstva (Mih 1,6). Izaiji je sličan po svojoj simboličkoj akciji koja naviješta odlazak robova u izgnanstvo: Mihej hoda gol i bos (Mih 1,8; Iz 20,2-4). Na prvom mjestu ipak stoji njihovo zajedničko proroštvo o velikom hodočašću svih naroda u Jeruzalem (Mih 4,1-5; Iz 2,2-5). Osobitu vrijednost ima pogled u budućnost koji se kod Miheja kao i kod Izaije očituje u tome da već u Ezekijino doba govori o Babilonu, o progonstvu, i to o njegovoj pozitivnoj ulozi, što Miheja opet stavlja u blizinu Jeremijina navještaja (Mih 4,10). Mihej je najbliži Izaiji kad preuzima motiv trudne žene koja čeka dijete: Čuvena “djevica koja će začeti” (Iz 7,14) ima u Mihejevu proroštvu Betlehemu odlučujuću ulogu jer treba pričekati dok rodi “ona koja ima roditi” (Mih 5,2). Prema prethodnim riječima o porođajnim bolima Mihej očito govori o Kćeri Sionskoj kao budućoj majci (4,9s), pružajući tako podlogu za plodno ekleziološko i mariološko razmatranje.

U dijalogu

U Mihejevu se tekstu odmah uočava kako se on izravno obraća pojedinačno navedenim sugovornicima. Početak je univerzalan i jasno upozorava da prorokova poruka nije usmjerena samo na jedan izabrani narod, nego daleko veću zajednicu. Kao što njegov imenjak, Mihej ben Jimla dovršava svoj epizodni nastup pozivljući: “Čujte, svi puci!”, istim se riječima i Mali prorok Mihej odmah na početku obraća najširem slušateljstvu שמעו עמים כלם (šim‛û ‛amîm kullam 1 Kr 22,28; Mih 1,2).

Već u prvom poglavlju slijedi kratak niz osobno oslovljenih sugovornica: Šafirka (Mih 1,11), Lakišanka (v13) i Marešanka (v15), pri čemu su imena simbolična (šafir – lijep grad, mareša – posjed) i mogu se odnositi izravno npr. na Samariju o kojoj se govori u 1,5-7.

Treće poglavlje u Mihejevu spisu odlikuje se kao govor glavarima i vođama u Izraelu. Nakon obraćanja narodima (1,2) prorok usmjerava svoj pogled na Izrael. Dvaput oslovljava Jakovljeve glavare i vođe doma Izraelova (3,1.9). Svojevrsno stupnjevanje između dvije optužbe vidi se u tome što Mihej s upozorenja da su dužni “poznavati” pravo משפט (mišpat 3,1) prelazi na utvrđivanje da ga “preziru” ili kako Zagrebačka Biblija prevodi: “gadi im se” (v9). Dok prvi dio završava duhovnom i općenitijom najavom da Bog neće odgovoriti i da će sakriti svoje lice (3,4), drugi se govor glavarima i vođama zaključuje u posve konkretnom i realnom pogledu na propast Jeruzalema (v12).

Prorok se posebice obraća i Kćeri Sionu u negativnom tonu, navješćujući joj izgnanstvo u Babilon (4,9-14). U govoru Kćeri Sionskoj (4,10) potvrđuje se i razjašnuje simbolična najava da neće biti gradskih zidina, nego će ostati polje, ni grada, nego ruševine, ni hrama, nego šumska uzvišica za štovanje kumira (3,12).

U ovom nizu izravno upućenih poruka može se promatrati i najpoznatije Mihejevo proroštvo koje je ušlo u Novi zavjet, a predstavlja proglas Betlehemu-Efrati (5,1).

U snazi Duha

Mihej je kao prorok usamljen i izvrgnut proširenoj zloporabi proročke službe i titule. Ispovijeda jasno svoju vjeru u Boga koji ga ispunja snagom i svojim Duhom pa on u sebi nosi i pravo (משפט) i junaštvo – spreman iznijeti “Jakovljev otpad od Boga” i “Izraelov grijeh” naznačen u početku knjige (3,8; usp. 1,5). Djeluje naime u zajednici u kojoj proročko priznanje ima onaj tko prorokuje o vinu i piću (2,11). Oko Miheja su plaćeni proroci koji će za hranu i zaradu proricati mir, a inače rat (3,5). Takvima Mihej otvoreno naviješta tamu koja će nad njih doći (3,6) i oni u svojim lažnim proročkim pitanjima neće dobiti odgovora od Boga (v7). U sredini u kojoj se unutar obitelji krše Božje zapovijedi poštovanja prema roditeljima i ljubavi prema bližnjemu (7,7) prorok postojano izriče svoje pouzdanje u Boga: čeka na njega kao na straži, upućuje mu molitvu jer očekuje uslišanje (7,8).

U drugom djelu spisa Mihej usmjerava svoj pogled na završetak povijesti, svojevrstan je eshatolog, pridružujući se proročkom zanimanju za “kraj danâ” (4,1). Istu sveobuhvatnu perspektivu ima i “onaj dan” koji se u spisu pet puta spominje i povezuje prvi (1-3) s drugim dijelom (2,4;4,6; 5,9;7,11s).

Teolog

Poput ostalih biblijskih proroka Mihej dopušta Bogu da progovori i donosi mnoge Božje riječi. Štoviše izmjena prorokova i Božjega govora kadikad je tako živa da se teško može jednoznačno utvrditi tko ima riječ. Ipak jasno su uočljive npr. izjave u kojima prorok opisuje Božji dolazak ili svoj hod, za razliku od primjerice prijetnji koje nadilaze ljudsku moć: “Pretvorit ću Samariju u ruševinu na poljani” (1,6). Najpoznatiji Božji govor, po važnosti sličan proroštvu o Betlehemu iz c5, zacijelo je izravno sučeljavanje s narodom i predbacivanje grijeha – tekst koji je ušao u liturgiju i štovanje Kristove muke. Bog se otvoreno pravda s narodom: “Puče moj, što učinih tebi? Odgovori mi!…” (6,3-15).

Lijepa osobitost Mihejeva jest što mu spis završava molitvom (7,14-20).

Govoreći o Božjemu autoritetu neskriveno ga naziva kraljem (2,13; 4,7) i gospodarom sve zemlje (4,13). Prema svojoj vlastitoj riječi Bog je kadar suprotstaviti se zlu: onima koji sami tako čine (2,1) Bog smišlja zlo (v3).

Mihej preuzima motiv poznat već kod Izaije i promatra Boga kao pastira. Sam Bog najavljuje da će skupiti Ostatak kao ovce (2,12), okupit će šepavo i prognano (4,6s). Najavljeni vladar koji ima doći također će Božjom snagom pasti svoje stado (5,2). Bogu, dobromu pastiru, prorok napokon upravlja svoju zaključnu molitvu: “Pasi svoj narod…!” (7,14).

Najviše Mihej ipak ističe Božje opraštanje. To svojstvo u retoričkom pitanju očito sve nadvisuje i neusporedivo je: Tko je kao Bog koji nosi krivnju i prelazi preko prijestupa Ostatka, uživa u solidarnosti i privrženosti (7,18).

izd. 14. 12. 2019.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
Nastava

Imenom zazvan

Lik proroka Amosa u Knjizi Amosovoj

O proroku Amosu govori se u njegovoj knjizi. Njegovo ime „Amos“ (Am 1,1; 7,8.10–12.14; 8,2), sedam puta spomenuto, izvedeno je iz korijena „teret/natovariti“ (עמס), i razlikuje se od imena Izaijina oca koja dolazi od „snaga/biti snažan“ (אמץ Iz 1,1; premda se u hrv. tradiciji jednako pišu).

Pastir koji motri

Uvodni redak Amosove knjige (1,1) izvješćuje o njemu u 3. l. jd. Smješta ga geografski i vremenski, te obavještava o njegovu zanimanju po kojemu je blizak Mojsiju kod njegova poziva, premda u Am 1,1 stoji riječ noqed koja se u SZ rijetko pojavljuje (usp. Jakov kod Labana u Post 30s).

Amos u proroštvima spominje iskustvo pastira koje sam ima. Naviješta kako će se od Božjega glasa pastirima „rastužiti“, tj. sasušiti pašnjaci (1,2). Prenosi Božje riječi o pastiru koji spašava tek dio životinje kad ju je lav dograbio (3,12).

Izvještaj iz uvoda (1,1) Amos će u razgovoru s betelskim svećenikom dopuniti ponavljajući da se bavio stočarstvom te dodajući da je bio i voćar (7,14).

Uvodni redak definira njegova proroštva kao riječi koje je motrio u viđenju. Hebrejski izraz dabar jednako je ispravno shvatiti kao događaj ili općenito „stvar“. Početak drugog retka (1,2) Amosa u istom opisnom obliku u 3. l. jd. predstavlja kao govornika.

Izrael i narodi

Prema definiciji u uvodu (1,1) proroštva se tiču Izraela, a to je naziv Sjevernog kraljevstva koje se u istom retku spominje, premda je ujedno i naziv cijelog Božjeg naroda. Najavljene su riječi doslovno „nad“ Izraelom ili „protiv“ (על ‘al) Izraela.

