Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Strah i povjerenje u biblijskim obiteljima

Sažetak

Sadržaj je ovoga promišljanja jasan. Valja smireno i skromno, ali što dublje i preciznije pogledati što i kako o strahu i povjerenju u obitelji kaže Sveto pismo. Zahvalno i poučljivo gledamo što nam Božja Riječ o tome govori. Pokušat ćemo uvodno pogledati fenomen straha kako ga Biblija poznaje, a tako i nastanak i plodove ljudskoga povjerenja. Potom ćemo iz obilja poznatih biblijskih obitelji odabrati nekoliko prizora koji će nam osvijetliti međusobni odnos članova i njihovo suočavanje s vrlo aktualnim životnim teškoćama koje izazivlju strah. Potražit ćemo osobito gdje su izvori povjerenja i kako ono može rasti. Nastojat ćemo na plodan način razlikovati vrste strahova i pojedine oblike povjerenja. Pripazit ćemo na odnos muža i žene s jedne strane, te na strah i povjerenje u odnosu djece i roditelja. Uočit ćemo kako Pismo neskriveno prokazuje bolno nepovjerenje, ali i u najtežim okolnostima udara temelje hrabrosti u obiteljskom životu. Zacrtat ćemo i konkretna pitanja za refleksiju.

1. Polazišta

1.1 Fenomen straha u Bibliji

Gledamo na blago koje nam je svima dano, a to je Božja riječ. Stoga ovom istraživanju pristupamo, ne toliko kao učitelj koji poučava učenike, nego zajedno kao čitatelji i učenici Božje riječi. Zadatak je jednostavan: temu “strah i povjerenje u obitelji” želimo proraditi kroz Sveto pismo. Znamo da Biblija jako dobro poznaje strah koji može biti vrlo neugodan, sveopći uzemirivatelj, kao primjerice kada se je narod Božji, izlazeći iz kuće ropstva odjednom našao na onom poznatom mjestu u sasvim razumljivu iskustvu: pred njima je more, a za njima odjednom vojska progonitelja, faraon dolazi (Izl 14,10). Sveto pismo bilježi da ih je obuzeo “veliki strah” koji se onda pretače u zdvojni biblijski “krik” koji označava najdublju krizu. Poznaje Sveto pismo i onaj strah koji najbolje mogu razumjeti roditelji kada dječak Isus s dvanaest godina odjednom nestaje njima iz vidokruga. Traže ga – ne nekoliko sati, ne jednu noć, nego puna tri dana (Lk 2,46).

Zanimljivo kako već onaj prvi strah Izraela pred Crvenim morem upozorava na vrlo nezgodan ustroj koji nosimo u sebi, da se ljudi koji su se uplašili odjednom takoreći automatski daju na to da napadaju i optužuju (Izl 14,11s). To je idući korak. Oni traže krivca u Mojsiju, na najružniji način izokreću sav njegov pothvat oslobađanja i poručuju mu: “Ti si nas odveo u smrt, ti si kriv”. Strah vrlo brzo postaje agresijom kaže nam Sveto pismo što znamo i iz iskustva.

U Svetom pismu međutim početak ljudskoga straha, rađanje straha jest u strahu pred Bogom (“Pobojah se” Post 3,10). Ljudski strah nastaje kao strah pred Bogom i dolazi od neuvažavanja i neprimjenjivanja Božje Riječi. Čovjek ne poštuje onu rečenicu upozorenja koja je usmjerena na čuvanje života (“Budeš li od toga jeo, sigurno ćeš umrijeti.” 2,17) i taj se prvi strah očituje kao potreba za skrivanjem zato što se čovjek osjeća nezaštićenim, izloženim, osjeća svoju golotinju (3,10). To je prvi strah u Bibliji. Odmah nakon toga dolazi dobro poznat, žalostan i mučan Kainov strah (“Tko god me nađe, može me ubiti” (4,14). To je drugi strah koji u Bibliji susrećemo i izravan je plod onoga što je Kain učinio. Boji se da će sada njemu netko učiniti upravo ono što je on Abelu učinio (hebr. harag Post 4,8.14). Kain se boji za svoj život, to je strah da će njega netko ubiti.

1.2 Hrabrost i povjerenje u Bibliji

Poznaje Sveto pismo jako dobro i hrabrost, kada je na primjer mladi Samson, obuzet Božjim duhom, dobio takvu snagu da je sam svladao lava (Suci 14,6) ili kad je dječak David, pastir, sam izvijestio kralja o tome na koji je način “trenirao”, kako se pripravljao za boj s Golijatom. David govori o svojim pastirskim iskustvima kada je morao obraniti svoje ovce i od medvjeda i od lava i to je, sam kaže, najbolja priprava za susret s velikim Golijatom. David pritom uopće ne pada u pogrešnu oholost ili samouvjerenost. Svjedoči: “Gospodin me je izbavio od medvjeda i lava” (1 Sam 17,37). “Gospodin će me izbaviti”, on je “gospodar bitke” (r. 47) kaže David i u Božje se ime on s pravom nada pobjedi nad Golijatom. David predstavlja one ljude koji jasno pokazuju koliko je Bog izvor njihova povjerenja, njihove hrabrosti.

Možda još više i od Samsona i od Davida kao blizak biblijski uzor pred nama stoji poznati lik Judite. Ona je žena, nije snažan muškarac u arhetipskom smislu. K tome je i udovica, dakle nema više obiteljske potpore, a ipak se daje na to da praktički bez ikakve zaštite ide u samo središte napadačkih šatora. Napadač je pritom u Bibliji luciferovskih razmjera jer traži: ili će te se pokloniti meni, ili vas neće biti (Jdt 3,8).

Nama je dakako osobito zanimljivo vidjeti ne tek strah koji se rađa primjerice u narodu pred Crvenim morem, nego s divljenjem gledamo i na rezultat do kojega je precizna pedagogija Mojsija, voditelja, dovela narod u toj mučnoj situaciji. Iznimno je poučan njegov način postupanja: Oni osjetivši strah napadaju Mojsija, ružno ga optužuju, vrijeđaju na najgori način (Izl 14,11s). Međutim, on te uvrede “preskače” i ide odmah na korijen problema. Mojsije govori: “Ne bojte se!” (r. 13). Prepoznaje njihov strah i onda čini ono što će svaka majka, svaki roditelj, odmah razumjeti: preusmjerava njihovu pozornost sa straha, koji je realan i pravi strah, na ono što Bog čini. On poziva: “Gledajte spasenje Božje!” (r. 13). I taj se njegov poziv pokazao kao vrlo točan, plodan i uspješan. Prelazak preko Crvenoga mora nije tek neki spektakl za pamćenje, nije samo najpoznatije čudo u Starome zavjetu, nego je tu zato da kao rezultat donese nešto istinski čudesno. Cijeli je narod, naime, na kraju toga poglavlja, doživjevši od Boga darovano novo oslobođenje iz opasnosti, došao do povjerenja (“narod povjerova” r. 31). Biblija pred nas stavlja izvještaj o tome da cijela zajednica sada dolazi do povjerenja. Strah je prošao, povjerenje dolazi i to baš u biblijskom smislu – povjerenje u Boga i povjerenje u Mojsija (r. 31). Vjera u Boga i vjera u čovjeka idu zajedno. To nam je važno jer pripada u središnju kršćansku istinu o Isusu koji je Bog i čovjek, i odmah nas podsjeća na ono što sam Isus kaže u obiteljskoj atmosferi Posljednje večere: “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte (Iv 14,1).”

Zanimljivo nam je zadržati se trenutak na prijelazu preko Crvenog mora i zato što se ovdje susrećemo s jednim strahom koji je u Bibliji pozitivna vrednota, nama jako dobro poznat već iz Katekizma, a zove se strah Božji. Biblijski nam primjer najbolje pokazuje o čemu se zapravo radi: narod doživjevši kako je Bog spasitelj i osloboditelj, kako ih je on izvukao iz nevolje, sada više ne osjeća strah niti od mora koje je pred njima kao zapreka, niti od faraonove vojske koja ih progoni; više ne strahuju niti od prirodnih sila koje su veće od njih – ima ih puno, velike su i strašne, u klimatskim promjenama to najbolje prepoznajemo – i više se ne boje ljudi, progoniteljske vojne sile. Ostaje tek sveti strah od vrhunskoga i jedinoga autoriteta Božjega (“narod se poboja” Izl 14,31).

Kada govorimo o obitelji, onda nam može jako dobro pomoći upravo ova slika straha Božjega da se prisjetimo vjerojatno najpoznatije biblijske rečenice koja govori o međusobnom odnosu muža i žene gdje sv. Pavao traži: “Neke se žene pokoravaju svojim muževima” (Ef 5,22). Prije toga, međutim, isti pojam pokoravanja nosi zapovijed koja vrlo jasno kaže “Pokoravajte se jedni drugima u strahu Kristovu” (r. 21). Strah Božji, taj sveti strah – osjećaj božanskoga autoriteta koji je iznad svega – stoji i kao početak teologije obitelji.

1.3 Pitanja za rad

U ovom bih promišljanju htio ne samo pozvati da zajedno pročitamo neke odlomke iz Svetoga pisma nego predlažem tri pitanja za osobno razmišljanje ili za rad u skupinama, posebice u obiteljima.

1. Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji?
2. Što je uzrok nepovjerenju između (a) muža i žene,
(b) roditelja i djece?

3. Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

Na prvom mjestu je mjestu pitanje: Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji? Kako mi to u našoj obitelji radimo na povjerenju jer ono neće samo od sebe nastati. Drugo pitanje poziva nas da otkrijemo i pregledamo što je danas uzrok nepovjerenja ponajprije između muža i žene, a zatim između roditelja i djece. Možemo osobno promisliti, a potom pronaći odgovore i u našem zajedničkom radu. Posljednje pitanje ide u dubinu: Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

1.4 Cilj i plan istraživanja

Govorimo li o strahu, jasno imamo u pozadini činjenicu da živimo na prostoru koji je zbog povijesnih okolnosti i zbog lošega političkog vodstva sedamdeset godina živio u režimu koji se je namjerno služio metodom straha, šireći žandarsko nasilje. Ta činjenica ostaje, takva prošlost djeluje na nas. Također, danas kad gledamo islamistički terorizam vidimo koliko je strah metoda osvajanja, a svaka obitelj najbolje će si moći žalosno posvijestiti što znači strah, odnosno povjerenje, kad se prisjetimo izbjegličke krize, kada su cijele obitelji kretale iz Afrike, iz Azije i ne znaju što ih čeka.

Kada razgovaramo o strahu i povjerenju, neophodno je pogledati koji nam je cilj. Kamo mi to želimo doći? Nije nam svrha riješiti se svakoga straha i naivno vjerovati svemu i svakome. Jasno da ne idemo za tim. Nama je cilj, pogotovo kada govorimo o obitelji: postati čovjekom. U obitelji želim omogućiti svojoj djeci, svojoj supruzi, odnosno svojemu suprugu, i sebi samome da postanem čovjekom. Što to konkretno znači u ovom slučaju? Ponajprije da dođemo do zdrave doze realnoga straha. Život bez straha je nepametan, a realan je onaj strah koji me upozorava na pravu opasnost. Postoje nerealni strahovi, kada se bojimo, a ne bismo se trebali bojati.

Cilj nam je, zatim, vidjeti kako da postignemo i razvijemo povjerenje koje je višestruko:

            (1) povjerenje u vlastiti organizam, u svoje tijelo,
            (2) povjerenje u bližnjega, onoliko koliko je vrijedno,
            (3) povjerenje u svijet, koliko svijet zaslužuje povjerenje i
            (4) napokon, povjerenje u Boga koji je nebeski otac.

S tim polazištem, s takvim nakanama krećemo u proučavanje Svetoga pisma.

U Bibliji ćemo, kad gledamo na cjelinu biblijske povijesti, vrlo lako prepoznati obiteljske situacije u kojima se očituje strah odnosno povjerenje. Pogledat ćemo kratko na prvu veliku biblijsku obitelj praoca Jakova koja je veoma prikladna za svako proučavanje jer Jakova poznajemo doslovce od majčine utrobe, gdje je već u sukobu sa svojim bratom, pa do njegove smrti. Pratimo ga u svim fazama života: Jakov je sin i brat, Jakov je muž, otac i djed. Zato je vrlo zahvalno pogledati njegov život. Recimo potom riječ-dvije o dobro poznatom velikom starozavjetnom izbavitelju Mojsiju i njegovoj obitelji! Zaustavit ćemo se naposljetku na Kristovu životu i zadržati se na njegovu susretu s dvije obitelji. Prva obitelj neka bude ona u kojoj je sin obično označen kao padavičar, premda nije jasna dijagnoza njegove bolesti; za završetak neka ostane ono najljepše: prisjetimo se obitelji u kojoj je kćerkica doduše umrla, ali onda dolazi Isus i počinje novi život.

2. Strah i povjerenje u obitelj praoca Jakova

Iz Jakovljeva je života poznat njegov dugačak put sazrijevanja. Započnimo s jednom konkretnom epizodom: Jakovljevom egzistencijalnom molitvom u Post 32,10–13.

“O Bože oca moga Abrahama! Bože oca moga Izaka! O Jahve, koji si mi naredio: ‘Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!’ (11) Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Tâ samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan,  a sad sam narastao u dva tabora. (12) Izbavi me od šaka moga brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu. (13) Ti si rekao: ‘Obilnim ću te dobrima obasipati i tvoje potomstvo umnožiti poput pijeska u moru koji se ne da prebrojiti zbog množine.'” (Prijevod Zagrebačke Biblije)

Jakov se nakon dugačka izbivanja od dvadesetak godina vraća u svoju domovinu, počinje slušati ono što Bog od njega traži. Povratak se, naime, zbiva na Božji nalog pa je to nov stupanj u njegovu životu (usp. “Vrati se!” r. 10). Na svojemu putu Jakov se moli. To je prva, nešto malo dulja Jakovljeva molitva koja je zapisana u Svetom pismu, a nama je važna zbog toga što je prije svega trenutak iskrenosti. Istina koju on izriče – njegov vapaj Bogu – strahovit je. On traži izbavljenje od vlastitoga brata: “Spasi mi od sile i vlasti, od ruke mojega brata” (U hebrejskom jeziku “ruka” redovito označava nečiju snagu, vlast r. 12). Dobro je izreći svoj strah, to je poznato iz psihologije. Još je bolje ako taj strah izreknemo na pravome mjestu, pred autoritetom, pred onim koji može riješiti taj strah. Jakov to čini u molitvi pred Bogom, zazivajući ga prvi putim njegovim svetim imenom, što svjedoči o bliskosti. Strašno je istodobno što nakon toliko dugoga vremena još uvijek postoji osnovni problem s kojim je Jakov i krenuo, otišavši iz vlastite obitelji.