U proroštvima Amos razlikuje Judu i Izraela. Premda naslov najavljuje riječi o Izraelu, retci 2,4s govore o Judi.

Snagu, prodornost i temelje Amosova proročkog zvanja potvrđuje prenošenje Božjih riječi koje se tiču međunarodne političke situacije i povijesnih događaja. Amosovo poznavanje prilika je veliko kad govori o Damasku, Gazi, Tiru, Edomu, Amonu i Moabu (1,3–2,3).

Kao što se govori o „zločinima“ stranih naroda (1,3.6.9.11.13; 2,1) tako je to i kod Jude (2,4) i Izraela (2,6).

Proroci

Amos poznaje proročku sudbinu. U proroštvima prenosi Božje riječi o tome da je Bog podizao proroke u zajednici, ali zajednica im je branila prorokovati (2,11s). Amos zna da proroke podiže Bog, zna i za zapreku koju im postavljaju ljudi, ali i to da se Bog upravo tim ljudima obraća predbacujući im njihove poteze.

Proroci su Gospodinovi sluge (3,7). Bog ne čini ništa, a da ne objavi njima svoju tajnu.

Već je Abrahamu Bog htio unaprijed otkriti svoju nakanu sa Sodomom i Gomorom (Post 18,17). Abraham je postao zagovornik kao što to i Amos postaje u c7. Sodoma i Gomora izrijekom se spominju u 4,11.

Amos je najavio Božji govor kao dolazak lava koji riče (3,8). Takav se govor i ostvaruje i tjera na prorokovanje. Svatko tko tako doživi Božju riječ postaje prorok. Gospodin je govorio, tko da ne proriče? Amos će sam istaknuti da nije pripadao proročkoj obitelji, ni školi, i da nije bio pristalica ili sljedbenik nekoga od njih (7,14).

Betel

O Betelu iz kojeg će biti protjeran (7,10), Amosova proroštva više puta govore: Bog najavljuje da će se pobrinuti za žrtvenike u Betelu (3,14). Božja riječ ironično poziva: samo vi dođite u Betel i činite svoje prijestupe (4,4). Neka zajednica ne traži Betel jer će biti uništen (5,5). Bog će mu biti kao požar koji nitko ne može ugasiti (5,6). Amasja koji napada i izgoni Amosa svećenik je u Betelu (7,10).

Formalna prisutnost

Amosova prisutnost u tekstu može se prepoznati ukoliko on izgovara formule: „ovako govori Gospodin“ i „riječ Gospodnja“. Osim toga, npr. 5,14, mogu biti riječi Amosove jer se govori o Bogu u 3. l. jd i o zajednici u 2. l. mn. (premda ima još takvih formulacija). Ovo je proroštvo vrlo načelno pa je možda i zbog toga razmišljanje Amosovo.

Amos u tekstu može biti prisutan kao onaj koji izgovara sva „opisna“ proroštva gdje se o Bogu govori u 3. l. jd., kao u npr. 9,8a: „Gle, oči Jahve Gospoda uprte su na grešno kraljevstvo, izbrisat će ga s lica zemlje“.

Amos o sebi

U c7 Amos izvješćuje o sebi. Nakon što se obilno u tekstu do sada (c1–6) pojavljivalo „ja“ (1. l. jd.) jasno prepoznatljivo kao dio Božjeg govora, u c7 progovara Amos. Njegovo „ja“ se pojavljuje u tekstu prvi put.

Amos osobno izvješćuje kako mu je Bog dao 4 viđenja (כה הראני אדני יהוה „ovako mi je pokazao Gospodin Jahve“ 7,1.4.7; 8,1). O petom izvješćuje drugačije, govoreći jednostavno da je vidio (9,1), pa se to još više doima kao realan susret s Bogom.

Amos izvješćuje kako dvaput, uz prvo i drugo viđenje, nastupa kao molitelj, zagovornik. On moli: „Oprosti“ (7,2), „Stani!“ (7,5). Obrazloženje u molitvi je istovjetno: upozorava na malenost Jakova (7,2.5). Amosova je molitva uspješna oba puta (7,3.6).

Viđenja

U 3. i 4. viđenju Bog se Amosu neposredno obraća. Imenom ga zaziva: „Amose“ (7,8; 8,2). Tako se Amos svrstava među one biblijske likove koje Bog poimence oslovljava. U oba je viđenja Amos u tom kratkom dijalogu s Bogom, ali tu više nema zagovorničke molitve kojim bi se on sa svoje strane zauzeo za zajednicu, nego samo odgovara na postavljeno pitanje.

Amosovo 3. i 5. viđenje odlikuje činjenica da je proroku dano vidjeti Boga. Usprkos hrv. prijevodu „čovjek“ iz LXX (ανηρ 7,7; Vg. vir), na početku 3. viđenja u oba se slučaja rabi riječ „Gospodin“ (hebr. אדני 7,7s) kao u 9,1. I u trećem viđenju s viskom i u petom viđenju kod žrtvenik opipljiva, fizička prisutnost prepoznatljiva je u glagolu „stajati“, „biti postavljen“ (נצב poznat npr. iz ljestava u Jakovljevu snu).

U 5. viđenju Amos ne ističe da mu je Bog dao viđenje, nego formulira odmah osobni izvještaj: „vidjeh“ (ראה 9,1), stvarajući tako u jednu ruku paralelu naslovu (חזה 1,1), koji u 3. l. jd. izvješćuje o njegovu gledanju, i u drugu ruku dvaput postavljenom pitanju koje prima od Boga: „što vidiš?“ (hebr.ראה 7,8; 8,2). U tom posljednjemu viđenju Bog od Amosa ne traži samo odgovor nego konkretnu akciju: Amos treba razbiti kapitel na hramskim stupovima (9,1). O izvršenju međutim nema izvještaja.

Amosovo zvanje

Kratak opis sukoba s betelskim svećenikom Amasjom 7,10–17 pisan je u 3. licu (uokviren osobnim izvještajima Amosovim 7,1-9; 8,1-9,1.) i tako su mu formalno određene granice. Svećenik Amosa optužuje pred kraljem (7,10s) i želi ga izagnati iz Sjevernog kraljevstva (v12s).

Amos izvješćuje o svom zvanju odgovarajući na progon (v14s). Pritom (v16s) ispravlja lažnu optužbu. Ne naviješta on mač i izgnanstvo (v17), nego Bog. Mač za koji je Amos optužen nije njegov nego Božji. Bog ga naviješta u 7,9: „S mačem ću ustati na kuću Jeroboamovu“, a dio je i Božje riječi u 9,4: „naredit ću maču da ih sasiječe“. I Amosova obrana jesu Božje riječi koje govore o maču i naviještaju da će djeca betelskog svećenika pasti od mača (7,17).

Izvještaj o zvanju u kojem Bog nalaže proroku Amosu da prorokuje („Idi, prorokuj“ 7,15), pokazuje da se betelski svećenik izravno suprotstavlja Božjem autoritetu kad kaže: „Ne prorokuj!“ (7,13.16).

Riječju „uzeti“ (לקח 7,15) u izvještaju o svom zvanju Amos upozorava na osobit Božji zahvat u njegov život i stavlja ga u blizinu uznesenja, tj. ulaska u Božji prostor kakav poznajemo kod Henoka (Post 5,24) i Ilije (2 Kr 2,10).

doc.dr. sc. N. Bilić SJ

18.01.08. ispravljeno 24.06.08., 29.05.2009., 12.05.10.  
2. izd. 14. 12. 2019.

Vidi: Zvanje proroka Amosa

Kategorije
Duhovnost Nastava

U napetosti između institucije i karizme

Duhovno zvanje jednog ‘ne-proroka’
Am 7,10-17

A Palestinian from the herding community of Al Hadidya in the Jordan Valley herds livestock. Picture taken September 12, 2011. REUTERS/Darren Whiteside

Amos djeluje otprilike između g. 780. i 740. prije Kr., najvećim dijelom za vladavine Jeroboama II., izraelskog kralja (v. Am 1,1) koji je već od 793./92. na vlasti kao suvladar pod kraljem Joašom. Stoga Amos pripada među najranije svetopisamske proroke. Nakon pojavljivanja proroka Ilije i Elizeja unutar Prve i Druge knjige o kraljevima Amos bi sa svojom najstarijom “samostalnom” proročkom knjigom zapravo morao kronološki doći na prvo mjesto kod tzv. dvanaest “malih proroka” u Bibliji, ispred Hošee i Joela. Jednako kao i Hošeu možemo ga držati neposrednim pretečom velikog Izaije jer se Izaijin poziv zbiva pri kraju Amosova djelovanja (740./39. pr. Kr.)

O pozivu proroka Amosa Sveto pismo posve kratko izvješćuje unutar odlomka Am 7,10-17. Taj tekst nalazi se u završnoj trećini Amosove knjige i – u okviru 7. poglavlja – nadovezuje se na tri viđenja (r. 1-3; 4-6; 7-9) koja započinju naznakom da je riječ o Božjoj objavi i upriličuju prijetnje usmjerene “na kuću Jeroboamovu” (r.9). Prikazom sukoba s ‘kraljevskim’ svećenikom (usp. r. 13) Amasjom poglavlje se zaključuje, a napomena o Amosovu pozivu izrečena je u tom sporu.
Naznaku nevolje kao potreban element za prepoznavanje duhovnog zvanja u Svetom pismu naći ćemo u kontekstu Knjige Amosove u obliku opće prijetnje popraćene zastrašujućim slikama o nesreći koja dolazi. Ta se opća prijetnja zaoštrava u “neću ga štedjeti” (Am 8,2), izrazu koji je neposredno oprečan prolazu i napose odabranom pomilovanju i poštedi u pashalnoj noći (glagol pasah u Izl 12,13.23). Prijetnja ima svoj hiperbolični vrhunac u trostrukom proricanju izgnanstva (Am 5,5; 7,11.17), gdje hebrejski izvornik donosi podvostručeni glagolski izraz koji znači: “sasvim sigurno će ga prognati, tj. odvesti u progonstvo”. Nalog je u tekstu zabilježen u Am 7,15 kao Gospodnja riječ: “Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu”. Prigovor i otpor ne dolazi od Amosa nego od Amasje u zabrani koju izriče. Kad Amasja zapovijeda: “da nisi više prorokovao” (7,13), on izravno protuslovi i prkosi nalogu Gospodnjem. U izvornom je tekstu imperativu “prorokuj” iz r. 15 suprostavljen isti taj oblik u r. 13, samo s izričitom negacijom “ne” (hebr. lo’) pred njim. Za utješno obećanje potpore u Amosovoj knjizi nedostaje uobičajen, povjerljiv, pa i intiman izraz “ja ću biti s tobom”. Gospodinovo obećanje zacijelo treba potražiti istom na kraju knjige (Am 9,11 i slj.) u opisu obnove koju će donijeti Jahvin dan – inače u najvećoj mjeri prikazan kao zastrašujuća prijetnja – u ‘onaj dan’ Jahve će ‘podići’ (= uskrisiti, uspostaviti, Am 9,11).

Obično svetopisamski izvještaj o zvanju obilježava glagolski par ‘poslati – ići’. Kod Amosova poziva ‘ići’ nalazimo unutar upravnog govora kao imperativ koji Bog upućuje Amosu. Ali uza nj nalazimo riječ ‘uzeti’ koja naznačuje poseban Božji zahvat i ovaj događaj zvanja približava “uznesenju”. ‘Uzeti’ je naime u Svetom pismu znak raspoznavanja za “uznesenje” kojim je Bog Henoka i Iliju iz zemaljskog života uzeo direktno sebi (Post 5,24; 2 Kr 2,3). Kod Amosova zvanja “uznesenje” biva razumljivo u svezi s činjenicom da Amos potječe iz Južnog kraljevstva, a djeluje na sjeveru. Amos je rodom upravo iz grada ‘pametne’ (2 Sam 14,2) udovice koja hrabro sudjeluje kod pomirivanja u Davidovu kraljevstvu. Bog Amosa ‘uzima’ u neku vrstu progonstva da bi prorokovao. Mudru udovicu zahvatila je i vodila moć odozgora pa se dala u akciju koja završava poljupcem pomilovanja kad David oprašta pobunjeniku Abšalomu (2 Sam 14,33). Slično možemo kod Amosa imati povjerenja da će i njegova poruka – usprkos zastrašujućim tonovima i bojama, i usprkos povijesnom padu Samarije g. 721. pr. Kr. – napokon ipak doći do pozitivnog završetka (usp. Am 9,11 i dalje).

Znakovito je da ‘poslati’ u odlomku Am 7,10-17 hebrejski izvornik pripisuje Amasji kao subjektu (U prijevodu skriven u “poruči”, kad Amasja šalje glasnika kralju). Isto tako Amasji u usta stavlja Amosu upravljen imperativ “Idi!” (u prijevodu kao “Odlazi!” r. 12, slično i “Prorokuj!”) koji zapravo pripada Gospodnjoj riječi u r. 15. Sveti tekst zacijelo želi upozoriti na trajnu opasnost da preuzetno i oholo stajemo na Gospodinovo mjesto i pripisujemo si Njegovu ulogu.

Mojsije je pasao ovce kad ga je ukazanje u gorućem grmu povelo u pustolovinu oslobađanja Izraela iz ropstva (Izl 3). Davida su dozvali s paše da ga prorok Samuel pomaže za kralja (1 Sam 16). Amosov poziv povezan je s Mojsijevim i Davidovim po tome što ga Božje uzimanje zateklo kod “stada” (Am 7,15; usp. Izl 3,1; 1 Sam 16,11). Poput Elizeja, Ilijina nasljednika (1 Kr 19,19) Amosa Božji poziv odvodi od njegova svagdanjeg posla s domaćim životinjama. I za jednog i za drugog izvorni tekst istim prijedlogom veli da su se upravo nalazili “iza” njih.

Bolan sukob s religijskim i političkim ustrojem jasno izbija na vidjelo: Ponajprije Amasja, betelski svećenik, u prvom dijelu odlomka (r. 10 i dalje) daje tužiti proroka pred kraljem pa tako žuran i opasan proročki proglas dospijeva i do samog Jeroboama II. Ono što je prorok u viđenju primio kao objavu (“mač”, r. 9) obznanjuje se i vrhovnom vladaru osobno (“mač”, r.11). Amasja potom (u drugom dijelu, r. 12 i dalje) svoj napad usmjerava izravno na Amosov identitet i proročko poslanje. Proroka oslovljuje, vjerojatno pejorativno i s prezirom: “vidioče” (r. 12). “Stranci napolje!” ili “Gubi se, došljače!” – tako bismo mogli shvatiti riječ koju službeni hramski svećenik upravlja Amosu koji si ni po svećeničkom rodu ni kakvom izobrazbom nije priskrbio pravomoćno odobrenje za svoj nastup, a ipak tvrdi kako navješćuje Riječ Božju (Am 3,1.8). Amos sam veli da nije prorok i da ne pripada “proročkim sinovima” (r. 14), učenicima koje je već prorok Elizej okupljao oko sebe da ih pouči i podijeli s njima svoju sudbinu. Unatoč tome Amos djeluje u istoj Izraelskoj zemlji na sjeveru, koja imenom ‘Jeroboam’ podsjeća na raspad velikog Davidova kraljevstva i kultno odvajanje Sjevera. Bogoštovno otpadništvo, naime, jeruzalemski biblijski pisci, deuteronomisti, nošeni vjerom u jedinog Boga Spasitelja s pokudom obilježavaju kao ‘grijeh Jeroboamov’. Kao što se već s Ilijom i Elizejem zbilo i Amosa proročko poslanje dovodi tako daleko da ima posla s političkim vrhom: pred kraljem je otpužen kao organizator urote (r.10). Predbacuje mu se, slično kao što je Ahab Iliju optužio (1 Kr 18,17), da njegovo proročko djelovanje tjera u nevolju svekolik puk Izraelskog kraljevstva (v. ‘dom Izraelov’, ‘zemlja’, r. 10). Amosa proglašuju političkim opasnim.

Javno razglašavati upozorenje o sigurnoj propasti nipošto nije ugodna zadaća. Amos je, međutim, izvršava, što očito izaziva nezadovoljstvo u onima koji je čuju, pa on sama sebe čini omraženim i prezrenim. Alarmantno upozorenje i navještaj sigurnog progonstva, koji se u tako žestokom obliku (“sasvim sigurno će ga prognati”) inače nigdje u Starom zavjetu ne nalazi, u Knjizi Amosovoj se tri put ponavlja. Od toga se čak dvaput kobno proroštvo nalazi upravo u ovom odlomku Am 7,10-17 (r. 11 i 17). Tako postaje još razumljiviji sraz s religijom, kojoj je prva zadaća skrb za utjehu i oslobođenje, zaštitu i sigurnost kod Boga te za obećanje i čuvanje života. Upravo zbog toga Amos sama sebe tumači i predstavlja kao ‘ne-proroka’ (r.14). Takvo tumačenje vlastite osobe počiva na činjenici da ga je sâm Bog “uzeo” (r. 15) i to Amosu omogućuje da u trećem i posljednjem dijelu odlomka (r. 14-17) na izravan napad odgovori jednakom žestinom. Temeljito je stavio u pitanje i strahovito uzdrmao Amasjin svećenički identitet, a obećanje Božje ponavlja i potvrđuje (r.17).

2. izd. 14. 12. 2019.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Živo srce

(Ez 36,22–28)

U poznatom Ezekielovu tekstu o novom srcu od mesa jasno se vidi da Bog zna što hoće. Stalo mu je do svetosti njegova imena. Svetost njegova imena pokreće ga u akciju (Ez 36,22). Sam će posvetiti svoje ime (v23). Jedino on može učiniti ono zašto molimo svaki put kad izgovaramo „Oče naš”.

Božji interes za vlastitio ime i za njegovu svetost, to Božje zalaganje i zauzimanje sažeto je u čuvenom načelu duhovnosti: sve na veću slavu Božju. Nisu to duhovni učitelji izmislili. To je jasno izrečen Božji interes. Njegov ponos, čast i osjećaj vlastite vrijednosti, njegovo samopoštovanje i neotuđivo dostojanstvo to je Božji motiv. Takav duh Bog želi dati nama, kako zapisuje Ezekiel. Udahnut će ga u nas (Ez 36,27).