Jakovljeva je molitva dobra i stoga što se pokazuje kao pravi dijalog. On se oslanja na Božju riječ: i početak i kraj njegove molitve jesu riječi koje Bog govori (Post 32,10.13). Progovara druga strana, Jakov daje prostora Božjim riječima, odvija se razgovor. Ta nam slika izvrsno pomaže da shvatimo do čega je Jakov došao. Čovjek koji se već kao dječak dao – kao da nema nikakva straha – na trgovanje s vlastitim bratom oko prvorodstva (“Prodaj mi prvorodstvo!” 25,31); dao se na žestoku i opaku prijevaru pred vlastitim ocem, uzima ono što mu ne pripada i pritom izravno niječe vlastiti identitet (“Ja sam Ezav” 27,19). Plod takva ponašanja jest Kainovska prijetnja: Njegov brat Ezav prijeti da će ga ubiti čim otac umre (27,41). Sveto pismo vrlo jasno razotkriva kako nastaju naši strahovi. Činjenica je da Jakov u ovom prvom razdoblju kao da nije osjećao straha, a onda dolazi prijelomni trenutak: njegov čudesan, dobro poznati san koji pokazuje da nebo itekako zna što se na zemlji zbiva. Čuveni glasnici Božji, anđeli, koji se spuštaju i penju prema gore (28,12) pokazatelji su da je Bogu u svemu znano što se s Jakovom zbiva. U toj noći prvi put čitamo o Jakovljevu strahu (2x “strah”: uplašio se, strašno mjesto; Zagrebačka Biblija: “potresen” r. 17). On doživljava božanski autoritet i to ga je uzdrmalo. Bit će to za njega spasonosno. On je u potrazi za zajedništvom, on ide u kraj u kojem će pronaći ženu (28,2), ali zapravo je u isti mah u bijegu od vlastitoga brata koji mu je zaprijetio smrću (27,43).

Plod Jakovljeva sna nisu samo strah i uznemirenost, nego on polaže zavjet – prvi biblijski zavjet – koji je za naše razmišljanje važan. Temeljno, egzistencijalno povjerenje polaže u Boga. Jakovu je potrebna hrana, potrebno mu je odijelo, potrebna mu je sigurnost na putu – sve to on očekuje od Boga (Post 28,20). Veze je s vlastitom obitelji rastrgao, nema nikoga, i to ga dovodi u situaciju u kojoj se on hoćeš-nećeš mora na Boga osloniti. Pozorno uočavamo taj moment čovjeka koji u svom zavjetu govori Bogu ponajprije na način pogodbe, gotovo ultimatuma, ali svoje egzistencijalno povjerenje stavlja u Boga. Tek nakon puno godina on više neće provjeravati Božju vjerodostojnost. Na početku je, evo, rekao: “Ako Bog bude sa mnom”, a nakon dugih godina on će pred vlastitom ženom posvjedočiti: “Jest, Gospodin je bio sa mnom!” (31,5). To je njegova ispovijest vjere koju poslije ponavlja pred cijelom obitelji kad se vraćaju u zavičaj (“bio sa mnom” 35,3). Iskustvom je došao do povjerenja. Riječ je o uspješnom životnom hodu na kojemu je on, nažalost, snosio posljedice i prošao teško pročišćenje za sve pogrešne poteze koje je poduzimao. Što je činio drugome sam je poslije doživio.

Ostaje međutim fenomen, ključan za nas, kada govorimo o obiteljskom strahu u Bibliji: nakon dvadesetak godina Jakov još uvijek osjeća onaj izvorni strah pred vlastitim bratom. To je očito u molitvi u kojoj otvoreno kaže “bojim se” (Post 32,12). Navikli smo ponavljati pogrešnu misao, neistinu da vrijeme liječi sve rane. To je naravno netočno. Vrijeme ne liječi apsolutno ništa, to pokazuje i Jakovljevo iskustvo. Za liječenje se traži daleko, daleko više od te samoga vremena. Zna liječnik: da bi rana zacijelila, mnogi su upravo čudesni čimbenici na djelu.

Ovaj biblijski izvještaj pokazuje međutim da je moguće riješiti dubinski problem straha. Pomaže molitva koju je Jakov izrekao (Post 32,10–13); pomaže Božji odgovor koji se zbiva u poznatoj noćnoj borbi s neznancem (32,25–30). Nakon toga dolazi do dirljiva pomirenja. Strah je razriješen! Brat Ezav očito više nije ispunjen mržnjom i prijetnjom, oprašta mu, oni se grle, oni obojica plaču (tako hebr. izvornik u Post 33,4). Pomirili su se i to je pomirenje stvarno, dubinsko i ozbiljno što pokazuje i to da će zajednički pokopati svojega oca (35,29) premda oni ne žive zajedno, svaki ide na svoju stranu (33,16s). Pomirenje je važno. Hoće li oni zajedno živjeti, to je njihova stvar.

Isti taj Jakov, kad postane otac, opet će doživjeti nekoliko velikih strahova. Njegov omiljeni sin Josip bit će za njega izgubljen, misli da je mrtav (Post 37,33), pa je onda razumljivo da će s velikim strahom čuvati Benjamina koji je najmlađi i neće ga dati (42,38). Ne želi da sinovi ponovno krenu u Egipat, makar im treba hrane, jer se boji za Benjaminov život. Dogodit će međutim poznati veliki preokret. Jedan od sinova – Juda – sama sebe nudi kao jamstvo (43,9). Njegov će postupak stvoriti povjerenje u ocu (r. 11). Zbiva se promjena od straha do povjerenja na temelju interventa jednoga sina.

Nakon dugo godina naći će se opet stari Jakov i Josip (Post 46,29), koji je u međuvremenu prošao težak put, ali je došao do takoreći vrhovne vlasti u Egiptu. U tom dirljivu susretu naknadno će nam postati jasno kako je otac Jakov mudro postupio s dječjim snovima, koji su izazvali ne samo mržnju i ljutnju braće, nego su ih naveli na takav grozan čin da prodaju vlastitoga brata Josipa u roblje. Otac je čuvao onaj san, čuvao je tu riječ – kaže izvorni biblijski jezik (Zagrebačka Biblija: “razmišljao o svemu”, Post 37,11). Možemo zaključiti da je to čuvanje i razmišljanje hranilo njegovo Jakovljevo životno povjerenje. Znamo pak da, zahvaljujući snovima i tumačenju snova koje mu Bog kao karizmu daje, sin Josip postaje spasitelj cijele Jakovljeve obitelji. U našem promišljanju važno primijetiti kako je Jakov čovjek čiju sudbinu možemo itekako razumjeti u moderno doba. On svoju obitelj osniva u tuđini (Padan-Aram), dakle ne u zavičaju, i onda će pod stare dane opet morati u tuđinu, u Egipat.

3. Mojsije – izbavljeni izbavitelj

Ako bismo htjeli posve kratko nešto reći o Mojsiju, s kojim smo se već susreli na početku u uvodnom razmišljanju o strahu, uočimo najprije kako je i on dio jedne obitelji. Ponajprije nam je zanimljivo opet zamijetiti kako je njegova obitelj u stranoj zemlji gdje bijahu primljeni kao dobrodošli gosti, a onda im je zbog promjene vlasti odjednom život ugrožen (Izl 1,8–14). Postali su roblje, a divlja i luđačka faraonska naredba da novorođene hebrejske dječake treba ubijati nažalost nije daleko od moderne civilizacije i svega onoga što sve do danas postoji kao tzv. planirano roditeljstvo i smaknuće onih koji još nisu rođeni. Važno je to istaknuti tako da vidimo kako Sveto pismo itekako poznaje u jednu ruku strahovite okolnosti i u drugu ruku hrabrost ljudi da u takvom svijetu prime dijete kao Božji dar.

Najprije se možemo zaustaviti na majci. Ona je hrabra žena koja će svoje dijete čuvati u tajnosti puna tri mjeseca (Izl 2,2). Omogućuje mu život makar tako da ga sakriva od svih, a onda će poslušati ludi zakon koji kaže: “Mušku novorođenčad treba baciti u rijeku” (Izl 1,22). Pritom međutim postupa vrlo dovitljivo. Ona čuva život svojega sina tako da ga, na dobro znani način, stavlja u zaštićenu i iznutra obloženu košaricu i ostavlja ga – ne tako da ga samo baci u rijeku, – nego ga namjerno, kako Sveti tekst kaže, “polaže u trstiku uz obalu rijeke” (2,3). Čuva život svojega djeteta, a opet poštuje zakon koji je zao kakav jest!

Za Mojsijev život naravno da nam je važna i njegova jednako tako hrabra i još više dovitljiva sestra koja nadvladava onaj normalan strah koji bi se rađao uvijek kada smo u neposrednom kontaktu s osobama iz najvišega društvenoga sloja i vlasti. Ona, robovska djevojčica, u kontaktu je s princezom, faraonovom kćeri (Izl 2,7). Ona će isposlovati izvrstan deal:ne samo da će Mojsije djetinjstvo provesti uz vlastitu majku nego će ona još za to biti i plaćena (r. 9). Vrlo mudra djevojčica koja upozorava na moderno promišljanje o tome da se u poslovnom svijetu majčinstvo prepozna kao ostvarenje karijere i dolično financira.

U Mojsijevu nam slučaju Sveto pismo pokazuje kako roditelji u strašnim uvjetima pronalaze način da svojemu djetetu omoguće ulazak u visoku civilizaciju – Egipat. Omogućuju mu školovanje, ni manje ni više, nego na dvoru, na najvišoj razini. Znamo li kako se zove Mojsijev otac? Redoviti čitatelj Svetoga pisma zapravo ni ne zna njegovo ime – toliko je taj čovjek, Amram, u pozadini (Izl 6,20). Ipak, kada se Bog predstavlja Mojsiju, onda će mu jasno reći da je on Bog ne tek njegovih predaka, nego na prvom mjestu ističe: “ja sam Bog tvojega oca” (Izl 3,6). Psihologija u posljednja dva stoljeća nam je itekako pokazala koliko je upravo tata-otac ključna figura za stvaranje slike o Bogu kod djeteta. Tu činjenicu Biblija potvrđuje, a mi se možemo pitati je li možda upravo očev utjecaj u Mojsiju stvorio pozadinu za kasnije Mojsijevo postupanje. Jošuu, mladića, – još dijete – Mojsije šalje u boj (Izl 17,9), ali ga pri tome ne ostavlja samoga nego se penje na brdo i pruža mu poznato molitveno pokroviteljstvo: Dok su Mojsijeve ruke podignute, Jošua pobjeđuje (r. 11).

4. Obitelj pred nepoznatim, pred snagom zloduha

Mk 9,14–29 (Mt 17,14–21; Lk 9,37–43)

Pođimo do dobro poznatoga evanđeoskoga doživljaja u našem proučavanju straha i povjerenja u Svetom pismu pri čemu se posebno zadržavamo upravo na obiteljima. U izvještaju Mk 9,14–29 susrećemo onu tešku, bolnu situaciju kad stojimo pred neizvjesnošću, pred nepoznatim, pred znakom zloduha. “Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri” (Mk 9,24) govori otac, dajući odgovor u kojemu se skriva i vjera, ali i sva krhkost toga povjerenja. “Pomozi mojoj nevjeri!” kaže otac učitelju Isusu koji ga je vrlo kratko i jasno upozorio: ako imaš povjerenja, možeš sve (Mk 9,23). Riječ je o mučnoj zgodi u kojoj se zapravo ne zna što je: je li taj dječak mjesečar, ima li padavicu, je li opsjednut? Nije jasno iz dijagnoze, a koliko ta obitelj trpi vidi si i po tome što ta bolest postade predmetom javne rasprave. Tu su pismoznanci, tu je svjetina, mnoštvo koje se okupilo (Mt 9,14). Bol je to velika za obitelj i strah što će biti s njihovim djetetom.

Opis koji daje otac, pristupajući Isusu, vrlo je konkretan i bolan. Evo dječaka koji ne može vladati svojim vlastitim organizmom. Trza se, grči, pjeni, pada na zemlju, zgrabljen iznutra, oboren, škriplje zubima, ostaje kao mrtav, suši se (Mk 9,18.20 i paralele) – sve su to riječi koje Sveto pismo upotrebljava da bi nam predočilo potresan prizor. Osim toga posebno je naglašeno kako taj dječak ne može pravo komunicirati (r. 17). Duh koji je u njemu jest gluh i nijem. Dijete njihovo ne može pravo niti slušati, niti govoriti, sve što se od njega čuje jest vika, krika, buka (r. 26).

Nažalost pred nama je situaciju u kojoj je jedna stvar jasna, a to je da čudna nepoznata unutarnja sila – bolest, zloduh – toga dječaka želi “uništiti” (Mk 9,23). Tako evanđelje bez uvijanja bilježi. Lukino evanđelje zapisuje: “smrviti” (Lk 9,39), Marko kaže jednostavno “uništiti, upropastiti”. Sveto pismo ne skriva kolika je muka u toj obitelji, koliki strah mora vladati i pojačavati se, nakupljati se, postaje jedna nesavladiva planina, jer sve to traje od malena, od djetinjstva (Mk 9,21). Nije od jučer, nije tek sad došlo nego to traje. Bolno je i teško, odmah nas podsjeća na iskustva paničnoga napadaja, vrhunskoga teškoga straha, koji može doći posve nepredviđeno. Upravo takav opis nalazimo kod ovoga dječaka.

Kolika je radost, olakšanje i utjeha pronaći onoga koji vlada situacijom, koji zna o čemu se radi i koji može donijeti rješenje. Upravo na tom putu odlučujuću ulogu ima otac, – otac obitelji, otac toga dječaka – koji jasno kaže: “Učitelju ja sam htio doći do tebe” (Mk 9,17). To je od početka bila njegova nakana. Čitamo u evanđelju da je Isus u to vrijeme na gori Preobraženja i u taj čas ne zna što se dolje zbiva. Dječakov otac u svome povjerenju da može nešto učiniti neće stati ni onda kada, kako sam izvješćuje, njegovi učenici nisu uspjeli (r. 17). On se tuži i jasno ustanovljuje: niti sami roditelji, a niti Isusovi učenici nisu imali uspjeha.