Prorok Jeremija ustanovljuje da nisu bile dovoljne kamene ploče s napisanim Zapovijedima. Tražilo se nešto više, dublje. Bog piše u srce čovjekovo (Jr 31,33). Ezekiel se spušta još dublje i otkriva nam da je i tu problem. Sam materijal na kojem se piše valja izmijeniti. Srce treba biti obnovljeno. „Kameno srce” (Ez 36,26) jasna je slika tvrdoće, krutosti, bešćutnosti, neosjetljivosti. Kamen ne vidi, ne čuje i ne razumije. Kamen je u Bibliji materijal od kojeg se izrađuju i kipovi lažnih bogova, kumiri, a sveti tekst opetovano ističe: oni nemaju osjetila. Kamen kod Ezekiela označava još jedan kontrast. U idućem poglavlju Ez 37 Prorok opisuje cijelu vojsku mrtvih kostiju koja će na čudesan način biti oživljena. Kamen označava mrtvilo, ukočenost i smrt, nasuprot darovanom životu.

Zapisane riječi u Ez 36,22–28 izravno su upućene zajednici, slušateljima. Riječi su to koje izravno smjeraju na sugovornika. Kao i drugdje u Sv. pismu to je Božji govor u prvom licu. Bog otkriva svoje srce govoreći o svojim nakanama i aktivnostima. On će pokazati svoju svetost, on će okupiti svoj narod. Nije to opisni govor o nekoj trećoj skupini, nego adresat i sugovornik jest zajednica označeno kao „vi” – mi koji čitamo i slušamo.

Jedna od istaknuta najava ovog kratko teksta jest poznavanje Boga. Kod Ezekiela je riječ ne samo o zajednici izabranog Božjeg naroda, nego o svjetskim narodima. „Znat će narodi da sam ja Gospodin” (Ez 36,23). Tu se pojavljuje biblijski naziv goj koji označava tuđe, nežidovske političke zajednice, uobičajeno u teološkom rječniku nazivane: „pogani”. Davno prije negoli je apostol Pavao krenuo u svoju misiju i postao apostol naroda, Bog sam jasno je izrekao svoju inicijativu, a i metodu kojom će je izvesti: Božji narod postat će nositelj i pokazatelj Božje svetosti tako da svi upoznaju Boga. Govor o srcu u Crkvi je poziv i zadatak da sami izbliza poznajemo Boga, ali i da ga i drugi po nama mogu upoznati.

U Ezekielovu tekstu može se raspoznati lijepa i važna uloga proroka. Otkriva nam je nalog izravno upućen od Boga Ezekielu: „Reci domu Izraelovu!” (v22). Prorok se toliko predao u službu Bogu da Bog može njegovo vlastito „ja”, njegovu osobu, uzeti kao svoju. Slušatelji gledaju prorokov lik, čuju prorokov glas, ali jasno prepoznaju Riječ Božju.

Srce je središte. To pokazuje opis koji korak po korak seže sve dublje. Na prvoj je razini riječ o škropljenju vodom koje Bog najavljuje (v25a). Čista voda pere. Na drugoj je razini očišćenje. Bog čisti od nečistoća i od kumira (v25b). Na trećoj, najdubljoj razini jesu srce i duh zajedno (v26). Već Jeremija najavljuje novi savez između Boga i ljudi, a ovdje je riječ o novom srcu i duhu. Bog daje čovjeku novo središte osobnosti. Mijenja osobu na najdubljoj razini.

U izvještaju o stvaranju još nije sasvim formulirano koji to „životni dah” Bog udahnjuje u čovjeka (Post 2,7). Ovdje je stvar posve jasna. „Svoj duh udahnut ću u vas” piše Ezekiel (36,27). Što se zbiva na dan Duhova davno je najavljeno. Božji Duh ispunja ljude. Nije tu riječ o nekom spiritizmu i umišljenom uzdizanju u više sfere. Duh čini da živimo po njegovim propisima i držimo se njegova božanskog prava (v27). Duh Božji ne vodi nas samo u svoje visine, nego daje da živimo s obje noge na zemlji. Naše je obitavalište ovdje, u zemlji otaca (v28). Ovdje se Bog obvezao na pripadnost nama, a pripadanje jest stvar živoga srca.


02.07.07.; dopunjeno 21.01.09.
2. izd. 14. 12. 2019.

Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Estera – siroče i kraljica

Estera i Ahasver (Kserkso)

Esteru upoznajemo postupno. Mjesto u Svetom pismu otvara joj se proglasom kojim se traži žena bolja od svrgnute kraljice (…“kralj neka preda kraljevsku čast drugoj ženi, boljoj od nje“ 1,19). Traži se žena kojoj će biti dodijeljena kraljevska čast. Estera je uvrštena među djevojke primljene u kraljevski dvor (2,8).

Estera je u stranoj zemlji. Među prognanicima. Mora prešutjeti svoje podrijetlo i svoj rod (2,10.20). K tomu davno je babilonsko sužanjstvo („Nabukodonozor“ 2,6) dovršeno („Perzija i Medija“ 1,14.19), a ona je još uvijek u tuđini, prognanica. Poput Daniela, ona je biblijski simbol da progonstvo još traje.

Estera je imala teško djetinjstvo. Otac Abihajil (2,15) i majka umrli su joj (2,7). Naknadno će u knjizi biti potvrđeno da je odrasla u siromaštvu (4,8a). Odrasta pod skrbništvom svoga bratića koji je očito stariji od nje jer ju je kao kćer usvojio (Abihajil je Mordokajev stric, 2,15). Njemu je poslušna i onda kad već postaje kraljicom (nalaže joj da ide kralju 4,8). S njime ostaje u kontaktu (kad razotkriva urotu 2,22, kad od Mordokaja doznaje što se zbiva u zemlji 4,5). On se zanima kako se ona osjeća i kako se prema njoj odnose (2,11).

Estera na dvoru od početka uživa naklonost čuvara i smještena je u najudobnije prostorije (2,9). Godinu dana prolazi predviđeni program (2,12), a potom stupa pred kralja (u sedmoj godini njegove vladavine 2,16).

Estera je jedan od prevažnih biblijskih likova koji pokazuju kako se Božja moć i snaga služi ljudskom slabošću. Ona je siroče jer je ostala bez roditelja pa prema svetom Zakonu predstavlja zajedno sa siromasima i udovicama socijalno slabe kojima je potrebna posebna zaštita. Osim toga, žena je i strankinja. Slabost se posebno očituje kad stupa pred kralja kao zagovornica i kad zbog psihičkog tereta takoreći pada u nesvijest („Kraljici pozli. Od slabosti problijedje i klonu…“ 5,1d; „dok je još govorila, klonu od iznemoglosti“ 2b).

Estera ima dva imena. Ono hebrejsko spominje se samo jednom (2,7), a označava biljku mirtu koja i kod nas u hrvatskom jeziku služi kao ime. U prvom dijelu svoga duhovnog puta više je pasivna. Stječe naklonost svojom pojavom (kod čuvara žena 2,9 i kod kralja 2,17; „pobuđivala je udivljenje svih“ 2,15), primljena je na dvor (2,8), postavljena je za kraljicu (2,17). Prvi korak naprijed na njezinu putu zbit će kad raskrinkava urotu i sprječava atentat na kralja (2,21-23). Pri tom je glasnica svoga skrbnika što svjedoči o njezinoj povezanosti s njime (2,22).

S pravom se možemo čuditi i pitati što knjiga s obilnim krvoprolićem radi u Bibliji i kako je jedna žena koja je povezana sa svime time svetopisamski uzor. Ako u prvim biblijskim knjigama možemo u osvajačkom ratu i velikim bitkama prepoznati simbolički govor protiv zla i grijeha, ovdje je riječ o pravom progonu zbog vjere. Riječ je o nalogu „da se svi Židovi, od dječaka do staraca, djeca i žene unište, pobiju, zatru“ 3,13; usp. 8,11s; 9,1.5). Ne samo zbog rata koji je iza nas, nego i zbog grubih razbojstava o kojima iz dana u dan slušamo, Estera nam potvrđuje kako Riječ Božja ne zatvara oči pred krutom ljudskom stvarnošću u kojoj živimo.

Pismo koje se u kraljevo ime proglašuje očituje ironiju političkog govora koji nam nije nepoznat. Vladar ističe želju da svi imaju „slobodu i blagostanje“ (3,13b) – i time utemeljuje progon Božjeg naroda koji naviješta (3,13f). Spletkar, koji sve iz osobne mržnje smišlja, u službenom dopisu predstavljen je kao razborit i odan (3,13c).

U takvim se prilikama sprema najvažniji preokret i pomak u Esterinu životu. Ponajprije vidimo kako sam položaj i titula ništa ne znači. Isprva, premda je kraljica, nema spoznaje o podmuklim spletkama koje se tiču cijele države (sluge i sluškinje je o tome trebaju obavijestiti 4,4). Sav njezin narod već znade za genocidne planove, a ona još nema pojma. Ipak, njezina povezanost sa skrbnikom dovest će je na pravi put. Od slugu saznaje za pogođenost, strah i pokorničke vježbe u narodu (4,4). Da nije lakomislena i ravnodušna dokazuje njezina uznemirenost zbog toga (4,4). Ali, prva njezina reakcija jest odvesti svoga skrbnika Mordokaja od jadikovke i plača u razbibrigu i lagodnost (4,4).

Od Mordokaja međutim saznaje što se zapravo zbiva, dobiva uvid u nacrte i odluke koji se tiču cijele zajednice. Obaviještena je ne samo na temelju dojma i općenitog „rekla-kazala“, nego dobiva na uvid dokumente („prijepis naredbe o njihovu zatoru“ 4,8). Od Mordokaja će joj doći misao da bude posrednica i zagovornica koja će izmoliti milost za cijeli svoj narod (i kod Boga i kod kralja 4,8b).

Spasiteljica

Prvo se još jednom pokazuje njezina nemoć. Usprkos položaju i tituli nema slobodan pristup kralju (4,11). Zato prvo odbija preuzeti tu ulogu na sebe.

Je li ju potaknuo strah za vlastiti život, budući da je sama pripadnica Božjega naroda (4,13) ili puno više proročke riječi Mordokaja koji sluti da je Estera poput biblijskog Josipa (4,14)? Kako god bilo Estera će doći do glavnog preokreta u svom životu. Poput Egipatskog Josipa koji sam tumači kako ga je Bog doveo na visoki položaj kako bi pripravio spasenje svome narodu (Post 45,7), tako je i Estera na najvišem položaju u perzijskom kraljevstvu.

Bitan unutarnji preokret i obraćenje zbiva se svakako u onom trenutku kada je Estera spremna uložiti i vlastiti život za spas zajednice („treba li da poginem, poginut ću“ 4,16). Od neznanja i bezbrižnosti dolazi do odgovornosti i zrelog, odraslog postupanja. Nakon što su prve riječi koje je izgovorila zapravo izgovor i odbijanje velike zagovorničke zadaće (4,11), već drugi njezin govor očituje kraljicu koja formulira poziv cijeloj zajednici da poste (4,16). Otkriva se dubina njezina duhovnoga života i religiozna praksa. Trodnevna priprava duhovne je naravi (4,16). Velika molitva (4,17l–z) pokazuje kako od Boga traži snagu. Sada, od štićenice koja sluša, postaje nalogodavka koja naređuje Mordokaju 4,17.

Odluka, novi stav i potez na koji se odlučuje nije lak. Ona je ispunjena smrtnom tjeskobom (4,17k.v). Slično Gospodinu u Getsemaniju, u molitvi izriče svoju ostavljenost („sama“) i traži „pomoć“ od Boga (4,17l). Jedino se na njega može osloniti.

Dva put čitamo da je sama i da se nema na koga osloniti doli na Boga jedinoga (4,17l.t). Od njega traži konkretnu pomoć za zagovorničku zadaću koju ima izvršiti. Od njega traži hrabrost (17r) i prave riječi (17s). Svu dubinu njezina vjerničkog života naći ćemo pred kraj njezine molitve kada se dvaput označava kao službenica Gospodnja (17x.y) i kad u skrovitosti osobne molitve otkriva intimnu tajnu da je jedino veselje imala u Bogu (17y). U molitvi saznajemo da je od djetinjstva slušala o Božjem izabranju („izabrao Izraela“ 17m).

U njezinoj se molitvi nalazi i teološki uvid da je teška situacija u kojoj su se našli posljedica njihova grijeha (17n). Kao što je pred kraljem zagovornica koja će donijeti spas narodu tako je i u molitvi pred Bogom posrednica koja govori u ime cijele zajednice. Osim ovih rečenica kojima govori o sebi, većina pokazuje da se poistovjetila sa sudbinom cijelog naroda i uzela ju je na sebe („mi“-rečenice).

Propast pretvorena u pobjedu

Estera, nakon molitve, od reakcije prelazi u akciju, iako ne svojom jakošću, nego tek kad je sam kralj primi kao sestru („ja sam tvoj brat“ (5,1f). Dvaput će prirediti susret na kojem će se licem u lice naći nasamo s kraljem i s velikim spletkarom koji je skovao zločinački plan (5,4-8; 7,1-10). Triput će od kralja izmamiti obećanje da može dobiti što želi pa bilo to i pola kraljevstva (5,3.6; 7,2).

Preokret postaje očit. Estera sada više ne krije svoje podrijetlo, nego raskrinkava podle planove (7,3s). Razotkriveni zločinac sad kraljicu moli za milost (7,7). Sada Estera svoga skrbnika postavlja za upravitelja (8,2).

Nakon što je uklonjen izvor problema, Estera nastupa još jednom kao zagovornica pred kraljem kako bi se po cijelom kraljevstvu zaustavio napad i istrebljenje (8,3-6). U novom kraljevskom dokumentu (8,12a-12v) koji je nakon te molbe izdan, Estera je jasno predstavljena i kao kraljica i kao pripadnica Božjeg naroda (12n).

Još jednom će Estera biti posrednica kod kralja (9,11–13). Ali sada su prilike iznova izmijenjene. Kralj naime prvi pristupa k njoj i postavlja joj pitanje (9,12). Još jednom joj nudi da njezina želja bude ispunjena.

Esterin životni put doveo ju je u visoku politiku gdje je poput proroka bila u kontaktu s najvišim predstavnicima vlasti i gdje se radi o sudbini čitavih naroda. Dovršetak i cilj toga puta jest zakon koji ona donosi i koji za cijelu zajednicu i za buduće naraštaje učvršćuje ono što se zbilo (9,32). Cjelokupan Božji narod, i to trajno, slavit će Boga jer je propast koja je prijetila pretvorio u pobjedu i radost.

Datum preokreta je „sveta Lucija“ koja se slavi 13.12. (8,12; 9,1).

Ispravljeno i dopunjeno 12.12.08., 13.01.09., 29.05.2009.
2. izd. 14. 12. 2019.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ (FFRZ)

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Ezekiel – prorok svećenik

Među glavnim svećeničkim likovima u Svetom pismu nalazi se i dobro nam poznat veliki prorok Ezekiel. Zasigurno pamtimo njegovo dramatično viđenje o dolini punoj suhih kostiju koje će snagom Duha postati vojska živih ljudi (Ez 37). Još nam je draže proročanstvo o tvrdom, kamenom srcu čovjekovu koje će sam Bog zamijeniti pravim, toplinom i ljubavlju ispunjenim ljudskim srcem (Ez 36,26).

Na početku svoje knjige Ezekiel je jasno predstavljen kao svećenik (1,3), a pred kraj, u opisu novoga hrama, sam će naznačiti kako je bit svećeništva u tome da se čovjek približava Bogu. Svećenik je onaj koji prilazi Bogu, stupa u Božju blizinu (קרב 40,46; 43,19; 44,15; 45,4). Na Ezekielu je „Gospodinova ruka“ – tako opisuje glavni motiv koji sedmerostrukim ponavljanjem svjedoči o jedinstvu i cjelovitosti njegove knjige (יד יהוה 1,3; 3,14; 3,22; 8,1; 33,22; 37,1; 40,1).

Među biblijskim svećenicima Ezekiel se ističe i naznačuje novo razdoblje. Nema on hrama ni hramske službe, grad je razoren, sveta i svečana zgrada Božjeg doma spaljena je i opljačkana. Ezekiel je svećenik u izgnanstvu. Štoviše, izričita Božja zapovijed da pođe izgnanicima (3,11) i dvostruki izvještaj o tome da ga je Duh onamo odnio (3,12.14; 11,24) daju naslutiti, usprkos uvriježenu mišljenju, kako je Ezekiel kao svećenik dragovoljno onamo pošao. Odlazi iz pastoralnih motiva i pridružuje se svome narodu.

Sam Gospodin prognanicima postaje svetište (za koje oni doduše malo mare 11,16). Vanjski su okviri uništeni, institucija porušena. Zato će Ezekiel u prvi plan staviti Bogu posvećeni dan, dan svetog počinka. Govorit će o njemu tako često, kao što to čine same knjige Mojsijeva Zakona. Božja prisutnost ne da se vezati na samu građevinu.

U riječima Božjim Ezekiel jasno čuje da je „sin čovječji“ (בן אדם), da pripada smrtnomu stvorenju, udaljen od uzvišene božanske slave u koju mu je dopušten izvanredno intenzivan uvid. Upravo taj kontemplativni element kod Ezekiela je naglašen. U prvom, pa opet u desetom, i napokon u zadnjim poglavljima knjige, između brojnih proroštava i govora, susrećemo duhovnog čovjeka koji je posve uronjen u promatranje onoga što mu Bog želi pokazati. Svećenik u miru, ponizno, motri. Najvišu tajnu samog Božjeg bića smije vidjeti i tako hrani svoju dušu za tešku zadaću. Na svoje prvo i temeljno viđenje više će se puta vratiti. To je izvor iz kojega crpi nadahnuće i snagu. Na njegovu vrhuncu pak nazire se ljudskost i blizina zemaljskom smrtniku (אדם 1,26). „Upoznati Gospodina“ ostaje glavni motiv svekolikog Božjega djelovanja i – očito – glavna svećenička skrb u Knjizi Ezekielovoj.