Neće oca zaustaviti ni dvostruka Kristova optužba: “Vi ste nevjerni rod!” (Mk 9,19). Gospodin odrješito opominje: “Zašto kažeš: ‘Ako možeš’. Tko ima povjerenja, taj može sve!” (r. 23). U dva navrata Isus izriče tešku riječ, ali taj se čovjek ne da uzdrmati. Posebno nam je privlačno i nadahnjujuće za naše promišljanje uočiti kakva je njegova rečenica, kako on govori Isusu tražeći i vapeći “Pomozi nam!” (r. 22). Ne moli on samo u svoje ime, ne moli samo za sebe, nego stoji kao zagovornik cijele obitelji. Ono što otac svojom prošnjom želi jest dodirnuti Kristovo srce. U njegovoj je molbi sadržana poznata biblijska riječ koja govori o božanskoj sućuti (grč. splanhnizomai Duda-Fućak: “imati samilosti” r. 22). Na poziv pape Franje proslavili smo jubilarnu Godinu Milosrđa pa s posebnom pozornošću uočavamo kako ovaj otac smjera na Isusovu sućut, na njegovo smilovanje, na samilost i unutarnje sažaljenje, osjećaj njegova srca.

Otac, koji je molitelj ne samo u svoje ime nego za cijelu svoju obitelj jer traži: “Pomozi nam! Imaj samilosti s nama!”, zadržao se u razgovoru s Isusom. To traje (u Markovu evanđelju razgovor teče od r. 17 do r. 24), – pa s pravom velimo da je on čovjek u molitvi. Govoriti Isusu o svojim željama, o svojima potrebama jest molitva. Divan rezultat poznajemo. Otac je omogućio da Gospodin djeluje na njegovu djetetu, predao je Isusu vlast, dao je njemu da on učini što može. Tako u evanđelju nastupa Učitelj koji jasno, s autoritetom zapovijeda (Mk 9,25). Otklanja zloduha. Učitelj potom uzima dječaka za ruku (r. 27). Važan je taj dodir: utjelovljeni Sin Božji uzima u ruke, dodiruje tijelo čovjeka koji je gotovo mrtav kako već ovi uokolo kažu (Mk 9,26). On ga podiže i to tako da dječak pri tom može sam “ustati” (r. 27).

Zanimljivo nam je primijetiti na kraju kako se događaj ne dovršava tako da bi, eto, dječak sretno bio oslobođen od svoje bolesti, nego ga Isus predaje ocu, kako bilježi Lukino evanđelje (Lk 9,42). Gospodin ga vraća u krug obitelji! Obitelj može sada živjeti novim životom. Majka i otac doživljavaju jednako tako oslobođenje od silnoga straha kao i sam dječak koji je izliječen. Uočimo također kako muka da bolesno dijete postade predmetom javne rasprave – što nikad nije ugodno – sada dovodi do rezultata koji je teološki bitan: ljudi prepoznaju da ovo nije tek djelo jednoga čovjeka, nego vide Božje djelo (r. 43). Okupljeni svjedoče da je Bog na djelu, ne tek ljudsko umijeće i  ljudska vlast.

5. Novi život u Jairovoj obitelji

Mk 5,22–43

Prisjetimo se za kraj poznate, drage biblijske povijesti u kojoj se opet susrećemo s bolnom situacijom u jednoj obitelji pri vrhu društvene ljestvice. Nalazimo se u obitelji nadstojnika sinagoge (Mk 5,22), onoga koji je zadužen za sveto mjesto gdje se narod Božji okuplja na molitvu i na slušanje Božje riječi. Kćerkica im je na umoru (r. 23). Sva visoka služba i ugled neće pomoći, život ima svoje zakone. Istina jest, ljudi su se okupili što je vjerojatno povezano s činjenicom da je riječ ne tek o nekom običnom čovjeku nego o nadstojniku mjesne sinagoge.

U mučnom trenutku lako razumijemo sav strah koji se javlja s mišlju: “Dijete će nam umrijeti”. Kao i u prethodnom evanđeoskom događaju otac se opet pokazuje kao onaj koji ima povjerenja. On pristupa Isusu i – Sveto pismo jasno kaže – on se poklonio (“padne mu pred noge” Mk 5,22). Klanja se Isusu, iskazuje mu štovanje. Pravi vjerni starozavjetni Židov klanja se Isusu i pritom – kako Pismo prikladno bilježi – naveliko (πολλά), s mnogo razloga izrekao je svoj problem (Duda-Fućak u kontekstu prevode: “usrdno” r. 23). Zamolio je Isusa, kao što će Isus na kraju isto tako naveliko (πολλά) tražiti od njih da čuvaju u tajnosti to što se dogodilo (“dobro im poprijeti” r. 43). Nije to javni spektakl, atrakcija za svijet, nego je Božji dar ovoj obitelji.

Ono što otac očekuje jest veliko i silno. On traži da Isus dođe i da položi ruke na njihovu kćer (Mk 5,23). Polaganje ruku ostade do danas u sakramentima sačuvano – i u sakramentu svetoga reda i u bolesničkom pomazanju. U očevu srcu uvjerenje je da Isus ima moć učiniti da dijete bude spašeno (grč. σῴζω  r. 23). Evanđelje namjerno rabi pasivni oblik: “biti spašen” za koji nas teolozi upozoravaju da ima posebno značenje (Duda-Fućak u kontekstu prevode “ozdraviti”). Trpni oblik znači: ovdje je Otac nebeski na djelu. Tamo gdje Isus dolazi, Otac nebeski može djelovati. Otac nebeski spašava.

Otac Jair očekuje da njegova kćerkica živi (grč. ζῶ  Mk 5,23). Njegovo povjerenje dva puta je bilo napadnuto. Ponajprije, kad mu donose glas da je dijete umrlo i pritom upozoravaju na zdrav ljudski obzir: ne isplati se više mučiti Učitelja (r. 35). Međutim, rješenje će doći usprkos tome. Drugi razlog zašto njegovo povjerenje može biti uzdrmano, drugi napadač na njegovo povjerenje jesu profesionalni oplakivači, kojima je smrt važna. Oni su se već okupili, glasno nariču (r. 38); dio je to njihova biznisa, to je njima potrebno. I u prvom i u drugom slučaju sam Gospodin dolazi kao samopouzdani autoritet koji rješava problem. Kada su Jairu donijeli vijest o umrloj djevojčici i kada su ga upozorili na zdravi ljudski obzir, Isus preuzima inicijativu i kaže “Samo vjeruj!” (r. 36). Isus Krist poziva na povjerenje. U drugom slučaju do kraja će se pokazati kako se otac sad mogao povući i ostati po strani. Nadstojnik u svemu dopušta Isusu da bude vlast koja će žestokom riječi jednostavno ukloniti zaposlene naricatelje, usmjerene na smrt. Isus će potom proglasiti, bez imalo uzmicanja, svojom božanskom djelotvornom riječi da je ta smrt samo san: “djevojčica spava” (r. 39). Djevojčica je faktički umrla – svjedoči izričiti sud okupljenih i vijest glasnika, – ali Kristovom riječju to postaje san.

Divan rezultat evanđeoske zgode pokazuje nam koliko je obitelj važna. Gospodin Isus sve istjeruje iz toga zaštićenoga, svetog, tajnog prostora (Mk 5,40). Ovo što će se zbiti nije “event” za javnost, nije to za naslovne stranice ni za privlačenje pozornosti. Unutra će biti prisutni samo trojica odabranih učenika – Petar, Ivan i Jakov – koji će biti  s njime na gori Preobraženja i potom u Maslinskom vrtu, i uz njih samo majka i otac preminule djevojčice. Za naše je promišljanje od presudne važnosti uočiti kako je ovaj događaj obiteljska stvar. Majka, otac i dijete tu su u čas kada Sveto pismo neposredno i ovdje donosi obje biblijske riječi koje označavaju Kristovo uskrsnuće: (1) djevojčica će se dići, Isus će joj dati da bude podignuta iz mrtvih (grč. ἐγεῖρω egeírō r. 41); (2) djevojčica će ustati (grč. ἀνίστημι anístēmi r. 42). Pri tom onaj uži krug ljudi smije čuti Isusove žive riječi, ono što je došlo do nas zapisano u Svetom pismu baš onim živim jezikom kojim se je Gospodin koristio: “Talita kum – Djevojčice ustani!” (r. 41). Evanđelje zapisuje dragocjeni ulomak u kojem čujemo govorni aramejski jezik.

Je li u Isusovu srcu bio u taj čas poseban osjećaj, je li i to pokazatelj teološke poruke kada čitamo da ova djevojčica ima dvanaest godina (Mk 5,42), baš onoliko koliko je Isus imao kada su ga tri dana tražili (Lk 2,42)? Dvije biblijske riječi “dići se” i “ustati” koje označavaju uskrsnuće vrijede kao pokazatelj da Gospodin Isus, kao što će i kod opsjednutoga dječaka učiniti, a i inače u svojim čudesima, daje nešto od svojega uskrsnuća. Zacijelo je i ova činjenica da je djevojčica u dobi od dvanaest godina izričita Kristova napomena: kao što su dječaka Isusa onda tri dana tražili, tako će opet doći onih novih tri dana kada će opet biti potrebno čekati da Gospodin bude dignut iz groba i ustane od mrtvih.

U zaključku ove biblijske epizode važno je uočiti kako je riječ o pravom, ljudskom životu. Lukino evanđelje u paralelnom izvještaju ističe da se duh vratio djevojčici (Lk 8,55). Nije se zbilo tek nešto prividno, nije ona pod vlašću nekog drugog, nego se to njezin vlastiti duh vratio u nju. Markovo evanđelje na istom tragu zamjećuje kako ona “poče hodati”, rabeći pritom riječ koja označava životni hod (grč. περιπατέω Mk 5,42). Jairova kći opet hoda ovim svijetom. Nov je to početak za cijelu obitelj kako Gospodin svojom zapovijedi jasno pokazuje: Nalaže da joj dadnu jesti (r. 43), upozoravajući kako ovo nije čas da roditelji dignu ruke od svega, nego sada mogu nastaviti svoju ulogu. Opet nastupaju roditelji koji su hranitelji, koji prate svoje dijete, u tijelu živo, i daju mu da raste.

* * *

Prisjetimo se na kraju opet naših konkretnih pitanja koje nam vrijedi ponijeti sa sobom. Pokušali smo promišljati o strahu i povjerenju u Bibliji, zadržavajući se namjerno na obiteljskim situacijama. Stoga možemo baš na temelju Biblije pogledati na svoje vlastito iskustvo i ispitati:

1. Kako njegujemo povjerenje u našoj obitelji?
2. Što je uzrok nepovjerenju između (a) muža i žene,
(b) roditelja i djece?

3. Koliko mi je vjera izvor hrabrosti?

2. izd. 13. 3. 2020.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Neuspjelo zvanje?

Gideonov uspon i pad (Suci 6–8)

Uvod

Opis Gideonova lika naći ćemo u Knjizi Sudaca od 6. do 8. poglavlja. Gideon je poseban. Za nj Sveto pismo ne donosi oznaku “sudac”, ali ključna riječ “spasiti” (hebr. 8x ישׁע 6,14 s.31.36s; 7,2.7; 8,22 u hrv. KS i Šarić: “izbaviti”) upozorava na bitnu funkciju svih sudaca koji zajednicu kao Božji poslanici izbavljaju iz nevolje. U skladu sa suvremenom analizom likova Gideon ne pripada među one koji su postojani i uvijek na istoj duhovnoj visini, nego ima svoj unutarnji razvoj, obrate i preokrete. Zaključak njegova puta i dovršetak poslanja koje je imao izvršiti bit će vrlo dvoznačan.

Dublji teološki razlozi istaknuti su nastupom jedine osobe koja uz Deboru u Knjizi sudaca nosi proročki naslov. Drugi dio uvoda (6,7–10) donosi prvi Božji odgovor na vapaj Izraelaca (6,6). Jedan prorok progovara, upozorava na Božji identitet (kao suprotnost Baalu 6,25–32 i „bogovima Amorejaca“ 6,10) i na središnje Božje djelo: izbavljenje iz kuće ropstva i darivanje obećane zemlje.

Prorok koji ostaje toliko povučen i posve predan služenju Riječi Božje da mu ni ime ne znamo vrlo jasno i izravno prenosi Božju poruku. Istom onom definicijom koja utemeljuje ustav naroda Božjeg, deset Božjih zapovijedi, Bog se u prorokovim riječima predstavlja: „Ja sam vas izveo iz Egipta, ja sam vas izbavio iz kuće ropstva.“ Bog potvrđuje svoju pripadnost zajednici: „ja sam vaš Bog“ (6,10). Ali jasno izriče i svoje predbacivanje i prosudbu: rekao sam vam da ne štujete tuđih bogova, ali vi me niste poslušali (6,10)

Sin

Gideon je predstavljen kao „sin“ čime je istaknuta njegova uključenost u obitelj iz koje potječe (6,11). Naknadno ćemo saznati da su mu braća ubijena na brdu Taboru od Midjanaca (8,19). Gideon se treba suprotstaviti autoritetu oca kojemu pripada Baalov žrtvenik (6,25). Napetost s obitelji dolazi do izražaja u spominjanju Gideonova straha pred njegovima (6,27).

Uloga očeva istaknuta je. Imanje na kojem Gideon radi svoj posao (6,11) i na kojem treba izvršiti svoj prvi pothvat pripada njegovu ocu (6,25). Po Božjem nalogu od očeva stada uzet će za prinošenje žrtve (6,25). Pred ocem, kao i pred stanovnicima grada, Gideon osjeća strah (6,27). Oca već u početku izvještaja po imenu poznajemo, on je Joaš (6,11), a pred ljudima koji traže osudu i smrt Gideonovu (6,30), on brani sina (6,31). Štoviše upravo argumentacija iz njegove obrane bit će osnovica na kojoj je formuliran nadimak za Gideona: Jerubaal – „neka Baal vodi parnicu“ (6,32). Ako je Baal pravi Bog, neka sam štiti svoje pravo, ne moraju to činiti sumještani Joaševi. Joaševim sinom bit će Gideon nazvan i onda kad je već moćni junak pred kojim strepi utaborena vojska izrabljivača (7,14), a i kad se pobjedonosno vraća iz boja (8,12).