Ezekiel je svećenik koji mora prenijeti tešku poruku svojim slušateljima. Izabranome narodu mora priopćiti Božji sud da su „buntovni pogani“ (2,3). Oni nisu „dom Izraelov“, nego „dom prkosa“ (Ez 2,5s.8; 3,9.26s; 12,2s.9.25; 17,12; 20,13; 24,3; 44,6). Jeruzalem je optužen kao bludnica, gora od svojih sestara Sodome i Samarije (c16.23). Bez uvijanja Ezekiel objavljuje da su sami, klanjajući se lažnim bogovima, doveli do svoje propasti. Ezekielu je po Božjoj pouci unaprijed jasno da će ga doživjeti kao ugodna zabavljača, uživat će u njegovim riječima, ali ga neće poslušati (33,32).

Takvoj je zajednici svećenik Ezekiel živa opreka. Oni se inate, a on mora slušati riječi iz Božjih usta („slušaj!“ 2,8; 33,7). Oni neće poslušati (3,7), a on treba u srce primiti riječi koje će mu Gospodin reći (3,10). Njima se hrani (2,8; 3,1) On je poučljiv. Gotovo dvadeset puta osobno izvješćuje kako se dao voditi. Kao svećenik ipak je prije svega prorok Duha. Šest puta doživljava kako ga Božji Duh nosi (נשׂה 3,12.14; 8,3; 11,1.24; 43,5). Duh Božji pada na njega i govori mu (11,5). U najpoznatijemu ga viđenju Duh Božji (37,1) vodi u dolinu punu kostiju koje će biti uskrišene. Ezekiel je prorok preko kojega Bog tri puta ponavlja radosno obećanje da će svojim božanskim Duhom ispuniti izabrani narod (36,27; 37,14; 39,29). Među prorocima svećenik Ezekiel istaknut je neobičnom zadaćom da samom Duhu uputi proročke riječi (37,9).

Kao svećenik Ezekiel je odgovoran za život. Postavljen je za stražara narodu Božjem. Dužan je rogom oglasiti kad se približi mač suda Božjega (3,17; 33,7). U budućemu hramu on mora paziti tko smije ući u njega (44,5). Svećenikova je baština Bog sam, a zadaća mu je poučavati u raspoznavanju što je sveto i čisto (44,23). Treba suditi prema Božjim odredbama (44,24).

Pred svojim Bogom Ezekiel se u znak poniznosti i štovanja spušta licem do zemlje (1,28; 3,23; 11,13; 43,3; 44,4). Nećemo za nj naći stručni izraz „klanjanje“ koji može značiti puku formalnost i u njegovoj knjizi opisuje lažni, idolopoklonički kult.

Ezekiel prolazi zahtjevnu školu: bit će vezan užetima (3,25; 4,8), bit će nijem (3,26) sve dok ne dobije vijest o padu Jeruzalema (33,22). Poput teškog bolesnika morat će više od godinu dana ležati (4,4.6). Prema izričitoj Božjoj zapovijedi morat će napisati Zakon o hramu i tako se pridružuje biblijskim piscima (כתב imp. 43,11).

Nešto od svojega mladenačkog života otkriva nam u prvim riječima koje upućuje Bogu, ispovijedajući svoju kreposnu prošlost (4,14). Najutješnije pak ostaje ne samo to što ćemo pet puta zateći svećenika Ezekiela kao molitelja koji Bogu govori (4,14; 9,8; 11,13; 21,5; 37,3). Još je divnija činjenica što na ama baš svaku molitvu dobiva odgovor.

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Od: 09.11.2009. Izmjene:
13.01.10.; 09.04.2010.; 17.04.2010. primjer za rtl-ltr unutar zagrade!
2. izd. 13. 12. 2019.
Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jeremija, svećenik

Michelangelo, Ieremias (Cappella Sistina)

Poslušajte!

Čuveni prorok Jeremija već svojim imenom podsjeća na to da je Bog onaj koji uzvisuje i može darovati čovjeku da se uzdigne do najviših duhovnih vrhunaca. Jeremija pripada svećeničkom rodu iz Benjaminova plemena, sa zavičajem blizu Jeruzalema.

Sam opisuje vrlo dojmljiv doživljaj duhovnoga zvanja. Od majčine utrobe poznat je svome Bogu koji ga postavlja za univerzalna proroka. Od početka otvoreno razgovara s Bogom i iznosi primjedbe. Poznato je kako svoj otpor obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je „momak“- ne posjeduje autoritet samostalnog gospodara i oca obitelji, nego je „mali“, poput kakva sluge i učenika, poput Samuela koji služi u svetištu pod nadzorom Elijevim. Ali božanski Pedagog zabranjuje mu da tako misli o sebi. Pokazat će se da je Božji postupak ispravan jer usprkos vlastitoj procjeni da „ne zna govoriti“ Jeremija je izvrstan govornik, umjetnik riječi i tvorac najopsežnijih proroštava u Svetom pismu. Njegova svećenička služba nije vezana uz hramske prinose, nego je prije svega Božji glasnogovornik i molitelj. Već kod poziva doživljava kako Božja ruka dotiče njegove usne. Bog stavlja svoju riječ u njegova usta i obećava da će bdjeti nad njom da bude izvršena. Pretvorit će je u oganj (5,13).

Jeremija mora slikovito opasati svoje bokove za težak boj. U Božje ime treba ispitati putove izabranog naroda (6,27) i utvrditi kako stvari stoje. Sučelit će se s kraljevima, glavarima pa i sa samim hramskim svećenicima koji su se iznevjerili svom poslanju – poučavaju na svoju ruku (5,31), postali su varalice (6,13; 8,10). Nije lako cijeloj zajednici prenijeti teške optužbe da su nezahvalno zanemarili Božje vodstvo i da su zemlju koja im je darovana oskvrnuli (2,7). Sama nebesa Jeremija poziva na zgražanje pred takvim nedjelom.

Jeremija je zacijelo najpoznatiji po tome što osobno proživljava duboku patnju zbog svega što se zbiva. Trpi od božanske ljutnje i ne može više izdržati (6,11). Suosjeća sa zajednicom u kojoj se nalazi: i on je prožet strahom pred velikom najezdom koja prijeti (6,24.26). Osobita je bol što već unaprijed zna da prema Božjoj najavi neće poslušati njegove riječi i neće se odazvati (7,27s).

Dok su svećenstvo i hramski proroci poticali bunu, pozivljući se na neosvojivost svetoga grada, Jeremija je na drugoj strani. Zove na Bogu odani realizam. U podložnosti, pa i u sužanjstvu vidi bolju opciju za nov početak i duhovno pročišćenje, što se očituje i u dvije poslanice prognanicima koje su sačuvane u njegovoj Knjizi i onoj proroka Baruha. On zna da će izgnanstvo biti ograničeno na jedan ljudski vijek, o čemu poslije i prorok Danijel promišlja.

Svećenik Jeremija ozbiljno uzima svoju pripadnost Bogu. Traži od svih da Bogu prepuste svoju parnicu kao što je sam to učinio. Uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade, duboko trpi i pretače svoju muku u potresne tužaljke. Po Božjem nalogu po drugi će put diktirati svoja proroštva vjernom pomoćniku Baruhu zato da ostanu zapisana. Ljuto razočaranje Jeremija će doživjeti i kad ga bjegunci sa sobom povedu u Egipat. Ondje će opet prepoznati poganske kultne običaje protiv kojih je već u mladosti morao prorokovati.

Dragocjen izvještaj u Drugoj knjizi o Makabejcima svjedoči kako se Jeremija prije bijega pobrinuo da Kovčeg Saveza i važne predmete iz Hrama sakrije na istom onom brdu, brdu Nebo, odakle je Mojsije motrio obećanu zemlju. Tako mogu ostati u tajnosti sve dok Bog opet ne okupi svoj narod i smiluje mu se. Posljednji put Jeremija se u starozavjetnim spisima pojavljuje u viđenju, u snu Jude Makabeja kao dostojanstveni starac koji se moli za narod i sveti grad. Tako nam otkriva bitnu funkciju svećenika da bude zagovornik. To poslanje, eto, ni smrću ne prestaje.

(22.01.; 23.02.) 24.02.2010. 08.11.2011.
2. izd. 13. 12. 2019.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Nastava

Baruh

Blagoslovljeni tajnik prorokov

Hebrejsko ime ברוך (barúh) znači „blagoslovljen“. Baruh je sin Nerijin iz visokog roda; prema Jr 51,59 brat mu je u kraljevskoj službi.
Od g. 605. Baruh je stalan pratilac Jeremijin. Dvaput zapisuje po Jeremijinu diktatu „riječi koje mu Jahve bijaše objavio“ (Jr 36,4, usp. v18) i čita ih u hramu (v10) i pred dostojanstvenicima (v15). Još se nekoliko puta pojavljuje s bitnom ulogom u Knjizi proroka Jeremije.

Baruh je povjerenik komu Jeremija povjerava kupovni ugovor u prisutnosti svjedoka (Jr 32,12). Baruh prima zapovijed da pohrani ugovor prema Božjem nalogu, a značenje tog ugovora je budućnost zemlje koju Bog obećava: „Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće, i njive, i vinogradi!“ (v15).

Protivnici Jeremijini pripisuju Baruhu velik utjecaj te proroku predbacuju da ga je Baruh nagovorio na njegov probabilonski stav i prihvaćanje podložnosti: „Baruh, sin Nerijin, podgovori te da nas predaš u ruke Kaldejcima koji će nas pogubiti ili odvesti u sužanjstvo babilonsko!“ (Jr 43,3).

Cijelo kratko poglavlje Jr 45 jest božanska utjeha Baruhu koju izriče Jeremija. Iz citata poznajemo i Baruhove riječi, njegov uzdah: “Jao meni jer mi Jahve dodaje nevolju na nevolju. Sustadoh uzdišući i ne mogu naći mira!” (45,3). Bog mu kao odgovor obećava život (45,5), dok će sve živo biti pogođeno zlom. „Život kao plijen“ (Jr 21,9; 38,2; 39,18; 45,5) formula je Knjige Jeremijine koja potkrepljuje njegovu osnovnu „politiku“ podvrgavanja pod Babilonsku vlast.

Baruh je prepoznatljiv kao pisar izvješćuje o Jeremijinu životu. Svojevrsna biografija i prikaz Jeremijinih patnji i progonstava puno više ima zadatak pokazati da su se Jeremijini nagovještaji ostvarili. Prijetnje iz prvog svitka (Jr 36) u vrijeme protubabilonskih inicijativa g 594. (Jr 27) još se nisu obistinile zahvaljujući Jeremijinoj intervenciji i potezima kralja Sidkije. Ali nekoliko godina kasnije ostvarit će se u propasti Jeruzalema i bijegu u Egipat svih onih koji nisu odvedeni u Babilonsko sužanjstvo. Budućnost je doista među sužnjima koji prihvaćaju Jeremijino pismo (Jr 29).

11.1.08.
2. izd. 13. 12. 2019.

dr. sc. N. Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Prorok Jeremija

Michelangelo, Prorok Jeremija, Sikstinska kapelica

Hebrejsko ime ירמיהו (jirmejahu) sastavljeno od glagola i Božjeg imena rečenica je koja izražava djelatnost: „Jahve uzvisuje“, ili želju „Uzvisio Jahve!“ Takvo ime nalazi se već među Davidovim pristašama (1 Ljet 12), a Jeremija je također jedno od imena koje se spominje uz Ezru među povratnicima iz sužanjstva u Neh 12.

Prorok Jeremija sin je svećenika Hilkije iz Anatota (Jr 1,1; 11,21.23; 29,27; 32,7). Riječ je o svećeničkom rodu koji boravi u mjestu blizu Jeruzalema, a pripada Benjaminovu plemenu (Jr 1,1).

Sažetak

Nakon posljednjeg sretnog razdoblja u judejskom kraljevstvu (sve do Jošijine smrti 609. godine), Jeremijino djelovanje pripada u razdoblje sve većeg unutarnjeg i vanjskog propadanja i napokon, u doba sloma kraljevstva. To se događa ubrzo nakon Jojakimova stupanja na vlast i nakon prorokove osude hrama (7,1–5). Jeremija trpi prva progonstva (usp. c26) koja ga navode na gorke tužbe pred Bogom. U prvim godinama Sidkijine vladavine  (kojeg postavlja babilonska vlast na to mjesto nakon prvog izgona 597. godine), stanje se za Jeremiju nakratko popravlja. Međutim borba protiv Jeremije opet se zaoštrava i dolazi do svoga vrhunca u vrijeme posljednjeg napada na Jeruzalem. Više puta Jeremija je jedva izmakao smrti. Nakon pada Jeruzalema 587. Babilonci ga s počastima primaju. Za kratkovjekog pokušaja obnove u Palestini, nakon što su fanatici organizirali atentat na Gedaliju, Judejci bježe u Egipat i sa sobom odvode Jeremiju.

Božji poziv

Poziv Božji dolazi mu u 13. godini kralja Jošije (Jr 1,2) što znači g. 627. pr. Kr. Usprkos prvom odbijanju Jeremija prihvaća poslanje. Proročka služba donosi mu težak teret.

Prorok sam izvješćuje o svome zvanju u Jr 1,4–19, opisujući vrlo dojmljiv doživljaj. Prigovor i opiranje pozivu obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je mladić, dječak. Izraz נער (1,6) ujedno je oznaka za slugu („mali“, „momak“) i prema tumačenju V. Maaga oznaka za neoženjenog momka koji još nema ugled i autoritet kao otac obitelji. Hrvatski uobičajeni prijevod točno pogađa glavni prigovor da kao „dijete“ još „ne zna govoriti“. Prema tumačenju G. Fischera vlastita subjektivna procjena, kako često biva u duhovnom pozivu, ne odgovara objektivnom stanju: Jeremija je izvrstan govornik i umjetnik riječi.

Na Božji zahtjev morat će radi proročkoga primjera ostati bez braka i obitelji, neće se ženiti i neće imati djece (16,1–4).

Do Jošijine obnove

Može se razlikovati četiri glavna razdoblja Jeremijina djelovanja. Prve propovijedi u c2 mogu se shvatiti kao rani nastup iz vremena prije 622. tj. prije obnove hrama i pronalaska knjige Zakona. U temama koje pri tom Jeremija navodi, npr. pustinjsko doba kao ideal, početak otpada ulaskom u zemlju (Jr 2,1–8), Jeremija je blizak Hošei.

Nevolja koja je razlog duhovnog zvanja među inim jest stogodišnja vladavina Asirije nad Sjevernim kraljevstvom te provala Skita kroz Asiriju i njihov napad na sirijsku obalu (o čemu Herodot u svojoj povijesti izvješćuje.) Velika prijetnja zemlji Izraelskoj pretače se u užasom ispunjeno očekivanje „neprijatelja sa sjevera“ (Jr 4,5–8.11–17.19–21.23–26.29–31. 6,1–5.22.26; 8,14–17) koji će poslije biti protumačen kao Babilon.

Prvo je razdoblje od njegova poziva pa sve do kratko prije Jošijine obnove g. 622. pr. Kr. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c1–6. U tim godinama Jeremija djeluje ponajprije u svom zavičaju i naviješta Božji sud koji dolazi. Potom odlazi u Jeruzalem ali ondje će samo ustanoviti da je stanje još lošije. Zbog toga i zbog toga što ne vidi uspjeh svoga proročkog naviještanja (5,1–3), nalog koji je primio drži ispunjenim i vraća ga natrag u ruke Božje.

Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu (5,1)

Na neizravan način ovakva prosudba daje do znanja da je Jeruzalem postao gori od Sodome i Gomore.

Za G. Fohrera završna negativna prosudba upućuje na to da se Jeremija još prije Jošijine obnove razočaran povukao (6,27s):

27Postavih te za ispitivača naroda mojeg da spoznaš i ispitaš putove njegove. 28Svi su oni odmetnici najgori, … svi su pokvareni.

Jeremija je poštovao i odobravao politiku kralja Jošije (Jr 22,15–17) jer se cjelokupni državni program temeljio na obnovi staroga Saveza s Bogom. Nakon pronalaska Knjige zakona (622. g.) Jeremija se povlači iz javnog djelovanja i prema W. Rudolphu protivnik je deuteronomističkog pokreta. Iz 2 Ljet 35,25 saznajemo da se Jeremija g. 609. pridružio oplakivanju Jošijine smrti.

Posljednji kraljevi

Dolaskom Jojakima na vlast (22,13–19), situacija se iz temelja mijenja. Novi kralj beskarakternom i nerealnom politikom proigrao je političke bodove koje je Jošija priskrbio Judeji kod Babilonaca. Svećenstvo i hramski proroci podižu bunu protiv Babilona pozivajući se na neosvojivost Jeruzalema. Jeremija pak zove na Bogu odani realizam pa zbog toga gotovo gubi život (Jr 26). Zabranjen mu je pristup u hram i to mu je poticaj da Baruhu diktira svoja proroštva da budu zapisana i tako stvara temelj za svoju knjigu.

Drugo razdoblje Jeremijina djelovanje počinje nakon duže stanke, a početak mu je povezan s dolaskom Jojakima na vlast 609. i traje sve do prvog odvođenja stanovništva u sužanjstvo g. 597. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c7–20; 22; 25,1–14. Ljuti neprijatelji Jeremijini su brutalni i bezočni kralj i hramsko svećenstvo koje su ražestili Jeremijini napadi na hram i bogoslužje. Jeremija je jedva umakao linču (c26). Uhode ga i organiziraju zasjede i atentate na njega: 11,9; 12,6; 18,18; 20,10.

Napokon je uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade 20,1. Zabranjen mu je pristup hramu 36,5.

Ovo vrijeme progona očituje se u njegovim potresnim tužaljkama.