Dvostruk uvod

Budući da se Gideon prvi put imenom spominje tek u 6,11 prethodni je tekst svojevrstan uvod kojemu je Gideonovo poslanje odgovor. Prema klasičnom nacrtu biblijskog izvještaja o zvanju uvod 6,1–10 naznačuje nevolju. Ovaj put to su, prema prvom dijelu uvoda 6,1–6, Midjanci sa saveznicima Amalekom i sinovima istoka (6,3). Predstavljaju internacionalnu prijetnju. Izrabljivanje je gospodarsko i potpuno („ne ostavljaju ništa…“ 6,4). Potpunost se očituje i u zaokruženom broju od 7 godina (6,1). Amalek predstavlja općeg neprijatelja i protivničku silu koju poznajemo iz boja Izraelova u pustinji kod kojeg Mojsije moli zdignutih ruku. Potpuna ekonomska ovisnost koju ovdje opisuje Sveto pismo nije nepoznata u suvremenom svijetu. Vremenu od 7 godina bit će na koncu kao pozitivni kontrast postavljeno 40 godina mira (8,28)

Teološku dubinu nevolje predstavlja prorokov nastup (6,7–10), a ona je povezana sa spiralom zla kao formalnom oznakom Knjige sudaca. Sastoji se u temeljnom otpadu od Božjeg zakona koji se opisuje formulom: „činiti zlo u očima Gospodnjim“ (6,1).

Opetovani susreti s Bogom

U prvom Gideonovu susretu s Bogom 6,11–24 mogu se prepoznati četiri preostala elementa biblijskog zvanja: (2) poslanje, (3) prigovor, (4) obećanje, (5) znak. Već pri tom prvom susretu s Bogom očito je da Gideon sluša. To se vidi u njegovim prvim riječima koje stavljaju u pitanje (6,13) glasnikov pozdrav (v12) i u tome što citira pripovijedanje otaca (v13). Ime prvog žrtvenika, koji kao zaključak prvog susreta s Bogom Gideon podiže, može se shvatiti kao imenska rečenica: „Jahve jest Šalom“ 6,24).

Prvi put Bog mu se objavljuje preko posrednika, svojeg poslanika. Anđeo Jahvin dolazi pod hrast i ukazuje mu se (6,11s) – čitamo. Ipak, baš u onom času kad Gideon izražava svoje razočaranje i prigovor: „Gdje su sva ona čudesa!… Gospodin nas je ostavio!“ (6,13) Bog mu se izravno obraća i upućuje mu svoju riječ bez posrednika (v14). I ovdje se prepoznaje osobita Božja pedagogija i susretljivost. Biblijska riječ koja je ovdje upotrijebljena (glagol פנה) sugerira da mu je Bog okrenuo svoje lice.

Drugi susret s Bogom donosi Gideonu konkretan Božji nalog još iste noći (6,25s). Budući da se ne spominje nijedan novi dan, moguće je da se iste noći daje i na izvršenje (6,27–32). Gideon svoje djelovanje započinje od teološke pozadine, od problema krivoboštva, ne od ekonomskog izrabljivanja. To je već drugi žrtvenik koji podiže.

Prvo je pitanje koga štuju, koga priznaju kao vrhunski autoritet, obdržavaju li osnovni Božji zakon koji im je dan. Iz toga će slijediti gospodarska pravičnost i blagostanje.

Treći susret s Bogom jest poseban. Sastoji se u tome da je Gideon – kako doslovno veli biblijski tekst – „odjeven“ Duhom Božjim (6,34 לבשׁ lābaš KS: „obuzet“). Učinak je očit. Prvi put se služi taktikom koju će primijeniti pri „napadu“ na neprijateljski tabor („rog“ v34, usp. 7,19), izlazi u javnost, okuplja vlastiti rod (v34), pleme kojemu pripada (Manaše 6,35 usp. v15), i još tri druga plemena (Ašer, Zebulun, Naftali (v35) kojima će se naknadno pridružiti i četvrto, Efrajim (7,24). Za okupljanje plemena služi se istom tehnikom kojom se Bog poslužio da dođe do njega: šalje poslanike (6,35; 7,24).

Gideon sa svježe ošišanom vunom već drugi put traži znak od Boga (6,36–40), prvi put ga je tražio kao potvrdu Božjeg obećanja da će biti s njime (v17). Kod drugog znaka zbiva se svojevrstan susret s Bogom koji bez pogovora ispunja Gideonove izravno upućene zahtjeve (v36.39), a označen je općom imenicom אלהים (6,36.39s). Gideon to ovdje još čini prije kretanja u boj.

Peti susret s Bogom jest izravan Božji nalog Gideonu da smanji svoju vojsku (7,1–8). Gideon pritom poslušno izvršava i dopušta da u dva navrata mnoštvo ode. Prije je on od Boga tražio znak pouzdanosti, ispitivao je može li se osloniti na Boga, sad Bog njega ispituje hoće li se osloniti na njega. Četiri puta mu se Bog pritom obraća.

Kad Gideon proglašava: „Tko se boji i strahuje, neka se vrati!“ onda ne izvršava samo neposredan nalog Božji, nego također primjenjuje odredbu koja je propisana u svetom Zakonu (Pnz 20,8).

Posljednji Gideonov susret s Bogom bit će Božji poziv da pođe u izvidnicu do neprijateljskog tabora (7,9).

Božji znakovi

Više je znakova koje Gideon dobiva od Boga. Prvi znak je ljevanica i paljenica pod hrastom, druga dva su sa runom, kad najprije samo vuna skuplja rosu (6,36–38), a potom samo vuna ostaje suha (6,29). Idući znak jest dvostruko smanjivanje Gideonove vojske. Najprije od 32.000 ostaje 10.000 (7,3), potom od 10.000 ostaje svega 300 Gideonovih vojnika (7,6).

I nakon posljednjeg znaka, a to je san o kojem se priča u midjanskom taboru (7,13s) Gideon reagira pred Bogom odano (7,15): klanja se, priznaje Božju moć koja daje pobjedu (יהוה) i koja će se djelatno očitovati tako da u neprijateljskom taboru nastane zbrka u kojoj ljudi jedan drugoga napadaju (7,22).

Božja taktika

Biblijska strategija rata Gospodnjega očituje se pri fingiranom napadu na protivnički tabor kad se 300 preostalih Gideonovih ljudi po noći došuljalo. Vrčeve razbijaju i tako stvaraju dojam razaranja. Sviraju rogom i tako proizvode buku. Baklje u rukama prijete kao da će napadače vatra opkoliti i spaliti (7,21)

Već prije napadače hvata strah. To se zbiva u snu koji pokazuje Božji utjecaj na unutarnji svijet čovjekov. Savjest napadača i izrabljivača nemirna je. U pogači koju sanja on vidi Gideonov mač i osjeća jezu (7,14). Već taj san stvara strah u neprijateljskom taboru.

U vrijeme boja cijeli tabor hvata zbrka i zabuna te oni dižu mač jedan na drugoga. Zbrku kod progonitelja i napadača poznajemo kao motiv iz uzor-izvještaja u Knjizi Izlaska kad u redovima Faraonove vojske nastaje zabuna i nered. A međusobno napadanje susrest ćemo pri opisu sveopćeg napada na Jeruzalem kod proroka Zaharije kad napadači nemilice dižu ruke jedni na druge. Izvještaj o Gideonu ističe da je pri tom Bog na djelu: „Učini Jahve te oni okrenuše mač jedan protiv drugoga“ (Suci 7,22). Bog donosi pobjedu što je od početka bila njegova jasna nakana. Bogu treba prepustiti parnicu svoju. Njegovo vodstvo treba prepoznati. Izrael se ne smije uzoholiti i držati da svojom silom dolazi do pobjede.

Osim toga, napadači sami sebe svojom razornom moći zaustavljaju. Na djelu je njihov „mač“ (7,22), a ne „mač“ Gideonov iz sna (7,14), niti onaj koga u svom pokliču zazivlju Izraelci kličući: „Mač za Boga i za Gideona!“ (7,20)

Bitno obilježje rata Gospodnjeg jest da se sve to zbiva ispred Izraelovih vojski, pred njima. Prije nego što oni pristupe, bitka je praktički dovršena. Bog ide pred njima i osujećuje silu protivnika. Već prva najava Božja upozorava da će Midjanska moć biti svedena na snagu jednoga čovjeka: „Pobijedit ćeš Midjance kao jednog“ (6,16). To ujedno taktički opravdava i utemeljuje sustavno smanjivanje broja Gideonovih vojnika (7,3.6).

Sve što vojskama Izraelovim preostaje jest potjera za protivnicima koji su već u bijegu. Otpuštanje ljudi ujedno će se pokazati kao lukava i djelotvorna „odstupnica“ za napadače u bijegu.

Motiv rata Gospodnjega potvrđuje suvremene inicijative oko razoružanja, iskreno zauzimanje za mir u svijetu i miroljubivo rješavanje sukoba.

Gideonov razvojni put

Gideona od početka upoznajemo kao čovjeka koji pažljivo sluša. Dobro će on čuti pozdrav Božjeg glasnika koji mu veli: „Gospodin s tobom“ (6,12) i postavit će pitanje je li Bog s njima (6,13) u njihovoj teškoj situaciji koja je dotle došla da u gorskim pukotinama, špiljama i utvrđenim podzemnim skrovištima (6,2) moraju obrađivati i skrivati svoju ljetinu da im je pljačkaši ne otmu .

Gideon sluša i pamti. Kod poziva Bog obećava da će Gideon svojom snagom izbaviti Izraela (6,19). To Gideon pamti, ponavlja i poziva se na to obećanje prije nego što će potražiti znak i potvrdu. Obraća se Bogu i podsjeća: „Mojom rukom ćeš osloboditi Izraela“ (6,36).

Napokon, što mu je Bog prije pohoda na midjanski tabor izravno najavio (7,9), što i protivnici na temelju čudesnog sna uviđaju (7,14) to Gideon čuje i pred svim najavljuje: Bog im je predao u ruke tabor midjanski (7,15).

Gideon je čovjek koji ima problema sa strahom. Prvi Božji nalog da ukloni krivovjerni, idolopoklonički oltar i prinese žrtvu pravom Bogu, Gideon izvršava po noći jer se bojao svoje obitelji i sugrađana (6,27).

I poslije, kad bude trebao poći u izvidnicu i ušuljati se sve do pred neprijateljski tabor, osjećat će strah, pa će Bog s njime poslati pratioca da mu bude čuvar i osiguranje (7,10).

Bitan preokret nastaje kad čuje san protivnika koji je očito čudesan i pokazuje strah koji vlada na strani midjanskih izrabljivača (7,13s). Gideon prepoznaje Božje djelo jer se klanja i pred Bogom iskazuje štovanje (7,15). Razbijen je njegov strah. Sad on hrabro stupa na čelo četama i sebe stavlja kao uzor. Poziva: „Kako vidite da ja činim, tako i vi činite“ (7,17).

Unutarnja preobrazba očita je. Na početku otac čuva leđa sinu Gideonu zbog njegova opasnog mladenačkog nestašluka. Otac ga uspješno brani pred mnoštvom sumještana koji spremaju linč. Potom Gideona susrećemo kako šalje glasnike i okuplja Izraelova plemena – i onda, kad treba poći u boj protiv pljačkaša (6,35), i onda, kad valja u potjeru za protivnicima koji su već u bijegu (7,24).

Vrhunac njegove spretnosti u vodstvu vidi se kad smiruje strasti. Galantno, kao prvi političar, odbija žestoki prigovor Efrajimaca. Uvjerljiv mu je argument koji upozorava na njihovu važnu i vrijednu ulogu i primiruje ih (8,2). Taj vrhunac samostalnosti i lukava uspješnost ujedno je početak problema.

Otpad od Božjega poslanja

Već pokret na onu stranu Jordana (8,4) jest problematičan jer je zadatak bio spasiti Izrael (6,14). Pogotovu osveta nad Sukotom i Penuelom (8,15–17) prelazi nalog Božji da izbavi Izrael od Midjanaca.

Posljednja Božja poruka koju je Gideon saslušao bio je da Bog Gideonu predaje tabor midjanski, poslije je radio po svome. Posljednje Božje djelo bijaše pomutnja u midjanskom taboru.

Izostanak savjetovanja s Bogom ima svoj vrhunac u idolopoklonstvu koje povlači cijelu zajednicu sa sobom (8,28). Slično Aronu u pustinji Gideon skuplja zlato od naroda za pokretanje lažnog kulta. Otpad od vjere ima dalju i dublju posljedicu jer njegova obitelj biva uništena bratoubojstvom. Sin mu Abimelek ubija svoju braću (9,4).

Otpad ima dublje značenje zbog nastupa prorokova na početku (6,7–10) i zbog toga što Gideon zna istinu o pravom Bogu koji je izveo narod iz kuće ropstva (6,13) i njemu dvaput podiže žrtvenik (6,24.27) i zato što je Gideon definiran kao borac protiv krivovjerja (6,25–32), pogotovu pred izravnim Božjim oprezom da se Izrael ne uzoholi (7,2).

Pred Gideonovim otpadom od vjere i njegova izjava o odricanju od vlasti: „Jahve će vladati nad vama“ (8,23) može imati prizvuk separacije i prezirnog odbacivanja.

Na početku uporno traži znak. Nakon darovane pobjede i nakon političkog uspjeha (8,1–3) to je zapustio.

Grube i žestoke osvetničke najave koje izriče nad Sukotom (8, 7) i Penuelom nećemo nigdje naći kao Božju riječ i nalog koji bi Gideon od Boga primio. Gideon računa i dalje na Božju pomoć i na pobjedu koju će mu Bog dati, ali planove koje sada kuje, nisu više od Boga.

Na svoju ruku nije samo išao u osvetu nad gradovima koji su mu uskratili dobročinstva i nad midjanskim kraljevima, nego svog mladog sina želi učiniti krvnikom (8,20). Od svog prvorođenca, koji je još dječak, traži da se osveti i pogubi midjanske kraljeve.

Gideon ili je tražio znak, ili je poslušno izvršavao nalog Božji, a potom, nakon čudesnog sna, u pola njegova životopisa ta komunikacija prestaje. Veliko nam je to upozorenje da valja ustrajno tražiti pravo nadahnuće od Boga. Sv. Ignacije, veliki učitelj zapadne duhovnosti, upozorava kako moramo mudro prepoznati kamo nas Duh Božji poziva. Samo ono što od njega dolazi i samo ono što smo u razgovoru s Bogom, u molitvi, rasvijetlili i potvrdili, doista se isplati poduzeti.