Kad je g. 605. pr. Kr. velika sila svijeta postala Babilon, Jeremija diktira Baruhu, svome pisaru, dosadašnja proroštva. Baruh ih zapisuje i javno čita (c36). Spis nije mogao biti prevelik budući da je u jedan dan tri puta pročitan.

Proroštva ostavljaju silan dojam kod naroda i kod dvorskih službenika, ali kralj Jojakim daje uništiti svitak. Jeremija se uz Božju pomoć na dulje vrijeme sklonio i držao u potaji (36,26).

Po nalogu Božjem Jeremija traži da Baruh još jednom ispiše u istom obliku Jeremijina proroštva, a poslije će „k njima dopisati još mnogo onakvih riječi“ (36,32).

Prvi poraz Jeruzalema 597. i prvo odvođenje judejaca u Babilon nije bitno promijenilo stav dvora i hrama. Lažni proroci spasenja počeli su uvelike naviještati svoju predodžbu o udaru koji Bog sprema protiv Babilona i koji tek što nije došao. Kako se Jeremija morao sukobiti s tim prorocima opisuju među inim Jr 28 i njegovo pismo izgnanicima u Babilonu u kojem ih upozorava da ne prihvaćaju takve lažne nade (Jr 29). Kralj Sidkija poziva opet na dvor Jeremiju (Jr 21,1s):

…kralj Sidkija posla k njemu Pašhura, sina Malkijina, i svećenika Sefaniju, sina Maasejina, s porukom: 2“Hajde, upitaj Jahvu za nas, jer je Nabukodonozor, kralj babilonski, zavojštio na nas; možda će Jahve opet učiniti s nama čudo, pa će se neprijatelj povući pred nama.“

Novo razdoblje djelovanja proroka Jeremije počinje s vladavinom kralja Sidkije g. 597.

Ime kralja Sidkije spominje se ukupno u 9 poglavlja (21.29.32.34.36–39; 52) sve do kraja knjige potvrđujući i tzv. „dodatak“ kao dio kompozicije. Prvi put ga susrećemo u 21,1 kad novi kralj preko poslanika traži od Jeremije božanski savjet.

Slom judejskog kraljevstva

Iako kralj želi poslušati Jeremiju, nema dovoljno snage da se suprotstavi svome dvoru i drugim silama koje su protiv njega. Zbog toga ne prihvaćaju Jeremijin savjet da se po volji Božjoj Babilonu i dalje podlože. Rezultat će biti razorenje Jeruzalema.

Sidkija trpi od protivnika i nema snage zastupati Jeremijinu misao. Zaveden krši prisegu zadanu Babilonu, a Jeremiju prepušta bijesu njegovih neprijatelja (38,5), iako mu donekle pokušava priskočiti u pomoć (37,21) i pomaže mu da ne umre od gladi (38,7ss).

Nakon potpunog sloma Jeruzalema 587. Jeremija je držao boljim azil u Babilonu nego li zadržavanje u zemlji (Jr 40,4ss). Ali nakon što je Gedalija ubijen (Jr 40,7), očajni Judejci u bijegu i njega odvode sa sobom u Egipat (Jr 41,6–43,7).

Budućnost

Već u ranom razdoblju Jeremija je prijestup zajednice ponajprije vidio u kultnoj praksi koja je preuzela kanaanske forme, a otkako ju je kralj Manaše podupirao, vladala je vjerskim životom sve do velike obnove kralja Jošije.

Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače ‘kraljici neba’ i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde (Jr 7,18).

U Egiptu je Jeremija  još jednom morao vidjeti da poganski, kult protiv kojeg se već u svojoj mladosti borio još uvijek živi:

‘Mi ćemo se tvrdo držati zavjeta što ih učinismo: kaditi kraljici nebeskoj i lijevati joj ljevanice.’ (44,25).

Fenomenologija grijeha u Jeremije dosiže veliku jasnoću: grijeh je okorjelost srca (9,12; 13,10; 16,12), a u svojoj je biti bolest nastala navikom koja je proizvela ovisnost (9,13; 13,23). Stvarateljski Božji čin može pobijediti grijeh (31,31) i to je za Jeremiju cilj Božjeg djelovanja, a ne sud. Zato Jeremija usred propasti Judejskog kraljevstva želi još urediti neke stvari oko nasljedstva (37,12), kupuje zemlju i brine se za očuvanje dokumenta (c32).

Prema izvještaju 2 Mak 2, Jeremija odnosi sa sobom u izbjeglištvo Kovčeg Saveza i sakriva na brdu odakle je „Mojsije motrio Božju baštinu“ (v4).

U 2 Mak 2 nalazi se i posljednje Jeremijino proroštvo:

‘Ovo mjesto bit će nepoznato sve dok Bog ponovo ne sabere svoj narod i ne smiluje mu se. 8Tada će Gospodin ponovo pokazati sve ove predmete i vidjet će se Gospodinova slava i Oblak, kao što se pojavio za Mojsija i kad je Salomon molio da hram bude veličanstveno posvećen’ (2 Mak 2,7s).

Posljednji put Jeremija se u SZ pojavljuje u snu Jude Makabeja kao vremešan i častan čovjek, čudesna i veličanstvena dostojanstva (2 Mak 15,13). Jeremija se moli za narod i sveti Grad (v14), a Judi pruža zlatan mač, Božji dar za pobjedu nad neprijateljima (v15).

Jeremiji možemo zahvaliti proroštvo o ograničenom trajanju sužanjstva: 70 g. je jedan ljudski vijek (Jr 25,11s; 29,8). Taj će nagovještaj biti osnovica za veliku molitvu i prorokovanje Danielovo o 70 sedmica (Dn 9,2).

U Novom zavjetu imenom će Jeremiju citirati Mt 2,17; 16,14; 27,9.

(predavanje od 11.01.08., ispravljeno 29.05.09)
2. izd. 13. 12. 2019.
CROSBI

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Kategorije
Nastava

Knjiga Mudrosti (Mudr)

Pod naslovom „Mudrost Salomonova“ sačuvan je ovaj najmlađi spis na grčkom jeziku unutar Starog zavjeta. Pripisivanje Salomonu, nositelju mudrosne predaje u Biblji, povezano je s time da on u srednjem dijelu knjige uzima riječ.

Latinski prijevodi izostavljaju njegovo ime i daju jednostavan naslov: „Knjiga Mudrosti“. Grčki izvorni tekst do nas je došao na temelju rukopisa, na temelju citata u ranokršćanskih pisaca i na temelju prijevoda.

Knjiga Mudrosti pisana je pjesničkim jezikom. Ima mnoge umjetničke stilske figure koje tekstu daju literarnu snagu. Ne ravna se prema grčkim ritmičnim stihovima, nego je u duhu biblijskog pjesništva obilježava paralelizam, ponavljanje iste misli ili slike na drugi način u idućem retku. Knjiga Mudrosti odgovara helenističkom poticajnom spisu (protreptikos) koji poučavajući i opominjući poziva na određen nazor i konkretno življenje u skladu s tim.

Salomon, veliki mudrac nastupa i govori. Formom i sadržajem uspostavljena je veza s omiljenom biblijskom poukom za život koju mudrac prenosi idućem naraštaju. Knjiga Mudrosti čvrsto je usidrena u biblijskoj mudrosnoj tradiciji. Za razliku od starije predaje mudrac helenističkog i rimskog razdoblja ne otkriva Božju volju samo opažanjem svijeta oko sebe nego i preciznim tumačenjem Svetoga pisma. Mudrac je pismoznanac. Pohvala mudrosti, primjeri i usporedbe odgovaraju vrstama teksta koje se u Bibliji nalaze. Knjiga na raznolike načine prepričava i tumači biblijske tekstove.

Tri su glavna dijela u knjizi koji su u sebi umjetnički složeni. Posebno mjesto ima 10. poglavlje budući da je formom bliže trećem dijelu iako sadržajem pripada u pohvalu mudrosti u drugom dijelu.

Prvi dio knjige 1,1–6,21 u koncentričnim krugovima obrađuje važne teme. Vanjski krug je poziv na ljubav prema pravednosti i traženje Boga (1,1–15), te upozorenje moćnicima i sucima na Božji sud (6,1–21). Prvi unutarnji krug bavi se mislima i planovima zlotvora i bezbožnika (1,16–2,24; 5,1–23). U središtu je filozofija života koja razlaže da su pravednici u Božjoj ruci i da će primiti plaću (c3s). I formom je središnji dio istaknut kao glavna poruka.

Drugi dio knjige 6,22–11,11 jest Pohvala mudrosti. Velik hvalospjev mudrosti (6,22–8,21) zaključuje molitva za mudrost (9,1–18) nakon koje slijede primjeri o spasonosnim plodovima mudrosti (c10).

Treći dio knjige je najveći 11,2–19,22 i u obliku hvalospjeva prepričava Izlazak. Kazna nad neprijateljima odgovara dobročinstvima prema pravednicima. Egipatska zla odgovaraju spasonosnim čudesima u pustinji.

Iz S. Schroer, Das Buch Weisheit (1995.)

09.01.08.; 12.01.2012;
2. izd. 13. 12. 2019.

N. Bilić SJ