Revidirano: (15.01.2008.) 08.11.2008.
2. izd. 18. 2. 2020.
CROSBI

doc. dr. N. Bilić SJ

vidi:
Gideon, borac
“Kamo to vodi?”, Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 26 (2008), 16-17 (.pdf).

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Izebela – natuknice

Poganka i tiranica

Biblijski je lik koji se pojavljuje u „ciklusu“ o proroku Iliji. Njezino se ime prvi put spominje u 1 Kr 16,31, a djela su opisana u 1 Kr 18s.21. O završetku njezina života izvješćuje 2 Kr 9.

1 Kr 16,31 – Izebela je kći stranog, sidonskog kralja Itbaala koji već u imenu ima opredjeljenje za Baala (אתבעל = npr. „s Baalom“). Izebela dolazi za ženu izraelskom kralju Ahabu koji je slijedio Jeroboamov otpad od vjere. Dok je Jeroboam još čuvao, makar na pogrešan način, spomen Boga – osloboditelja iz Egipta, dolaskom Izebele, čini se, počinje kult Baala u Božjem narodu.

1 Kr 18,4.13 – Izebela je dala smaknuti proroke koji pripadaju Bogu. Opisni tekst doslovno izvješćuje da ih je „sasjekla“ (v4). O tome svjedoči i Obadija, Bogu odani dvorski upravitelj (v13) koji je uspio spasiti stotinu proroka sakrviši ih u sklonište. Ako Izebela može ubijati to onda pokazuje kolika joj je vlast dana. Ona je zagospodarila na kraljevskom dvoru. (Ubijanje Gospodnjih proroka može se još promatrati kao osveta zbog suše koju je Ilija zazvao.)

18,18 I Izebela je dio Ahabove obitelji koju Ilija optužuje za propast Izraela.

18,19 Velika je gazdarica kako se vidi iz Ilijinih riječi o tome da prehranjuje brojnu četu lažnih proroka. Ilija govor Ahabu da 450 Baalovih proroka jede za njenim stolom. Izebela je gospodarica iznad ili uz kralja.

19,1 Kralj Ahab podnosi izvještaj svojoj ženi o tome što se zbilo na Karmelu. Opet je ona velika šefica. Od kralja saznaje kako je Ilija smaknuo Baalove proroke koje je ona uzdržavala. (Treba napomenuti da Ilija to čini nakon što je ona ubijala Jahvine proroke. Ipak, Ilija je od Boga dobio tek nalog da se pokaže Ahabu i najavu da će uskoro prestati suša 18,1. Spektakl na Karmelu u Ilijinoj je vlastitoj režiji.)

19,2 Još jedan pokazatelj Izebeline moći jest do što ona može slati glasnika. Preko njega ona bez okolišanja Iliji prijeti smrću, najavljujući da će mu ona sama nanijeti sudbinu ubijenih. Pri tom se služi hebrejskom formulom prisege, ali ko autoritet ne uzima ime Božje יהוה nego bogove (אלהים s glagolom u pluralu!).

19,3 Ilija očito prima poruku jer ga hvata strah pa bježi. Boji se jedne žene. Ali s pravom kad zna da je ubijala.

19,10.14 U svojoj opetovanoj recitaciji pred Bogom Ilija dvaput neizravno Izebelu spominje kad govori o tome da su ubijeni proroci Jahvini i da sada njegov život traže. Ilija govori u množini i kao subjekt stavlja sinove Izraelove, ali znaju i čitatelji i Ilija, npr. od Obadije, da su to Izebelina djela. Ona je ubila proroke (18,4.13), ona traži život Ilijin, kako sama poručuje (19,1).

Ilija ne spominje svoj strah zbog njezine prijetnje, njezino ime ni nju kao subjekt.

19,18 Kad se u Božjoj najavi spominje pošteđeni ostatak onda se implicito govori da je Izebela “savijala koljena” (KS) tj. klanjala se Baalu. Takvima se naviješta propast što će se na njezinu primjeru daljem opisu obistiniti.

21,5–15 U neuspjelu kraljevu projektu Izebela najprije izražava bižnost za njegovo stanje. Uočava da je žalostan i da ne jede. Ahab je opet poslušno izvješćuje o uzrocima: nije mu uspio nasilan otku vinograda. U razgovoru s njom, citirajući (v6), ne spominje ime Božje koje je Nabot, gospodar vinograda, na prvo mjesto stavio: Ne dao Jahve da ti baštinu svojih očeva dadem (21,3).

Izebela otvoreno dijeli naredbe kralju: “Ustani, jedi…” (v7) i sada se jasno pokazuje tko diktira na dvoru.

Zloća i zloporaba vlasti očituje se u podmuklom proglasu i monstruoznom procesu kojim je Nabot optužen i pogubljen. Prisvajanje vlasti vidi se još jednom u tome što Izebela piše u kraljevo ime (v8), a dubina zloće jest u namještenoj optužbi za verbalni delikt (“proklinjao si Boga i kralja” v10.13) i u legalističkoj osudi i smaknuću (v10.13).

21,15 Budući da Ahaba tek naknadno Izebela izvješćuje još jednom se pokazuje da postupa bez nadzora i konzensusa, autokratski vlada. Još jednom ona zapovijeda kralju: “Ustani, zaposjedni…!” (Pokušaj prisvajanja i ubojstvo kao sredstvo uzorak je iz Davidova grijeha.)

21,21–24 Sud Božji Ilija proglašava Ahabu pokrazujući kako Izebelino gospodarenje ne umanuje Ahabovu odgovornost za vlast. Taj sud uključuje i izričitu najvau osude za Izebelu: prema Božjoj najavi psi će je prodrijeti u Jizreelu, mjestu odakle je bio Nabot i gdje ga je dala ubiti (v23).

21,27 Dok za Ahaba poslije čujemo da se gorko kaje, kod Izebele o tome nam govora.

21,25 Štoviše kratki sažetak u opisnom dijelu nju označuje kao uzrok krivih postupaka: ona ga je zavela.

2 Kr 9,7.10 Božji sud i prijetnju u idućoj će generaciji opetovati Elizejev učenik dok bude pomazivao novoga kralja Jehua, začetnika nove dinastije. Elizej tom zgodom objavljuje da je Bog taj koji se osvećuje na Izebeli za svoja sluge i proroke. (Bog ne žuri.)

2 Kr 9,22 Pred Izebelinom sinom Joramom koji je još bio aktualni kralj novopomazani Jehu u osvajačkom pohodu predbacuje bludništvo majke, što se ponajprije može odnositi na idolopoklonstvo. Ovdje saznajemo da se i magijom bavila.

9,30s Izebela izgleda i osvjača koji joj je već smaknuo sina pokušava pridobiti. Navikla zapovijedati i spletkariti dotjeruje se, nastojeći ga, vjerojatno, opčarati ljepotom ili javno nametnuti svoje dostojanstvo i autoritet. Ona mu prva upućuje pozdrav, optužujući za ubojstvo kralja:

v33 Pokušaj ostaje bez ikakva uspjeha. Osvajač naređuje njezino smaknuće.

v34 Naziva je prokletnicom, ali potvrđuje da je bila princeza po rođenju, što čitatelje vraća na prve podatke o njoj i zaokružuje izvještaj.

v36 U Izebelinoj smrti Jehu vidi ostvarenje Ilijina proroštva koje se tako treći put u tekstu spominje (1 Kr 21,23; 2 Kr 9,10).

v37 Izebela završava bez daljega spomena, ni mrtvo tijelo joj nije sačuvano.

04.12.2007.
2. izd. 17. 2. 2020.

dr. N. Bilić

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Okrilje u imenu Jahvinu (Sef 3,12)

Siromaštvo kod Malih proroka

Biblijski Mali proroci spominju zapanjujuće aktualne primjere socijalne nepravde. Govore o luksuznim kućama koje su građene novcem siromašnih (Am 5,11). Izvješćuju o tome kako se siromašne isključuje od prava koje je pridržano dobrostojećima (Am 5,12). Govore napokon o tome da ljudi i ratne prilike iskorišćuju kako bi došli do dobara i obogatili se (Ob 1,13). Današnji svijet koji poznajemo trpi od sličnih zlodjela. Prorok Amos izvješćuje kao se palače podižu izrabljivanjem i nepravednim davanjima siromašnih. Umjesto da te veličanstvene zgrade služe kao znak zaštite i ugleda, postadoše simbolom tlačenja i objekt božanskog prezira. Suvremen čovjek svjestan je velikih troškova sudskih postupaka i skupih odvjetnika. Slično i prorok mora opisati kako na sudu usred grada “odbijaju siromaha” (Am 5,12).

Bistra je Božja spoznaja i njegov uvid u stanje siromašnih precizan. Pa ipak, gotovo sve što o tome saznajemo u spisima Malih proroka stoji u govoru Božjem koji je upravljen ne siromašnima, nego dobrostojećima, koji su se o njih ogriješili. Bog ne prezire bogatih unaprijed i ne uskraćuje im odbojno svoju riječ. Ne daje li time jasan znak svoje strpljivosti, on, spor na srdžbi? On ne gubi nadu da će netko ipak poslušati, da će možda ipak doći do popravka.

Božja naklonost i simpatija prema siromašnima počiva na važnoj Sefanijinoj tvrdnji da “izvršavaju njegove odredbe” (Sef 2,3). Samo za ove “skromne na zemlji” (Sef 2,3) nalazimo u Malih proroka izvještaj da djeluju prema sudu Božjem, primjenjuju božansko pravo (משׂפט Sef 2,3). Nasuprot tome u drugim se slučajevima neprestano upozorava da se pravda gazi (Hoš 5,11), pretvara u pelin (Am 5,7; 6,12) i prezire (Mi 3,8)

Božja konfrontacija sa zlotvorima, njegovo predbacivanje ne ostaje tek općenito. Spominju se više put knezovi (שׂר npr. Mih 7,3) i suci (שׁפט), glavari (ראשׁי npr. Mih 3,1) i vođe (קציני). Za Riječ Božju jasno je kako u zajednici postoje odgovorni u čijim je rukama daleko više obdržavanje i ispunjavanje pravednosti. Njima se Bog obraća svojim ukorom. Zajedno sa svećenicima i prorocima oni nose odgovornost za život zajednice (Mih 3,11; Sef 3,3s).

Božji je prigovor izravan. Obraća se neposredno zločincima i neuvijeno ih konfrontira s njihovim djelima. Ni posljedice Bog ne prešućuje. Upravo odbijanje i odbacivanje siromaha Jahve uzima kao sažetak “mnogih prijestupa” i “brojnih grijeha” (Am 5,12) koje poznaje u Izraelu. Za Boga siromasi su sasvim na vrhu kad je riječ o čuvanju prava i pravednosti. Ono što je inače opisno i poetski spomenuto kao prijestup protiv pravednosti Bog konkretizira i precizira pogledom na siromašne. Čak i raspad samostalnosti zajednice, vojnu i političku propast, i izgon i sužanjstvo Bog procjenjuje kao posljedice prijestupa protiv pravednosti, posljedice zlostavljanja siromaha.

Unatoč svemu Bog zajednici otvara nove perspektive. Pouzdaje se da su sposobni za novi početak. Poželjna sigurnost ne može s zasnivati samo na bogatu posjedu. Pedagoški pogled na povijest upozorava: i imućni su brzo postali siromašnima (Nah 3,10). Svoju mržnju moraju usmjeriti protiv zla (Am 5,15), a ne kao do sada protiv pravednog suca na gradskim vratima (Am 5,10) i protiv dobra (Mih 3,1). Pravo treba uspostaviti, treba držati pravicu (Am 5,15), a ne pretvarati je u otrov (Am 6,12). Čuveno okupljanje Ostatka koje Bog najavljuje dokida podjelu na siromašne i bogate (Mih 2,12). Dok se inače Bog svojom riječju obraća počiniteljima i govori o siromašnima, radosni navještaj vrijedi za cjelokupnu zajednicu. Pridjev “sav, cio” i govor u drugom licu uklanjaju razliku: “Sabrat ću te, sabrat ću te cijelog, Jakove…” (Mih 2,12).

Vjernički odgovor koji Bog očekuje ne ograničuje se samo na kultnu ispravnost i obdržavanje obrednih propisa (Hoš 8,13; Am 5,22; Mal 1,10). Bog zahtijeva da se “pravo izlije kao voda i pravednost kao potok koji bez prestanka teče” (Am 5,24). Slika Jordana ili Nila drevnom je Izraelcu odmah mogao razjasniti da je ta voda neophodna za život. U očima Božjim pravo i pravednost prijeko su potrebni uvjeti za preživljavanje.

Bog jasno izražava svoju odbojnost s obzirom na svečanosti i žrtve kojima nedostaje temelj u pravednosti (npr. Hoš 6,6). Ali to ne znači obezvrijeđivanje duhovnosti. Bog želi da ga tražimo (Hoš 3,5; 5,6; Am 8,12; Sef 1,6; Zah 8,21s) i odlučujuća zadaća dodijeljena je upravo “skromnima na zemlji” (Sef 2,3). Jahve daje siromašnima ove zemlje ovu novu bogoslužnu dužnost. Njima povjerava da potraže spasenje u dan krize koji se u ovom kontekstu ne označava općenito kao “Dan Jahvin”, nego opetovano kao “dan srdžbe njegove” (Sef 2,2s; usp. 1,15.18; 3,8). Da ne budu više izloženi “ričućim lavovima” i “vucima” oni traže “okrilje u imenu Jahvinu” (Sef 3,3.12).

Upravo “skromni i čedni”, potrebiti i maleni (Sef 3,12) dobivaju od Boga presudnu ulogu za budućnost. Ovi potlačeni i siromašni ljudi na prvom su mjestu kod čudesna preokreta koji Bog sprema. Bog govori kod Malih proroka pet puta o tome da će “preokrenuti sudbinu” (Hoš 6,11; Joel 4,1; Am 9,14; Sef 2,7; 3,20). Da pri tom odlučujuća sila pripada upravo “bespomoćnima” može nas isprva začuditi. Ali ujedno nas podsjeća na one marginalizirane, izrabljene Hebrejce na rubu moćnog egipatskog društva (Izl 1–3). Od njih je Bog ustanovio svoj narod.

Riječi Božje koje gledaju na budućnost zaustavljaju se na siromašnima. U gradu budućnosti oni zauzimaju mjesto “knezova” i “sudaca”, “svećenika” i “proroka” koji su svoju službu razmetljivo i oskvrnjivački (Sef 3,3s) iznevjerili. Način Božjeg govora otkriva nam njegov pogled na “skroman i čedan narod koji će pustiti da opstane” (Sef 3,12). Kod procjenjivanja i osude odgovornih opis u trećem licu (“usred njega” Sef 3,3) dočarava nam bolnu, neprijateljsku udaljenost i osjećaj hladnoće u poremećenu odnosu. Ponizni ostatak označava naprotiv nov odnos i blizinu koju Bogu povjerljivom formom u govoru (“u tebi” Sef 3,12) daje do znanja. Nije li to onaj zadnji korak prije nego što se prolomi slavljenički poklik? Jedva dva retka nakon toga u Bibliji će odjeknuti naglašen poziv Božji: “Klikći”, “viči od veselja”, “veseli se i raduj se iz svega srca!” (Sef 3,14). S pogledom na siromašne negativne i krute oznake grada (“nepokoran, okaljan, nasilnički” Sef 3,1) vratit će se opet ljubaznom nazivu “kći Sionska, kći Jeruzalemska” (Sef 3,14). Teško se pritom oteti dojmu da sam Bog u siromasima nalazi utjehu i radost.

Možda upravo na ovom mjestu postaje jasno kako to da se mučno siromaštvo može poistovjetiti s krepošću poniznosti. Siromaštvo postaje poželjna poniznost što hebrejski izrazi עני / ענו – “siromašan”/ “ponizan” sami od sebe naznačuju. Nju treba tražiti, isto kao i pravednost; isto kao i Gospodina samoga (Sef 2,3 Tražite Jahvu… Tražite pravdu, tražite poniznost…). U europskoj je povijesti osobito sv. Franjo Asiški svojim životom istaknuo tajanstvenu blizinu između siromaštva i poniznosti. Iz ustiju Isusa, Učitelja i Gospodina, ona ostaje vječna krilatica za čovjeka koji je kadar primiti i koji je slobodan za predanje: “Blago siromasima!” (Lk 6,20).

ispravljeno 22.01.09.
2. izd. 13. 2. 2020.
CROSBI

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Nastava

Rutina primijenjena solidarnost

Prijateljstvo koje se isplati (Knjiga o Ruti)

Knjiga o Ruti izvrsno prikazuje kako jedna osoba s velikom slobodom prihvaća život u stranoj obitelji i stranoj zemlji. Ruta odgovorno preuzima skrb ne samo za vlastiti život, nego i za bližnjega, ne zaustavljajući se na obiteljskoj tragediji i teškim emocionalnim posljedicama. Unatoč psihološkoj razlici između dvije generacije, između starije snahe i mlađe svekrve, one uspostavljaju povjerljiv i plodonosan odnos koji može bit uzor za odnos između roditelja i djece, šefa i djelatnika, profesora i studenta.

U prvom poglavlju saznajemo o izraelskoj obitelji iz Betlehema koja se doselila u Moab s druge strane mrtvoga mora. Ondje umiru i otac i sinovi te se Noemi, Rutina svekrva sprema vratiti u svoj kraj gdje je glad prošla (1,6), a svoje snahe opetovano nagovara neka ne idu s njom u tuđinu (v8s.11–13). Ruta međutim ipak ostaje uz nju (v14).

U drugom poglavlju postaje očita Rutina poduzetnost. Kao što se i treći put oprla nagovaranju svekrvinu da ostane u svojoj domovini Moabu (1,15–17), tako sada, kao strankinja u novom kraju kreće u potragu za poslom. Pruzima inicijativu, izvještava svekrvu o svom naumu (v2). Cio dan radit će na polju gdje je baš vrijeme žetve (v17). Od obilnog obroka koji je dobila i nasitila se (v14), preostali dio donosi svekrvi (v18). Svekrvu izvještuje o dnevnim uspjesima (v19–22). Na kraju poglavlja saznajemo da će sudjelovati u obje žetve: i žetvi ječma i žetvi pšenice (v23).

Treće poglavlje predstavlja preokret. Po savjetu svekrvinu (3,1–4) koji Ruta spremno prihvaća (v5), nalazi s dobrostivim poslodavcem i dobročiniteljem Boazom. Od svekrve je saznala da je je on njezin mogući skrbnik (2,20). Tu se skriva i najdublje teološka poruka ove knjige. Kad Ruta kaže Boazu: „Ti si moj skrbnik!“ (3,9) onda izgovara riječ koja će označavati središnje otajstvo kršćanske vjere: otkupljenje. „Skrbnik“ je u biblijskom izvorniku „otkupitelj“, izbavitelj – onaj bližnji koji će se pobrinuti za žrtve teške nevolje.

Dirljiv susret završava novim dobrim nakanama i obilnim poklonom: šest mjerica ječma (6x 15 litara v15), koje Ruta nosi svojoj svekrvi (v17). I opet, na kraju pogavlja Ruta je marno izvješćuje o svemu (v16–18).

Četvrto poglavlje donosi rasplet. Javnim procesom Boaz preuzima stvar na se: Otkupljuje svekolika imanja iz ruke majke udovice Noemi (4,9), a Rutu uzima za ženu (v10.13). Sretan svršetak knjige obilježava rođenje sina Obeda (v13.17).

Ruta je u Izraelu strankinja, žena iz tuđinske zemlje Moab. Ulazi u povijest Božjeg naroda kao prabaka kralja Davida. Međutim nije samo zbog toga ova junakinja unišla u Božju objavu, nego i zbog svoje lojalnosti i solidarnosti koja ju je od tragedije dopratila do sretnog dovršetka. Već u drugom odgovoru koji upućuje svekrvi još u stranoj zemlji Ruta prihvaća Božji autoritet i izgovara sveto ime Jahve (1,17) kao dio prisege. Toliko je slobodna da može prihvatiti život u stranom narodu i odgovorno se podlaže novoj vjeri Ruta kaže svojoj svekrvi. Svjesno odabire: „tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.“ (1,16).

Rutu upoznajemo kao odvažnu djevojku koja slobodno ulazi u tuđu obitelj koja se iz nevolje doslelila. Za Rutu oni su stranci, došljaci koji dođoše trbuhom za kruhom kad je u njih nastala glad (1,1). Ruta prihvaća ženidbu i ulazi u krug te obitelji i živi s mužem „deset godina“ (1,4) sve od njegove smrti.

Novi stupanj solidariziranja plod je Rutine čvrste odluke („tvrdo je naumila“ 1,18) da i ovako, kao udovica, ostane uza svoju svekrvu koja je sama ostala bez muža i sinova. Znak je to velike slobode. Ruta odlučuje poći s njom u Izrael koji za nju tuđi kraj i narod. Ni trostruk nalog i ponuda koju joj svekrva izriče tražeći da se vrati (1,8.11s.15) ne odvraća je od njezine nakane. Tri put odbija. Ni odlazak one druge snahe iz obitelji koja se nakon drugog svekrvina inzistiranja oprostila i pošla nije ju uzdrmao (1,14).

Kad čitamo: „Ruta ostade s njom“ (1,14) izvornik ima za „ostati s“ onu istu riječ koja stoji u Psalmu 63 gdje molitelj Bogu kaže: „duša se moja k tebi privija.“ Ruta je vjerno prionula uza svoju svekrvu da bude uz nju ne samo u danima obiteljskoga zajedništva nego i u napuštenosti.

Da je ta odanost bila prožeta dubinom osjećaja svjedoči Pismo koje dvaput spominje jecaj i plač kad se činilo da se moraju rastati (1,9.14). Tjelesni izraz osjećaja potvrđuje njihovu iskrenost.

Važnost ovog Rutina poteza nije samo osobna sklonost. Ruta čini nešto posebno jer ne ostaje uz svekrvu s nakanom da joj bude na teret. Odmah po dolasku u Betlehem jasno pokazuje svoj naum: kreće u potragu za poslom. Vrlo je marljiva: već prvoga dana radila je od ranog jutra, gotovo bez predaha (2,7) sve do sunčeva zalaska i nakupila čitavu vreću, oko 50 kg, ječma (efa = 45 l 2,17).

Rutina je aktivnost magnet koji privlači pozitivne reakcije. Put je nanosi upravo na polje dobrohotna gospodara Boaza koji je prima i koji je pravno odgovoran da se pobrine za nju. Rutina solidarnost sa svekrvom Noemi bit će izravno nagrađena. Ponajprije čujemo kako je odgovorna Ruta spremna učiniti sve što Noemi kaže (3,5), a poslije saznajemo kako će Boaz učiniti sve što Ruta zatraži (3,11).

Knjiga o Ruti * (.pdf)

CROSBI

Niko Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Prorok Jeremija

Michelangelo, Prorok Jeremija, Sikstinska kapelica

Hebrejsko ime ירמיהו (jirmejahu) sastavljeno od glagola i Božjeg imena rečenica je koja izražava djelatnost: „Jahve uzvisuje“, ili želju „Uzvisio Jahve!“ Takvo ime nalazi se već među Davidovim pristašama (1 Ljet 12), a Jeremija je također jedno od imena koje se spominje uz Ezru među povratnicima iz sužanjstva u Neh 12.

Prorok Jeremija sin je svećenika Hilkije iz Anatota (Jr 1,1; 11,21.23; 29,27; 32,7). Riječ je o svećeničkom rodu koji boravi u mjestu blizu Jeruzalema, a pripada Benjaminovu plemenu (Jr 1,1).

Sažetak

Nakon posljednjeg sretnog razdoblja u judejskom kraljevstvu (sve do Jošijine smrti 609. godine), Jeremijino djelovanje pripada u razdoblje sve većeg unutarnjeg i vanjskog propadanja i napokon, u doba sloma kraljevstva. To se događa ubrzo nakon Jojakimova stupanja na vlast i nakon prorokove osude hrama (7,1–5). Jeremija trpi prva progonstva (usp. c26) koja ga navode na gorke tužbe pred Bogom. U prvim godinama Sidkijine vladavine  (kojeg postavlja babilonska vlast na to mjesto nakon prvog izgona 597. godine), stanje se za Jeremiju nakratko popravlja. Međutim borba protiv Jeremije opet se zaoštrava i dolazi do svoga vrhunca u vrijeme posljednjeg napada na Jeruzalem. Više puta Jeremija je jedva izmakao smrti. Nakon pada Jeruzalema 587. Babilonci ga s počastima primaju. Za kratkovjekog pokušaja obnove u Palestini, nakon što su fanatici organizirali atentat na Gedaliju, Judejci bježe u Egipat i sa sobom odvode Jeremiju.

Božji poziv

Poziv Božji dolazi mu u 13. godini kralja Jošije (Jr 1,2) što znači g. 627. pr. Kr. Usprkos prvom odbijanju Jeremija prihvaća poslanje. Proročka služba donosi mu težak teret.

Prorok sam izvješćuje o svome zvanju u Jr 1,4–19, opisujući vrlo dojmljiv doživljaj. Prigovor i opiranje pozivu obrazlaže svojom mladošću i nedoraslošću. Još je mladić, dječak. Izraz נער (1,6) ujedno je oznaka za slugu („mali“, „momak“) i prema tumačenju V. Maaga oznaka za neoženjenog momka koji još nema ugled i autoritet kao otac obitelji. Hrvatski uobičajeni prijevod točno pogađa glavni prigovor da kao „dijete“ još „ne zna govoriti“. Prema tumačenju G. Fischera vlastita subjektivna procjena, kako često biva u duhovnom pozivu, ne odgovara objektivnom stanju: Jeremija je izvrstan govornik i umjetnik riječi.

Na Božji zahtjev morat će radi proročkoga primjera ostati bez braka i obitelji, neće se ženiti i neće imati djece (16,1–4).

Do Jošijine obnove

Može se razlikovati četiri glavna razdoblja Jeremijina djelovanja. Prve propovijedi u c2 mogu se shvatiti kao rani nastup iz vremena prije 622. tj. prije obnove hrama i pronalaska knjige Zakona. U temama koje pri tom Jeremija navodi, npr. pustinjsko doba kao ideal, početak otpada ulaskom u zemlju (Jr 2,1–8), Jeremija je blizak Hošei.

Nevolja koja je razlog duhovnog zvanja među inim jest stogodišnja vladavina Asirije nad Sjevernim kraljevstvom te provala Skita kroz Asiriju i njihov napad na sirijsku obalu (o čemu Herodot u svojoj povijesti izvješćuje.) Velika prijetnja zemlji Izraelskoj pretače se u užasom ispunjeno očekivanje „neprijatelja sa sjevera“ (Jr 4,5–8.11–17.19–21.23–26.29–31. 6,1–5.22.26; 8,14–17) koji će poslije biti protumačen kao Babilon.

Prvo je razdoblje od njegova poziva pa sve do kratko prije Jošijine obnove g. 622. pr. Kr. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c1–6. U tim godinama Jeremija djeluje ponajprije u svom zavičaju i naviješta Božji sud koji dolazi. Potom odlazi u Jeruzalem ali ondje će samo ustanoviti da je stanje još lošije. Zbog toga i zbog toga što ne vidi uspjeh svoga proročkog naviještanja (5,1–3), nalog koji je primio drži ispunjenim i vraća ga natrag u ruke Božje.

Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu (5,1)

Na neizravan način ovakva prosudba daje do znanja da je Jeruzalem postao gori od Sodome i Gomore.

Za G. Fohrera završna negativna prosudba upućuje na to da se Jeremija još prije Jošijine obnove razočaran povukao (6,27s):

27Postavih te za ispitivača naroda mojeg da spoznaš i ispitaš putove njegove. 28Svi su oni odmetnici najgori, … svi su pokvareni.

Jeremija je poštovao i odobravao politiku kralja Jošije (Jr 22,15–17) jer se cjelokupni državni program temeljio na obnovi staroga Saveza s Bogom. Nakon pronalaska Knjige zakona (622. g.) Jeremija se povlači iz javnog djelovanja i prema W. Rudolphu protivnik je deuteronomističkog pokreta. Iz 2 Ljet 35,25 saznajemo da se Jeremija g. 609. pridružio oplakivanju Jošijine smrti.

Posljednji kraljevi

Dolaskom Jojakima na vlast (22,13–19), situacija se iz temelja mijenja. Novi kralj beskarakternom i nerealnom politikom proigrao je političke bodove koje je Jošija priskrbio Judeji kod Babilonaca. Svećenstvo i hramski proroci podižu bunu protiv Babilona pozivajući se na neosvojivost Jeruzalema. Jeremija pak zove na Bogu odani realizam pa zbog toga gotovo gubi život (Jr 26). Zabranjen mu je pristup u hram i to mu je poticaj da Baruhu diktira svoja proroštva da budu zapisana i tako stvara temelj za svoju knjigu.

Drugo razdoblje Jeremijina djelovanje počinje nakon duže stanke, a početak mu je povezan s dolaskom Jojakima na vlast 609. i traje sve do prvog odvođenja stanovništva u sužanjstvo g. 597. Proroštva iz toga razdoblja mogu se naći u c7–20; 22; 25,1–14. Ljuti neprijatelji Jeremijini su brutalni i bezočni kralj i hramsko svećenstvo koje su ražestili Jeremijini napadi na hram i bogoslužje. Jeremija je jedva umakao linču (c26). Uhode ga i organiziraju zasjede i atentate na njega: 11,9; 12,6; 18,18; 20,10.

Napokon je uhićen i javno kažnjen, bičevan i stavljen u klade 20,1. Zabranjen mu je pristup hramu 36,5.

Ovo vrijeme progona očituje se u njegovim potresnim tužaljkama.

Kad je g. 605. pr. Kr. velika sila svijeta postala Babilon, Jeremija diktira Baruhu, svome pisaru, dosadašnja proroštva. Baruh ih zapisuje i javno čita (c36). Spis nije mogao biti prevelik budući da je u jedan dan tri puta pročitan.

Proroštva ostavljaju silan dojam kod naroda i kod dvorskih službenika, ali kralj Jojakim daje uništiti svitak. Jeremija se uz Božju pomoć na dulje vrijeme sklonio i držao u potaji (36,26).

Po nalogu Božjem Jeremija traži da Baruh još jednom ispiše u istom obliku Jeremijina proroštva, a poslije će „k njima dopisati još mnogo onakvih riječi“ (36,32).

Prvi poraz Jeruzalema 597. i prvo odvođenje judejaca u Babilon nije bitno promijenilo stav dvora i hrama. Lažni proroci spasenja počeli su uvelike naviještati svoju predodžbu o udaru koji Bog sprema protiv Babilona i koji tek što nije došao. Kako se Jeremija morao sukobiti s tim prorocima opisuju među inim Jr 28 i njegovo pismo izgnanicima u Babilonu u kojem ih upozorava da ne prihvaćaju takve lažne nade (Jr 29). Kralj Sidkija poziva opet na dvor Jeremiju (Jr 21,1s):

…kralj Sidkija posla k njemu Pašhura, sina Malkijina, i svećenika Sefaniju, sina Maasejina, s porukom: 2“Hajde, upitaj Jahvu za nas, jer je Nabukodonozor, kralj babilonski, zavojštio na nas; možda će Jahve opet učiniti s nama čudo, pa će se neprijatelj povući pred nama.“

Novo razdoblje djelovanja proroka Jeremije počinje s vladavinom kralja Sidkije g. 597.

Ime kralja Sidkije spominje se ukupno u 9 poglavlja (21.29.32.34.36–39; 52) sve do kraja knjige potvrđujući i tzv. „dodatak“ kao dio kompozicije. Prvi put ga susrećemo u 21,1 kad novi kralj preko poslanika traži od Jeremije božanski savjet.

Slom judejskog kraljevstva

Iako kralj želi poslušati Jeremiju, nema dovoljno snage da se suprotstavi svome dvoru i drugim silama koje su protiv njega. Zbog toga ne prihvaćaju Jeremijin savjet da se po volji Božjoj Babilonu i dalje podlože. Rezultat će biti razorenje Jeruzalema.

Sidkija trpi od protivnika i nema snage zastupati Jeremijinu misao. Zaveden krši prisegu zadanu Babilonu, a Jeremiju prepušta bijesu njegovih neprijatelja (38,5), iako mu donekle pokušava priskočiti u pomoć (37,21) i pomaže mu da ne umre od gladi (38,7ss).

Nakon potpunog sloma Jeruzalema 587. Jeremija je držao boljim azil u Babilonu nego li zadržavanje u zemlji (Jr 40,4ss). Ali nakon što je Gedalija ubijen (Jr 40,7), očajni Judejci u bijegu i njega odvode sa sobom u Egipat (Jr 41,6–43,7).

Budućnost

Već u ranom razdoblju Jeremija je prijestup zajednice ponajprije vidio u kultnoj praksi koja je preuzela kanaanske forme, a otkako ju je kralj Manaše podupirao, vladala je vjerskim životom sve do velike obnove kralja Jošije.

Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače ‘kraljici neba’ i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde (Jr 7,18).

U Egiptu je Jeremija  još jednom morao vidjeti da poganski, kult protiv kojeg se već u svojoj mladosti borio još uvijek živi:

‘Mi ćemo se tvrdo držati zavjeta što ih učinismo: kaditi kraljici nebeskoj i lijevati joj ljevanice.’ (44,25).

Fenomenologija grijeha u Jeremije dosiže veliku jasnoću: grijeh je okorjelost srca (9,12; 13,10; 16,12), a u svojoj je biti bolest nastala navikom koja je proizvela ovisnost (9,13; 13,23). Stvarateljski Božji čin može pobijediti grijeh (31,31) i to je za Jeremiju cilj Božjeg djelovanja, a ne sud. Zato Jeremija usred propasti Judejskog kraljevstva želi još urediti neke stvari oko nasljedstva (37,12), kupuje zemlju i brine se za očuvanje dokumenta (c32).

Prema izvještaju 2 Mak 2, Jeremija odnosi sa sobom u izbjeglištvo Kovčeg Saveza i sakriva na brdu odakle je „Mojsije motrio Božju baštinu“ (v4).

U 2 Mak 2 nalazi se i posljednje Jeremijino proroštvo:

‘Ovo mjesto bit će nepoznato sve dok Bog ponovo ne sabere svoj narod i ne smiluje mu se. 8Tada će Gospodin ponovo pokazati sve ove predmete i vidjet će se Gospodinova slava i Oblak, kao što se pojavio za Mojsija i kad je Salomon molio da hram bude veličanstveno posvećen’ (2 Mak 2,7s).

Posljednji put Jeremija se u SZ pojavljuje u snu Jude Makabeja kao vremešan i častan čovjek, čudesna i veličanstvena dostojanstva (2 Mak 15,13). Jeremija se moli za narod i sveti Grad (v14), a Judi pruža zlatan mač, Božji dar za pobjedu nad neprijateljima (v15).

Jeremiji možemo zahvaliti proroštvo o ograničenom trajanju sužanjstva: 70 g. je jedan ljudski vijek (Jr 25,11s; 29,8). Taj će nagovještaj biti osnovica za veliku molitvu i prorokovanje Danielovo o 70 sedmica (Dn 9,2).

U Novom zavjetu imenom će Jeremiju citirati Mt 2,17; 16,14; 27,9.

(predavanje od 11.01.08., ispravljeno 29.05.09)
2. izd. 13. 12. 2019.
CROSBI

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Knjiga Sirahova

(Sir)

Preuzeta iz židovske tradicije, u prvoj Crkvi bijaše omiljena, a Origen je preporučuje za pouku u vjeri. Čak i Jeronim koji je nije ubrajao u kanon, pa je nije ni preveo na latinski, često je nakon 400. godine koristi. U zapadnoj je Crkvi na Sinodi u Hiponu (393.) i Kartagi (397.) zajedno s ostalim deuterokanonskim spisima uvrštena u Sveto pismo.

Zbirka se sastoji od 51 poglavlja. Formalno u njoj se razlikuju različite vrste tekstova poznate u mudrosnim knjigama: izreke, pouke, poučne pjesme, hvalospjevi i molitve. Sadržajno obuhvaća sva područja običnog života, reflektira o mudrosti, strahu Božjem, Božjoj opstojnosti. Osim toga osvrće se na biblijsku povijest.

U knjizi postoje precizno oblikovane veće cjeline kao što je npr. c24.
24,1–22: hvalospjev koji mudrost izriče o putu koji je prošla (Bog – stvaranje – Izrael).
24,23–29 Mudrost je Tora i donosi blagoslov.
24,30–34 autobiografska bilješka o piscu.

U Knjizi Sirahovoj mogu se razlikovati tri dijela 1,1–23,27; 24,1–42,14; 42,15–51,30 koji u 1,1–10 imaju uvod o podrijetlu mudrosti, u 51,13–29 autobiografski osvrt na traženje mudrosti i potpis u 51,30 kao završetak.

Pouke su nakon c24 sve veće, zatvorenije i dublje. Mudrost i strah Božji tvore obzor u kojem se nalaze konkretne pouke o svim područjima ponašanja u osobnom i javnom životu. Često se ističe život u obitelji (roditelji 3,1–6; osobe u kući 7,19–28; muž i žena 7,25s)

U prvom i drugom dijelu knjige, osim mudrosti i straha Božjega, još se nalaze razmišljanja o stvaranju. U drugom i trećem dijelu izričito se povezuje mudrost koja je nazočna u stvorenjima s biblijskom poviješću Izraela.

U c44–49 nabrajaju se likovi koji oslikavaju ideal mudraca iz 39,1–11.

(Prema J. Marböck, Das Buch Jesus Sirach.)

(09.01.08.) corr. 13.01.10.; 12.01.2012;
2. izd. 13. 12. 2019.

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Samuelovo zvanje

Kako je dječak postao Božji prorok
(1 Sam 3)

Samuel je pozvan od malena. Sveto pismo time pokazuje svu korjenitost Božjeg poziva. Proročko zvanje zadire u dubine tj. u najranija iskustva koja čovjek skuplja od prvih dana, doslovce od začeća. Božji zov koji ide tako duboko – i prije nego ga čovjek pravo raspoznaje! – budi povjerenje da se na nj možemo osloniti.

Biblijski izvještaj o pozivu Samuelovu (1 Sam 3) poznat je. Mali Samuel ima svoj ležaj u svetištu i tri puta čuje kako ga glas doziva i dignuvši se trči k Eliju, misleći da ga stari svećenik zove. Čitatelji znaju, Samuel i Eli još ne znaju da je to sam Bog koji poziva.

Tek kod trećeg puta Eli će prepoznati o čemu se radi i dat će upute dječaku da kod sljedećeg, četvrtog po redu poziva (v10) izrazi Bogu, a ne njemu, svoju spremnost da posluša riječ. Ono što Samuel čuje neugodna je prijetnja, za svako dijete strašna, a ova je k tome izravno na Elija uperena koji je Samuelu autoritet i zaštitnik i naziva ga sinom (v16). Bog proglašava da krivica Elijeva doma ostaje zauvijek. Nikakvo čudo da Samuel vrlo vjerojatno bdije ostatak noći i da se idućeg dana ponajprije boji iznijeti što je čuo. Interes Elijev da sazna Božju poruku (v17) kao i njegovo priznavanje Božjeg autoriteta i podvrgavanje riječima: „On je Jahve, neka čini što je dobro u njegovim očima“ (18) svjedoči o njegovoj pozitivnoj strani.

Mjesto Samuelova proročka poziva u njegovoj biografiji označuje prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob i javno djelovanje. To je glavna dinamika teksta. Dok je početak teksta obilježen atributom „mali“, tj. „dječak“ (hebr. נער na‘ar 1 Sam 3,1.8), i njegovom pedagoškom podložnošću Eliju, na kraju čitamo o Samuelu koji je postavljen za proroka i o tome da ga cijela zajednica priznaje kao takvog. Cijeli Izrael zna novog proroka Jahvina (1 Sam 3,20).

Bitan preokret koji ovaj tekst donosi za cjelinu knjige sročen je također na početku i na kraju ovog teksta. U v1 čitamo da je Jahve rijetko govorio ljudima, a na kraju da se Jahve i dalje objavljivao Samuelu svojom riječju (v21). Novi početak, učestalije Božje javljanje prikazano je već u četiri puta opetovanom pozivu koji Jahve upućuje Samuelu (v4.6.8.10).

Tekst o Samuelovu pozivu možemo prema dijaloškoj strukturi podijeliti u tri dijela i jedan epilog:

v1–9 S+E (J+S)
v10–14 S+J (J+E)
v15–18 S+E (E+J)
———
v19–21
S+J  

U prvom dijelu, (v1–9) nakon općenitog uvoda (v1) koji predstavlja u kakvu su odnosu Samuel i Eli, saznajemo da je vrijeme počinka, da Samuel svoj ležaj ima u svetištu i da odande tri puta iznova spremno hrli k Eliju s djetinjom otvorenošću. 3x izriče pred Elijem svoju pripravnost: הנני hinnenî „Evo me!“ (v5s.8). Tri puta izriče svoju uvjerenost da ga Eli zove: קראת „Zvao si“ (2. l. jd. v5s.8). – U dijalogu su Samuel i Eli.

U drugom dijelu (v10–14) Samuel prema Elijevoj pouci prepoznaje (1) Gospodina kao onoga koji mu upućuje riječ, (2) prema Elijevoj pouci spreman je poslušati riječ riječ (2x שׁמע šama‘ „čuti“). (3) Prema Elijevoj pouci prihvaća za sebe ulogu sluge Jahvina (2x עבד v9s):

v9 Govori Jahve, sluga tvoj sluša
v10 Govori, sluga tvoj sluša

Poruka (v11–14) koju Gospodin izriče može se shvatiti kao potvrda onoga što je već prije naviješteno (2,27–36) i što očito nije govor spasenja nego suda. Ujedno očituje bitnu karakteristiku proročkog poslanja: prorok sluša. Bog proroku daje uvid u svoje nakane. Slično kao kod Abrahama kad unaprijed promišlja: „Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti?“ (Post 18,17). I prije javnog naviještanja po kojemu obično proroke poznajemo, prorok stječe uvid u svijet Božjih odluka. – U dijalogu su Samuel i Jahve.

Treći dio jest novi dan („jutro“ v15). Treći dio teksta (v15–18) opet nas vodi do dijaloga između Samuela i Elija. Eli preuzima inicijativu. Sada doista on poziva: „Samuele“ (שׁמואל v16) i čuje onaj isti spreman odgovor הנני hinnenî „Evo me!“ (v16 usp. v5s.8). Elija zanima Božja poruka. Tek na formulu zaklinjanja Samuel ju je spreman izreći. Tekst ne donosi iznova riječi, ali čitatelji već znaju iz noćnog izvještaja v11–14 sadržaj i ton.

Četvrti dio (v19–21) jest epilog koji nas vraća na dijalog u središtu teksta između Samuela i Jahve. Riječ je o trajnoj Božjoj prisutnosti u Samuelovu životu. Na Samuela je primijenjena biblijska formula: „I Gospodin je bio njim“ – ויהוה היה עמו (v19). Ova formula odgovara Božjem jamstvu: „Bit ću s tobom“ koje je jedan od osnovnih elemenata iz svetopisamskih izvještaja o zvanju.

Epilog pokazuje još jednom bitan preokret koji nastaje u ovom biblijskom izvještaju, očituje svrhu na koju smjera dinamika teksta. U početku je Samuel vezan uz Elija a na kraju je potpuno u Božjoj školi. To svjedoči i ustroj teksta:

v1–9 S+E → v19–21 S+J

Tekst objedinjuje tema zvanja. Glagol קרא (v4.5[2x].6[3x].8[3x].9s) pojavljuje se u tekstu 11x i to u tri glavna dijela teksta, nema ga jedino u epilogu. Kod četvrtog ponavljanja i konačnog poziva tajanstvena Božja prisutnost plastično je opisana: „I dođe Jahve i stade“ (v10). Samuelu se objavljuje kao lik koji je posve realno i opipljivo nazočan. Samuel vrlo intenzivno doživljava Božju blizinu.

Tekst o Samuelovu zvanju ujedno je vrstan poziv da prepoznamo dublju strukturu dijaloga. Tko s kime zapravo uspostavlja dijalog? Prvi dio (v1–9) u kojem Samuel hrli k Eliju i s njime razgovara treba po sadržaju biti Božji dijalog sa Samuelom. Drugi, središnji dio (v10–14), u kojem Samuel konačno sluša i razumije Božji glas, predstavlja zapravo poruku Božju (v11–14) jednoznačno upravljenu Eliju i njegovu domu. U dijalogu su zapravo Jahve i Eli, a Samuel je posrednik. Treći dio (v15–18), u kojem Samuel idućeg jutra stupa pred Elija konačno je uspostavljanje komunikacije: Eli prima poruku koju mu Bog upućuje. Često je u međuljudskoj komunikaciji velik napredak i rješenje poteškoća upravo razaznati tko kome kakvu poruku odašilje. U središtu duhovnosti pak ostaje naporna ali lijepa zadaća rasuditi i razabrati što Duh Božji govori i kako nas želi povesti u život.

Dopunjeno: 27.05.09., 29.05.2009., 31.05.09.
2. izd. 13. 12. 2019.

dr. sc. Niko Bilić SJ

vidi: Poziv Samuelov (1 Sam 3)

Kategorije
Biblijska antropologija Duhovnost Nastava

Svećenik Eli

John Singleton Copley (1738.-1815.); Samuel Relating to Eli the Judgements of God upon Eli’s House

U Svetom nam je pismu svećenik Eli poznat kao starac-mentor koji u noći Samuelova zvanja mladiću djelotvorno pomaže u duhovnom rasuđivanju. Iako tek kod trećeg puta, Eli pravo raspoznaje, da je riječ o duhovnom, Božjem pozivu. Eli je kadar primijetiti da Gospodin zove. Poznaje sveto Božje ime יהוה koje ispočetka Samuelu ostaje nepoznato – u svojim riječima Samuel ga ne ponavlja. Kaže samo: “Govori, sluga tvoj sluša!” (1 Sam 3,10). Svećenik je plodno poučio dječaka o pravom stavu pred Bogom. Na kraju istog biblijskog poglavlja naime sav će Božji narod spoznati da je Samuel Gospodinov prorok (3,20). Preko njega Riječ Božja više neće biti rijetka kao na početku (3,1). Znamo, pod Elijevim je okom Samuel od djetinje dobi služio Bogu (2,11.18; 3,1) i rastao (2,21.26).

Na svetom mjestu

Svećenik Eli vezan je uz prvo svetište koje je uspostavljeno po dolasku u Obećanu zemlju. Ondje, u Šilu, još od Jošuinih vremena nalazi se Šator objave, sveti molitveni prostor u kojem se Mojsije susretao s Bogom licem u lice (Jš 18,1; usp. 1 Sam 2,22 MT). Ondje je škrinja zavjetna – znak Saveza s Bogom i mjesto realne Gospodinove nazočnosti u svom narodu. Eli je svećenik u Šilu, svojevrsnoj prethodnici svetog grada Jeruzalema. U Šilo, čitamo, dolazi “sav Izrael” (1 Sam 2,14.22) radi bogoslužja, što se napose vidi na primjeru Samuelove obitelji koja redovito tako čini (1,3.7). U Šilu je svetište – hekal (1,9; 3,3). Tu je dom Božji kamo Samuelovi roditelji svake godine hodočaste (1,7), pa tako i onaj put kad će Samuela dati u hramsku službu (1,24). Mali Samuel otvarat će jutrom vrata toga doma Božjega (3,15).

Ime svećenika Elija upozorava na Božju uzvišenost. Rječnik objašnjava da Elí može značiti “uzvišen” i da je povezano s jednim od drevnih Božjih imena “Eljon” – “Svevišnji”. U hrvatskom pak neće biti teško prisjetiti se kako biskupe dolično oslovljavamo s “preuzvišeni”. Eli je svećenik pa je, eto, “uzvišeni” – to jest, kod nas udomaćeno – “velečasni”.

Susret s bližnjima

Svećenik je čovjek susreta. U četiri biblijska poglavlja koja opisuju slike iz Elijeva života pet puta ćemo naći riječi koje on upućuje u raznim zgodama. Samuelovoj majci, koja je svojim iskrenim tumačenjem nadvladala njegovu pogrešnu i uvredljivu primjedbu, daje utješnu svećeničku potvrdu o Božjem uslišanju: “Bog će ispuniti što si ga molila!” (1,17) i ona može u miru poći. Ani susret s Elijem donosi poboljšanje: tuga prolazi, može jesti (1,18). On je prvi čovjek kojemu Ana upravlja svoje riječi (1,15), započinje verbalnu komunikaciju što je u njezinoj dotadašnjoj začahurenoj, bolnoj tjeskobi spasonosno.

Poslije, kad je Samuel već započeo svoj Bogu posvećeni život, Eli blagoslivlja oba roditelja (2,20) koji će nato dobiti još tri sina i dvije kćeri (2,21). Mlade svećenike koji su zastranili jasno i razložno upozorava na Božji autoritet (2,23–25). Njima je očito više stalo do njihova vlastita imena kad se oba u tekstu uporno pet puta ponavljaju: Hofni i Pinhas (1,3; 2,34; 4,4.11.17). Istina, stari Eli ne uspijeva uspostaviti pravi dijalog s njima i zna za njihovo ponašanje samo po onome što čuje od drugih (2,23.24), ali ipak izravno i osobno pokušava razgovarati s njima. Prodorno i neuvijeno želi ih zaustaviti: “Ne tako, sinovi moji!” Istim povjerljivim i autoritativnim oslovljavanjem “sine moj” uspostavlja kontakt sa Samuelom (3,6.16) i s glasnikom koji dolazi s bojišta donoseći tragične vijesti (4,16). Svećenik Eli također je dobar slušatelj: dopušta Ani da izgovori dug hvalospjev (2,1–10), a tajanstvenog Božjeg čovjeka koji kao pravi prorok započinje: “Gospodin ovako govori” ne prekida u iznošenju oštrog suda (2,27–26).

Žar za svetinjama

Živost Elijeve svećeničke duše očituje se kad mu srce tuče za kovčegom Saveza, kad strepi nad njim (4,13). Kad Kovčeg Saveza Gospodina nad vojskama bude uzet (4,11.17.19.21.22), kad slava Božja – doslovce – “ode u izgnanstvo” (4,22), kako na smrtnom času veli žena Pinhasova, Eli će od strahote umrijeti (4,18).

Bit svećeništva jest u tome da je svećenik zadužen za ono što je Gospodinu posvećeno. što se Bogu daruje, njemu je na skrb povjereno. Majka Ana Samuela njemu predaje (1,25). Svećenik je to koji s velikim zanimanjem želi čuti Riječ Božju koja je Samuelu objavljena. Svima koji proučavaju Sveto pismo osobito će biti drago njegovo inzistiranje na cjelovitoj poruci. Znamo da je prvo pravilo dobra tumačenja: ne trgati iz konteksta. Svojim zahtjevom Eli ostaje uzor-egzeget kad od Samuela dvaput traži: “Nemoj mi ništa prešutjeti!” (3,17). A kad je čuo, izrazit će svoju predanost i pokornost Božjoj volji (3,18). Eli je ispunio puni radni vijek od 40 godina, istodobno kao svećenik i kao sudac u Božjem narodu (4,18). Zaokružen i ispunjen život u Svetom pismu potvrđuje velika starost koju je doživio (2,22) – gotovo stotinu godina (4,15). Upravo Eli pruža izvrstan primjer kako je svećenik povezan sa sudbinom konkretne obitelji (1 Sam 1s), ali i cijelog naroda (c4).

Samo čovjek

Biblija međutim ne uljepšava. To što je Bog nekoga za sebe izabrao i povjerio mu svećeničku službu, ne znači automatski uspio život i sretno ispunjeno poslanje. U liku Elija prikazan je svećenik koji sve slabije vidi kako stvari stoje. U početku još može pomno paziti na kretnje Aninih usana u molitvi (1,12). U noći Samuelova zvanja, Elijeve oči već su počele slabjeti (3,2), a kad mu kobni glasnik dolazi, potpuno su beživotne (4,15). Izvještaj o njegovu preminuću ističe da je bio težak (4,18). U tri prizora u kojima susrećemo Elija on sjedi (1,9; 4,13.18) ili leži (3,2). Uzmemo li u obzir žestoku optužbu Božju da nedopušteno mrse, debljaju se i – doslovno – “tove” (2,29), neće biti teško zaključiti da je imao ozbiljnih teškoća s gojaznošću.

Puno je teže međutim što ovaj biblijski izvještaj s jedne strane čak pet puta naglašava da Ana, majka Samuelova, “moli” (1,10.12.26.27; 2,1), a za Elija takva opisa jednostavno nema. Ana se moli Bogu, moli dugo, a u svećenikovim riječima nema ni jedne koja bi bila upućena Bogu na “Ti”. Strašno je to! Opis Elija ispit je savjesti, dobrohotno upozorenje i poziv nama svećenicima na pozornost s obzirom na molitvu, prehranu i njegovanje fizičke kondicije.

Nedostatak komunikacije osjeća se i kad nakon što Ana ispunja zavjet i posvećuje sina Božjoj službi (1,28) Eli ostaje bez riječi i kad na zahtjevnu Božju poruku koju glasnik donosi i koja ozbiljno stavlja u pitanje njegovu odanost (2,27–36) ništa ne odgovara. Da li sve to dovodi do toga da narod nekako svojevoljno odlučuje o kovčegu Saveza, uzimljući ga iz svetišta? Svećenici su u rukama naroda, pasivni. A neće dakako biti dovoljna sama prisutnost zavjetnog Kovčega u taboru da ih nekako magijski obrani od neprijatelja. Traži se više. Vjernost svećenika božanski je štit cijeloj zajednici.

Božja pedagogija

Svakako Božja je pedagogija ustrajnija od Elijeve. Eli nije uspio uspostaviti dijalog i doći do pozitivne reakcije svojih mladih nasljednika pa odustaje. A Gospodin, kad poruka preko glasnika ostaje bez odgovora, ponovno pokušava. Preko Samuela. Sam mu se javlja, doslovce “pristupa” k njemu kako izvješćuje sveti tekst (1 Sam 3,10). Riječ Božja koju Samuel u onoj presudnoj noći prvi put sluša usmjerena je na Elija (3,12–14) i potvrđuje da je svećenikova sudbina relevantna za sav “Izrael” (3,11).

Elijeva biblijska povijest važan je teološki tekst o svećeništvu koji se čak deset puta vraća na ključnu riječ “svećenik”. U Božjem govoru otkriva nam crtu koja određuje svećenika: on je nositelj objave. Njemu je Bog sama sebe objavio (2,27). Ishodišna teškoća mladića Hofnija i Pinhasa jest što nisu spoznali Gospodina, a Samuel će pod Elijevim vodstvom upravo do toga doći.

Ovaj biblijski izvještaj potvrđuje misli s kojima je papa Benedikt XVI. otvorio svećeničku godinu, podsjećajući da je obitelj mjesto gdje se rađa svećeničko zvanje. S jedne strane naime Božja riječ naglašava da Eli potječe iz obitelji koju je Bog izabrao još dok bijahu u kući ropstva, a s druge strane odgovornost za mlade svećenike vrlo odrješito i izravno traži od njihova oca. Važan je otac svećenika.

Najljepše pak jest što Eli čuje utješnu riječ da će Bog sam postaviti svećenika (2,35). U našoj nevolji zbog nedostatka svećenika u Europi, ovo je veliko ohrabrenje. Istinitost Božjeg obećanja potvrđuje na primjer čudesna činjenica da Hrvatski isusovci ove godine imaju pravi biblijski broj od sedam mladomisnika. Svijetao putokaz i zadatak ostaje definicija koju je Eli čuo za vjerna i utvrđena svećenika: “Radit će” veli Gospodin “kako je u mom srcu i u mojoj duši” (2,35).

26.09.09. (uređeno: 21.10.09.; 1.5.2014.)
2. izd. 13. 12. 2019.

Poslušajte: Svećenik Eli

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Biblijska antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Povjereni darovi

(Mt 25,14–30)

Biblijska mjera „talent“ toliko je ušla u našu kulturu da već po sebi označava nadarenost i prave životne vrijednosti. Evanđeoska prispodoba pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kad nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (v19).

Da nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) , i da prema proračunima označava masu od 60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu onda 13 puta više.

Gospodar premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (v15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (v14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.

Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kad se gospodar vratio – prvi pristupa (v20). I prvi i drugi jasno daju do znanje da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove (v20,22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđem, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. „Evo ti tvoje“ (v25), veli on, dokazujući da nikad nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: „Daj mi moje!, Vrati!“. On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (v21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kad mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskom menadžmentu njemu pripada (v28). Sjetimo se riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više. Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećeg sluge već smo prozreli. Daje se voditi strahom kako sam priznaje (v25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrešan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (v24), a ne tek jedan talent koliko je na brigu dobio.

Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti njihovu dobrotu i vjernost, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koja se četiri puta spominje (v21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost. Vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

Vidi: Prispodoba o talentima na Biblijskom portalu

Niko Bilić SJ